1. UVOD
Predmet López Ribalda i drugi protiv Španjolske (zahtjev br. 1874/13) do sada je već (osobito nakon presude od 9. siječnja 2018.) privukao dosta pozornosti javnosti, posebno one stručne. No, 17. listopada 2019. Veliko vijeće (Grand Chamber) Europskog suda za ljudska prava^[1] donijelo je novu odluku. Odluku je donijelo sa 14 glasova za i 3 glasa protiv, u dijelu koji se odnosi na povredu privatnosti, s tim da je ta odluka u tom dijelu suprotna prije donesenoj odluci i upravo zbog toga zaslužuje posebnu pozornost.

2. ČINJENICE IZ PREDMETA
Gospođa Lopez i njezine četiri kolegice (podnositeljice zahtjeva) bile su zaposlene kao blagajnice u španjolskom lancu supermarketa. Nakon što je poslovođa utvrdio nepodudarnosti između stanja na skladištu i dnevne prodaje, vlasnik lanca odlučio je uz pomoć video-nadzora istražiti moguće krađe. Postavio je vidljive i skrivene kamere, pri čemu je radnike obavijestio samo o onim vidljivima. Podnositeljice zahtjeva uhvaćene su skrivenim kamerama kako kradu te pomažu kupcima i kolegama krasti robu iz dućana, nakon čega su dobile otkaz. Tri od pet podnositeljica zahtjeva potpisale su sporazum u kojem su priznale sudjelovanje u krađama te su se obvezale da neće osporavati otkaz pred radnim sudom, a poslodavac se obvezao da neće protiv njih pokrenuti kazneni postupak. Druge dvije podnositeljice nisu potpisale sporazum. U konačnici, svih pet podnositeljica zahtjeva osporavalo je otkaz na sudu. No, sud pred kojim se spor vodio ocijenio je njihove otkaze dopuštenima odnosno opravdanima, a video-dokaze zakonitima. U postupku pred ESLJP-om podnositeljice zahtjeva prigovarale su da je povrijeđeno njihovo pravo na privatni život iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda^[2] i pravo na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije.

3. PRVA ODLUKA ESLJP-a
Prvom odlukom ESLJP je zaključio da, bez obzira na to što je za sporni video-nadzor odgovoran vlasnik privatne tvrtke, država ima pozitivnu obvezu uspostaviti odgovarajuću ravnotežu između zaštite privatnog života svojih građana i interesa poslodavca. Prema španjolskom zakonu pojedince se mora na jasan način obavijestiti o prikupljanju i obradi osobnih podataka. Međutim, unatoč tome što podnositeljice zahtjeva na to nisu bile upozorene, domaći su sudovi prema prvoj odluci ESLJP-a opravdali tajni video-nadzor postojanjem opravdane sumnje da se događaju krađe, pri čemu, prema njihovu stajalištu, nije bilo drugog (blažeg) načina da se krađe dokažu i time zaštiti interes poslodavca. ESLJP je podsjetio da je u sličnoj situaciji, u predmetu Köpke protiv Njemačke, utvrdio da nije došlo do povrede prava (tajno) snimanih radnika jer, za razliku od španjolskog, u njemačkom zakonodavstvu nisu postojale jasne odredbe o načinu korištenja video-nadzora u takvim slučajevima, a i sam video-nadzor koji se provodio u tom predmetu bio je ograničen^[3]. ESLJP u prvoj odluci donesenoj u ovom predmetu nije se složio sa španjolskim sudovima glede proporcionalnosti mjera, posebno kada su se imale na umu izričite odredbe španjolskog zakona o informiranju osoba pod nadzorom. Smatrao je, također, da se zaštita interesa poslodavca mogla postići i blažim mjerama, primjerice davanjem podnositeljima općih informacija o nadzoru. Stoga je u prvoj odluci ESLJP zaključio da su španjolski sudovi propustili uspostaviti ravnotežu između interesa svih uključenih, na štetu podnositeljica i njihova prava na privatni život. Podnositeljicama zahtjeva povrijeđeno je pravo na privatnost jer unatoč jasnim zakonskim odredbama nisu upozorene da su tijekom čitavog radnog vremena pod video-nadzorom. Iako je utvrdio da je video-nadzorom povrijeđeno pravo na privatni život podnositeljica, ESLJP je u prvoj odluci ocijenio da korištenjem snimki nadzorne kamere u sudskom postupku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u radnom sporu, jer su, između ostalog, osim video-snimki korišteni i drugi dokazi. Tom prvom odlukom ESLJP je svakoj od podnositeljica dosudio po 5.000,00 eura na ime nematerijalne štete.

