1. UVODNO
Nepristranost je pojmovno složena (višeznačna) riječ jer prima facie znači negaciju pristranosti ili subjektivnosti, odnosno podrazumijeva objektivnost ili neopredijeljenost,¹ dok se sadržajno može ogledati u, primjerice, objektivnom (nepristranom) tumačenju nekih odnosa ili pojava o kojima postoje suprotstavljena mišljenja, odnosno stručnoj ocjeni (analizi) nekih važnih činjenica. U svakom slučaju, rizici od pristranosti su manji, odnosno stupanj nepristranosti veći ako nema razloga za razumnu i opravdanu sumnju u pravednost arbitra.²

Nepristranost suda, odnosno suca³ jedan je od zahtjeva i standarda pravičnog suđenja o kojem ovisi povjerenje javnosti u pravilno i zakonito obnašanje sudbene vlasti. Ona se načelno presumira, pa tko tvrdi suprotno, mora to i dokazati, što znači da se moguća povreda nepristranosti suca posebno ispituje u svakom konkretnom sudskom postupku.

Stoga ćemo razmatrati značenje i primjenu načela nepristranosti suda kroz mjerodavnu pravnu regulaciju, uključujući i mehanizme otklanjanja uzroka (razloga) pristranosti, uzimajući u obzir kriterije utvrđivanja nepristranosti u sudskoj praksi, konkretno praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava.

Za ovu problematiku iz više je razloga ilustrativan predmet Europskog suda Škrlj protiv Hrvatske⁴ u kojem je, u okviru ocjene o povredi konvencijskog prava na pravično suđenje, ukazano na kriterije relevantne za utvrđivanje nepristranosti suda (suca). S obzirom na obvezatnost stajališta Europskog suda⁵, takvi su predmeti od pojačanog javnog interesa kao načelni pokazatelj pravičnosti hrvatskog pravosuđa, a navedeni „europski“ predmet zanimljiv je i zato što jedan od sudaca Europskog suda u izdvojenom mišljenju izražava suprotno stajalište od većine.

2. PRAVNO UREĐENJE
Pravo stranaka da im sudi nepristrani sud (u naravi nepristrani sudac), opće je ljudsko pravo uređeno međunarodnim pravnim aktima, a oni su:

Opća deklaracija o ljudskim pravima (UN, 1948.), čl. 10.: „Svatko je jednako ovlašten na pravično i javno saslušanje od strane neovisnog i nepristranog suda pri utvrđivanja njegovih prava i obveza i bilo koje kaznene optužbe protiv njega.“

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (UN, 1976.), čl. 14. 1.: „Svi moraju biti jednaki pred sudom i sudovima pravde. U slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega ili utvrđivanja njegovih prava i obveza građanske naravi, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni nadležni, neovisni i nepristrani sud pravično i javno ispita njegov slučaj.“

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (VE, 1953.), čl. 6. st. 1.: „Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

U hrvatskom pravnom sustavu pravo na suđenje pred nepristranim sudom je ustavno pravo priznato Ustavom Republike Hrvatske, čl. 29. st. 1.: „Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“

Propisi kojima se regulira rad i postupanje sudova ili drugih tijela s javnim ovlastima⁶ uređuju princip nepristranosti, kao i načine (mehanizme) otklanjanja razloga ili sumnje u pristranost suca (judex suspectus). Za sudske postupke mjerodavne su sljedeće odredbe:

Zakon o sudovima⁷ propisuje: „Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela“ (čl. 4. st. 1.); „Sudac se mora ponašati tako da čuva svoj ugled i ugled sudbene vlasti te ne dovede u pitanje svoju nepristranost i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti.“ (čl. 89.); „Sudac ne smije obavljati drugu službu ili posao koji bi mogli utjecati na njegovu samostalnost, nepristranost i neovisnost ili umanjiti njegov društveni ugled ili su inače nespojivi s obnašanjem sudačke dužnosti.“ (čl. 91. st. 3.).

Zakon o kaznenom postupku⁸ propisuje: „Okrivljenik ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku odluči o optužbi u skladu sa zakonom.“ (čl. 11. st. 1.).

3. IZUZEĆE SUCA
Nepristranost se suđenja osigurava, odnosno pristranost suca otklanja se putem instituta izuzeća suca u slučaju postojanja zakonom propisanih razloga za obvezno izuzeće (apsolutni razlozi) ili postojanja drugih okolnosti koje izazivaju sumnju u sučevu nepristranost (relativni razlozi). Izuzeće ima za posljedicu isključenje suca s rada na predmetu u kojem je postupak u tijeku, odnosno prestanak rada na tom predmetu, ili otklanjanje svakog postupanja i prije poduzimanja bilo koje postupovne radnje nakon formalnog pokretanja postupka. Pravila o izuzeću sudaca na odgovarajući se način primjenjuju i na druge sudionike sudskog postupka: državne odvjetnike, porotnike, sudske savjetnike, zapisničare, vještake, tumače i dr.

Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske⁹ ne poznaje institut izuzeća ustavnog suca u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, već se nepristranost osigurava putem uzdržavanja suca od glasovanja. Tako je u čl. 27. st. 6. Ustavnog zakona propisano da se sudac Ustavnog suda ne može uzdržati od glasovanja (pravilo), osim u slučaju kada je sudjelovao u donošenju zakona, drugog propisa ili odluke koja je predmet odlučivanja u ustavnosudskom postupku (iznimka).¹⁰

Zakon o parničnom postupku¹¹ (čl. 71. - 76.), Zakon o kaznenom postupku (čl. 32. - 37.), Zakon o upravnim sporovima¹² (čl. 15.) te Prekršajni zakon¹³ (čl. 104. - 107.) na gotovo istovjetan način utvrđuju razloge za tzv. samoizuzeće suca, odnosno razloge zbog kojih se sudac automatski mora izuzeti od suđenja u nekom predmetu te propisuju postupak izuzeća suca i njegove pravne učinke. Nadalje, sudac može biti otklonjen od obavljanja sudačke dužnosti ako stranka navede i dokaže okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost^.14 Primaran je zahtjev da sudac ne može obavljati sudačku dužnost u sporu u kojem je sam stranka - pravilo nemo judex in causa sua (nitko nije sudac u svojoj stvari).

Učinci razloga za izuzeće su sljedeći: kad sudac sazna da postoji koji od razloga za njegovo obvezatno izuzeće, dužan je prekinuti (obustaviti) svaki rad na predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda, a ako smatra da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, obavijestit će predsjednika suda te poduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.¹⁵ Ako zahtjev za izuzeće bude prihvaćen, poduzete radnje i donesene odluke u pravilu se ukidaju.

Zahtjev za izuzeće nije dopušten ako se traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu, ako je o zahtjevu već odlučeno te ako zahtjev nije obrazložen, u protivnom se zahtjev odbacuje. Dakle, stranke mogu tražiti izuzeće samo onog suca koji sudi u njihovu predmetu, kao i predsjednika suda koji odlučuje o zahtjevu. Međutim, ako sudac ocijeni da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan, odnosno da je postavljen radi sprječavanja ili ometanja suda u poduzimanju određenih radnji ili radi odugovlačenja postupka, donijet će rješenje o nastavku postupka (čl. 75. st. 2. ZPP-a), a može po načelu culpae izreći i novčanu kaznu zbog neosnovanog zahtjeva (čl. 75. st. 5. ZPP-a). Povreda načela nepristranosti u sudskom postupku ima snagu bitne povrede odredaba parničnog, kaznenog ili prekršajnog postupka, koja uvijek postoji ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu morao izuzeti ili sudac koji je rješenjem predsjednika suda bio izuzet. ¹⁶

4. SUDSKA PRAKSA

4.1. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
U mnogim je svojim odlukama Ustavni sud ispitivao povredu prava podnositelja ustavne tužbe da mu u postupku koji je prethodio ustavnosudskom sudi nepristrani sud (sudac). Prema načelnom stajalištu Ustavnog suda,¹⁷ ustavno pravo na pravično suđenje sadržava postupovna jamstva pravičnog suđenja, a sastavni dio toga prava je pravo stranke na suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, a nepristranost suda podrazumijeva da sud i njegov sastav daju dovoljno jamstava za isključenje legitimne sumnje u nepristranost suda.

Pregledom prakse Ustavnog suda na www.usud.hr uočava se da prevladavaju odluke u kojima nije utvrđena povreda nepristranosti suda. S obzirom na pravne učinke odluke o povredi ustavnog prava,¹⁸ od većeg je interesa razmotriti odluke o povredi ustavnog prava na nepristrani sud, odnosno odluke iz kojih su razvidni razlozi (slučajevi) pristranosti:

U-III-5423/08¹⁹: „6. 3. (...) Polazeći od okolnosti spomenutih u točki 6.2. ove odluke, tj. da je isti sudac sudjelovao u prvostupanjskom postupku na način kojim se iskazuje da postoji opravdana sumnja da je netko počinitelj kaznenog djela za koje se vodi kazneni postupak te od toga da je kasnije postao članom žalbenog vijeća koje je razmatralo postojanje takve sumnje kao i pritvorskih razloga pri odlučivanju o podnositeljevoj žalbi protiv pritvora, Ustavni sud ocjenjuje da su u postupku donošenja osporenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zanemareni standardi mjerodavnih odredbi ZKP-a o otklonu suca u kaznenom postupku te dovedena u ozbiljnu sumnju objektivna nepristranost sudskog vijeća. Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, propisano odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.“

