1. DEFINIRANJE POJMOVA
Imajući na umu kompleksnost problema koji u ovom članku obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo važnim ab initio dati sumarno objašnjenje pojmova: govor mržnje, online mediji te odgovornost za govor mržnje.^[1]

Prema Preporuci br. R (20) 97 Odbora ministara državama članicama o „govoru mržnje“, on podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, potiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji….. Nadalje, doktrina govori o sintagmama koje proizvode mržnju (latentni govor mržnje), a razlikuje se od prethodno opisanog govora mržnje po svojstvu latentnosti, sadržajnoj prikrivenosti. Na kraju, treća vrsta problematičnog sadržaja je paušalna inkriminacija, odnosno optužba za određeno kazneno djelo u slučajevima gdje ni tijela istrage, ni tužilaštva, ni sudovi nisu okončali svoj posao, a ni novinari u medijima nisu iznijeli jasne i nedvosmislene dokaze da je riječ o kriminalnim aktivnostima.^[2]

Glede definicije medija, ona je dana u Zakonu o medijima^[3] (čl. 2. st. 1. t. 1. ZoM-a), s tim da prijedlog Zakona o elektroničkim medijima^[4] redefinira niz pojmova.^[5] Nadalje, upotrebljene pravne termine u Prijedlogu treba dosljedno primjenjivati ne samo u cijelom tekstu propisa, nego i u odnosu na propise koji su na snazi, dakle u cjelokupnom pravnom sustavu. Ipak, za potrebe članka koncept “mediji” shvaća se u najširem smislu jer obuhvaća sve vrste sadržaja koji se distribuiraju preko svih vrsta medija. Govoreći o problematičnom, vulgarnom sadržaju kod klasičnih printanih medija, situacija s uklanjanjem govora mržnje većim je dijelom riješena jer osim regulatornih postoji i samoregulatorni okvir (exempli causa, ugovori o radu ili kodeksi ponašanja), što je rezultiralo činjenicom da je govor mržnje u najvećoj mjeri uklonjen iz printanih medija, uz povremene izuzetke. S druge strane, na online platformama znatan dio interaktivnog sadržaja predstavljaju isprazna prepucavanja, razmjene najgorih uvreda, veličanje zločina, šovinizam, pa i pozivi na linč. To se, prije svega, odnosi na dvije vrste medijskog i paramedijskog sadržaja: a) socijalne mreže i personalne/grupne profile, b) interakciju koja se odvija ispod novinarskog teksta – tzv. anonimne komentare, dakle one koji ne ulaze u interakciju imenom i prezimenom, već nadimkom, lažnim imenom, itd.^[6] Za objavljivanje komentara postoje određena pravila koja, kako anegdotski dokazi pokazuju, nisu restriktivna.

Odgovornost za štetu jedan je od temeljnih instituta građanskog prava, a odgovornost za štetu prouzročenu informacijom objavljenom u medijima jedan je od najsuvremenijih oblika tog instituta. Prema ZoM-u, ako se informacijom objavljenom u mediju drugome prouzroči šteta, dužan ju je naknaditi nakladnik medija, osim u slučajevima propisanima tim Zakonom. Na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ZoM-om nije drukčije određeno. Osim nakladnika, ZoM propisuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika. Nadalje, važno je napomenuti i kaznenopravnu odgovornost koja je u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu propisana u obliku kaznenog djela pod nazivom Javno poticanje na nasilje i mržnju, uređenog čl. 325. Kaznenog zakona^[7], gdje je propisana i kazna zatvora za počinjenje djela iz st. 1. i 4.

