Islandska odlučnost da napokon zaštiti svoje teritorijalne vode započela je nakon presude Međunarodnog suda pravde u sporu o ribolovu između Velike Britanije i Norveške iz 1951.¹, proširenjem teritorijalnih voda na 4 nautičke milje (7 km). Godine 1958., nakon konferencije Ujedinjenih naroda na kojoj nije došlo do usuglašavanja opsega teritorijalnih voda, Islanđani su jednostranim činom proširili svoju jurisdikciju na 12 nautičkih milja. Sve zemlje članice NATO-a usprotivile su se tom proširenju, a Britanci su najavili da će njihovi ribari loviti ribu pod ratnom zaštitom. Bio je to početak suvremenog Bakalarskog rata, koji je imao svoje tri faze: prvi Bakalarski rat bio je između 1958. i 1961., drugi 1972.-1973., a treći 1975.-1976. Prvi Bakalarski rat okončan je međusobnim dogovorom 1961., prema kojem Islanđani zadržavaju granice na 12 nautičkih milja, ali Britanci imaju pravo ribolova u označenim zonama i određenim godišnjim dobima unutar 6 milja tijekom tri godine. Sličan ugovor dobili su i Zapadni Nijemci. Drugi Bakalarski rat započeo je 1972., a vezan je uz islandsko zakonodavstvo iz 1969. kojim je Island sebi priskrbio isključivo pravo korištenja epikontinentalnog pojasa. Slučaj je predan Međunarodnom sudu pravde, ali su Islanđani odmah najavili da će se oglušiti o svaku odluku donesenu u tom smislu i pridržavati se svoje nakane. Britanci su poslali svoju flotu prema Islandu, ali su ih Amerikanci smirili. Pregovori nisu urodili plodom i Islanđani su donijeli propis o proširenju svoje jurisdikcije na 50 milja. Treći Bakalarski rat odvijao se u okolnostima islandske odluke da svoju jurisdikciju za ribolov protegne na 200 milja, jer ju je zakon iz 1972. na to obvezao. Britanci su se ponovno usprotivili toj odluci, ali u očima javnosti doživljeni su kao licemjeri, jer su i sami proširili svoj pojas u Sjevernom moru u cilju eksploatacije nafte.

Vrhunac napetosti predstavljao je islandski prekid diplomatskih odnosa s Velikom Britanijom, 19. veljače 1976., do tada nezabilježen čin između dviju članica NATO saveza, koji je ujedno prijetio ugrozi interesa toga saveza na Sjevernom Atlantiku. Naime, Islanđani su zaprijetili da će se povući iz NATO-a, što bi onemogućilo tom Savezu pristup prostoru između Islanda i Velike Britanije te Islanda i Grenlanda, područja koja su bila od strateške važnosti za podmorničko ratovanje u doba Hladnog rata. Navedena opasnost navela je NATO na aktivan diplomatski angažman. Glavni pregovarač bila je norveška vlada, koja je sukobljene strane, nakon nekoliko mjeseci izrazitih tenzija, urazumila: u Oslu je 1. lipnja 1976. potpisan ugovor kojim Velika Britanija priznaje Islandu teritorijalne vode od 12 milja kao isključivu islandsku zonu i 200 milja kao ribolovnu zonu u kojoj strani brodovi mogu loviti ribu, ali uz odobrenje Islanda. Britanci su loše prošli jer su izgubili kako pristup bogatim nalazištima, tako i tisuće radnih mjesta. To ih je natjeralo da napuste svoju politiku „otvorenih mora“ glede ribarenja te su sami proglasili zonu od 200 milja oko svojih voda. Borba između Islanda i Velike Britanije bila je oličenje legende o borbi Davida i Golijata. Ipak, Island je očito bio isuviše svjestan svoga geopolitičkog položaja prilikom zaštite svoga mora.