U-III-3327/13²⁰: „5. 2. Ustavni sud ističe da se u pogledu pitanja nepristranosti suda primjenjuje subjektivno i objektivno mjerilo. Subjektivno mjerilo znači ispitivanje je li sudac imao neki osobni razlog pristranosti u konkretnom predmetu ili osobnu predrasudu. U ovom predmetu nema ničega što bi ukazivalo na subjektivnu pristranost navedenog suca. Objektivno mjerilo znači ispitivanje da li sud kao takav i njegov sastav, jamče dovoljno sigurnosti da bi isključili svaku opravdanu sumnju u pogledu nepristranosti suda. To je važno imati u vidu pri ispitivanju objektivne nepristranosti, jer sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu. U pogledu objektivne nepristranosti, Ustavni sud je (. . .) utvrdio da je sudac koji je sudjelovao u donošenju osporene drugostupanjske presude, u istom predmetu kao istražni sudac obavljao istražne radnje pa ga članak 36. stavak 1. točka 4. ZKP-a/97 isključuje od daljnjeg obavljanja sudačke dužnosti u istom predmetu. Ta okolnost dovodi u ozbiljnu sumnju njegovu objektivnu nepristranost u odlučivanju u postupku povodom izjavljene žalbe jer je riječ o činjenici koju je zakonodavac predvidio kao razlog za izuzeće suca iz daljnjeg postupka bez potrebe dokazivanja ugrožavanja njegove nepristranosti u konkretnom slučaju. Ustavni sud navedeno postupanje (...) ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivim, čime je podnositelju povrijeđeno pravo na suđenje od strane nepristranog suda, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.“

U-III-4781/16²¹:„7. (. . .) S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, u pogledu objektivne nepristranosti, Ustavni sud je (. . .) utvrdio da je sudac koji je sudjelovao u donošenju osporene presude Vrhovnog suda kao član vijeća, u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom, pa ga članak 71. točka 5. ZPP-a isključuje od obavljanja sudačke dužnosti u istom predmetu. Na temelju prethodno navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda donošenjem osporene presude Vrhovnog suda podnositelju je povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta prava na nepristrani sud zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.“

4.2. EUROPSKI SUD ZA LJUDSKIH PRAVA
Europski sud je u više svojih odluka (presuda) u povodu zahtjeva protiv Republike Hrvatske ispitivao povredu konvencijskog prava na pravično suđenje (čl. 6. st. 1. Konvencije) s aspekta prava na nepristran sud (sudište). Sukladno obvezi država potpisnica Konvencije o ljudskim pravima na poštovanje ljudskih prava, propisanoj u čl. 1. Konvencije²² te obvezi iz čl. 46. st. 1. Konvencije, kojim je propisana obvezatna primjena presude Europskog suda,²³ hrvatski sudovi moraju primjenjivati pravila i standarde suđenja Europskog suda kada se stranka na njih pozove.²⁴

U odnosu na načelna mjerila Europskog suda za utvrđivanje nepristranosti suda (suca), kao primjer najčešće se spominju sljedeći slučajevi:

Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske²⁵: „78. Sud ponavlja da se, prema njegovoj ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, to jest je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu, a isto tako i primjenom objektivnog testa, to jest tako da se utvrdi je li sâm sud, uzimajući u obzir između ostalih aspekata i njegov sastav, pružio dovoljno jamstava kako bi se isključila svaka opravdana sumnja u pogledu njegove nepristranosti. 79. U pogledu subjektivnog testa, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. 80. U pogledu objektivnog testa, potrebno je utvrditi postoje li činjenice koje se mogu potvrditi, a koje mogu pobuditi sumnju u nepristranost suca koji odlučuje u predmetu. To podrazumijeva da kad se odlučuje o tome postoji li u određenom predmetu opravdani razlog za bojazan da sud nije nepristran, stajalište same osobe jest važno, ali nije odlučno. Odlučno je može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom.“

Mežnarić protiv Hrvatske²⁶: „27. Sud primjećuje da je postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristranosti, i to pravila koja uređuju izuzeće sudaca, mjerodavan čimbenik. Takva pravila očituju brigu nacionalnog zakonodavstva da se uklone sve razumne dvojbe glede nepristranosti dotičnoga suca ili suda i predstavljaju pokušaj da se osigura nepristranost uklanjanjem razloga za takvu brigu. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristranosti, usmjerena su i na otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristranost, te tako služe za promicanje povjerenja koje sudovi moraju nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu. Prema tome, ako se ta pravila ne poštuju, to znači da je u predmetu postupao sud čija je nepristranost od strane domaćeg prava prepoznata kao dvojbena.“

