Prvotno zamišljeno ime pakta, Krvavi pakt, zbog javnosti je zamijenjen nazivom Čelični pakt.

Potpisivanju Pakta prethodilo je približavanje Njemačke i Italije od 1936. Iako se Benito Mussolini, talijanski diktator, dugo odupirao njemačkoj želji za čvrstim vojnim savezom, zajednička intervencija u Španjolskom građanskom ratu povezala ih je te je Mussolini po prvi put o „osovini Berlin-Rim“ progovorio 1. studenoga 1936.

Pakt se sastojao od dva dijela: prvi dio odnosio se na otvorenu izjavu o kontinuiranom povjerenju i suradnji između Italije i Njemačke, a drugi dio, nazvan „Tajni dopunski protokol", poticao je ujedinjenje politika u odnosu na vojsku i gospodarstvo.

Pakt glasi:

Članak I.

Ugovorne stranke će ostati u stalnom međusobnom kontaktu, kako bi se sporazumjele o svim zajedničkim interesima ili europskoj situaciji u cjelini.

Članak II.

U slučaju da zajednički interesi ugovornih stranaka budu ugroženi međunarodnim događajima bilo koje vrste, one će odmah pristupiti konzultacijama o potrebnim mjerama za očuvanje tih interesa. U slučaju da sigurnost ili drugi vitalni interesi jedne od ugovornih stranaka budu ugroženi izvana, druga će ugovorna stranka pružiti ugroženoj stranci punu političku i diplomatsku potporu u otklanjanju te prijetnje.

Članak III.

Ako se, protivno željama i nadama ugovornih stranaka, dogodi da se jedna od njih uplete u vojne komplikacije s drugom silom ili silama, druga će ugovorna stranka odmah stati na njezinu stranu kao saveznik i poduprijet će je svim svojim vojnim snagama na kopnu, moru i u zraku.

Članak IV.

Kako bi se u svakom slučaju osigurala brza provedba savezničkih obveza iz članka III., vlade dviju ugovornih strana dalje će intenzivirati svoju suradnju u vojnoj sferi i sferi ratnog gospodarstva. Slično tome, dvije vlade će se međusobno redovito informirati o drugim mjerama potrebnima za praktičnu provedbu ovog pakta. Dvije će vlade osnovati stalne komisije, pod vodstvom ministara vanjskih poslova, za svrhe navedene u stavcima 1. i 2.

ČLANAK V.

Ugovorne stranke se već u ovom trenutku obvezuju da će, u slučaju zajedničkog rata, zaključiti svako primirje ili mir samo uz punu međusobnu suglasnost.

ČLANAK VI.

Dvije su ugovorne stranke svjesne važnosti svojih zajedničkih odnosa prema silama koje su im prijateljske. Odlučne su održavati te odnose u budućnosti i promicati odgovarajući razvoj zajedničkih interesa koji ih vežu za ove sile.

ČLANAK VII.

Ovaj pakt stupa na snagu odmah po potpisivanju. Dvije su ugovorne stranke suglasne da prvo razdoblje njegove valjanosti utvrde na deset godina. Pravovremeno, prije isteka ovog roka dogovorit će se o produljenju važenja pakta.¹

U vrijeme potpisivanja Pakta, Tajni dopunski protokol Čeličnog pakta nije bio objavljen, a bio je podijeljen u dva dijela: u prvom dijelu obje zemlje pozvane su da ubrzaju svoju zajedničku vojnu i gospodarsku suradnju, dok se drugi dio odnosio na suradnju po pitanjima tiska, informiranja i propagande u cilju promocije te osovine.

Tjedan dana nakon potpisivanja Pakta, Mussolini je Hitleru poslao memorandum kojim je istaknuo da će Italija trebati razdoblje ratnih priprema do kraja 1942. Međutim, Nijemci su očekivali da će Italija sudjelovati u invaziji na Poljsku. Italija, koja je o planu obaviještena tek polovinom kolovoza 1939. (invazija je bila 1. rujna), s mukom se uspjela osloboditi obveza iz Pakta, a da ga ne prekrši. Stoga je umjesto neutralnosti izjavila da je u stanju „neratovanja“, tj. non belligeranza, stanju između neutralnosti i rata. Naime, iako nisu izravno sudjelovali u ratu, Talijani su u različitim oblicima pružali potporu svom savezniku. Kapitulacijom Italije 1943., Čelični pakt prestao je važiti.