1. Ustavna odredba

Ustav Republike Hrvatske¹ u čl. 44., između ostalog, propisuje pravo na jednaku dostupnost javnih službi.

Navedena odredba glasi:

»Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.«

Pojam »javne službe« u čl. 44. Ustava, pritom, ne treba razumijevati u užem smislu, kao dio javnog sektora (prosvjeta, zdravstvo, socijalna skrb i dr.), već u širem smislu, koji uključuje i državnu službu.2

Težište jamstva jednake dostupnosti je na jednakim uvjetima koji se moraju osigurati svima. Tu je odredbu potrebno razmatrati povezano s drugim odredbama Ustava, koje jamče jednakost građana pred zakonom te zabranjuju diskriminaciju po bilo kojoj osnovi. Također, prilikom primanja građana na rad u javne službe zabranjena je primjena bilo kojeg kriterija »političke podobnosti«, koji ruši temelje višestranačkoga političkog sustava i rezultira tzv. »sustavom plijena« (spoil system). Nasuprot tome stoji kriterij stručnosti i zasluga (merit system), koji osigurava ravnopravnost građana u pristupu javnim službama, ovisno o njihovoj iskazanoj pripremljenosti, odnosno sposobnosti za određenu službu.³

2.Međunarodni dokumenti

Pravo na jednaku dostupnost javnih službi utvrđeno je, između ostalih, u sljedećim međunarodnim instrumentima:

• čl. 21. st. 2. Opće deklaracije o ljudskim pravima (1948.);⁴
• čl. 25. t. c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966.).⁵

Pravo na jednaku dostupnost javnih službi jedan je od elemenata općeg prava na sudjelovanje u javnoj sferi, koje se ostvaruje u rasponu od (aktivnoga i pasivnog) biračkog prava, preko raznih oblika sudjelovanja u javnim poslovima, do neposrednog angažmana unutar državne organizacije.⁶

3. Pravo na jednaku dostupnost javnih službi

Naime, u više hrvatskih zakona i kolektivnih ugovora propisana je, odnosno ugovorena, prednost pojedinih kategorija kandidata prilikom zapošljavanja u javnim službama. Pritom nije riječ o tipičnim kriterijima očito neprihvatljivog privilegiranja, poput političke podobnosti ili podrijetla, zbog kojih se izvorno najvećim dijelom i propisuje pravo na jednaku dostupnost javnih službi.

Ovaj članak ne analizira pitanje opravdanosti i društvene prihvatljivosti (nerijetko i poželjnosti) takvih odredaba glede pojedinih kategorija kandidata, već njihove dopuštenosti u okviru važećega hrvatskog ustavnog poretka.

Potrebno je upozoriti na razliku između prava pojedinih kategorija kandidata na izravan upis u škole, odnosno na fakultete - temi vrlo aktualnoj u vrijeme pisanja ovog teksta, u odnosu na prednost pri zapošljavanju u javnim službama. U prvom slučaju, kandidati s propisanom prednošću ne utječu na primanje kandidata koji prema redovitim kriterijima ostvaruju pravo na upis, već se kandidati s pravom na izravan upis pribrajaju redovitoj kvoti. U drugom, pak, slučaju, broj oglašenih radnih mjesta u javnim službama ostaje nepromijenjen bez obzira na (ne)postojanje kandidata s propisanom prednošću pri zapošljavanju. U prvom slučaju, dakle, kandidati koji bi redovito bili upisani ne otpadaju, ali u drugom slučaju otpadaju kandidati koji bi bili primljeni u slučaju nepostojanja odredbe o prednosti zapošljavanja.⁷

4. Primjeri odredaba o prednosti pojedinih kategorija kandidata pri zapošljavanju u javne službe

U nastavku navodimo nekoliko primjera odredaba o davanju prednosti pojedinim kategorijama kandidata pri zapošljavanju u javne službe.

4.1. Izričito zakonsko propisivanje prednosti pri zapošljavanju u javne službe

Prednost pri zapošljavanju materija je, primjerice, čl. 48.f Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata,⁸ koji glasi:

»Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, te pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske obvezni su pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima dati prednost pri zapošljavanju:

- djeci osoba poginulih, umrlih ili nestali h pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. ovoga Zakona,⁹

- mirnodopskim vojnim i civilnim invalidima rata čije je oštećenje organizma nastalo pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. ovoga Zakona,

- bračnom drugu i roditeljima osoba poginulih, umrlih ili nestalih pod okolnostima iz članka 6., 7. i 8. ovoga Zakona.

Prednost ostvarivanja prava na zapošljavanje ostvaruje se redoslijedom od točke 1. prema točki 3. ovoga članka, pod uvjetom da nema kandidata iz članka 38. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji imaju prednost.

