Najčešće citirana odredba Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Europska konvencija, Konvencija) donesena u Rimu 1950.¹ jest ona sadržana u članku 6. stavak 1. i odnosi se na pravo na pravičan postupak - right to a fair trial.

Odredba članka 6. stavak 1. Konvencije, uz ostalo, sadržava obvezu (koju moraju poštovati zemlje članice) na javno suđenje te posebno obvezu na javno izricanje presude (»Presuda se mora izreći javno«).²

Pravo na pravičan postupak obuhvaća i pravo na pristup sudu, pravo na javnost postupka, pravo na odluku u razumnom roku, pravo na neovisnost i nepristranost sudaca te pravo na primjenu načela kontradiktornosti. 

Ustavno jamstvo pravičnog suđenja sadržava Ustav RH³ u odredbi članka 29. (koja je usklađena s Konvencijom, odnosno njezinom novelom krajem 2000.). U toj se ustavnoj odredbi ne spominje javnost postupka,⁴ ali je to pravo sadržano u odredbi članka 120. Ustava (proč. tekst), prema kojoj su: »sudske rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske«.⁵

Ustavno jamstvo pravičnosti (sudskog) postupka, kao i pravo i obveza javnosti raspravljanja i izricanja presuda, konkretizirano je zakonima u odgovarajućim postupcima, građanskom, kaznenom i upravnosudskom.

Tako je i načelo javnosti sudskih rasprava konkretizirano u zakonima, u dva o kaznenom postupku, onome o parničnom postupku te u dva o upravnom postupku.⁶

Odredbe Konvencije i Ustava ne preciziraju je li obveza javnog objavljivanja presude vezana (uvjetovana) samo uz javnu raspravu, a niti odnosi li se ona samo na prvostupanjski ili i na drugostupanjski postupak. Formulacija odredaba je opća, neograničavajuća.

2.Odluka Ustavnog suda
Tumačenje provedbenih zakonskih odredaba treba potražiti svakako u njihovom tekstu, ali i cilju, s tim da ni teleološko tumačenje ne bi moglo ići protivno tekstu. Ako zakonske odredbe ne bi zadovoljavale konvencijski i/ili ustavni minimum, one bi trebale biti izmijenjene.

Primarno je utvrditi ratio, razlog postojanja tako važnog pravila o javnosti u sudskim postupcima, i to kako pri raspravljanju, tako i pri izricanju i objavljivanju presuda. Uz (sporedan) pedagoški učinak, glavni je razlog, dakako - omogućavanje da javnost kontrolira rad suda. Baš u funkciji ostvarivanja toga cilja, potrebno je pronaći prave načine za ostvarivanje javnosti, posebno u fazi raspravljanja i posebno u fazi izricanja i objavljivanja presuda. Čini se da je i teorijski, i normativno, i praktički, najosjetljivije pitanje javnosti u potonjoj fazi - izricanju i objavi presude.

To pitanje, kao i mnoga slična koja se odnose na ljudska prava, dobila su svoju interpretaciju u odlukama Europskoga suda za ljudska prava, a odnedavno i u Odluci hrvatskoga Ustavnog suda. Još svježa Odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, br. U-III-1090/2010 od 22. prosinca 2010.,⁷ donesena je baš primjenom konvencijskih i ustavnih odredaba o pravičnom suđenju i, posebno, o javnosti suđenja i izricanja presuda, kao sastavnog elementa pravičnosti postupka. Odlukom su, u povodu osuđenikove ustavne tužbe, ukinute dvije presude Vrhovnoga suda RH, trećestupanjska (III Kž-12/09-10 od 24. studenoga 2009.) i drugostupanjska (I-Kž-738/07-9 od 4. svibnja 2009.) te je predmet vraćen na ponovni postupak, ali i odlučivanje u izmijenjenom sudskom vijeću.

