Konvencijom je Velika Britanija obećala da neće dirati sjevernu Perziju, dok je Rusija zauzvrat priznala južnu Perziju kao britansku zonu utjecaja, kao i da se neće miješati u Afganistan, koji je i dalje ostaje britanska sfera interesa. U odnosu na Tibet, obje su se složile da se neće miješati u unutarnje poslove tog područja.

Potpisivanju Konvencije prethodio je niz događaja, koji su natjerali obje strane da sjednu za stol. Britanci su po svaku cijenu željeli sačuvati svoje zone utjecaja u središnjoj Aziji, napose u Afganistanu, s jedne strane, dok su, s druge strane, svakako željeli spriječiti širenje utjecaja i moći Njemačke, od čijeg su ubrzanog razvitka opravdano strahovali. Rusi, koji su s kraja 19. stoljeća imali priličan uspjeh u osvajanju azijskih prostora, nisu, međutim, ispočetka bili voljni pregovarati. Ipak, nakon revolucije u zemlji, 1905. te iste godine pretrpljenog poraza u ratu s Japanom, promijenili su mišljenje. Želeći se održati u tom području te isto tako umanjiti utjecaj Nijemaca, koji su prijetili da će povezati Berlin i Bagdad željezničkom prugom, što je moglo dovesti do povezivanja Otomanskog Carstva s imperijalnom Njemačkom, pristupili su pregovorima. Nijedna od strana, međutim, nije smatrala potrebnim obavijestiti bilo koga u Afganistanu, Perziji ili Tibetu da se o njihovoj sudbini vode pregovori.

Središnju točku Konvencije činila je Perzija. Polazeći od toga (Preambula Konvencije) da su se:

„Vlada Velike Britanije i Rusije međusobno (su se) obvezale poštovati integritet i neovisnost Perzije te u iskrenoj želji da očuvaju red u cijeloj zemlji i njezin miran razvitak kao i stalno uspostaviti jednake mogućnosti za trgovinu i industriju svih drugih nacija“

Uzimajući u obzir da svaka od njih, iz zemljopisnih i gospodarskih razloga, ima poseban interes za održavanje mira i reda u određenim pokrajinama Perzije koje graniče ili su u blizini ruske granice, s jedne strane i granica Afganistana i Baluchistana s druge strane te u želji da izbjegnu sve uzroke sukoba u odnosu na svoje interese u tim pokrajinama“¹

Britanci su se obvezali da neće za sebe ili svoje subjekte ili subjekte trećih država tražiti „nikakve koncesije političke ili trgovačke naravi“ u sjevernoj Perziji (članak 1.), a Rusi su se obvezali na isti način postupati u južnoj Perziji (članak 2.). Na taj su način te dvije sile odredile područja svojih interesa, a da ih nisu izričito tako označile. U trećem članku Konvencije, obje zemlje dopustile su jedna drugoj dobivanje koncesija, potvrđujući postojeće. Kao što je već navedeno, Afganistan je ostao u zoni utjecaja Britanije, što je ruska strana priznala, a po pitanju Tibeta, osim nemiješanja u njegove unutarnje stvari, Britancima je osigurana suradnja s tibetanskim vlastima po pitanju trgovačkih stvari, dok su ruski budisti imali pravo surađivati s Dalai Lamom oko vjerskih pitanja.

Perzijska vlada, koja je o sporazumu bila obaviještena tek nakon potpisivanja Konvencije, odbila je priznati njezin legitimitet jer je stubokom nagrizala državni integritet. Iranci su posebice bili ljutiti na Britance, u koje su se pouzdali tijekom Ustavne revolucije iz 1905. (kada je iranski šah bio prinuđen demokratizirati vlast), a taj se bijes s vremenom pretvorio u protubritanske i uopće protuzapadne antipatije. Unatoč postignutom dogovoru, obje sile politički su se natjecale u pridobivanju perzijskih političara, s tim da su obje poticale rojaliste naspram konstitucionalista koji su bili liberalniji i skloni sekularizmu. Konvencija je prestala važiti 1918., kada je se sovjetska vlast odrekla.