Prednost pri zapošljavanju iz stavka 1. ovoga članka, može se ostvariti samo jednokratno, osim u slučajevima zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, a ne mogu ga ostvarivati osobe kojima je radni odnos prestao otkazom zbog skrivljenog ponašanja radnika, otkazom radnika ili sporazumom.

Provedbu odredaba ovoga članka nadzire inspekcija rada, odnosno upravna inspekcija, u postupku i na način utvrđen odredbama članka 38. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.«

Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji¹⁰ u čl. 35. uređuje pravo na zapošljavanje. Spomenuta odredba glasi:

• Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti te druga tijela državne vlasti, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezna su prilikom zapošljavanja službenika i namještenika dati prednost nezaposlenom ukoliko ispunjava tražene uvjete iz natječaja, odnosno oglasa i to sljedećim redoslijedom:
• djetetu smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata bez obaju roditelja,
• HRVI iz Domovinskog rata,
• članu obitelji smrtno stradaloga hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata,
• dragovoljcu iz Domovinskog rata,
• hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata.

(2) Javne službe, javne ustanove, izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, obvezne su prilikom zapošljavanja dati prednost osobi iz stavka 1. ovoga članka, po utvrđenom redoslijedu, ukoliko ispunjava tražene uvjete iz natječaja, odnosno oglasa.

(3) Da bi ostvarila pravo prednosti pri zapošljavanju, osoba iz stavka 1. ovoga članka koja ispunjava uvjete za ostvarivanje toga prava, dužna je uz prijavu, odnosno ponudu na natječaj priložiti sve dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta, kao i rješenje o priznatom statusu, odnosno potvrdu o priznatom statusu iz koje je vidljivo spomenuto pravo te dokaz da je nezaposlena.

(4) Provedbu odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka nadzire nadležna inspekcija koja je po posebnim propisima ovlaštena za nadzor u svezi sa zapošljavanjem.

(5) Osoba koja ne bude primljena u tijelo državne uprave, tijelo sudbene vlasti ili tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, ukoliko smatra da joj je povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju da bi ostvarila navedeno pravo obvezna je podnijeti prigovor na rješenje o prijamu.

(6) Po konačnosti rješenja o prijmu iz stavka 5. ovoga članka ili po proteku roka od petnaest dana od dana podnošenja prigovora protiv tog rješenja, osoba koja ocijeni da joj je povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju, može u narednih petnaest dana podnijeti zahtjev upravnoj inspekciji za provedbu nadzora.

(7) Upravna inspekcija obvezna je u roku osam dana od dana prijma zahtjeva za nadzor obavijestiti donositelja rješenja o prijmu o pokretanju postupka nadzora radi ostvarenja prava prednosti pri zapošljavanju.

(8) Donositelj rješenja o prijmu - čelnik tijela ne može donijeti rješenje o postavljenju na radno mjesto izabranog kandidata do okončanja postupka nadzora.

(9) Rješenje o postavljenju (rasporedu) donijeta prije okončanja postupka nadzora upravna inspekcija proglasit će ništavim.

(10) Upravna inspekcija po provedbi nadzora ovlaštena je u slučaju postojanja povrede prava prednosti rješenjem poništiti rješenje o prijmu u državnu službu. Protiv tog rješenja može se voditi upravni spor.

(11) Ukoliko upravna inspekcija utvrdi da u postupku prijma nije izvršena povreda prava, izvijestit će podnositelja zahtjeva za nadzor i čelnika tijela o rezultatima provedenoga upravnog nadzora.

(12) Osoba iz stavka 1. ovoga članka kojoj nije dana prednost pri zapošljavanju, a radni odnos se zasniva sklapanjem ugovora o radu, može podnijeti zahtjev nadležnoj inspekciji za

 

provedbu nadzora, najkasnije u roku 15 dana od zasnivanja radnog odnosa.

(13) U slučaju zasnivanja radnog odnosa sklapanjem ugovora o radu, nadležna inspekcija obvezna je razmotriti zahtjev podnositelja u roku 30 dana od dana zaprimanja, a ukoliko zbog složenosti postupka utvrđivanja odlučnih činjenica nije u mogućnosti donijeti rješenje u navedenom roku, donijet će ga u najkraćem mogućem roku.

(14) Ako nadležna inspekcija utvrdi da je sklapanjem ugovora o radu povrijeđeno pravo prednosti pri zapošljavanju osobe iz stavka 1. ovoga članka, rješenjem će utvrditi da sklopljeni ugovor o radu zbog toga nema pravnog učinka od dana pravomoćnosti toga rješenja.

