1. UVOD
Europska unija temelji se na vladavini prava, a člankom 17. stavak 1.¹ Ugovora o Europskoj uniji propisano je da Europska Komisija (u nastavku teksta: Komisija) nadzire primjenu prava Unije pod kontrolom Suda Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU). Dakle, učinkovita primjena, provedba i izvršenje propisa zadaća je povjerena Komisiji, ali za pravilno prenošenje, primjenu i provedbu prava Europske unije ponajprije su odgovorne države članice, dok nacionalni sudovi, koji su „zajednički sudovi” osiguravaju poštovanje prava Europske unije i učinkovito pridonose izvršenju u pojedinačnim slučajevima te su nadležni za rješavanje predmeta u kojima građani traže zaštitu protiv nacionalnih mjera koje nisu u skladu s pravom Unije ili financijsku naknadu za štetu koja je posljedica tih mjera.²

Sukladno članku 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije³, ako Komisija smatra da neka država članica nije ispunila neku obvezu na temelju Ugovora, u tom predmetu, nakon što je dotičnoj državi dala priliku da se očituje, daje obrazloženo mišljenje. Ako dotična država ne postupi u skladu s mišljenjem u roku koji odredi Komisija, Komisija taj predmet može uputiti Sudu EU.

Međutim, prije obrazloženog mišljenja, Komisija će upozoriti državu članicu na nepravilnosti i iznijeti svoje stajalište u pismu službene obavijesti, a tek ako izostane reakcija države članice, Komisija daje obrazloženo mišljenje koje je temelj eventualne tužbe pred Sudom EU što sve predstavlja stadije postupka zbog povreda protiv država članica.

Paketi odluka o povredama Komisije kojima poduzima pravne radnje protiv država članica koje se ne pridržavaju obveza u skladu s pravom Europske unije, objavljene su na službenim stranicama Komisije. Tako je objavljeno da je Komisija 23. rujna 2021. odlučila pokrenuti postupke zbog povrede protiv Hrvatske i Finske slanjem službenih opomena jer nisu prenijele Okvirnu odluku vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (u nastavku teksta: Okvirna odluka vijeća 2002/584/PUP) potpuno je u skladu s pravilima Europske unije, a predmet se vodi kao ‘’otvoren’’.⁴ Kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje Europskog uhidbenog naloga, naglašena je važnost da sve države članice u potpunosti i pravilno prenesu sve odredbe Okvirne odluke vijeća 2002/584/PUP u svoje nacionalno zakonodavstvo. Međutim, Komisija je utvrdila nedostatke glede prenošenja mogućih razloga za neizvršenje i obvezujućih rokova za donošenje odluke o izvršenju europskog uhidbenog naloga i dan je rok tim dvjema državama članicama od dva mjeseca da poduzmu potrebne mjere kako bi se osiguralo pravilno prenošenje Okvirne odluke vijeća 2002/584/PUP, jer im u protivnom Komisija može odlučiti uputiti obrazložena mišljenja.

Komisija je uputila službene opomene u vezi s tim instrumentom Austriji, Češkoj, Estoniji, Irskoj, Italiji, Litvi i Poljskoj u listopadu i prosincu 2020., zatim Cipru, Njemačkoj i Švedskoj 18. veljače 2021. te Belgiji, Grčkoj, Nizozemskoj, Mađarskoj i Španjolskoj u lipnju 2021. i ti su predmeti i dalje otvoreni.⁵

2. RAZLOZI ZA VIII. NOVELU ZAKONA O PRAVOSUDNOJ SURADNJI U KAZNENIM STVARIMA S DRŽAVAMA ČLANICAMA
Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije⁶ stupio je na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, 1. srpnja 2013., te je od tada pretrpio sedam izmjena i dopuna zbog usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije.

