Evianskim sporazumima¹ nije okončan samo sedmogodišnji rat (1954.-1962.) nego i 132 godine duge vladavine Francuske nad tom afričkom zemljom koja je nakon osvajanja 1830., sukladno Ustavu Druge Francuske Republike iz 1848., postala sastavni dio njezina teritorija i od tada imala status departmana, upravno teritorijalne jedinice lokalne uprave u Francuskoj.

Povod ratu, koji je na alžirskoj strani odnio prema procjenama oko milijun žrtava, a na francuskoj 28.000 francuskih vojnika te između 30 i 90 000 harkija, ažirskih muslimana koji su se borili na francuskoj strani i oko 5000 europskih civila, bila je izjava francuskog premijera u Nacionalnoj skupštini kako alžirski departman predstavlja Francusku Republiku te kako su Alžirci Francuzi dugo vremena i između njih i metropolitanske Francuske se ne može zamisliti secesija. Iako je početno tvrdo stajalište o nemogućnosti pregovora s alžirskom stranom o neovisnosti Alžira s vremenom Francusku doveo čak do referenduma o načelu samoodređenja Alžira, 1961., gubici na terenu, međunarodna osuda i francusko javno mnijenje tražili su okončanje rata.

Predmet pregovora koji su doveli do Evianskih sporazuma bili su: sporazum o prekidu vatre, organizacija referenduma o samoodređenju, položaj europske manjine u Alžiru, slučaj Sahare i vojne baze te francuski nuklearni pokusi. Sporazumom o prekidu određen je kraj neprijateljstava između francuskih i alžirskih vojnih snaga, zadržavanje zauzetih položaja alžirskih snaga, s pravom kretanja bez naoružanja, slobodno kretanje francuskih snaga i njihova odgovornost za nadzor granice, oslobađanje zatvorenika u roku dvadeset dana i opća amnestija te uspostavljanje zajedničke komisije za rješavanje sporova u svakom departmanu.

Osim sporazuma o prekidu vatre, u pet poglavlja regulirano je i pitanje tranzicije od francuskog do alžirskog suvereniteta. Tako je prvo poglavlje sadržavalo odredbe o formiranju privremene vlade čija je glavna uloga bila priprema referenduma o samoodređenju. U drugom je poglavlju uređeno pitanje „pieds-noira“, stanovnika francuskog i općenito europskog podrijetla koji su rođeni u Alžiru te pitanje daljnje suradnje te dvije zemlje. Treće poglavlje razmatralo je vojna pitanja (stacioniranje francuske vojske i njezino potpuno povlačenje u roku od tri godine od neovisnosti). U četvrtom poglavlju uređeno je pitanje rješavanja sporova u postupku pred međunarodnim sudom. Konačno, u petom je poglavlju navedeno da ako referendum potvrdi opredjeljenje za samoodređenje, Francuska se obvezuje odmah priznati novu naciju.²

Nakon proglašenja neovisnosti, oko 800.000 „pieds noira“ napustilo je Alžir, a ostalo ih je oko 200.000. Prema podacima iz 1993., u Alžiru ih je bilo još oko 30.000, a danas ih ima vrlo malo, većinom starijih osoba. U Francuskoj su bili šikanirani, što zbog svog odnosa prema domaćem alžirskom stanovništvu (opće diskriminacije), što zbog toga jer ih se okrivljavalo za rat koji je značajno utjecao na prilike u Francuskoj. Položaj harkija bio je još nezavidniji. U Alžiru su zbog svoje lojalnosti Francuzima bili progonjeni, a u Francusku, koja ih nije htjela, uspjelo je pobjeći njih oko 90 000. Godinama je Francuska odbijala riješiti njihov status, a živjeli su u privremenim logorima, okruženim bodljikavom žicom. Tek dolaskom Jacquesa Chiraca na vlast harkiji su priznati kao francuski saveznici. Njihova borba za integraciju u francusko društvo traje i danas, a u Alžir se ne mogu vratiti.