Nakon službenog ujedinjenja njemačkih država 1871. u Njemačko Carstvo, Otto von Bismarck, prvi kancelar Njemačkog Carstva, jednako se gorljivo kao po pitanju ujedinjenja Njemačke posvetio unutarnjoj politici Carstva. Njegovi unutarnji neprijatelji (Reichsfeinde) bili su Katolička crkva i socijalisti. S utjecajem Crkve pokušao se obračunati u kampanji nazvanoj Kulturna borba (Kulturkampf), a protiv socijalista, koji su postajali sve snažniji politički čimbenik u rastućoj industrijalizaciji Carstva, uspio je nametnuti „Socijalistički zakon“ (Sozialistengesetz). Zakon je više puta produljivan, a ukinut je 30. rujna 1890. godine. 

Prvi pokušaj donošenja socijalističkog zakona, koji je u naravi bio antisocijalistički, bio je u svibnju 1878., nakon prvog pokušaja atentata na cara Vilima I. Parlament je prijedlog odbio sa 251 glasom „protiv“, naspram 57 glasova „za“. Međutim, drugi pokušaj atentata na Cara u lipnju 1878., Bismarck je vješto iskoristio za javnu histeriju protiv socijalista. Tjedan dana nakon atentata raspustio je parlament i zakazao nove izbore. Unatoč antisocijalističkoj kampanji, socijalisti su osvojili devet mjesta, a većinu su činile konzervativno-klerikalne stranke. Ubrzo nakon konstituiranja parlamenta, prijedlog zakona predan je parlamentu (Reichstag)  na usvajanje i nakon teških rasprava usvojen je 19. listopada 1878., sa 221 glasom „za“, naspram 149 „protiv“, pod imenom „Zakon protiv javno opasnih nastojanja socijaldemokracije“(Gesetz gegen die gemeingefährlichen Bestrebungen der Sozialdemokratie). Na snagu je stupio 22. listopada 1878.  U članku 1. Zakona propisano je: 

 

(1)   Društva čiji je cilj rušenje postojećeg političkog ili društvenog poretka putem socijalno-demokratskih, socijalističkih ili komunističkih nastojanja su zabranjeni. 

(2)   Ovo se odnosi na sva društva u kojima se socijalno-demokratska, socijalistička ili komunistička nastojanja, usmjerena na rušenje postojećeg političkog ili društvenog poretka, očituju na način koji je opasan za javni mir i posebice za sklad između narodnih klasa. 

(3)   Udruženja bilo koje vrste jednaka su društvima.   

Zakon nije izričito zabranio socijaldemokratsku stranku, ali je propisao različite načine onemogućavanja njezina rada. Sve što je imalo socijaldemokratski predznak bilo je zabranjeno - obrazovna, pjevačka, sportska udruženja, sindikati te događaji ili okupljanja  i sl. Zabrana se odnosila i na izdavanje socijaldemokratskih novina i knjiga. Na temelju Zakona, pretrage domova socijaldemokrata postale su uobičajene te je u razdoblju između 1878. i 1890.  oko 1.500 ljudi bilo osuđeno na više od 800 godina zatvora. Oko 322 društva bila su ukinuta, a zabranjeno je izdavanje oko 1.300 pamfleta, novina i brošura. Unatoč represiji i progonu, privrženost socijaldemokratskoj partiji u tih je dvanaest godina rasla te je njezin udjel u izborima 1890. dosegao 19.7 % glasova.