Odlukom Ustavnog suda RH (u nastavku teksta: Odluka) usvojena je optuženikova ustavna tužba te su ukinute trećestupanjska i drugostupanjska presuda Vrhovnog suda RH i predmet vraćen tome sudu na ponovni postupak i odlučivanje u izmijenjenom sudskom vijeću. U kaznenom postupku koji je prethodio, višekratno je ukidana prvostupanjska oslobađajuća presuda Županijskog suda, da bi, nakon osamnaest godina postupka drugostupanjsko vijeće Vrhovnoga suda, u povodu žalbe državnog odvjetnika na oslobađajuću presudu, odlučilo samo provesti raspravu radi utvrđenja činjeničnog stanja i tako odlučiti o žalbi.⁸ Nakon provedene javne rasprave u drugostupanjskom postupku vijeće Vrhovnoga suda donijelo je presudu kojom je optuženik proglašen krivim, a tu presudu nije javno izreklo i objavilo, na način kako se to uobičajeno radi nakon prvostupanjske javne rasprave. Trećestupanjsko vijeće Vrhovnoga suda, u povodu žalbe državnog odvjetnika i optuženika, preinačilo je drugostupanjsku presudu tako da je, valorizirajući olakotne okolnosti, kaznu koja je već bila izrečena ispod zakonskog minimuma još smanjilo. Međutim, to trećestupanjsko vijeće, usprkos prije izraženom stajalištu Ustavnoga suda, nije smatralo procesnom pogreškom drugostupanjskoga suda što nakon javne rasprave nije i javno izrekao i objavio presudu, kako se to radi nakon prvostupanjskog zaključenja glavne rasprave.

Baš zbog tog posljednje navedenog, Ustavni je sud zaključio da je podnositelju ustavne tužbe, optuženiku u kaznenom postupku, povrijeđeno ljudsko i ustavno pravo na pravično suđenje, jer da je obveza suda i pravo optuženika na javnu objavu presude sastavni dio, element, pravičnog postupka. Ustavni se sud, pritom, pozvao na odredbe članka 29. stavak 1. i članka 119. (čl. 120. proč. tekst) Ustava, kao i odredbu članka 6. Europske konvencije o pravu na to da »nepristrani sud pravično i javno (i u razumnom roku) ispita slučaj«, te da se »presuda mora izreći javno«, uz mogućnost isključenja iz rasprave ili njezinog dijela sredstava priopćavanja i javnosti iz razloga koji su nužni u demokratskom društvu ... gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. 

Ustavni sud u obrazloženju je naglasio da je Odluku donio »sagledavajući postupakkao jedinstvenu cjelinu«, te da je »sastavni dio prava na pravično suđenje javnost sudskog postupka i pravo optuženika na javnu objavu presude.« (iz t. 6.1. obrazloženja Odluke).

Ustavni sud citirao je i odgovarajuće odredbe Zakona o kaznenom postupku koji je bio primijenjen na ovaj slučaj, tj. onaj iz 1997. - ZKP/97.⁹ Pritom je Ustavni sud na prvom mjestu citirao odredbu članka 378. ZKP/97, prema kojoj se u slučaju održavanja rasprave pred drugostupanjskim sudom na odgovarajući način primjenjuju »odredbe o glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom«.

Budući da je trećestupanjsko vijeće Vrhovnoga suda, nasuprot drukčijem stajalištu Ustavnoga suda, izrazilo mišljenje da drugostupanjsko vijeće koje provodi raspravu nije vezano zakonskom odredbom o javnom izricanju i objavi presude, Ustavni je sud u obrazloženju naglasio da »glavna rasprava predstavlja jednu cjelinu i to od početka glavne rasprave do donošenja presude. Predsjednik vijeća objavljuje završetak glavne rasprave i vijeće se povlači na vijećanje i glasovanje radi donošenja presude, što znači da glavna rasprava završava donošenjem presude koja se izriče i javno objavljuje u ime Republike Hrvatske (čl. 349. ZKP-a)« (iz t. 6.5. obrazloženja Odluke).

Pritom je Ustavni sud još napomenuo »da se članak 119. stavak 1. Ustava ne može tumačiti tako da bi načelo javnosti u odnosu na jednu vrstu rasprave (glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom) imalo širi, a u odnosu na drugu vrstu rasprave (raspravu pred drugostupanjskim sudom) uži smisao: i na jednoj i na drugoj javno se i kontradiktorno raspravlja u sporu pune jurisdikcije za koji je nužna kontrola stranačke i opće javnosti.« (iz t. 6.6. obrazloženja Odluke).

U nastavku, obrazlažući svoju prijašnju Odluku gdje je bio izrazio stajalište o potrebi javnog objavljivanja presude koja je donesena nakon drugostupanjske rasprave, ponovio je svoje stajalište »da presuda proizvodi pravne učinke tek kad je izrečena i javno objavljena ...« (iz t. 6.7. i 7. obrazloženja Odluke, odnosno t. 6.3. prijašnje Odluke pod br. U-III-2799/2009 od 9. srpnja 2008. koja je bila donesena u ovom istom kaznenom predmetu).

