„1v

VЬ IME BŽÎE AMEN. LET GÑIH .Č.S.O. з (1288) indicio pravo dan .e (6) miseca ĵenvara. VЬ VRĚME KRALA LADISLAVA PRESLAVNOGA KRALA UGRSKOGA KRALEVSTVA NEGA LETO .E (6) NA DESET[E]...¹

Ovim riječima započinje Vinodolski zakon, najstariji hrvatski cjelovito sačuvani zbornik običajnog prava, u kojem su predstavnici devet vinodolskih općina - Novog, Ledenice, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika, okupljeni u posebno povjerenstvo i u nazočnosti kneza Leonarda iz moćne velikaške obitelji Krčkih knezova, 6. siječnja 1288. u 77 članaka zapisali „dobre stare prokušane zakone vinodolske...kojih bi se mogli sjetiti ili koje su čuli od svojih otaca i djedova gore rečenih, tako da bi se od sada unaprijed mogle izbjeći zablude u tim stvarima te da njihova djeca ubuduće ne dvoume o tim zakonima“², dodavši pritom i neke odredbe koje su bile u skladu s potrebama vremena. Zakon je donesen nakon višegodišnjih sukoba slobodnih seljaka s krčkom vlastelom kojoj je darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. iz 1255. Vinodol potpao pod vlast, a u cilju očuvanja njihovih prava i ograničenja kneževe samovolje.

Početne odredbe Vinodolskog zakona usmjerene su na prava biskupa i kneza. Tako se člankom 1. propisuje: „Najprije, ako se koja od vinodolskih općinskih crkava ima posvetiti ili ih bude posvećivao gospodin biskup, u kojeg se biskupiji nalazi navedena crkva, ima od navedenog posvećivanja dobiti samo 40 soldina sitnih mletačkih novaca te jedan objed i jednu večeru i to upravo od onih koji tu crkvu daju posvetiti...“, dok za kneza Zakon kaže sljedeće: „(čl. 5) Nadalje, ako bi gospodin knez vinodolski ili navedeni biskup putovao po kneštvu vinodolskom, u koji bi god njihov grad došao, može (narediti) da se oduzme i da mu se donese po satniku toga grada za prehranu svoju i svoje obitelji bilo čija goveda i sitnu stoku koja se najbliže nalazi.... Ipak za tu (stoku) treba platiti gospodin knez u svakom slučaju...“

Iako Vinodolski zakon pokriva različita pravna područja, veći dio zakona odnosi se na kazneno pravo. Kazne su bile uglavnom novčane naravi, a glavno dokazno sredstvo bili su svjedoci. U nedostatku njih, istinitost tvrdnji dokazivala se prisegom porotnika, čiji je broj varirao ovisno o vrsti počinjenog djela.3 Posebnost Vinodolskog zakona ogleda se i u nekoliko odredaba (članci 18., 27. i 56.) o pravima žena. Tako je, primjerice, člankom 18. propisano „...I nadalje, dobroj ženi dobroga glasa predloženoj za svjedoka, ako nema drugih svjedoka, vjeruje se u sporu žene sa ženom, kako o jezičnom psovanju tako za zlostavljanje i ranjavanje.“ Članak 27. odnosi se na povredu ženine časti zbog skidanja „hovrlice“ (kolo od platna koji žena stavlja na glavu) ili pokrivače (rubac) za glavu, dok se članak 56. Zakona bavi kaznenim djelom silovanja.

Unatoč želji da se kneževa moć i samovolja ograniči, njegovi interesi nisu ostali nezaštićeni, što se najzornije vidi iz završne odredbe kojom se propisuje da „i nadalje u svim globama, ugovornim kaznama i nagodbama gospodin knez ima pravo i punu ovlast kako nad plemenitima, tako nad crkvenim ljudima i nad kmetovima i nas svim drugim ljudima kako je gore navedeno.“

Vinodolski zakon ubraja se među najstarije zbornike običajnog prava slavenskog govornog područja, od kojeg je možebitno starija samo Ru’ska pravda, zbornik staroruskih zakona iz 11. i 12. stoljeća. Iako je svaka općina dobila svoj primjerak zakona, tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis, pisan glagoljicom, datira iz 16. stoljeća.