Zakon¹, koji se naziva još i Augsburška nagodba, potpisali su 25. rujna 1555. na Saboru u Augsburgu, brat cara Karla V., Ferdinand I. i carski stalež (prinčevi, plemići i dr. s pravom sudjelovanja i glasovanja na Saboru) okupljeni u tzv. Schmalkadski savez, vojni savez protestantskih prinčeva koji je ustanovljen 1531.

Naime, iako je Sabor sazvao kralj Karlo V., on nije htio sudjelovati u neizbježnom postizanju vjerskog kompromisa te je imenovao brata. Sabor je odlučio da nijedan princ u carstvu ne smije voditi rat protiv drugog princa zbog vjerskih razloga i da će ovaj Mir ostati na snazi sve dok se crkve ne ujedine mirnim putem. Augsburškim mirom službeno su se okončala vjerska trvenja između katolika i luterana na teritoriju Svetog Rimskog Carstva i po prvi put su, putem zakona, postavljeni uvjeti za miran i trajan suživot luterana i katolika u Svetom Rimskom Carstvu. Važnost ovog Mira ogleda se i u tome što je njime konačno izvršena i podjela Svetog Rimskog Carstva na dvije vjerske skupine.

Nakon dugotrajnih pregovora postignut je sporazum o načelu ius reformandi: prema pravilu „cuius regio, eius religio“, tj. pravilu „čija je zemlja, onoga je i vjera“, Augsburški mir dao je pravo vladaru teritorija da određuje vjeru svojih podanika, uz pravo podanika da ne slijede njegov izbor: podanici su imali ius emigrandi, tj. pravo napustiti svoju zemlju u slučaju da se ne žele pokoriti vladarevu vjerskom izboru i naseliti se u područje u kojem se prakticira vjera njihova izbora. Navedeno pravo bilo je izraženo u članku 24. Augsburškog mira, koji je glasio: „U slučaju da naši subjekti, bilo da pripadaju staroj vjeri ili augsburškoj konfesiji, odluče napustiti svoje domove sa svojim ženama i djecom i naseliti se u drugom domu, neće ih se sprječavati u prodaji njihove imovine nakon što plate lokalne poreze niti će im čast biti okaljana“.

Drugo važno načelo Augsburškog mira bilo je „reservatum ecclesiasticum“, tj. crkvena rezerva, koje je činio izuzetak od načela ius reformandi u odnosu na crkvene teritorije. U slučaju da prelat, tj. crkveni velikodostojnik na čelu crkvenog teritorija prihvati protestantizam, morao je dati ostavku i odreći se privilegija. Promjena prelatove vjere nije mogla utjecati na stanovnike crkvenog teritorija. U tom slučaju oni je nisu morali mijenjati. I treće načelo Augsburškog mira, koje je naknadno uneseno, poznato je kao „Declaratio Ferdinandei“, tj. Ferdinandova deklaracija. Ta Deklaracija izuzela je vitezove i neke gradove od zahtjeva vjerske jednoobraznosti, pod uvjetom da se tzv. reformirana religija u tim gradovima prakticirala od sredine 1520-ih. Deklaracija je, međutim, omogućila opstanak nekoliko mješovitih gradova i mjesta u kojima su katolici i luterani živjeli zajedno. Ferdinandova deklaracija zaštitila je također pravo kneževskih obitelji, vitezova i nekih gradova da određuju što znači vjerska jednoobraznost na njihovim teritorijima.

Unatoč uspjehu ovog zakona u smirivanju tenzija i podizanju vjerske tolerancije, puno toga ostalo je neriješeno u međusobnom odnosu protestanata i katolika.

Augsburški mir ostao je nedorečen u odnosu na kalviniste, a nije priznao i anabaptizam, zbog čega su pripadnici tih vjera bili u kontinuiranoj opasnosti da budu izvrgnuti optužbama za herezu. Tolerancija za kalviniste nije postojala sve do Vestfalskog mira, 1648.