2. OKVIR ZA RASPRAVU
Iako postojeći zakonodavni medijski okvir sadrži neka dobra rješenja, zastario je i potrebno ga je ažurirati kako bi odražavao novu medijsku stvarnost. To se posebno odnosi i na online medijsku scenu, gdje su početna stajalište o potpunoj slobodi objavljivanja sadržaja u kojem će se virtualni prostor samo regulirati, odbacujući svakovrsni govor mržnje, ostala samo utopija. Stoga cjelovit(ij)a ocjena/analiza uspješnosti bilo kojih promjena, pa tako i promjena koje će nastupiti u suzbijanju širenja govora mržnje izmjenama Zakona o elektroničkim medijima kroz odredbe o odgovornosti pružatelja elektroničkih publikacija, zahtijevaju usporedbu postignutog s dvjema referentnim točkama. Prva (I) je zatečeno, a druga (II) ciljno stanje, odnosno ono koje bi trebalo biti namjeravani rezultat poduzetih mjera.

3. ZATEČENO STANJE
Za pravilno razumijevanje uređenja slobodnog izražavanja u RH potrebno je, prije svega, uzeti u obzir pravila koja su, u svezi s tim pitanjima, sadržana u Ustavu RH,^[8] kao najvišem pravnom aktu (čl. 35., čl. 38., čl. 39. te čl. 16. Ustava RH). Dakle, tu su sadržana opća načela i mjere zaštite glede prava na slobodu izražavanja i slobodu medija kao preduvjeta za ostvarivanje drugih prava i sloboda.

Ta načela sadržana su i u Konvenciji,^[9] gdje je sloboda izražavanja i sloboda informiranja zaštićena čl. 10. Konvencije.^[10] Ipak, sloboda izražavanja i sloboda informiranja, kao i druga prava zaštićena Konvencijom, nisu apsolutna i mogu podlijegati određenim restrikcijama, uvjetima i ograničenjima. Komentatori Konvencije i prakse ECHR-a ističu da se pojam “govor mržnje” u praksi ECHR-a smatra autonomnim pojmom te da, slijedom toga, pri ocjeni postojanja govora mržnje ECHR nije vezan shvaćanjem govora mržnje u unutarnjem pravu pojedine države članice.

