Cipar je od 1571. bio pod otomanskom vlašću da bi 1878., Otomansko i Britansko carstvo sklopili tajni Ciparski sporazum prema kojem Britanci preuzimaju upravnu kontrolu nad otokom, a zauzvrat Turci dobivaju njihovu potporu na Berlinskom kongresu, s tim da je otok i dalje ostao u posjedu Otomanskog carstva.

Nakon što je Otomansko carstvo pristupilo Prvom svjetskom ratu na strani Centralnih sila, Velika Britanija anektirala je Cipar i 1925. godine proglasila ga je svojom Krunskom kolonijom. Grčki Ciprioti kontinuirano su težili ujedinjenju s Grčkom što je nakon njihove pobune 1931., natjeralo Britance da nametnu stroge mjere kontrole, koje su uključile i suspenziju ustava. Ni turski Ciprioti nisu bili mirni. Tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije, poticali su turski identitet otoka, ističući da će Turci preuzeti Cipar nakon odlaska Britanaca. Kulminacija tenzija nastupila je 1974. kad je izvršen državni udar koji je na vlast doveo pro-grčki nastrojenog predsjednika Sampsona. Turska je uzvratila invazijom na Cipar. Od tada do 2004., nastupa dugo i bolno razdoblje dubokih podjela između dviju zajednica. Godine 1999., Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donosi Rezoluciju 1250, kojom su pozvali lidere dviju ciparskih zajednica na pregovore. Razlog tome bio je u činjenici da je Cipar pokrenuo postupak članstva u Europskoj uniji koji je zahtijevao i rješenje ovog dugotrajnog spora. Pregovori su zapinjali svako malo. Iz njih se nakon dvije godine pregovora iznjedrio Annanov plan, odnosno Plan o ponovnom ujedinjenju Cipra, koji je imao svojih pet verzija. Finalni Annanov plan (V. verzija) predložio je restrukturiranje Republike Cipar u Ujedinjenu Republiku Cipar, koju bi činila federacija dviju država: država grčkih i država turskih Cipriota, povezanih zajedničkom vladom. Federalna osnova zasnivala se na prilagođenom švicarskom modelu sa sljedećim elementima:

- zajedničko Predsjedničko vijeće, koje čini šest članova s pravom glasa prema omjeru stanovništva: četiri grčka i dva turska Cipriota, svi birani u parlmentu i tri člana bez prava glasa u omjeru 2:1.

- Predsjednik i zamjenik predsjednika koje bira Predsjedničko vijeće između svojih članova, po jedan iz svake zajednice koji bi mijenjali svoje funkcije svakih 10 mjeseci unutar petogodišnjeg mandata Vijeća;

- Dvodomno zakonodavno tijelo: Senat (gornji dom) kojeg čini 48 članova, po 24 iz svake zajednice i Zastupnički dom (donji dom) također s 48 članova koji bi odražavali strukturu stanovništva dviju zajednica;

- Vrhovni sud imao bi jednak broj sudaca grčkih i turskih Cipriota, uz tri strana suca koje bi imenovalo Predsjedničko vijeće.

Plan je, nadalje, predviđao federalni ustav, ustave federalnih konstitutivnih država, federalne zakone i zakone konstitutivnih država, njihove parlamente, kao i zastavu Ujedinjene Republike Cipar i nacionalnu himnu. Konstitutivna država turskih Cipriota činila bi 28,5 % otoka, dok bi konstitutivna država grčkih Cipriota činila preostalih 71,5 %. Annanov plan pretpostavljao je njegovo usvajanje od strane obiju zajednica.

Referendumsko pitanje je glasilo:

„Odobravate li Osnivački sporazum sa svim svojim aneksima kao i ustav grčko ciparsko/tursko ciparske države i odredbe o zakonima koje će biti na snazi kako bi se uspostavilo novo stanje stvari prema kojem se Cipar ujedinjen pridružuje Europskoj uniji?“

Turski Ciprioti podržali su pitanje sa 65 % glasova, dok je 76 % grčkih Cipriota glasalo protiv, što je značilo neuspjeh referenduma i propast Annanovog plana, s obzirom na to da su obje zajednice trebale pozitivno odgovoriti na pitanje.

Iako je EU dogovorila da će Republika Cipar postati članica bez obzira na rezultate referenduma, nije krila razočaranje odbacivanjem Plana od strane grčkih Ciprota. Međutim, u odnosu na turske Cipriote, EU je navela kako je cijeli otok u Europskoj uniji, s tim da u područjima koje ciparska Vlada ne kontrolira, EU zakonodavstvo je suspendirano.