Pretrpjevši težak poraz, Švedska je bila primorana Rusiji prepustiti cijelu Finsku, koja je postala autonoman dio Ruskog Carstva, pod nazivom Veliko Vojvodstvo Finske. Godine 1809. u Vojvodstvu je osnovana Finska skupština, glavno tijelo upravljanja, koja je do prvog vala rusifikacije, 1899., imala visok stupanj autonomnosti u upravljanju zemljom. Rusifikacija Finske bila je samo dio šireg ruskog plana s kraja 19. i početka 20. stoljeća o ukidanju ili bitnom ograničavanju kulturne i političke autonomije neruskog stanovništva unutar Carstva. Manifest, koji je car Nikola II. izdao 1899., a kojim je Fincima ostalo upravljanje samo u lokalnim stvarima, dok je sva ostala vlast prešla u ruke Carstva, doveo je do prvih jačih tenzija tijekom ruskog vladanja. Manifest je, međutim, pod ucjenom vojne invazije i opsade, prošao u Skupštini. Drugi val rusifikacije dogodio se 1908. Nakon Februarske revolucije u Rusiji i abdikacije cara Nikole II., Finci su smatrali da je došao kraj personalnoj uniji s Rusijom. Istog dana kada su boljševici proglasili opće pravo na samoopredjeljenje, 15. studenoga, Finski parlament, osnovan 1906., izdao je deklaraciju kojom je privremeno preuzeo sve ovlasti u zemlji. Parlament je imenovao izvršno tijelo - Finski senat, davši mu zadatak da izradi nacrt Deklaracije o nezavisnosti. Nacrt je Parlamentu predstavljen 4. prosinca 1917., a Deklaracija je usvojena 6. prosinca 1917.

Tekst Deklaracije^[1] glasi:

Finskom narodu,

Finski senat je danas, putem svog predsjednika predstavio Finskom parlamentu, zajedno s drugim zakonodavstvom zakon o novom obliku finske Vlade. Kako je zakon podnesen parlamentu, predsjednik Senata u ime Senata izražava sljedeće:

Finski parlament se 15. dana studenog mjeseca, u skladu s odjeljkom 38. Ustava, proglasio vrhovnim nositeljem državne vlasti te je u zemlji uspostavio Vladu koja je na sebe preuzela primarni zadatak da ostvari i sačuva nezavisnost Finske kao države. Finski narod je ovim činom preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke: činom koji je opravdan i koji su trenutačne okolnosti zahtijevale. Narod Finske duboko osjeća da ne može ispuniti svoju nacionalnu dužnost i svoje univerazalne ljudske obveze bez potpunog suvereniteta. Stoljećima duga želja za slobodom čeka sada svoje ispunjenje – Narod Finske mora krenuti naprijed kao nezavisna nacija među drugim nacijama svijeta.

...

Ruski je narod, nakon svrgavanja carskog režima, u bezbroj prilika izrazio namjeru u korist prava finskog naroda da odlučuje o svojoj sudbini, koja se temelji na stoljećima dugom kulturnom razvitku... Finski narod vjeruje da slobodni ruski narod i njegova konstitutivna Narodna skupština neće spriječiti težnje Finske da uđe u mnoštvo slobodnih i nezavisnih naroda.

...

Istodobno dok Vlada želi da svi finski građani znaju ove riječi, obraća se građanima, kao i privatnim i javnim vlastima, te poziva sve da u svoje ime s pažnjom slijede (zakon i) i red ispunjavanjući svoje domoljubne dužnosti, te da upru sve snage za postizanje zajedničkog cilja nacije u ovom trenutku vremena, koji ima toliku važnost i odlučnost kao što nikad do sada u životu finskog naroda nije imao. U Helsinkiju, 4. prosinca 1917.

Dana 31. prosinca Vijeće narodnih komesara Rusije, boljševička vlada koju je predvodio Vladimir Iljič Lenjin, izdala je Dekret kojim je priznala nezavisnost Finske. Dekret je potom odborilo najviše izvršno tijelo Rusije, Sveruski izvršni komitet, 4. siječnja 1918.

Dan 6. prosinca u Finskoj se slavi kao Dan nezavisnosti, koji na finskom glasi Itsenäisyyspäivä, a na švedskom, također službenom jeziku Finske, självständighetsdage.

[1]    Izvor: https://histdoc.net/history/itsjul.html,  pristupljeno 2. prosinca 2020.