Prvi predmet u kojem je ECHR ispitivao predstavku o odgovornosti za komentare koje su korisnici ostavljali na internetskom informativnom portalu jest Delfi AS protiv Estonije, 2015. (Veliko vijeće).^[11] Estonski portal Delfi u matičnoj je zemlji osuđen za klevete objavljenje na svojim stranicama, ali u korisničkim komentarima. Delfi se žalio na odluku estonskih sudova ECHR-u 2009., pozivajući se na čl. 10. Konvencije. ECHR je odlučujući po žalbi portala Delfi jednoglasno utvrdio da nije prekršen čl. 10. Konvencije. Naime, ECHR je donio prilično iznenađujuću odluku i presudio – estonski news portal smatra se odgovornim za sadržaj anonimnih i klevetničkih komentara svojih čitatelja. Donesena presuda, prije svega, osuđuje ekstremne izljeve mržnje objavljene u komentarima na tom portalu, ali i nedostatne mjere s njihove strane što se tiče moderiranja komentara i brisanja onih utuživih. „Slučaj se odnosi na odgovornost internet portal za uvredljive komentare koji su bili postavljeni od strane korisnika ispod jednog od članaka. Portal se žalio kako je time što je utvrđena njegova odgovornost za komentare, povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja. ECHR smatra da je utvrđivanje odgovornosti portala od strane estonskih sudova bilo opravdano i proporcionalno ograničenje u pogledu prava portala na slobodu izražavanja, naročito, zbog toga što su komentari bili izrazito uvredljivi, portal nije spriječio da komentari postanu javni, profitirao je njihovim postojanjem, dozvolio njihovim autorima da ostanu anonimni, a kazna izrečena od strane estonskih sudova nije bila neumjerena“, stoji u presudi ECHR-a. Dakle, ključno pitanje je bilo je li miješanje proporcionalno, s obzirom na činjenično stanje. U ocjeni ovog pitanja, ECHR je analizirao više pitanja. Na prvom mjestu, kontekst postova. Komentari su bili uvredljivi, prijeteći i klevetnički. S obzirom na prirodu slučaja, Delfi je trebao očekivati uvredljive postove te primijeniti dodatan stupanj opreza kako bi izbjegao odgovornost za štetu nanesenu ugledu pojedinca. Drugo, koraci koje je poduzeo Delfi kako bi se spriječilo objavljivanje klevetničkih komentara. Web-stranica na kojoj je objavljen članak napomenula je da su autori komentara odgovorni za njihov sadržaj te da prijeteći i uvredljivi komentari nisu dopušteni. Web-stranica također je automatski brisala postove koji su sadržavali serije vulgarnih riječi, a korisnici su mogli reći administratorima za uvredljive komentare klikom na jedno dugme, što bi dovelo do brisanja komentara. Međutim, upozorenja nisu spriječila velik broj uvredljivih komentara, niti su oni pravovremeno uklonjeni s pomoću automatskog filtriranja riječi ili sustava notice-and-take-down. Anonimnost ne isključuje odgovornost. Jesu li stvarni autori komentara odgovorni za njih? U načelu, vlasnik trajektne kompanije mogao je pokušati tužiti određene autore uvredljivih postova umjesto Delfija. Međutim, identitet autora bilo bi izuzetno teško utvrditi jer su korisnici ostavljali komentare bez prijavljivanja pod svojim imenom. Stoga, mnogi od postova bili su anonimni. Utvrđivanje Delfija pravno odgovornim za komentare bilo je praktično, ali i razumno, jer je portal stekao financijsku dobit zbog komentara. Naposljetku, ECHR se osvrnuo i na posljedice utvrđivanja odgovornosti Delfija. Sankcije koje su estonski sudovi izrekli kompaniji bile su relativno male. Delfiju je bila izrečena kazna u iznosu od oko 320 EUR, a sudovi nisu dali nikakve upute kako bi portal trebao štititi prava trećih osoba u budućnosti, na način koji bi mogao ograničiti slobodu govora. Imajući na umu sve te stavke, ECHR je smatrao da je utvrđivanje Delfija odgovornim za komentare bilo opravdano i proporcionalno miješanje u njegovo pravo na slobodu izražavanja. Sukladno tome, nije bilo kršenja čl. 10. – Sloboda izražavanja.^[12] Iako su pravni stručnjaci ab initio tvrdili da ovaj predmet neće promijeniti prasku ECHR-a, niti zahtijeva izmjenu zakonodavstva bilo koje zemlje unutar EU-a, takva odluka ECHR-a ima određenu težinu i utjecat će na sve buduće sudske slučajeve slične naravi.

Drugi predmet koji se tiče govora mržnje na internetu jest Magyar Tartalomszolgaltatok Egyesulete (MTE) i Index.hu Zrt protiv Mađarske, 2016.^[13] Taj predmet odnosio se na odgovornost za vulgarne i uvredljive online komentare objavljene na njihovim internetskim stranicama, nakon objavljivanja mišljenja kojim su kritizirane pogrešne poslovne prakse dviju mrežnih stranica za nekretnine. Podnositelji predstavke žalili su se na presude mađarskih sudova, koje su ih efektivno obvezale da moderiraju sadržinu komentara korisnika na njihovim internetskim stranicama, tvrdeći da je to bilo protiv načela slobodnog izražavanja na internetu. ECHR je zaključio da je došlo do povrede čl. 10 Konvencije. Posebno je ponovio da, iako ne predstavljaju izdavače komentara u tradicionalnom smislu, internetski informativni portali moraju, u načelu, preuzeti dužnosti i odgovornosti. Međutim, ECHR je smatrao da mađarski sudovi pri odlučivanju o pojmu odgovornosti u predmetu podnositelja predstavke nisu proveli odgovarajuće balansiranje između suprotstavljenih prava, odnosno između prava podnositelja predstavke na slobodu izražavanja i prava mrežnih stranica za nekretnine na poštovanje njihova poslovnog ugleda. Naime, mađarske vlasti su bez dubljeg ispitivanja prihvatile da su komentari bili nezakoniti kao štetni za ugled mrežnih stranica za nekretnine. Treba napomenuti da je slučaj podnositelja predstavke bio različit u nekim aspektima od slučaja Delfi AS protiv Estonije (vidi supra), u kojem je ECHR utvrdio da je komercijalni informativni internetski portal bio odgovoran za uvredljive online komentare svojih korisnika. Predmet podnositelja predstavke očigledno nije imao ključne elemente kao predmet govora mržnje i poticanje na nasilje kao u slučaju Delfi AS. Iako uvredljivi i vulgarni, komentari u ovom predmetu nisu predstavljali jasno nezakonit govor.

