Godine 1873., Kediva Isma’il Pasha pozajmio je 30 milijuna funti za izgradnju infrastrukture u Egiptu, čime je zemlja dosegla dug od 100 milijuna funti. Kako mu više nitko nije htio davati kredit, a na naplatu su pristizali milijunski iznosi, britanski premijer Disraeli je od potkralja, u cilju da pretekne francuski Societe Generale, otkupio 177 tisuća egipatskih dionica, što je Veliku Britaniju s 44 % dionica učinilo najvećim dioničarem u kompaniji. Ipak, preostalih 56 % dionica bili su u vlasništvu francuskih dioničara. Suočen s novim financijskim poteškoćama, potkralj je krajem 1876. francuskoj banci za 22 milijuna franaka prodao pravo na 15 % provizije za promet Sueskim kanalom¹. Međutim, 1879., Isma’il je skinut s vlasti i na njegovo je mjesto, pod utjecajem Britanaca, postavljen Kediva Tewfik Pasha, čijom vladavinom narod nije bio zadovoljan. Bojeći se da bi pobuna mogla ugroziti njihove interese u Sueskom kanalu, Britanci su nakon egipatskog poraza u Anglo-egipatskom ratu 1882. (rat se vodio između egipatskih, sudanskih i velikobritanskih snaga te se protegao na ustanak protiv Tewfika Pashe) iskrcali vojsku na egipatski teritorij, zauzeli kanal i uspostavili protektorat nad Egiptom.

Francuska, koja je prije toga dominirala kanalom i čiji su investitori imali kontrolu nad Sueskom kompanijom, tražila je način da oslabi britansku kontrolu i utječe na europsko mnijenje o potrebi internacionalizacije kanala. To joj je i uspjelo s Carigradskom konvencijom o korištenju Sueskog kanala, međunarodnim sporazumom koji su 29. listopada 1888. u Istanbulu potpisale sve velike europske sile - Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačko Carstvo, Austrougarska, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Rusko Carstvo i Otomansko Carstvo. Konvencija ima 16 članaka kojima se, među ostalim, propisuje sljedeće²:

„Članak I.

„Sueski pomorski kanal uvijek će biti slobodan i otvoren, u vrijeme rata kao i u vrijeme mira, za svaki trgovački ili ratni brod, bez razlike pod čijom je zastavom. Slijedom toga, Visoke ugovorne strane suglasne su da se ni na koji način neće miješati u slobodno korištenje Kanala, u vrijeme rata kao i u vrijeme mira. Kanal nikada neće biti podvrgnut ostvarivanju prava blokade.“

---

Članak IV.

Pomorski kanal ostaje otvoren u doba rata kao slobodan prolaz, čak i za ratne brodove zaraćenih strana, u skladu s odredbama članka I. ovog Ugovora; Visoke ugovorne strane suglasne su da nijedno pravo na rat, nijedan čin neprijateljstva, niti bilo koji čin čiji je cilj ometanje slobodne plovidbe Kanalom, neće biti počinjen u Kanalu i njegovim lukama, čak iako bi Otomansko Carstvo bilo jedna od zaraćenih sila.

Članak V.

Za vrijeme rata zaraćene sile neće iskrcavati niti ukrcavati unutar Kanala i njegovih pristupnih luka trupe, streljivo ili ratni materijal. Ali, u slučaju slučajne smetnje u Kanalu, ljudi se mogu ukrcati ili iskrcati u pristupnim lukama u odredima koji ne prelaze 1000 ljudi, s odgovarajućom količinom ratnog materijala.

Ratni brodovi zaraćenih strana ne smiju obnavljati ili preuzimati zalihe u Kanalu i njegovim pristupnim lukama, osim u mjeri u kojoj to može biti nužno. Tranzit gore navedenih brodova kroz Kanal mora se izvršiti s najmanjim mogućim kašnjenjem, u skladu s važećim propisima, i bez ikakvih prekida osim onih koji proizlaze iz potreba službe.

Njihov boravak u Port Saidu i na graničnom prijelazu Suez ne smije biti dulji od dvadeset i četiri sata, osim u slučaju nevolje. U tom slučaju dužni su otići što je prije moguće. Razmak od dvadeset i četiri sata uvijek će proći između isplovljavanja zaraćenog broda iz jedne od pristupnih luka i odlaska broda koji pripada neprijateljskoj sili.

….“

Britanci su sporazum prihvatili teška srca i uz opću rezervu glede primjenjivosti odredbi sporazuma u mjeri u kojoj su nespojive s izvanrednim stanjem u Egiptu, a Francuzi su rezervu prihvatili naznačivši da u skladu s međunarodnim pravom, ona čini sporazum tehnički neoperativnim i običnom akademskom deklaracijom. Konvencija je stupila na snagu 8. travnja 1904.