25.12.2019.

Vremeplov: Božićno primirje iz 1914.

Pravilnikom o zakonima i običajima rata na kopnu uz IV. Hašku Konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907., uređeno je (Glava V., članci 36.-41.) pitanje primirja

Pravilnikom o zakonima i običajima rata na kopnu uz IV. Hašku Konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907., uređeno je (Glava V., članci 36.-41.) pitanje primirja:

„Primirje obustavlja ratne operacije uzajamnim sporazumom zaraćenih strana. Ako njegovo trajanje nije utvrđeno, zaraćene strane mogu u svako doba nastaviti s operacijama, pod uvjetom da neprijatelj ipak bude upozoren u ugovorenom roku, u skladu s uvjetima primirja.

Primirje može biti opće i lokalno. Opće obustavlja svuda ratne operacije zaraćenih država, a lokalno samo određenih dijelova zaraćenih vojski i na određenom prostoru. Primirje mora biti službeno i pravodobno priopćeno nadležnim vlastima i trupama. Neprijateljstva se obustavljaju odmah po priopćavanju ili u utvrđeno vrijeme.“

Božićno primirje iz 1914., u Prvom svjetskom ratu, nije slijedilo te odredbe. Dogodilo se spontano pred Badnjak 1914. na Zapadnoj fronti, u belgijskom području Ypres. Prva godina rata nije se znatno osjetila u hrani. Pred Božić njemački vojnici dobivali su paketiće s hranom, odjećom i cigaretama od doma, a zapovjedništvo je na ratišta poslalo desetke tisuća minijaturnih božićnih drvaca koja su trebala biti okićena za Božić. Britanci su svojim vojnicima poslali 355.000 „kutija princeze Mary“, u kojima je bio komad čokolade, pecivo, cigarete i čestitka princeze Mary (kćeri kralja Georgea V.). Dana 23. prosinca Nijemci su počeli kititi rovove paljenjem svijeća i postavljanjem božićnih drvaca. Na Badnjak božićno raspoloženje postupno je topilo promrzle ratnike. Nijemci su na svojoj strani zapjevali svoje božićne pjesme, a Škoti, koji su na tom području činili britanske trupe, spontano su počeli pjevati svoje. Umjesto topova oglasile su se gajde. Nastavilo se s dobacivanjem i uzvraćanjem čestitki, a onda je mladi Nijemac izašao i na ničiju zemlju stavio božićno drvce. Škoti su bili zatečeni tim činom, ali nitko nije htio pucati u njega unatoč naređenjima koja su im stizala. On je ohrabrio ostale s obiju strana da počnu izlaziti iz rovova i dolaziti na ničiju zemlju. Uslijedilo je bratimljenje – vojnici su se rukovali, razmjenjivali sitne darove poput hrane, duhana ili alkohola, a i suvenire - puca i šešire te su jedni drugima pokazivali slike obitelji. Na nekim područjima održane su zajedničke mise, a u duhu vojne tradicije iz 19. stoljeća, dogovoreno je pokapanje vojnika palih na ničijoj zemlji. Govori se da se održala i nogometna utakmica te su kolali rezultati i imena jedinica koje su igrale. Iako povjesničari to opovrgavaju i tvrde da su pokušaji da se utakmica odigra postojali, ali da stanje zemlje nije dopuštalo, iz zapisa njemačkog satnika Kurta Zehmischa proizlazi da se ipak igralo. On je zapisao da su Englezi donijeli loptu iz svojih rovova i da je igra započela. Taj događaj opisao je riječima: „Veličanstveno, a opet, čudno.“ Pretpostavlja se da je u primirju sudjelovalo najmanje 100.000 vojnika, uglavnom britanskih i njemačkih i trajalo je 23. i 24. prosinca. U nekim područjima nastavilo se za Božić, pa čak i do Nove godine. Spontano uspostavljeno primirje nije proizvelo disciplinske mjere ni na jednoj strani. U njemačkom tisku nije se spomenulo, dok su Britanci i Francuzi o tome pisali tek usput. Na Božić 1915. vojnici su pokušali ponoviti Božićno primirje iz 1914., ali nisu postizali takav uspjeh. Od 1916. nije bilo prekida vatre i ničija zemlja postala je trajna zona borbe.