Treći predmet vezan uz govor mržnje online je Pihl protiv Švedske, 2017.^[14] Podnositelj predstavke bio je izložen klevetničkom online komentaru, koji je objavljen anonimno na blogu. On je podnio građansku tužbu protiv malog neprofitnog udruženja koje je vodilo blog, tvrdeći da bi trebalo biti odgovorno za komentar treće strane. Švicarski sudovi i ministar pravde odbili su takav zahtjev. Podnositelj predstavke žalio se ECHR-u da su neutvrđivanjem odgovornosti udruženja, vlasti propustile zaštititi njegov ugled, čime su povrijedile njegovo pravo na poštovanje privatnog života. ECHR je predstavku proglasio neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu. Posebno je naglasio da u takvim slučajevima mora postojati ravnoteža između prava pojedinca na poštovanje njegova privatnog života i prava na slobodu izražavanja koje uživa osoba ili grupa koja vodi internetski portal. U svjetlu okolnosti ovog predmeta ECHR je utvrdio da su nacionalne vlasti postigle ravnotežu kada su odbile zahtjev da udruženje bude odgovorno za anonimni komentar. To osobito iz razloga što, iako je komentar bio uvredljiv, to nije dovelo do govora mržnje ili poticanja na nasilje; komentar je objavljen na malom blogu koji vodi neprofitno udruženje; uklonjen je dan nakon što je podnositelj predstavke podnio žalbu; i nalazio se na blogu oko devet dana.^[15]

Sljedeći predmet okončan 19. ožujka 2019. Høiness protiv Norveške,^[16] također je bitan jer je ECHR odbio nametnuti odgovornost internetskom forumu za anonimne komentare objavljene na njegovu web-mjestu. Tvrdnja je proizašla iz objave triju navodno klevetničkih komentara o istaknutoj norveškoj odvjetnici Moni Høiness. Komentari su objavljeni na diskusijskom forumu koji je vodio norveški portal vijesti. Tu je bitno istaknuti da je ECHR pokazao ​​spremnost da izbjegne nametanje odgovornosti internetskim izdavačima za komentare trećih strana, ograničavajući time učinak svoje odluke u Delfi AS.

Nadalje, krovni zakon koji uređuje pitanje govora mržnje jest Zakon o suzbijanju diskriminacije^[17], koji govor mržnje prepoznaje kao oblik diskriminacije. ZSD u svojim odredbama, između ostalog, popisuje mogućnost podizanja jedne od nekoliko vrsta privatnih antidiskriminacijskih tužbi kao i mogućnost podnošenja optužnog prijedloga po jednoj od prekršajnih odredbi.

Na sličan način to je regulirano i odredbama čl. 6. st. 2. i 3. Zakona o ravnopravnosti spolova^[18], kojim se zabranjuje svaka diskriminacija.

Građanski parnični postupci radi naknade štete prema ZoM-u najuže povezuju medijsko pravo, slobodu izražavanja, slobodu medija i prava osobnosti, među njima, najčešće pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti. Dakle, odredbama ZoM-a ograničena je sloboda medija tako da je zabranjeno prenošenje programskih sadržaja koji prate pojam govora mržnje koji je prihvaćen u izvorima međunarodnog prava (čl. 3.).

