U stvari, njime su te dvije sile željele osigurati savezništvo u slučaju rata s Rusijom koja je objema mogla pomrsiti račune u tadašnjoj vladavini Europom i teritorijalnim aspiracijama.

Nakon što je uspostavljeno Njemačko Carstvo 1871., njemački kancelar Otto von Bismarck svoj narod želio je predstaviti kao mirotvorca i čuvara europskog status quo, iza čega je stajao cilj stjecanja još veće moći za daljnje njemačko ujedinjenje. S druge strane, Austrijance je prilično uznemirilo širenje ruskog utjecaja na Balkanu do kojeg je došlo Sanstefanskim mirom nakon rusko-turskog rata. Da bi se riješio problem, Bismarck je 1878. sazvao međunarodnu konferenciju u Berlinu (Berlinski kongres), koji je rezultirao Berlinskim ugovorom na temelju kojeg je Sanstefanski mir revidiran, a Austrijanci su dobili Bosnu i Hercegovinu. Iako je Bismarck pokušao ispasti mirovni posrednik, rusko-njemački odnosi su se nakon Berlinskog kongresa pogoršali. Liga triju careva (sklopljena između triju carstava, Austrijskog, Ruskog i Njemačkog) raspala se, što je Austrijancima i Nijemcima otvorilo put za udruživanje protiv Rusije.

Sporazum ima pet članaka¹ i neki od njih glase:

Članak 1.

Ako, suprotno njihovoj nadi i protiv iskrene volje dviju Visokih ugovornih strana, jedno od dva Carstva napadne Rusija, Visoke ugovorne strane dužne su priskočiti jedna drugoj u pomoć svim ratnim snagama svoga Carstva i sukladno tome zaključiti mir samo zajedno i uz obostrani dogovor.

Članak 2.

U slučaju da jednu od Visokih ugovornih strana napadne druga sila, druga se Visoka ugovorna strana ovim obvezuje, ne samo da neće podržati agresora protiv svog Visokog saveznika, nego će se držati najmanje dobrovoljno neutralno naspram svoje ugovorne strane.

Ako, međutim, napadačku stranu u takvom slučaju podrži Rusija, bilo aktivnom suradnjom bilo vojnim mjerama koje predstavljaju prijetnju napadnutoj strani, tada obveza iz članka 1. ovog Sporazuma za uzajamnu pomoć sa svim borbenim snagama, postaje jednako operativna i vođenje rata dviju Visokih ugovornih strana bit će u ovom slučaju također zajedničko do sklapanja zajedničkog mira.

….

Članak 4.

Sporazum će, u skladu sa svojim miroljubivim karakterom i kako bi se izbjeglo bilo kakvo pogrešno tumačenje, dvije Visoke ugovorne strane držati u tajnosti, a trećoj sili dostaviti samo uz zajedničko razumijevanje između dviju strana i sukladno uvjetima posebnog sporazuma.

Dvije Visoke ugovorne strane usuđuju se nadati, nakon osjećaja koje je car Aleksandar izrazio na sastanku u Aleksandrovu, da im se naoružanje Rusije u stvarnosti neće pokazati prijetećim i zbog toga nemaju razloga za sadašnju komunikaciju; međutim, ako se ova nada, suprotno njihovim očekivanjima, pokaže pogrešnom, dvije Visoke ugovorne strane smatrat će svojom vjernom obvezom da caru Aleksandru, barem na povjerljiv način, stave do znanja da napad na bilo kojeg od njih mora smatrati napadom uperenim protiv njih obje.

….

Pokazavši Rusiji da joj predstoji izolacija, Dvojni savez postigao je cilj već 1881., kada su Rusi obnovili svoje članstvo u Ligi triju careva (1881.-1887.). Godine 1882. Dvojnom savezu pristupila je Italija, čime je formiran Trojni savez. Tekst sporazuma postao je dostupan javnosti tek 3. veljače 1888.