Nakon što je španjolski guverner Juan de la Cruz Mourgeón napustio Panamu radi obračuna s pobunjenicima u Ekvadoru, u Panami je za svog nasljednika imenovao pukovnika Joséa de Fábregaa, koji je tu priliku iskoristio i 10. studenoga 1821. pokrenuo stanovništvo na borbu za neovisnost.¹ Podmićujući španjolske vojnike da dezertiraju, pobunjenici su preuzeli kontrolu nad gradom Panamom bez krvoprolića. José de Fábrega okupio je patriote u svojoj kući 20. studenoga 1821. na sastanak kako bi se dogovorili o daljnjim koracima, a tjedan dana kasnije, 28. studenoga 1821., u gradskoj vijećnici proglasio je neovisnost Paname od Španjolske. Zbog straha od španjolske odmazde i prekida trgovine, odlučeno je da će se Panama ujediniti s Bolivarijevom Velikom Kolumbijom.

Akt o neovisnosti ima dvanaest točaka te glasi:

„Na općem sastanku svih građanskih, vojnih i crkvenih korporacija koji je održan danas, 28. studenoga 1821. na poziv Gradskog vijeća, nakon više prekinutih rasprava prije velikog seoskog skupa i u najvišem redu i skladu dogovorili smo se i odredili smo zajednički sporazum o sljedećim stavkama:

1. Panama se, spontano i općim glasovanjem naroda po svom razumu, proglašava slobodnom i neovisnom o španjolskoj vladi.

2. Područje pokrajina Isthmusa pripada Republici Velikoj Kolumbiji, u čiji će Kongres naš zastupnik odmah otići da nas predstavlja.

3. Pojedinci vojnih trupa smještenih u ovom mjestu imaju apsolutnu slobodu izbora koja im odgovara: ako se žele vratiti u Španjolsku, bit će im pružena sva potrebna pomoć za prijevoz do otoka Kube; u skladu s ratnim počastima, oni koji će ostati u lukama Chagres ili Portobelo, pretvorit će garnizone u posjede nove vlade obvezujući sve časnike, narednike i vojnike, pod dužnom prisegom, da ostanu mirni, da ne primaju nikakvo mito, niti da će uzeti oružje protiv neovisnih država Amerike tijekom sadašnjeg rata.

4. Vlada će pomoći španjolskim pacijentima koji su u bolnici, a nakon što ozdrave, pružit će im se potrebna pomoć u skladu s člankom 3.

5. Državni poglavar Isthmusa je Don José de Fábrega, koji je bio pukovnik španjolske vojske; sve korporacije i civilne i crkvene vlasti, zadržavaju vlast koju trenutačno imaju.

6. Državni poglavar će poduzeti sve ekonomske mjere koje mogu biti potrebne za očuvanje javnog mira.

7. Vlasti će odmah dati prisegu o neovisnosti, određujući sljedeću nedjelju za njezinu svečanu objavu.

8. Državni poglavar, zajedno sa zapovjednicima trupa, obavijestit će tvrđavu Chagres i odred Portobelo tako da dužnosnik koji izdaje naredbe preda ove točke u vojnom stilu.

9. Istmus će pomoću svojih predstavnika oblikovati prikladne gospodarske propise za svoju unutarnju vladu; a u međuvremenu će vladati prema važećim zakonima u onim dijelovima koji nisu u suprotnosti sa sadašnjim stanjem.

10. Za potrebne troškove, politički državni poglavar stvorit će zajam koji će se priznati kao dio javnog duga.

11. Državna riznica priznaje javni dug koji će se plaćati prema uvjetima postavljenim u ovom načelu.

12. Prethodna poglavlja bit će tiskana i razaslana svim narodima Istmusa kako bi se prekinule nesuglasice koje ih uznemiruju; kako bi poslali pomoć koja je ovoj prijestolnici potrebna za izvođenje ovog veličanstvenog pothvata, kao što su ponudili.

Potpisano od:….“

Već sljedeći dan José de Fábrega poslao je pismo predsjedniku Velike Kolombije, Simonu Bolivariju o proglašenju neovisnosti, na koje je on u veljači 1822. odgovorio riječima da je Akt o neovisnosti Paname najslavniji dokument koji je jedna američka provincija mogla ponuditi povijesti.

Godine 1903. Panama je proglasila neovisnost od Kolumbije, a u tom su procesu aktivno sudjelovale Sjedinjene Američke Države vođene ciljem izgradnje Panamskog kanala.²