Ograničenja slobode izražavanja koja proizlaze iz kaznenog zakonodavstva vjerojatno su među važnijim i osjetljivijim, jer prema međunarodnim standardima ona mogu imati najveći utjecaj na način obavljanja komunikacijskih aktivnosti. KZ inkriminira radnje koje suštinski predstavljaju govor mržnje tako što propisuje kaznena djela i sankcije za izvršenje takvih kaznenih djela. Štoviše, Zakonom o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela^[19] propisano je da će se pravna osoba kazniti za kazneno djelo odgovorne osobe ako se njime povređuje neka dužnost pravne osobe odnosno za kaznena djela propisana KZ-om i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela (čl. 3.). Ipak, zbog glavnih karakteristika interneta, prekograničnog elementa i disperziteta korisnika, ali i brzog razvitka, za sada ne postoji univerzalan pristup procesuiranja govora mržnje kao kaznenog djela.

Zakon koji se odnosi na elektroničke medije, Zakon o elektroničkim medijima,^[20] uređuje uvjete obavljanja djelatnosti pružanja audiovizualne medijske usluge na zahtjev, korištenje svih dostupnih platformi distribucije po osnovi dobivanja koncesije, transparentnost vlasništva, neprofitni televizijski i radijski program, uvjete pod kojima se mogu objavljivati elektroničke publikacije te niz drugih pitanja. Taj je Zakon također usklađen sa spomenutim pravilima međunarodnog i unutarnjeg prava te propisuje zabranu govora mržnje (čl. 12.).

Naime, na temelju čl. 12. ZEM-a, nisu dopuštene audio i audiovizualne medijske usluge koje ugrožavaju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost. Odredbe članka usklađene su s čl. 3b. Direktive 2007/65/EZ, prema kojem je zabranjeno poticati i širiti mržnju ili diskriminaciju na temelju rase ili etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla i drugih obilježja prepoznatima i predviđenima ZSD-om. Nije dopušteno iznositi pojedinosti iz djetetovih obiteljskih odnosa i privatnog života. Ipak, ZEM se odnosi samo na audiovizualne programe, radijske programe i elektroničke publikacije. 
Za pitanja vezana uz internet relevantne su tek elektroničke publikacije koje su čl. 2. st. 1. t. 2 definirane kao urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja. U njima nije dopušteno objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka, a takva zabrana uređena je čl. 12. st. 2. Međutim, kako je vidljivo iz izloženog, ZEM ne regulira funkcioniranje internetskih foruma, blogova i društvenih mreža.

Dakako, ocjena cjelokupne usklađenosti s regulatornim okvirom EU-a za elektroničke medije je izvan opsega ovog članka, no svakako je potrebno uvesti jasna pravila i procedure u svezi s blokiranjem, filtriranjem i uklanjanjem sadržaja i usluga na internetu, posebno u svezi s ulogom i nadležnostima regulatornih agencija i obvezama operatera, koja za sada u čl. 12. i 16. ZEM-a ne postoje ili su nejasna.

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i Vijeće za elektroničke medije, nacionalno regulatorno tijelo RH, koje uz ravnatelja upravlja Agencijom za elektroničke medije (AEM) i obavlja dužnosti regulatornog tijela u području elektroničkih medija u Republici Hrvatskoj. AEM, koja je definirana ZEM-om kao nezavisno regulatorno tijelo za audiovizualne medijske usluge, djeluje u izuzetno izazovnom okruženju. Ipak, AEM sama po sebi nije „objedinjeni” regulator, jer dijeli svoje nadležnosti s HAKOM-om (Hrvatska Agencija za poštu i elektroničke komunikacije). Stoga sposobnost AEM-a da obavlja svoje nadležnosti ograničena je ne samo zbog nedosljednosti zakona, već i zbog nedostatka djelotvornih instrumenata sankcioniranja i ovlaštenja za provođenje inspekcije. Međutim, važno je naznačiti da kada se govori o reformi, da se određena načela izvedena iz međunarodnih i standarda EU-a mogu primijeniti na ta pitanja u mnogim slučajevima, pa samim tim to treba imati na umu pri svakoj raspravi o pravnom režimu koji se odnosi na online govor mržnje.