Taj Zakon uređuje oblike pravosudne suradnje, propisane zakonodavstvom Europske unije: europski uhidbeni nalog i postupak predaje, europski istražni nalog, nalog za osiguranje imovine, priznanje i izvršenje naloga za oduzimanje imovine ili predmeta, priznanje i izvršenje odluka o novčanoj kazni, priznanje i izvršenje presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, priznanje i izvršenje presuda i odluka kojima su izrečene probacijske mjere i alternativne sankcije, priznanje i izvršenje odluka o mjerama opreza i europski nalog za zaštitu.

Razlog VIII. novele ZPSKS-EU-a je pismo službene obavijesti članicama Europske unije je pismo službene obavijesti Komisije o prenošenju Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP u nacionalno zakonodavstvo. U Konačnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (u nastavku teksta: ZID ZPSKS-EU)⁷ navedeno je da je Komisija utvrdila da Republika Hrvatska nije donijela zakonodavstvo kojim se prenosi članak 18. stavak 1. točka (b) i članak 18. stavak 2. i 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP (privremeni transfer) ili nije o tim odredbama izvijestila Komisiju te, stoga, nije ispunila svoje obveze na temelju članka 34. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP, te nije pravilno prenijela u svoje nacionalno pravo: članak 4. stavak 1., 2., 3., 4. i 5. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP (razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga), članak 15. stavak 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP i članak 17. stavak 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP (rok za donošenje odluke ako osoba ne pristaje), članak 20. Okvirne odluke (povlastice ili imuniteti), članak 24. stavak 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP (uvjetovana predaja).

3. PREGLED IZMJENA I DOPUNA ZPSKS-EU
Osim odgovarajućih izmjena u povodu pisma službene obavijesti Komisije o prenošenju Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP u nacionalno zakonodavstvo, ujedno je transponirana Direktiva (EU) 2022/211 Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2022. o izmjeni Okvirne odluke Vijeća 2022/465/PUP u pogledu njezina usklađivanja s pravilima Unije o zaštiti osobnih podataka, a što su države članice Europske unije bile obvezne učiniti do 11. ožujka 2023. i Direktiva (EU) 2022/228 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2022. o izmjeni Direktive 2014/41/EU u pogledu njezina usklađivanja s pravilima Unije o zaštiti osobnih podataka, a što su države članice Europske unije bile obvezne učiniti do 14. ožujka 2023. (čl. 1. ZID ZPSKS-EU-a).⁸

Člankom 2. ZID ZPSKS-EU-a definiran je pojam pravne pomoći i suradnje kao svaki oblik pravne pomoći i suradnje koji nije obuhvaćen oblicima pravosudne suradnje iz članka 1. stavak 1. ZPSKS-EU-a, a obuhvaća oblike suradnje poput dogovaranja, osnivanja zajedničkog istražnog tima, posredovanje EUROJUST-a i Europske pravosudne mreže u kaznenim stvarima te pravne pomoći u okviru prekograničnih dokaznih radnji (nova točka 35.).

Nadalje, člankom 3. ZID ZPSKS-EU-a izmijenjen je naslov članka 10. ZPSKS-EU-a i sada glasi: ‘’Obostrana kažnjivost’’ umjesto ranijeg ‘’Isključenje pojma dvostruke kažnjivosti’’ te je radi preglednosti i lakšeg snalaženja praktičara dodana opća odredba koja nalaže provjeru obostrane (dvostruke) kažnjivosti nadležnom domaćem pravosudnom tijelu kad odlučuje o priznanju i izvršenju odluke stranog pravosudnog tijela, a ovisno o načinu kako je to propisano odgovarajućom Glavom tog Zakona. Naime, ako pojedini instrumenti nalažu provjeru obostrane kažnjivosti za sva djela, kao što je slučaj s priznanjem i izvršenjem presuda kojima je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, tada će tijelo izvršenja izvršiti provjeru obostrane kažnjivosti neovisno o tome je li država izdavanja potvrde označila da se radi o jednom od djela iz kataloga. I dalje je ostao isti katalog kaznenih djela za koja je isključena provjera obostrane kažnjivosti. Osim toga, propisano je da će, prilikom donošenja odluka u povodu instrumenata europskog uhidbenog naloga, europskog istražnog naloga, naloga za osiguranje imovine, priznanja i izvršenja odluka o oduzimanju imovine ili predmeta, priznanja i izvršenja odluka o novčanoj kazni i priznanja i izvršenja odluka o mjerama opreza koje se odnosi na djelo za koje se može izreći kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od tri godine ili više, a u slučaju priznanja novčane kazne bez obzira na visinu propisane kazne, nadležno pravosudno tijelo označiti u standardnom obrascu da se radi o kataloškom kaznenom odjelu (čl. 10. st. 3.).