3.Javnost u kaznenom postupku
Dio ZKP/97 (brojevi glava i članaka navode se prema službenom, a ne pročišćenom tekstu) pod točkom B. Glavna rasprava i presuda, sadržava tri glave: Glavu XX.  
Pripreme za glavnu raspravu, Glavu XXII. -
Gralvna rasprava (ova glava ima 57 članaka, čl. 292.-348.) i Glavu XXIII. - Presuda.

Iz Glave XX., koja uređuje glavnu raspravu citiramo za ovu temu relevantne odredbe:

Iz Glave XXII. o presudi citiramo:

Dio Zakona pod točkom C. Postupak po pravnim lijekovima, Glava XXIII. - REDOVITI PRAVNI LIJEKOVI, sadržava odredbe o: žalbi protiv presude prvostupanjskog suda, sadržaj žalbe, osnovama zbog kojih se presuda može pobijati, te o postupku po žalbi itd.

Za ovu analizu relevantne su nam odredbe članaka 375., 376. i 378. Iz odredaba ovih članaka izdvajamo:

ZKP/08,¹⁰ jednako kao i ZKP/97, u posebnim glavama (jednako numeriranim, XXI. i XXII.) uređuje raspravu i presudu, ali ne predviđa mogućnost drugostupanjske rasprave.

U prvom stupnju predsjednik vijeća zaključuje raspravu nakon završnih govora (čl. 447. st. 3.).

Nakon vijećanja i glasovanja sud izriče presudu. Presuda se izriče i javno objavljuje (čl. 448. st. 1. i 2.). Objava slijedi odmah nakon izricanja ili u roku tri dana (čl. 456. st. 1.). Sud nakon objave ukratko iznosi razloge (čl. 457. st. 1.). Presuda se izrađuje i dostavlja, u pravilu, u roku mjesec dana (čl. 458.).

Postupanje drugostupanjskog suda uređeno je u Glavi XXIII. Pravni lijekovi.

Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća (čl. 475. st. 1.).

Međutim, o sjednici vijeća bit će izviješten optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili kad o sjednici vijeća bude izviještena i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razrješenje stvari (čl. 475. st. 2.). 

Daljnje odredbe toga zakonskog članka određuju ograničeno pravo stranaka za izlaganje najvažnijih dijelova žalbe, odnosno odgovora na žalbu ili, pak, za davanje potrebnih izjašnjenja u svezi sa žalbenim navodima te predlaganje da se radi dopune izvješća pribave potrebni spisi. 

Sa sjednice vijeća javnost može biti isključena samo uz zakonom propisane uvjete.

Dakle, prema novom Zakonu, ZKP/08, sjednice vijeća su, u pravilu, javne, ali vijeće uvijek odlučuje bez raspravljanja, izostavljena je mogućnost drugostupanjskoga raspravnog odlučivanja. Način odlučivanja drugostupanjskog vijeća kombinacija je odlučivanja in camera i in open court.

ZPP¹¹ načelo javnosti glavne rasprave izražava u člancima 306., 307. i 308.

»Glavna rasprava je javna« (čl. 306. st. 1.), ali »sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili za njezin dio ako to zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde.« (čl. 307.)¹²

»Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i umješače. ...« (iz čl. 308.).

U dijelu Zakona B. Postupak po pravnim lijekovima, Glava XXV., u članku 362. propisano je:

Presuda je uređena u Glavi XXIII. Zakona, a donošenje i objava presude u člancima 335. i 336.

»Presuda se donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske. Presuda se donosi odmah nakon zaključenja glavne rasprave i nju objavljuje sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća. U složenijim predmetima sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave. U takvom slučaju u istom roku sud će održati ročište na kojem će objaviti presudu.« (iz čl. 335.)

»Kad se presuda objavljuje, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća, javno će pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude. Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena, izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude.« (iz čl. 336.)

»Presuda se mora izraditi i otpremiti u pravilu u roku od trideset dana od donošenja.« (iz čl. 337.)