Drugi važni propisi koji utječu na sektor medija i prava građana glede ostvarivanja slobode izražavanja i njihovih prava u odnosu na medije, osobito su Zakon o elektroničkim komunikacijama,^[21] Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima,^[22] Zakon o zaštiti osobnih podataka^[23] te Zakon o elektroničkoj trgovini.^[24]

Dakle, vidimo da ne postoje zakoni ili podzakonski akti koji se konkretno bave sadržajima koji se distribuiraju putem online sustava.

Bila je 2019. godine ideja da se izvrši recepcija Zakona o sprječavanju govora mržnje na društvenim mrežama, prema uzoru na njemački Zakon, Gesetz zur Verbesserung der Rechtsdurchsetzung in sozialen Netzwerken“ iz 2017., no ta ideja nije zaživjela.

4. UMJESTO ZAKLJUČKA ILI CILJNO STANJE
Tehnološke promjene u medijskom okruženju stvaraju nove subjekte medijske industrije, koji se također moraju pridržavati tradicionalnih medijskih standarda, pa je potrebno intervenirati u odredbe ZEM-a, i to tako da se predvidi odgovornost online medija u svezi sa sadržajem treće strane, kao što su komentari i drugi sadržaji koje su korisnici napravili. Ipak, ako se donese odluka da se uredi odgovornost medija na internetu u svezi sa sadržajima trećih, kao što su komentari i sadržaji kreirani od drugih korisnika, regulatorni okvir trebao bi biti u skladu sa standardima i sudskom praksom ECHR-a Delfi AS protiv Estonije i MTE-Index protiv Mađarske. Treba istaknuti da su navedene presude izazvale velik broj kritika, kako u novinarskoj tako i u dijelu opće i stručne javnosti. Prije svega, u predmetu Delfi kritičari zamjeraju oskudnost objašnjenja te činjenicu da je ECHR, ne ulazeći u konkretno razmatranje problema, evidentno izbjegavao dati načelno stajalište o dopustivosti pripisivanja odgovornosti posrednicima. Stoga Borić iznosi stajališta da bi jedno od rješenja moglo biti povezivanje mogućnosti komentiranja samo s Facebook profilom, što omogućava otkrivanje identiteta „anonimnog komentatora“ i potom njegovo prijavljivanje jer „anonimni komentatori“ i nisu baš anonimni jer preko IP adrese nadležne službe mogu biti locirani i identificirani, a u takvim slučajevima, kada MUP zatraži podatke, uredništvo i vlasnici portala dužni su im te podatke i dati.

Dakako, nepostojanje jezične barijere i postojanje ogromne globalne dijaspore, jedan dio tih komentara ostaje izvan nadležnosti relevantnih tijela RH.

Kao drugu mogućnost, navodi potpuno ukidanje mogućnosti komentiranja, što za negativnu posljedicu ima potpuno onemogućavanje interakcije na samom portalu, osim eventualno na Facebook i Twitter računima tog medija. Exempli causa, veliki mediji, kao što su Washington Post ili Huffington Post ukinuli su anonimne komentare.

Sve to bitno je jer je ECHR naglasio da bi u mnogim slučajevima „sustav obavještavanja i uklanjanja“ mogao funkcionirati kao odgovarajući način utvrđivanja posredničke odgovornosti.

Potonji nalaz ponavlja stajalište Velikog vijeća u predmetu Delfi, koji je izjavio da: “ Ako ga prate učinkoviti postupci koji omogućuju brzi odgovor, ovaj sustav (obavještavanja i preuzimanja) može, prema mišljenju Suda, u mnogim slučajevima funkcionirati kao prikladno sredstvo za uravnoteženje prava i interesa svih koji su uključeni” (§ 159.) ). No, neovisno o rečenom, mišljenja smo da mens legislatoris čl. 93. Prijedloga ZEM-a, prema kojem “odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik” ne treba miješati s cenzurom sadržaja, autocenzurom profesionalaca ili drugih sudionika u online domeni jer se zagovara potreba reguliranja tog i takvog sadržaja, kao manje bolne alternative postojećeg stanja koje obilježava neprimjenjivanje i nedorečenost legislative.