Izmijenjen je članak 12.r ZPSKS-EU-a na način da je transponirana odredba Direktive (EU) 2022/211 Europskog Parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2022., o načinu obrade informacija koje se upotrebljavaju u određene svrhe, definirane ovim člankom⁹. Tako se podaci i dokazi koji su zakonito prikupljeni u sklopu zajedničke istrage mogu koristiti u sljedeće svrhe i to: u svrhu za koju je osnovan zajednički istražni tim, uz suglasnost druge države članice koja sudjeluje u zajedničkom istražnom timu za otkrivanje, istraživanje i progon drugih kaznenih djela, za sprječavanje neposredne i ozbiljne prijetnje javnoj sigurnosti i u druge svrhe, sukladno dogovoru država članica koje čine zajednički istražni tim. Ako informacije koje se upotrebljavaju uz suglasnost druge države članice koja sudjeluje u zajedničkom istražnom timu za otkrivanje, istraživanje i progon drugih kaznenih djela, za sprječavanje neposredne i ozbiljne prijetnje javnoj sigurnosti i u druge svrhe, sukladno dogovoru država članica koje čine zajednički istražni tim, uključuju osobne podatke, one se obrađuju samo u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti fizičkih osoba u vezi s obradom i razmjenom osobnih podataka u svrhe sprječavanja, istraživanja, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija.

Na prijedlog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dodane su odredbe koje reguliraju odobrenje za prekogranično provođenje posebnih dokaznih radnji te provođenje takvih radnji kao novi članci 12.z i 12.aa. Prema članku 12.z država članica Europske unije ili država stranka Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma koja u okviru predkaznenog ili kaznenog postupka u svojoj državi provodi dokaznu radnju koja bi odgovarala posebnim dokaznim radnjama nadziranog prijevoza i isporuke predmeta kaznenog djela ili tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, ovlaštena je nastaviti provoditi tu dokaznu radnju i na državnom području Republike Hrvatske, ako je Republika Hrvatska dala odobrenje i ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.

Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela ili tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta na državnom području Republike Hrvatske odobrava Županijski sud u Zagrebu na temelju obrazloženog pisanog zahtjeva države članice ili države stranke Konvencije za provedbu Schengenskog sporazuma koja je naložila provođenje te dokazne radnje u sklopu svog postupka. Odobrenje će se dati ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: ako bi se nadzirani prijevoz ili isporuka predmeta kaznenog djela ili tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta mogli odrediti u usporedivom domaćem predmetu i ako provođenje tih dokaznih radnji ne bi izazvalo ozbiljnu opasnost za život, zdravlje, tjelesni integritet ili slobodu osobe, zbog posebnih svojstava robe ili skupine počinitelja. Zahtjev za odobrenje nadležno tijelo države članice Europske unije ili države stranke Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma mora podnijeti Županijskom sudu u Zagrebu prije provođenja dokazne radnje na državnom području Republike Hrvatske. Ako zbog posebno žurnih razloga to nije moguće, odmah će obavijestiti Županijski sud u Zagrebu kako je tijekom provođenja posebne dokazne radnje prijeđena državna granica Republike Hrvatske te uz obavijest dostaviti zahtjev za odobrenje i odluku pravosudnog tijela kojom je naloženo provođenje posebne dokazne radnje na državnom području države moliteljice.

