Smještena na Bliskom istoku, između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, Palestina se tijekom Prvog svjetskog rata našla u vrtlogu pregovora, sporazuma i dogovora koji su joj odredili sudbinu prostora prožetog nemirima, sukobima i ratovima, koji do danas vapi za mirom i pravednim rješenjem arapsko-židovskog pitanja. Bitan čimbenik takve sudbine bila je proturječna i promjenljiva politika Velike Britanije od sredine Prvog svjetskog rata, koja je istovremeno i kod Arapa i Židova poticala snove o vlastitoj državi. U borbama protiv Turaka, koji su Palestinu zaposjeli 1517., Britancima su tijekom rata izdašnu pomoć pružali Arapi, a Britanci su im zauzvrat, kako proizlazi iz McMahonove-Husseinove korespondencije iz 1915.¹, u zamjenu pristali priznati neovisnost nakon Prvog svjetskog rata. Ipak, Britanija je imala druge planove, što se otkrilo iz Sykes-Picotovog sporazuma iz 1916.², koji je tajno potpisala s Francuskom i iz kojeg je bilo posve jasno da su te dvije zemlje isplanirale okupaciju i podjelu teritorija. 

Vrhunac proturječnosti britanske politike bila je njezina javna potpora osnivanju „nacionalnog doma“ za židovski narod u Palestini, koju je izrazila u Balfourovoj deklaraciji iz 1917.³ Legitimitet za vojnu upravu nad Palestinom, uspostavljenu 1917., Velika Britanija dobila je 24. srpnja 1922. od Vijeća Lige naroda. Ono je jednoglasno usvojilo dokument „Mandat za Palestinu“, na temelju kojeg je Velika Britanija kao mandatar dobila pune zakonodavne i upravne ovlasti nad teritorijem te je bila odgovorna za stvaranje političkih, administrativnih i gospodarskih uvjeta, koji će osigurati uspostavu židovskog nacionalnog doma. Mandat se izravno pozvao na načela iz Balfourove deklaracije i zasnovao je pravo Židova da se naseljavaju bilo gdje na području zapadne Palestine, između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Iako je formalno stupio na snagu 29. rujna 1923.,  polaganjem prisege britanskog Visokog povjerenika i Glavnog zapovjednika za Palestinu, 11. rujna 1922. službeno je započela britanska uprava, koja je trajala do 1948., kad je predaja mandata stupila na snagu. Naime, Britanija je najavila predaju mandata 1947., nakon što je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila Rezoluciju o podjeli Palestine, 29. studenoga 1947. Donošenje Rezolucije označilo je početak izraelsko-arapskih ratova, koji uspijevaju prekinuti neprijateljstva, ali ne i donijeti mir narodima na tim prostorima. 


1 McMahon-Husseinova korespondencija iz 1915. je „prijepiska od 10 pisama između Husseina bin Alija, šerifa od Meke i bojnika Sir Henrija McMahona, britanskog  Visokog povjerenika Egipatskog sultanata o političkom statusu zemalja pod vlašću Otomanskog carstva. U pismima Britanija pristaje priznati arapsku neovisnost nakon I. svjetskog rata „u granicama koje je predložio šerif od Meke“… (Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/McMahon%E2%80%93Hussein_Correspondence, pristupljeno 4. 9. 2017.)  
2 Sykes-Picotov sporazum iz 1916. "o podjeli Osmanskog carstva nakon što ono bude pobijeđeno u Prvom svjetskom ratu. Sporazum je dobio ime po britanskom i francuskom diplomatu koji su ga dogovarali. Britanac je bio sir Mark Sykes, a Francuz François Georges-Picot. Prilikom sklapanja sporazuma rukom su crtali linije po geografskoj karti." (Izvor: http://povijest.hr/nadanasnjidan/tajni-dogovor-velikih-sila-o-komadanju-turskog-carstva-i-podjeli-arapskog-svijeta-1916/, pristupljeno 4. 9. 2017.) 
3 Balfourova deklaracija iz 1917. je "deklaracija koju je britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour objavio lordu Walteru Rothschildu, vođi židovske zajednice u Engleskoj, da britanska vlada podupire prijedlog stvaranja židovske države u Palestini, pod uvjetom da taj čin ne bi negativno utjecao na arapsko stanovništvo već nastanjeno u Palestini." (Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Balfourova_deklaracija, pristupljeno: 4. 9. 2017.)