4. DRUGA ODLUKA ESLJP-a
Veliko vijeće ESLJP je 17. listopada 2019. donijelo drugu odluku potpuno suprotnu onoj prvoj.
Sud je istaknuo da je njegova jedina dužnost, u skladu s člankom 19. Konvencije, osiguravanje poštovanja obveza koje su preuzele države stranke Konvencije. Konkretno, nije nadležan za rješavanje zahtjeva u kojima se tvrdi da su domaći sudovi pogrešno primijenili zakon ili pogrešno utvrdili činjenice, osim ako smatra da su takve pogreške mogle uključivati moguću povredu bilo kojeg od prava i sloboda navedenih u Konvenciji. ESLJP ističe da iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno suđenje, on ne propisuje nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza kao takvih, što je prije svega pitanje koje uređuje nacionalno zakonodavstvo. Pitanja poput težine koju nacionalni sudovi pridaju određenim dokazima ili utvrđenjima ili procjenama koje su im dane, ESLJP ne razmatra. Sud ne bi trebao djelovati kao četvrti sud i stoga ne dovodi u pitanje presudu nacionalnih sudova prema članku 6. st. 1. Konvencije, osim ako se njihovi nalazi mogu smatrati proizvoljnim ili očito nerazumnim. Stoga ESLJP ističe da nije načelna uloga ESLJP-a da utvrdi hoće li određene vrste dokaza - primjerice, nezakonito pribavljeni u smislu domaćeg prava - biti dopuštene. Pitanje na koje se mora odgovoriti je li postupak u cjelini, uključujući način dobivanja dokaza, bio fer. To uključuje ispitivanje te nezakonitosti i, u slučaju povrede drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede. Što se tiče prirode nezakonitosti ili kršenja Konvencije, iako uporaba dokaza osiguranih kao posljedica mjere za koju se utvrdi da krši članak 3. Konvencije^[4] uvijek postavlja ozbiljna pitanja glede pravičnosti postupka, ESLJP navodi da je za pitanje je li uporaba podataka iz dokaza dobivenih suprotno članku 8. Konvencije ili domaćem zakonu učinila suđenje u cjelini nepoštenim, suprotno članku 6. Konvencije, potrebno utvrditi u odnosu na sve okolnosti predmeta, uključujući poštovanje prava podnositelja zahtjeva na obranu i kvalitetu i važnost tih dokaza. Posebno se mora ispitati je li podnositelj zahtjeva dobio priliku osporiti autentičnost dokaza i usprotiviti se njegovoj uporabi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, kao i pitanje dovode li okolnosti u kojima je dobiven u sumnju njegovu pouzdanost ili točnost.