Kad se u sklopu domaćeg postupka provode posebne dokazne radnje nadziranog prijevoza i isporuke predmeta kaznenog djela ili tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta koje bi se trebale nastaviti provoditi izvan područja Republike Hrvatske, a na području druge države članice Europske unije ili države stranke Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma, državno odvjetništvo koje postupa u predmetu, zatražit će odobrenje od te države prije nego li je prijeđena njezina državna granica. Obrazloženi pisani zahtjev (u prijevodu na službeni jezik zamoljene države) zajedno s nalogom suca istrage za provođenje posebne dokazne radnje, dostavit će se nadležnom tijelu druge države članice Europske unije ili države stranke Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma. Ako to zbog posebno žurnih razloga nije moguće, nadležno državno odvjetništvo će žurno obavijestiti nadležno tijelo o prelasku državne granice bez prethodnog odobrenja, kao i razlozima te uz obavijest dostaviti i pisani obrazloženi zahtjev. Kad nije moguće utvrditi koje je tijelo nadležno za davanje odobrenja, nadležno državno odvjetništvo obratit će se za pomoć Europskoj pravosudnoj mreži u kaznenim stvarima ili nacionalnom članu Republike Hrvatske u Eurojustu.

Člankom 6. ZID ZPDKS-EU-a preformuliran je članak 17. ZPSKS-EU-a (radi usklađivanja s izmijenjenim čl. 10. ZPSKS-EU-a¹⁰) te je regulirana situacija kad je europskim uhidbenim nalogom obuhvaćeno nekoliko zasebnih kaznenih djela od kojih pojedina ne udovoljavaju uvjetima iz stavaka 1. i 2. toga članka u odnosu na duljinu kazne ili mjere koja se može izreći ili je izrečena pa se europski uhidbeni nalog može izdati za ta kaznena djela. Ta izmjena sukladna je praksi Suda EU, i to presudi C-168/21¹¹, u kojoj je istaknuto da, iako članak 4. točka 1. Okvirne odluke 2002/584¹² pravosudnom tijelu izvršenja daje ovlast da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog kad nije ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti djela, ta se odredba, s obzirom na to da propisuje pravilo koje odstupa od načela uzajamnog priznavanja iz članka 1. stavak 2. te okvirne odluke, ne može tumačiti na način koji bi ugrozio ostvarenje cilja, kojim se nastoje pojednostavniti i ubrzati predaje između pravosudnih tijela država članica, imajući na umu uzajamno povjerenje koje mora postojati među njima (vidjeti, po analogiji, presudu od 24. rujna 2020., Generalbundesanwalt beim Bundesgerichtshof (Načelo specijalnosti), C-195/20 PPU, EU:C:2020:749, t. 35.). Stoga, tumačenje uvjeta dvostruke kažnjivosti djela u smislu da se izvršenje europskog uhidbenog naloga može odbiti zbog toga što jedan dio inkriminiranih djela u državi članici koja izdaje nalog ne predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja, stvorilo bi prepreke stvarnoj predaji dotične osobe i dovelo do njezina nekažnjavanja za sva predmetna djela. Naime, prema stajalištu Suda EU, to bi tumačenje dovelo do odbijanja predaje iako dio tih djela ispunjava taj uvjet pa valja smatrati da je uvjet dvostruke kažnjivosti djela ispunjen kad je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne oduzimanja slobode, čak i kad je ta kazna u državi članici koja izdaje nalog traženoj osobi, izrečena zbog počinjenja jedinstvenog kaznenog djela koje se sastoji od više djela, od kojih samo jedan dio predstavlja kazneno djelo u državi članici izvršenja. Takvo tumačenje, kako je to istaknuto u navedenoj presudi, također je u skladu s načelom proporcionalnosti kaznenih djela i kazni, predviđenih u članku 49. stavak 3. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Novim člankom 17.b propisana je primjena odgovarajućih odredbi ZPSKS-EU-a na postupke predaje prema Sporazumu od 28. lipnja 2006. između Europske unije i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o postupku predaje između država članica Europske unije i Islanda i Norveške¹³ te Sporazuma o trgovini i suradnji između Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju, s jedne strane, i Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, s druge strane ¹⁴ (čl. 7. ZID ZPSKS-EU-a).