Usporedbom dvaju postupnika, kaznenoga i parničnog, uočavamo da u parnici nema drugostupanjske rasprave, ali ni u novome kaznenom postupku. Javnost je iznimka i ograničena je. Ipak, dva se zakona razlikuju u dostupnosti drugostupanjskog vijećanja javnosti. Dok dikcija ZKP/08 načelno dopušta pristup javnosti (ali bez raspravljanja), pa i onda kad sud ne izvještava stranke (i druge osobe) o sjednici, dotle bi iz dikcije ZPP-a proizlazilo da drugostupanjsko vijeće vijeća i odlučuje doista in camera, uz (samo) mogućnost da vijeće diskrecijski odluči pozvati (samo) stranke i zastupnike.

Takvo stanje u parničnom postupku postoji od kraja 2003. Dotle je i u parnici drugostupanjsko vijeće moglo odlučiti da provede raspravu, ako bi posumnjalo u činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskoj presudi. Tada je vijeće pozivalo stranke, njihove zakonske zastupnike i opunomoćenike, kao i svjedoke ili vještake za koje bi odlučilo da se saslušaju na raspravi. Takva se rasprava, slično onoj iz ZKP/97, vodila javno, usmeno i neposredno, prema pravilima koja su važila za vođenje glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, ako specifična pravila nisu drugo određivala.

Javnost raspravljanja i izricanja presuda Ustav ne uređuje u glavi o ustavnim pravima (tj. o ljudskim pravima i temeljnim slobodama), nego u glavi o ustrojstvu državne vlasti - sudbena vlast, propisujući da su »sudske rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske«, a »javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela ...« (čl. 120). I ova dikcija upućuje na distinkciju rasprave i izricanja presude.

5.Javnost u upravnosudskom postupku
Za razmatranu temu zanimljiva su i indikativna i zakonska rješenja iz dvaju Zakona o upravnim sporovima (ZUS), novi koji stupa na snagu tek 1. siječnja 2012.¹³ i ZUS koji se još primjenjuje.

Prema preuzetom Zakonu o upravnim sporovima - ZUS/91, koji će prestati vrijediti 1. siječnja 2012., u upravnim sporovima sud rješava, u pravilu, u nejavnoj sjednici, ali zbog složenosti stvari može odlučiti da se održi usmena rasprava (čl. 34. st. 1. i 2.). U potonjem slučaju, sud će, u pravilu, odmah nakon rasprave usmeno objaviti presudu s najvažnijim razlozima, ali u složenijim slučajevima »sud može odustati od usmene objave presude« i u roku osam dana donijeti presudu (čl. 43. st. 1. i 2.).

Revizija upravnog postupka u osnovi je potaknuta potrebom udovoljavanja postulatima pravičnog suđenja prema članku 6. Europske konvencije i članku 29. Ustava RH. ZUS/10 naglašava načelo usmene rasprave, pa »u upravnom sporu sud odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave«, osim iznimno (čl. 7.). Glava III. Zakona uređuje raspravu. Rasprava je u pravilu javna, a »kada sud ocijeni da je o predmetu raspravljeno dovoljno da se može donijeti presuda, rasprava se zaključuje, a vijeće povlači na vijećanje i glasovanje« (čl. 38. st. 1., 2., 3 i čl. 39. st. 5.). Glava V. Zakona - Sudske odluke, uređuje presudu. Presuda se objavljuje na ročištu na kojem je rasprava zaključena, ali zbog složenosti predmeta objava se može odgoditi (najviše osam dana), a »datum objave presude odredit će se odmah« (čl. 61. st. 1. i 5). Međutim, prema Trećem dijelu Zakona - Pravni lijekovi, gdje se uređuje žalba, u drugom stupnju odlučuje se, u pravilu, na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave, osim ako »Visoki upravni sud ... to smatra potrebnim«. Tada se »na zakazivanje i tijek rasprave ... na odgovarajući način primjenjuju odredbe o raspravi pred upravnim sudom«, a »Visoki upravni sud presudu dostavlja strankama« (čl. 73. st. 1. i 3. i čl. 75. st. 3.).

