30.10.2017.

Vremeplov: Engleski raskol s Katoličkom crkvom – 30. listopada 1534.

Ideje protestantizma koje su se širile, prizivale su crkvenu reformu, a uz to kralj nije bio zadovoljan ni papinim marginaliziranjem Engleske u korist najjačih kontinentalnih vladara i donošenjem odluka mimo njegove volje i volje parlamenta.
Engleski kralj Henrik VIII. (1491.-1547.), gorljivi katolik i nositelj titule »Branitelja vjere«, koju mu je Papa Lav X. dodijelo 1521. za njegovu Obranu sedam sakramenata napisanu protiv Lutherovih reformatorskih teza, raskrstio je s Katoličkom crkvom donošenjem Zakona o vrhovništvu (na engl. Act of Supremacy), 30. listopada 1534., kojim se kralj proglašava neprikosnovenim vrhovnim zemaljskim poglavarom Engleske crkve i države. Iz Zakona je jasno proizlazilo da tu titulu kralju ne daje parlament, što bi značilo da bi je on mogao i povući, nego da se ona potvrđuje kao ustanovljena činjenica. 
Iako je povod raskidu s Rimom bilo odbijanje pape Klementa VII. da poništi Henrikov brak s Katarinom Aragonskom (jer nije mogao dobiti muškog nasljednika), kako bi se oženio Annom Boleyn, razlozi su bili i financijske, političke i vjerske naravi. Henrikov razuzdan život i ratovi koje je vodio osiromašili su državnu blagajnu, dok su crkve grcale u bogatstvu. Kontrola nad Crkvom značila bi i pristup tom bogatstvu. Ideje protestantizma koje su se širile, prizivale su crkvenu reformu, a uz to kralj nije bio zadovoljan ni papinim marginaliziranjem Engleske u korist najjačih kontinentalnih vladara i donošenjem odluka mimo njegove volje i volje parlamenta. 
Papinom protivljenju kralj je odgovorio donošenjem Zakona o žalbama (1532.), kojim su zabranjene žalbe papi, a 1533. ipak se oženio Annom Boleyn. Međutim, nakon što je Zakonom o vrhovništvu konfiscirana i crkvena imovina, uslijedila je Henrikova ekskomunikacija iz Crkve. Zakon o izdaji iz 1534. zaokružio je proces raskida. Prema njemu, krivi su za veleizdaju kažnjivu smrću oni koji ne poštuju Zakon o vrhovništvu i koji priznaju papinsku vlast, odnosno svi oni koji »klevetnički i zlonamjerno izjave i izgovore, pisano ili usmeno, da je kralj heretik, da unosi vjerski raskol, da je tiranin, nevjernik ili uzurpator krune«. Unatoč raskidu s Crkvom, za Henrika VIII. navodi se da je ostao katolik po uvjerenju. 
Najpoznatiji izdajnik prema Zakonu o izdaji bio je (svetac) Thomas More, pravnik, filozof i državnik, poznat po djelu Utopija. More se nije slagao s kraljevim odlukama te nakon što je odbio priznati ga kao vrhovnog poglavara Engleske crkve, pogubljen je odrubljivanjem glave. Na pogubljenju je rekao: »Umirem kao odani kraljev sluga, ali prvo kao Božji«. Thomas More kanoniziran je 1935., a 2000. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je »zaštitnikom državnika i političara«