Izmijenjen je i članak 20. ZPSKS-EU-a, kojim su propisani obvezni razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga na način da su kao obligatorna zadržana samo dosadašnja tri razloga (ako je europski uhidbeni nalog izdan za djelo koje je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom, a na temelju zakona postoji nadležnost domaćeg suda; ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda; ako tražena osoba u trenutku počinjenja kaznenog djela nije navršila 14 godina života).

S druge strane, preostali dosadašnji obligatorni razlozi postaju fakultativni razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga¹⁵ iz članka 21. ZPSKS-EU-a, a u skladu s primjedbama iz pisma službene obavijesti Europske komisije, dok dosadašnji fakultativni razlozi nisu izmijenjeni (čl. 10. ZID ZPSKS-EU-a).

Nadalje, regulirana je situacija kad država izdavanja europskog uhidbenog naloga ne dostavi u roku koji je sud odredio dokumentaciju potrebnu radi preuzimanja izvršenja strane sankcije. U tom će slučaju domaći sud nastaviti s postupkom priznanja i izvršenja europskog uhidbenog naloga, što se, uostalom, smislenim tumačenjem ove odredbe i do sada primjenjivalo u praksi (čl. 22. st. 4. ZPSKS-EU-a).

U članku 23. ZPSKS-EU-a iza stavka 3. dodana su tri nova podstavka kojima se sada državnom odvjetništvu daje ovlast da odbije izvršenje europskog uhidbenog naloga u slučaju kad je očigledno da bi to učinio sud (npr. slučajevi nepostojanja obostrane kažnjivosti), što je vrlo značajna izmjena u odnosu na postojeće uređenje i pokretanje postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga. Takva odluka državnog odvjetnika je dakako podložna ispitivanju od strane suda pa će sudac istrage nadležnog županijskog suda u roku 48 sati od uhićenja potvrditi ili ukinuti rješenje državnog odvjetnika. Ako sudac istrage potvrdi rješenje državnog odvjetnika o odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga, tada će odmah naložiti puštanje uhićenika na slobodu (čl. 12. ZID ZPSKS-EU-a).

Izmijenjen je članak 24.a stavak 4. ZPSKS-EU-a i to tako da su iz zakonskog teksta brisane riječi ‘’te se odrekne primjene načela specijalnosti u skladu s člankom 27. ovog Zakona’’ budući da odricanje od načela specijalnosti nije uvjet za donošenje rješenja o predaji s pristankom (čl. 13. ZID ZPSKS-EU-a).

Člankom 15. ZID ZPSKS-EU-a dopunjen je članak 32. stavak 2. ZPSKS-EU-a kojim su propisani rokovi za donošenje odluke o predaji tražene osobe koja nije pristala na predaju tako da je sada obuhvaćena i situacija kad iz opravdanih razloga nije došlo do uhićenja tražene osobe i u tom slučaju o predaji treba biti odlučeno u daljnjem roku od trideset dana, a u skladu s primjedbama iz pisma službene obavijesti Komisije.