Iako se ne pojavljuje nikakav problem pravednosti tamo gdje dobiveni dokazi nisu bili potkrijepljeni drugim materijalima, ESLJP primjećuje da je, kad su dokazi vrlo snažni i ne postoji rizik da budu nepouzdani, potreba za potpornim dokazom odgovarajuće slabija. Sud dalje primjećuje da su netom navedena načela koja se odnose na prihvatljivost dokaza razvijena u kaznenopravnom kontekstu, iako ih je već imao prilike primijeniti u predmetu koji se odnosi na pravičnost parničnog postupka. Iako jamstva »poštenog suđenja« nisu nužno jednaka u kaznenim i građanskim postupcima, države koje imaju veću širinu kad se bave građanskim predmetima mogu ipak vući inspiraciju, ispitujući pravičnost građanskopravnih postupaka, u parnični postupak iz načela razvijenih u kaznenom dijelu članka 6. Konvencije. U ovom slučaju, ESLJP smatra da su predmetna načela primjenjiva na njegovo ispitivanje pravičnosti parničnog postupka. ESLJP je ispitao prigovor na povredu članka 6. Konvencije, koji je podnijelo svih pet podnositeljica zbog korištenja snimki video-nadzora, a zatim prigovor povrede te odredbe treće, četvrte i pete podnositeljice zahtjeva glede prihvaćanja sporazuma o sklapanju nagodbe koju su potpisali.

4.1. RAZMATRANJE VIDEONADZORNIH SLIKA KAO DIJELA DOKAZA
Sud ističe da nije utvrdio povredu članka 8. Konvencije zbog video-nadzora kojem su podnositeljice zahtjeva bile podvrgnute. Međutim, napominje da su podnositeljice zahtjeva tvrdile da je video-nadzor postavljen kršeći zakonsku obvezu prema domaćem zakonu o davanju prethodne informacije i da radni sudovi nisu odgovorili na to pitanje smatrajući da nije relevantno. ESLJP je stoga ispitao je li uporaba slika u dokazima snimljenim video-nadzorom umanjila poštenost postupka u cjelini. ESLJP je najprije primijetio da su u okviru postupka pred Radnim tribunalom podnositeljice zahtjeva imale pristup snimkama dobivenim osporenim video-nadzorom i mogle su osporiti njihovu autentičnost i usprotiviti se njihovoj uporabi kao dokaza. Domaći sudovi ispitali su tvrdnju podnositeljica zahtjeva da se snimke moraju izuzeti iz spisa jer su pribavljene povredom temeljnog prava i u svojim odlukama dali su široko obrazloženje o tome. Domaći sudovi zaključili su da, u skladu sa sudskom praksom Ustavnog suda, video-nadzor nije proveden kršeći pravo podnositeljica zahtjeva na poštovanje njihova privatnog života. Nadalje, utvrdili su da slike dobivene video-nadzorom nisu jedini dokazni materijal u spisu. Što se tiče kvalitete dokaza, ESLJP primjećuje da podnositeljice zahtjeva nisu ni u jednom trenutku osporile vjerodostojnost ili točnost snimaka snimljenih video-nadzorom, pri čemu se njihov glavni prigovor temeljio na nedostatku prethodnih informacija o postavljanju kamera. Domaći su sudovi sa svoje strane utvrdili da snimke daju dovoljna jamstva autentičnosti. S obzirom na okolnosti u kojima su snimke pribavljene, ESLJP nije vidio razlog za sumnju u njihovu vjerodostojnost ili pouzdanost. Zbog toga zaključuje da su predstavljali nesumnjive dokaze, za koje nije nužno da budu potkrijepljeni drugim materijalima. ESLJP je ipak primijetio da te snimke nisu jedini dokaz na kojem su domaći sudovi temeljili svoja utvrđenja. Iz njihovih odluka može se vidjeti da su oni također uzeli u obzir izjave podnositelja zahtjeva, svjedočenja upravitelja supermarketa, pravnog zastupnika tvrtke i predstavnika osoblja - kojem su podnositelji zahtjeva priznali nedolično postupanje - i izvještaj stručnjaka koji uspoređuje slike snimljene video-nadzorom i izdane račune. ESLJP primjećuje da su izdani računi, koji predstavljaju objektivne dokaze koji se ne mogu poništiti pregledom snimaka, pokazali da je znatan broj kupovina otkazan bez plaćanja. U odnosu na treću, četvrtu i petu podnositeljicu zahtjeva, ESLJP navodi da su se sudovi također pouzdali u njihovo priznanje činjenica u sporazumima o nagodbi koje su potpisali. Ispitujući taj dokaz u cjelini, utvrdili su da su činjenice sveobuhvatno utvrđene. U svjetlu navedenog, Sud smatra da uporaba u dokazima slika dobivenih video-nadzorom nije narušavala poštenost postupka u ovom predmetu.

