U 16. stoljeću dolaze  jezuitski misionari, ruska pravoslavna crkva ulazi u Kinu u 18. stoljeću, a početkom 19. stoljeća krenuo je val protestantskih misionara, vrhunac čijih je dolazaka bio oko 1840. Misionari su većinom doživljavani kao dio zapadnog imperijalizma i smatrani su više kao neprijatelji.

Lokalne elite odbijale su kršćanstvo jer su se plašile da će mukotrpno stjecanje znanja o konfucionizmu zamijeniti Biblija i zapadno obrazovanje. Netrpeljivost je proizlazila i iz okolnosti da su misionari izbjegavali plaćanje poreza, a često su zlorabili i svoja eksteritorijalna prava.

Na sjeveru Kine protiv stranaca razvio se kineski nacionalistički pokret, na zapadu nazvan Bokseri (jer su se članovi bavili kineskim borilačkim vještinama, nazivanima Kineski boks), koji su krenuli s napadima na ne-Kineze, ponajprije misionare, a zatim i na kineske preobraćenike, koje su smatrali petom kolonom.

Napadi su se 1899. pretvorili u oružani sukob – Bokserski ustanak. Misionari, strani građani i kineski preobraćenici su se za vrijeme nereda sklonili u tzv. Legacijsku četvrt u Pekingu, a njihove vlade organizirale su tzv. Savez osam država (SAD, Austro-Ugarska, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i Rusija) kako bi im pomogli. Pod pritiskom bokserskih snaga, carica Cixi objavila je 21. lipnja 1901. rat stranim silama. Izvršena je opsada četvrti koja je trajala 55 dana. Prvotno slabiji u tom srazu, Savez osam država doveo je vojsku od oko 20.000 ljudi, koja je porazila carsku vojsku i ušla u Peking 14. kolovoza 1901. te oslobodila četvrt. Dana 7. rujna 1901. Kina je bila prisiljena potpisati tzv. Bokserski protokol. Na strani Saveza osam država bile su i Belgija, Španjolska i Nizozemska. Kina se obvezala isplatiti golemu ratnu odštetu – oko 18 tisuća tona finog srebra (oko 333 milijuna USD) morala je platiti tijekom 39 godina (dug je amortiziran 31. prosinca 1940.). Najveći „komad kolača“ dobila je tada Rusija (28,97 %), Njemačka ju je slijedila sa 20,02 %, Francuska sa 15,75 % itd. Protokolom su proširene dotadašnje povlastice stranaca - Legacijska četvrt postala je posebno područje, pod isključivom stranom kontrolom.

Kinezi nisu imali pravo živjeti u njoj i četvrt je imala vlastitu zaštitu. Savez osam država dobio je pravo stacionirati svoje trupe na određenim mjestima; kineskoj vladi naloženo je da zabrani organizacije poput bokserskog društva kao i kažnjavanje boksera i vladinih dužnosnika koji su poticali ustanak; također zabranjen je uvoz oružja i municije kao i njihova proizvodnja u roku dvije godine s mogućnošću produžetka za još dvije godine, ako strane sile budu to smatrale potrebnim. Bokserski ustanak imao je znatne posljedice za daljnju povijest Kine, jer je ponižavajući poraz od stranaca potpuno razbio prestiž carske dinastije, ali i kod kineskih intelektualaca stvorio uvjerenje da se Kina zapadnim osvajačima može suprotstaviti jedino ako prihvati njihove moderne ideje kao što su republikanstvo i socijalizam. Bokserski protokol smatra se jednim od tzv. Nejednakih sporazuma.

Riječ je o nekoliko sporazuma koje je kineska carska (Qing) dinastija bila prisiljena potpisati s različitim zapadnim silama, Rusijom i Japanom tijekom 19. i 20. stoljeća, a koji su većinom sadržavali jednostrane uvjete na štetu Kine, u smislu plaćanja odštete, prepuštanja teritorija, otvaranja luka otvorenog tipa ili dodjele povlastica strancima. Kineska komunistička partija i Kuomintang često su koristili ovaj koncept nejednakih sporazuma kako bi ga povezali s kineskim iskustvom gubitka suvereniteta od 1840. do 1950. godine.