Izmijenjenim člankom 33. ZPSKS-EU-a reguliran je institut prekida, odnosno privremene predaje, tako da je dosadašnji stavak 1. toga članka podijeljen u tri stavka radi bolje preglednosti, ali bez izmjena zakonskog teksta, sve u skladu s primjedbama iz pisma službene obavijesti Komisije te je dodan novi stavak 4. koji propisuje kako uvjete privremene predaje tražene osobe pisanim sporazumom dogovaraju nadležni domaći sud i pravosudno tijelo koje je izdalo nalog (čl. 16. ZID ZPSKS-EU-a).

Na postupak privremenog premještaja odgovarajuće se primjenjuju odredbe kojima je propisan postupak izvršenja europskog uhidbenog naloga te su propisani uvjeti privremenog premještaja tražene osobe pisanim sporazumom koji dogovaraju nadležni domaći sud i pravosudno tijelo koje je izdalo nalog, što je također u skladu s primjedbama iz pisma službene obavijesti Europske komisije.

Tako pri donošenju odluke o privremenom premještaju sud treba voditi računa o tome da privremeni premještaj neće ometati vođenje postupka radi predaje tražene osobe pred domaćim sudom te u rješenju kojim se odobrava privremeni premještaj naznačiti datum do kojeg tražena osoba mora biti vraćena u Republiku Hrvatsku. Uvjete privremenog premještaja tražene osobe pisanim sporazumom dogovaraju nadležni domaći sud i pravosudno tijelo koje je izdalo nalog (čl. 17. ZID ZPSKS-EU-a).

Dopunjen je članak 42.c ZPSKS-EU-a kojim su propisani uvjeti za izdavanje europskog istražnog naloga na način da je propisana obveza pribavljanja naloga suca istrage sukladno domaćem zakonodavstvu prije izdavanja europskog istražnog naloga¹⁶, a u skladu s presudom Suda Europske unije C-724/19 (čl. 18. ZID ZPSKS-EU-a). Naime, tom presudom od 16. prosinca 2021., a povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je Sudu EU uputio Specijalizirani kazneni sud u Bugarskoj za 1) tumačenje članka 2. točke (c) podtočke i Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima¹⁷ te 2) tumačenjem članka 6. i članka 9. stavka 1. i 3. Direktive 2014/41 u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osobe HP tijekom kojeg je bugarsko državno odvjetništvo izdalo četiri europska istražna naloga radi prikupljanja dokaza u Belgiji, Njemačkoj, Austriji i Švedskoj, Sud EU je utvrdio kako članak 2. točke (c) podtočke i. citirane Direktive treba tumačiti na način da mu se protivi to da državni odvjetnik tijekom predsudske faze kaznenog postupka bude nadležan za izdavanje europskog istražnog naloga, u smislu te direktive, s ciljem dobivanja podataka o prometu i lokaciji koji se odnose na telekomunikacije, kad je u sklopu sličnog nacionalnog postupka donošenje istražne mjere radi pristupa takvim podacima u isključivoj nadležnosti suca.

Stoga članak 6. i članak 9. stavak 1. i 3. Direktive 2014/41 treba tumačiti na način da činjenica da je tijelo izvršitelj priznalo europski istražni nalog, izdan radi dobivanja podataka o prometu i lokaciji koji se odnose na telekomunikacije, ne može zamijeniti zahtjeve koji se primjenjuju u državi izdavateljici, kad je taj nalog nepravilno izdao državni odvjetnik, ako je u okviru sličnog nacionalnog postupka donošenje istražne mjere radi dobivanja takvih podataka u isključivoj nadležnosti suca.¹⁸

Člankom 20. ZID ZPSKS-EU-a izmijenjen je članak 42.ab koji regulira izvršenje europskog istražnog naloga, izdanog u svrhu ispitivanja putem videokonferencije ili druge vrste audiovizualnog prijenosa, a radi različitog postupanja sudova pri primjeni ovoga članka, na način da će nadležno županijsko državno odvjetništvo zatražiti od suca istrage da odluči o provođenju te radnje u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku koje propisuju pružanje pravne pomoći putem video-konferencijske veze.