4.1.1. PRAKSA ŠPANJOLSKOG USTAVNOG SUDA
Dana 10. srpnja 2000. španjolski Ustavni sud donio je vodeću presudu o zakonitosti video-nadzora na radnom mjestu u svjetlu zaštite koju pruža članak 18. stavak 1. španjolskog Ustava (presuda br. 186/2000). U tom slučaju, poslodavac je na stropu trgovine postavio sustav skrivenih CCTV kamera, usmjeren prema tri police i recepciji. Ustavni sud zaključio je da je ta mjera trebala proći trostruko ispitivanje da bi se smatrala prihvatljivom: postojao je legitiman cilj (»test primjerenosti«), a mjera je trebala biti nužna (»test nužnosti«) i proporcionalna (»test stroge proporcionalnosti«). Drugim riječima, sudovi su trebali utvrditi je li uspostavljena pravedna ravnoteža između miješanja u temeljno pravo i važnosti ostvarenog legitimnog cilja. U prethodnoj presudi od 10. travnja 2000. (br. 98/2000) primjenjujući sličan test proporcionalnosti, Ustavni sud zauzeo je stajalište da su uređaji za video i audio snimanje postavljeni na blagajni i na igračkom stolu u kasinu, nadopunjujući postojeći sigurnosni sustav, bili nerazmjerna mjera, jer je rezultiralo velikim miješanjem u pravo radnika i kupaca na poštovanje njihova privatnog života. Sud je napomenuo da poslodavac nije pokazao koliko je zvučni snimak, koji je poseban napad na privatnost, nužan radi zaštite njegovih zakonitih prava i interesa. Nakon toga, u presudi br. 29/2013 od 11. veljače 2013., koja se odnosila na događaje nakon stupanja na snagu Zakona o osobnim podacima, Ustavni sud zaključio je da je trajna instalacija sustava video-nadzora, u početku kao mjera sigurnosti u svrhu praćenja aktivnosti radnika, zahtijevala da se predstavnicima radnika i radnicima daju prethodne obavijesti i da bi kršenje te obveze bilo kršenje članka 18. st. 4. Ustava. U ovom slučaju, radnik Sveučilišta u Sevilli suspendiran je s dužnosti bez plaćanja neopravdanih kasnih dolazaka i izostanaka koji su utvrđeni video-nadzorom instaliranim uz odobrenje uprave. U presudi od 3. ožujka 2016. (br. 39/2016) španjolski Ustavni sud konsolidirao je svoju sudsku praksu koja se odnosi na uporabu skrivenih nadzornih kamera. U ovom slučaju voditelj dućana s odjećom otkrio je neke krađe i osumnjičio jednog od svojih radnika. Privremeno je instalirao skrivene kamere zumirane na područje u kojem se taj radnik nalazio. Poslodavac je postavio znak koji na općenit način pokazuje prisutnost CCTV kamera, uključujući informacije predviđene člankom 5. Zakona o zaštiti osobnih podataka, kako zahtijeva članak 3. Uputstva br. 1/2006, koje je izdala Španjolska Agencija za zaštitu podataka. Ustavni je sud na sljedeći način obrazložio važnost ispunjavanja obveze pružanja informacija iz članka 5. toga Zakona:

»4. ... kao što je naglašeno, iako izričiti pristanak radnika nije potreban za provođenje mjere praćenja koja uključuje obradu [osobnih podataka], obveza pružanja informacija iz članka 5. Zakona o zaštiti osobnih podataka ostaje. Ne dovodeći u pitanje zakonske sankcije koje poslodavac može prouzrokovati nepoštivanjem obveze, a to predstavlja kršenje članka 18.4. Ustava, potrebno je utvrditi je li se pridržavalo načela proporcionalnosti. Pravo na zaštitu podataka trebalo bi se razmotriti u odnosu na ograničenja