Dakle, novi upravnosudski postupnik inzistira na javnoj objavi presude nakon održane rasprave, ali samo u prvostupanjskom postupku. Međutim, nakon rasprave u drugom stupnju izričito, a ne samo sustavom odredaba (njihovim položajem u zakonskim glavama i dikcijom) izostavlja javno objavljivanje presude.¹⁴


1 Europska konvencija donesena je u Rimu 1950., Republika Hrvatska potpisala ju je 6. studenoga 1996, ratificirala 17. listopada 1997., a ratifikacijske isprave položila 5. studenoga 1997. Zakon o potvrđivanju Konvencije objavljen je u Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 -
Protokol 12 i 13 i 1/06 - Protokol 14); stupila na snagu 5. 11. 1997. (Nar. nov. - MU, br. 6/99); Protokol br. 14 stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 1. lipnja 2010. (Nar. nov. -
MU, br. 2/10). 
2 Čitava odredba čl. 6. st. 1. Konvencije, prema tekstu iz Nar. nov. - MU, glasi: »Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.« 
3 Ustav Republike Hrvatske proglašen je i stupio je na snagu u prosincu 1990., objavljen je u Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 -
proč. tekst, 55/01 - ispr. 76/10 i 85/10 - proč. tekst. 
4 Čl. 29. Ustava RH: »Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela ...«. 
5 Čitav članak 120. glasi: 
»Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske. 
Javnost se može isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem, ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti i obrane Republike Hrvatske, ali samo u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti štetna za interese pravde.« 
6 O javnosti raspravljanja u kaznenom postupku, vidjeti Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, I. knjiga - Institucije, 4. izm. i dop. izd., Narodne novine, Zagreb 2010., str. 120-125. i 273. 
Udžbenička literatura o parničnom postupku posvećuje više prostora javnosti postupka, vidjeti Zuglia, S.: Građanski parnični postupak FNRJ, Školska knjiga, Zagreb 1957., str. 96 i 97 (uz ostalo navodi da prema švicarskom, a blisko tome i švedskom postupniku, čak i vijećanje i glasovanje mora biti javno); Triva, S.: Građansko procesno pravo, I. Parnično procesno pravo Narodne novine, Zagreb 1964., str. 144; Triva - Dika: Građansko parnično procesno pravo, VII. izd., Narodne novine, Zagreb 2004., str. 195-198. 
U udžbeniku ustavnog prava, Smerdel - Sokol: Ustavno pravo, 3. neizm. izd., Pravni fakultet, Zagreb 2007., javnost suđenja ne obrađuje se, a u poglavlju o kontroli sudskih odluka ta se kontrola ograničava na pravne lijekove (s tim u svezi, v. infra, pod 4.2. Ratio javnosti). 
7 Odluka Ustavnog suda objavljena je u Nar. nov., br. 147 od 29. prosinca 2010. 
8 Činjenično je bilo bitno utvrditi je li djelo počinjeno u stanju nužne obrane, tj. tako da je isključena protupravnost pa, stoga, i postojanje kaznenog djela. 
9 ZKP/97 (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 - proč. tekst 62/03 i 115/06). 
10 Novi ZKP - ZKP/08 (Nar. nov., br. 152/08 i 76/09). 
11 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08(123) - u nastavku teksta: ZPP). 
12 Odredba čl. 307. ZPP-a doslovno je prenesena iz odredbe čl. 6. st. 1. Europske konvencije. 
13 ZUS/91 (Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92); ZUS/10 (Nar. nov., br. 20 od 12. veljače 2010.). 
14 U okviru sudske hijerarhije to pravo ima viši sud. Prema ZKP/97, drugostupanjski sud može naložiti da se nova glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom održi pred potpuno izmijenjenim vijećem (čl. 388. st. 3.). 
Prema ZKP/08, drugostupanjski sud također može naložiti da se nova rasprava pred prvostupanjskim sudom održi pred potpuno izmijenjenim vijećem. Dodatno, drugostupanjski sud, kad za to postoje osobito važni razlozi, može uputiti predmet drugom stvarno nadležnom prvostupanjskom sudu iz svoje nadležnosti (čl. 484. st. 1.). 
Prema ZPP-u, kad drugostupanjski sud ukine presudu prvostupanjskog suda i vrati predmet tome sudu na ponovno suđenje, može naložiti da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem pojedincem, odnosno pred drugim vijećem (čl. 371.). Budući da je Odlukom naloženo Vrhovnom sudu da provede ponovni postupak »u izmijenjenom sudskom vijeću«, ali ne i u ‘potpuno izmijenjenom sudskom vijeću’, Vrhovni sud, koji u trećem stupnju odlučuje u sedmeročlanom vijeću, zadovoljio bi slovo Odluke Ustavnog suda i kad bi u ponovljenom postupku odlučivao u vijeću u kojemu bi i samo jedan od sedam članova bio izmijenjen.