Dragojević protiv Hrvatske²⁷: „111. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije zahtijeva da sud bude nepristran. Nepristranost označava odsutnost predrasuda ili pristranosti. Prema sudskoj praksi Suda, postoje dva testa za procjenjivanje je li sud nepristran u smislu članka 6. stavka 1. Prvi test (subjektivni) sastoji se od utvrđivanja osobnog uvjerenja pojedinog suca u određenom predmetu. Osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno. Što se tiče drugog testa (objektivnog), to znači utvrditi, sasvim odvojeno od osobnog ponašanja suca, postoje li utvrdive činjenice koje mogu izazvati sumnju u njegovu nepristranost. 112. (...) ne postoji čvrsta granica između subjektivne i objektivne nepristranosti jer ponašanje suca može dovesti ne samo do objektivnih bojazni glede nepristranosti iz gledišta vanjskog promatrača (objektivni test) već i do sumnje u njegovo osobno uvjerenje (subjektivni test). (...).

5. SLUČAJ ŠKRLJ PROTIV HRVATSKE
Prema činjeničnim okolnostima toga predmeta, zahtjev Europskom sudu podnesen je jer je podnositelj smatrao da mu u prekršajnim postupcima pred istim sudom nije bila osigurana nepristranost suđenja zbog sudjelovanja suca koji nije bio u dobrim odnosima s bliskim srodnikom (majkom) podnositelja.

Europski sud je u tom slučaju utvrdio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije zbog povrede prava na nepristranost suda na temelju sljedećih utvrđenja: sudac u prekršajnom postupku protiv podnositelja zahtjeva morao je biti svjestan da postoje okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće; za legitimne sumnje podnositelja u osobnu nepristranost suca postojalo je objektivno opravdanje;²⁸ kada postoji opravdan razlog za bojazan da sudac nije osobno nepristran, on se mora izuzeti jer je priroda osobnih veza važna pri određivanju je li takva bojazan objektivno opravdana;²⁹ obveza suca koji sudi u predmetu da odmah izvijesti predsjednika suda o okolnostima koje opravdavaju njegovo izuzeće, izričito je utvrđena u nacionalnom pravu; sama činjenica da je podnositelju zahtjeva sudio sudac koji je sam priznao da postoje okolnosti koje opravdavaju njegovo izuzeće, narušila je dojam poštenog suđenja; Ustavni sud RH nije ispravio predmetni propust iako postoji mogućnost da viši ili najviši sud ispravi nedostatke u postupku pred nižim sudovima.³⁰

5.1. IZDVOJENO MIŠLJENJE
U skladu s odredbom čl. 45. st. 2. Konvencije,³¹ jedan sudac Europskog suda u tom je predmetu izdvojio mišljenje smatrajući da nije došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije s aspekta nepristranosti suda, što obrazlaže sljedećim: - zahtjev za izuzeće nije podnesen u prvom prekršajnom postupku; - sudac je za srodnički odnos saznao tek povodom zahtjeva za njegovo izuzeće u drugom prekršajnom postupku; - presuda je protivna praksi Suda jer je u predmetu Zahirović protiv Hrvatske³² podnositelj zahtjeva propustio uložiti prigovor protiv navodnog nedostatka nepristranosti u raspravnoj fazi postupka, već je to učinio tek u žalbenom postupku, pa je Sud u tom predmetu zaključio da nema povrede prava na pošteno suđenje.

6. ZAKLJUČNO
Polazeći od načelnog stajališta Europskog suda za ljudska prava, prema kojem je pravo na neovisan i nepristran sud temeljno institucionalno jamstvo prava na pravično suđenje, nepristranost suda/suca bitan je preduvjet pravičnog, zakonitog i objektivnog suđenja. Prepoznavanje i pravovremeno otklanjanje bilo kakve sumnje (rizika) u nepristranost mora biti profesionalni standard svakog suda/suca.

Zahtjev za izuzeće je pravno sredstvo za provjeru nepristranosti, odnosno za utvrđenje pristranosti ako se može osnovano očekivati ugroza načela nepristranosti.

Izloženi slučaj Škrlj protiv Hrvatske primjer je povrede načela nepristranosti iz subjektivnih razloga (osobnog animoziteta suca prema srodniku stranke), međutim sudska praksa pokazuje da se pitanje nepristranosti suca većinom utvrđuje prema objektivnim kriterijima, najčešće zbog sudjelovanja istog suca u različitom stupnju suđenja istoj stranci u istoj pravnoj stvari.

Širina zakonom propisanih razloga obvezatnog izuzeća suca, kao i pravna mogućnost da i druge okolnosti potaknu sumnju u nepristranost suca, očituju volju zakonodavca da pravno jamči i osigura nepristrano suđenje pred svakim sudom i u svakom sudskom postupku, sve u interesu jačanja općeg povjerenja javnosti u pravosuđe i pravni sustav u cjelini.