Do realizacije pripajanja Njemačkoj (tzv. Anschluss) nije došlo jer su se obje zemlje (Njemačka i Njemačka Austrija) mirovnim ugovorima obvezale da ne mogu ulaziti u političku ili ekonomsku zajednicu bez suglasnosti Društva naroda. Usto, Njemačka Austrija morala se odreći i novog imena i pristati na naziv Republika Austrija. Unatoč tome, političke snage obiju država nisu odustajale od pripajanja. Anschluss je nakon neuspjelog pokušaja puča iz 1934. proglašen 13. ožujka 1938., na dan kada je trebao biti održan referendum o njemu. Referendum su, naime, dan prije osujetili nacisti okupacijom vlade dok su njemačke trupe umarširale na austrijski teritorij. Ujedinjenje svoje domovine s ostatkom Njemačkog Reicha, Hitler je (Austrijanac po rođenju) objavio 15. ožujka 1938., a potvrđeno je sljedećeg mjeseca na referendumu.

Njemačka aneksija Austrije od 15. ožujka 1938. proglašena je ništavom u okviru Deklaracije o Austriji¹, koja je činila jednu od četiri Moskovske deklaracije donesene na Moskovskoj konferenciji saveznika SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Sovjetskog Saveza iz 1943. Njome su se Vlade ovih triju država, proglašavajući ništavost, složile da je Austrija bila prva slobodna zemlja koja je postala žrtva Hitlerove agresije, da će biti oslobođena njemačke dominacije, ali da ona svejedno ne može izbjeći odgovornost za sudjelovanje u ratu na strani Njemačke te da će taj doprinos biti uzet u obzir.

Odlučnost austrijske vlade da je raskrstila s vezama s Njemačkom odrazila se na fleksibilnijoj vladavini saveznika nakon rata. Stabilizacija demokracije u toj zemlji dovela je do potpisivanja Austrijskog državnog ugovora 15. svibnja 1955., punog naziva „Ugovor o ponovnom uspostavljanju neovisne i demokratske Austrije“.² Osnovu Ugovora činila je Deklaracija o Austriji i uz Preambulu Ugovor sadrži 36 članaka podijeljenih u devet dijelova i dva aneksa. Prvi dio Ugovora čine političke i teritorijalne odredbe; drugi, odredbe o vojsci i putovanju zrakom; treći dio nema naziva, četvrti dio odnosi se na zahtjeve koji proistječu iz rata, peti dio uređuje vlasništvo, prava i interese; šesti dio čine općeniti ekonomski odnosi; sedmi dio sadrži odredbe o rješavanju sporova; osmi dio sadrži ostale odredbe o ekonomiji, deveti dio čine završne odredbe.

Političke i teritorijalne odredbe iz prvog dijela sadrže 11 članaka. Člankom 1., Austrija se ponovno uspostavlja kao slobodna i neovisna država. Člankom 2., saveznici izjavljuju da će poštovati neovisnost i teritorijalni integritet kako je postavljen Ugovorom, a u članku 3., koji uređuje pitanje priznanja austrijske neovisnosti od Njemačke, propisano je kako će se u mirovnom ugovoru za Njemačku uključiti odredbe o neovisnosti i njemačkom odricanju od svih teritorijalnih i političkih zahtjeva prema Austriji i njezinu teritoriju. Člankom 4. propisana je zabrana Anschlussa, člankom 5. granice Austrije su one od 1. siječnja 1938.; člankom 6. uređeno je pitanje ljudskih prava, tj. obveza Austrije da poduzme sve mjere u cilju osiguranja (nabrojanih) prava svim osobama pod svojom jurisdikcijom. Posebnu važnost čini članak 7., kojim su uređena prava Slovenaca i Hrvata, kao manjina u područjima Koruške, Gradišća i Štajerske. Demokratske institucije predmet su članka 8., dok je člankom 9. propisano raspuštanje nacističkih organizacija. U posebnim odredbama o zakonodavstvu, u okviru članka 10., Austrija se obvezuje nastaviti primjenjivati načela iz zakona kao i mjere koje su poduzimane nakon 1. svibnja 1945., a u cilju uspostavljanja demokratskog sustava. Konačno, člankom 11. uređuje se austrijsko priznanje svih mirovnih ugovora koji su sklopljeni ili će biti sklopljeni radi uspostavljanja mira.

Saveznici su napustili Austriju 25. listopada 1955., a dan kasnije, 26. listopada, austrijski parlament donio je Deklaraciju o neutralnosti, proglasivši se stalno neutralnom zemljom.

1 Izvor: https://avalon.law.yale.edu/wwii/moscow.asp.
2 Izvor: https://www.cvce.eu/content/publication/1999/3/2/5c586461-7528-4a74-92c3-d3eba73c2d7d/publishable_en.pdf.