koja mogu biti opravdana radnim obvezama radnika i odgovarajućom moći nadgledanja i nadzora koja je poslodavcu dodijeljena člankom 20.3. Pravilnika o radu, u odnosu na članke 33. i 38. Ustava. Procjena ustavne važnosti potpunog ili djelomičnog nedostatka informacija u slučajevima video-nadzora na radnom mjestu zahtijeva uravnoteživanje u svakom slučaju konkurentnih ustavnih prava i vrijednosti: s jedne strane, pravo radnika na zaštitu osobnih podataka, a s druge, upravljačke moći poslodavca koje, koliko je bitno za pravilno vođenje proizvodne organizacije, odražavaju ustavna prava priznata u člancima 33. i 38. Ustava i ... sadržana je u članku 20.3. Pravilnika o radu, koji izričito omogućava poslodavcu da donosi mjere nadzora i nadzora radi provjere da li radnici ispunjavaju svoje radne zadatke ... Ova opća nadzorna moć predviđena zakonom legitimira nadzor koji obavlja poslodavac nad radom izvršavanju svojih profesionalnih zadataka (vidi ... presuda Europskog suda za ljudska prava Bărbulescu protiv Rumunjske od 6 [sic] siječnja 2016.), ne dovodeći u pitanje posebne okolnosti svakog slučaja, koji će odrediti je li nadzor koji provodi poslodavac doveo do kršenja temeljnog prava u pitanju. Jasno je da će, kako bi se utvrdilo je li zadovoljen test proporcionalnosti tamo gdje pružanje informacija nije dostatno ili ga nema, prvo trebati utvrditi da li je stvarno došlo do propusta u dužnosti pružanja informacija.«.

U tom je slučaju Ustavni sud utvrdio da nije došlo do povrede članka 18. st. 4. Ustava, posebno na osnovi toga što je poslodavac postavio ploču u kojoj se navodi da je uspostavljen video-nadzor, u skladu s propisima. Smatrao je da je ta ploča sadržavala dovoljno informacija o postojanju nadzora i svrsi obrade podataka. Nakon ispitivanja razmjernosti miješanja u privatni život radnika, korištenjem kriterija utvrđenih u sudskoj praksi, nadalje je utvrđeno da nije došlo do povrede prava na privatnost zaštićenog člankom 18. st. 1. Ustava.

4.2. RAZMATRANJE SPORAZUMA O NAGODBI KOJE SU POTPISALE TREĆA, ČETVRTA I PETA PODNOSITELJICA ZAHTJEVA
ESLJP je primijetio da su domaći sudovi prihvatili sporazume o nagodbi koje su potpisale te tri podnositeljice zahtjeva, zauzimajući stajalište da njihov pristanak nije bio pravno nevaljan odnosno poništen. Međutim, za razliku od Radnog tribunala, koji je utvrdio da su se potpisivanjem tih sporazuma odrekle prava na pravne radnje protiv sporazuma, Visoki sud, presudivši o žalbi, utvrdio je da ti sporazumi ne predstavljaju odricanje podnositeljica zahtjeva od svog prava pristupa sudu i predmet je ispitivao meritorno. Mišljenja je da sporazumi imaju učinke nedvosmislenog prihvaćanja zahtjeva poslodavaca o prestanku ugovora o radu na osnovi onoga što je navedeno u odluci o otkazu (dismissal letter). U tim okolnostima ESLJP nalazi da se prigovor, kako su ga navele podnositeljice zahtjeva, odnosi na ocjenu domaćih sudova o valjanosti i težini dokaza. S tim u svezi napominje da su tri podnositeljice zahtjeva mogle osporiti valjanost sporazuma o nagodbi i protiviti se njihovu uvrštavanju u dokaze. Domaći sudovi analizirali su sve argumente navedenih podnositeljica i zauzeli shvaćanje da okolnosti ovog slučaja ne upućuju