*  Katedra za građansko postupovno pravo, Sveučilišta u Rijeci, Pravni fakultet.

[1]Svakako treba imati na umu kako bi jedna holistička analiza reforme elektroničkih medija trebala uključivati veći broj tema (exempli gratia, državna pomoć, transparentnost vlasništva, samoregulacija i novinarstvo, medijska pismenost) koje nisu manje važne od onih koje su ovdje spomenute.
[2]    Borić, F., (Samo)regulacija socijalnih i online medija: Protiv virtualnih vjetrenjača, Centar za politiku i upravljanje (u nastavku teksta: Borić, F., op. cit.), dostupno na mrežnim stranicama: www.cpu.org.ba, str. 1-5.
[3]    Nar. nov., br. 59/04, 84/11, 81/13 - u nastavku teksta: ZoM.
[4]    Prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, Zagreb, studeni 2020. (u nastavku teksta: Prijedlog), dostupno na mrežnim stranicama: https://www.sabor.hr/sites/default/files/uploads/sabor/2020-11-12/164712/PZE_62.pdf  (20. 11. 2020.).
[5]    Dosadašnji pojmovi u Zakonu, koji se odnose na elektroničke medije, sukladni su rješenjima Direktive 2007/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o audiovizualnim medijskim uslugama, Direktivi 98/84/EZ o pravnoj zaštiti usluga koje se temelje na uvjetovanom pristupu i usluga koje pružaju uvjetovani pristup i Direktivi 206/114/EZ o zavaravajućem i usporednom oglašavanju, u dijelu koji uređuje područje audiovizualnih medijskih usluga.
[6]    Borić, F., op. cit.
[7]    Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 - u nastavku teksta: KZ.
[8]    Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/10, 5/14 - u nastavku teksta: Ustav RH.
[9]    (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, NN-MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 - u nastavku teksta: Konvencija.
[10]  Takva ideja prati formulacije i odredbe sadržane u čl. 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 19. Opće deklaracije o ljudskim pravima te je suštinski u skladu s različitim ustavnim i pravnim sustavima u Europi. Dakako postoji još niz međunarodnih akata, što obvezujućih što neobvezujućih (preporuka) koji sprječavaju govor mržnje na internetu, a istaknuli bismo Prvu rezoluciju Vijeća ljudskih prava UN-a o promociji, zaštiti i uživanju ljudskih prava na internetu, dostupna na mrežnim stranicama: http://globalnetworkinitiative.org /sites/default/files/UNHRC%20Resolution%20.pdf (1. 10. 2020.).
[11]  Presuda Delfi AS protiv Estonije (br. 64569/09).
[12]  Dostupno na mrežnim stranicama: https://www.coe.int/cs/web/help-country/-/evropski-sud-za-ljudska-prava-potvrdio-presudu-u-predmetu-delfi-as-vs-estonija (12. 10. 2020.).
[13]  Presuda Magyar Tartalomszolgáltatók Egyesülete i Index.hu Zrt protiv Mađarske (br. 22947/13).
[14]  Odluka Pihl protiv Švedske (br. 74742/14).
[15]  Predmeti su prikazani i analizirani u Zubčević Rokša, A., et al., Regulatorni organi za medije i govor mržnje, Drugo izdanje, Dosije studio, Beograd, 2018., str. 133-135.
[16]  Br. 43624/14.
[17]  Nar. nov., br. 85/08 i 112/12 - u nastavku teksta: ZSD.
[18]  Nar. nov., br. 116/03, 82/08 i 69/17.
[19]  Nar. nov., br. 151/03, 110/07, 45/11 i 143/12.
[20]  Nar. nov., br. 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 - u nastavku teksta: ZEM.
[21]  Nar. nov., br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17.
[22]  Nar. nov., br. 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17 i 96/18.
[23]  Nar. nov., br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12.
[24]  Nar. nov., br. 173/03, 67/08, 36/09, 130/11, 30/14 i 32/19.