Dana 28. veljače 1953. u Ankari je potpisan Ugovor o prijateljstvu i suradnji između Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Kraljevine Grčke i Republike Turske, poznat kao Balkanski pakt iz 1953.¹ kojim su se ugovorne strane, radi obrane slobode i neovisnosti svojih naroda i teritorijalnog integriteta protiv svake vanjske sile te u uvjerenju da zajednički interesi njihovih naroda zahtijevaju poduzimanje svrhovitih mjera za očuvanje mira i sigurnost u tom dijelu svijeta, a u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, odlučile sklopiti navedeni Ugovor u cilju osiguranja trajnog načina suradnje. Balkanski pakt stupio je na snagu 29. svibnja 1953., a sam po sebi bio je osnova Balkanskom savezu, trojnom političkom i vojnom savezu tih triju zemalja sklopljenom godinu i pol dana poslije, 9. kolovoza 1954. na Bledu, čiji je cilj, kao i u slučaju Pakta, bio obrana slobode, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti zemalja potpisnica. Balkanski pakt potpisan je u nepovoljnim političkim okolnostima za tadašnju Jugoslaviju, koja se nakon Informbiroa suočila s agresivnom Staljinovom politikom i stalnim prijetnjama vojne intervencije. S ciljem da se odagna opasnost sovjetske ekspanzije na Balkan, Pakt je predvidio da „strane ugovornice namjeravaju i dalje ulagati zajedničke napore radi očuvanja mira i sigurnosti na svom području i zajednički nastaviti razmatranje problema sigurnosti, uključujući tu zajedničke mjere obrane, za kojima bi se mogla pojaviti potreba u slučaju neizazvane agresije protiv njih“ (članak 2. Ugovora), što je značilo međusobnu vojnu pomoć, koja je i potvrđena u Balkanskom savezu iz 1954. godine.

Novostvoreni Savez pokazao je svoje slabosti od samog početka. Među prvim okolnostima bila je činjenica da je samo nekoliko dana nakon potpisivanja ugovora umro Staljin, što je bitno utjecalo na daljnja politička događanja. Iako je potonji Sporazum iz Bleda sadržavao dogovor o rješavanju međunarodnih sporova bez uporabe vojne sile, vojnu pomoć svakoj zemlji u slučaju napada bilo koje od njih i održavanje i jačanje obrambenih kapaciteta, Savez nije polučio nikakve čvršće veze od onih na papiru. Novo sovjetsko vodstvo pod predsjedanjem Nikite Hruščova, počelo je popuštati s mjerama prema Jugoslaviji, a i Jugoslavija nije bila spremna na potpunu suradnju sa zapadnim zemljama, što se posredno zbog članstva Grčke i Turske u NATO-u i želja zapadnih sila očekivalo.

Trzavice između Grčke i Turske zbog Cipra te jugoslavenski sve bolji odnosi sa Sovjetskim Savezom utjecali su na okolnost da je sporazum, iako nikada formalno otkazan, polako odumirao. Stalno vijeće iz Balkanskog saveza, koje se sastojalo od ministara vanjskih poslova ugovornih strana, posljednji put sastalo se 1955., a Savjetodavna skupština, koja se trebala sastojati od 20 članova parlamenata iz svake zemlje, nije se, pak, nikada sastala. Iako je Josip Broz Tito nakon Mađarske revolucije (1956.) pokazao interes za oživljavanje Saveza, do njega nije došlo zbog spora oko Cipra, a Titov je pokušaj posredovanja između tih dviju zemalja po tom pitanju propao.