na prijetnju ili prevaru poslodavca. Ispitali su okolnosti u kojima su sporazumi potpisani i utvrdili da je prisutnost sindikalnog predstavnika u trenutku potpisivanja, prethodno priznanje radnji podnositeljica zahtjeva tijekom sastanka s tim predstavnikom i činjenica da ostale radnice koje su bile otpuštene nisu potpisale predloženi sporazum poslodavca, isključuju bilo kakve naznake prisile. Njihovi nalazi u svezi s tim ne izgledaju ni proizvoljno ni očito nerazumno. Konačno, ESLJP ističe da su domaći sudovi svoje odluke temeljili na različitim dokazima. U svjetlu tih opažanja, nije bilo razloga da ESLJP dovede u pitanje zaključke domaćih sudova o valjanosti i težini sporazuma o nagodbi koje su potpisale treća, četvrta i peta podnositeljica zahtjeva.

5. ZAKLJUČAK
Na temelju svega navedenoga, ESLJP je nedavnom, drugom odlukom zaključio da nije bilo povrede niti članka 6. niti članka 8. Konvencije, s tim da se pozivanje na povredu članka 6. temeljilo kako na uporabi snimki kao dokaza, tako i na priznavanju pravnih učinaka sporazuma o nagodbi koje su s poslodavcem sklopile tri podnositeljice.

[1] U nastavku teksta: ESLJP.
[2] Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija).
[3] U predmetu Köpke protiv Njemačke zbog blagajničkih manjkova poslodavac je putem detektivske agencije postavio tajni video-nadzor koji je trajao dva tjedna, a bio je usmjeren isključivo prema blagajnama. Dobivene snimke bile su korištene kao dokaz u radnom sporu u kojem se osporavala dopuštenost otkaza ugovora o radu. U ovom postupku pred ESLJP-om taj je Sud zauzeo stajalište da prikriveni video-nadzor radnika na njegovu radnom mjestu načelno predstavlja znatno zadiranje u radnikov privatni život. Međutim, također je istaknuo da je video-nadzor radnice proveden tek nakon što su tijekom inventure otkriveni gubici i nepravilnosti u knjigama, zatim trajao je ograničeno vrijeme, a nadzorna snimka koristila se samo u svrhu otkaza ugovora o radu gospođe Köpke. Sud je zaključio da je upletanje u privatni život gospođe Köpke bio ograničen na ono što je potrebno da bi se postigao cilj koji se htio postići video-nadzorom. Sud je imao na umu da je potrebno postići ravnotežu između prava radnika na privatnost i prava poslodavca na zaštitu vlasništva, ali je posebno cijenio i okolnost da je radnica radila s novcem poslodavca i da je riječ o odnosu unutar kojega je potrebno postojanje povjerenja. Zanimljiv čimbenik koji je također uzeo u obzir jest da je prikriveni video-nadzor radnice služio za otklanjanje sumnji s drugih radnika koji nisu bili odgovorni za bilo koje kazneno djelo. Konačno, Sud je istaknuo da nije postojalo bilo koje drugo jednako učinkovito sredstvo za zaštitu vlasničkih prava poslodavca koji bi ometali u manjoj mjeri pravo radnice na poštovanje njezina privatnog života. Uzimajući sve te čimbenike u obzir, ESLJP zaključio je da nije bilo ništa što bi sugeriralo da njemački sudovi nisu postigli pravičnu ravnotežu između prava radnice na poštovanje privatnog života i interesa njezina poslodavca u zaštiti svojih vlasničkih prava kao i javnog interesa za pravilnim provođenjem pravde.
[4] Tim člankom zabranjuje se mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kazna.