(15) Povreda prava prednosti pri zapošljavanju koja je utvrđena pravomoćnim rješenjem iz stavka 14. ovoga članka predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu čijim sklapanjem je to pravo povrijeđeno.

(16) Prednost pri zapošljavanju iz stavka 1. ovoga članka ne mogu ostvariti osobe iz stavka 1. ovoga članka kojima je radni odnos kod posljednjeg poslodavca prestao njihovom krivnjom.«

4.2. Izričito propisivanje prednosti pri zapošljavanju odredbama kolektivnih ugovora

Prema čl. 65. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike,¹¹ službenik i namještenik, za čijim je radom prestala potreba u državnom tijelu, ima u roku od dvije godine prednost kod prijma u državnu službu odnosno na rad u tom državnom tijelu, ako se u tom vremenu ukaže potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik bio raspoređen u trenutku kada ja za njegovim radom prestala potreba.

U članku 30. st. 3. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama,¹² određeno je da, uz propisane uvjete i članstvo u Sindikatu,¹³ prednost pri zasnivanju radnog odnosa imaju, prema redoslijedu:

• zaposlenik s najmanje 50 godina života i 25 godina radnog staža kod istog poslodavca, koji je utvrđen kao organizacijski višak;
• zaposlenik u otkaznom roku zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu;
• zaposlenik iz stavka 2. ovog članka;
• zaposlenik s manjom količinom tjednog radnog vremena od oglašene potrebe;
• zaposlenik s najmanje 5 godina rada u školi s otežanim uvjetima rada;
• nezaposleni učitelj - član Sindikata.

4.3. Zakonske odredbe s drugim zaštitnim mehanizmima za pojedine kategorije kandidata

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom¹⁴ propisuje minimalan broj zaposlenika s invaliditetom na određeni broj zaposlenika u javnom sektoru (čl. 10.),¹⁵ olakšice pri zapošljavanju (čl. 29.) i novčane poticaje poslodavcima (čl. 30.) pri zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Zakon o ravnopravnosti spolova¹⁶ ne sadržava izričite odredbe o prednosti pojedinog spola pri zapošljavanju, već općenito obvezuje razne subjekte na provođenje mjera koje će osigurati ravnopravnost spolova u, između ostalog, dostupnosti poslova.

5. Relevantne ustavne odredbe

Osim uvodno već navedenog čl. 44. Ustava, za temu ovog teksta od najveće su važnosti odredbe o ograničavanju sloboda i prava (u ovom slučaju prava na jednaku dostupnost javnih službi), tj. trodijelni test (zakonska određenost; zaštita jednog od propisanih legitimnih interesa; razmjernost naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju) sadržan u čl. 16. Ustava, koji glasi:

»Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

K tome, neizravno su relevantne i sljedeće ustavne odredbe:

• čl. 1. st. 2.: određenje (suverenog) naroda kao zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana;
• čl. 2. st. 4.: Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime te o udruživanju u saveze s drugim državama (zakonodavčeve ovlasti dodatno su razrađena u čl. 70. i čl. 80. Ustava);

• čl. 3.: jednakost i socijalna pravda, koje se navode između 11 najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske;
• čl. 5. st. : suglasnost zakona s Ustavom, a ostalih propisa i s Ustavom i sa zakonom;
• čl. 14.: opće jamstvo jednakosti te jednakosti pred zakonom;17
• čl. 54.: pravo na rad i slobodu rada te jednaka dostupnost svakoga radnog mjesta i dužnosti;
• čl. 57.: posebne obveze države u svezi sa zaštitom slabih, nemoćnih i drugih, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama te invalidnim osobama;
• čl. 62.: obveza države da štiti materinstvo, djecu i mladež te da stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Navedenom je potrebno pridodati i druge, izrijekom nenormirane, vrijednosti imanentne društvima liberalne demokracije, poput karijere otvorene talentima i meritokracije kao kadrovskog kriterija u nepolitičkom segmentu javnog sektora, ali, s druge strane, i osiguravanja jednakih šansi onima s nepovlaštenom »startnom pozicijom«.

6. Ustavnost odredaba o prednosti pri zapošljavanju u javnim službama - temeljna pitanja

Bit pitanja ustavnosti propisivanja prednosti pojedinih kategorija kandidata pri zapošljavanju u javnim službama nije, prema našem mišljenju, u tome je li takvo propisivanje opravdano već dopušta li ustavni tekst takvu regulaciju, bez obzira na stupanj društvenog suglasja o njezinoj opravdanosti.

Nadalje, spomenuta se bit može sažeti u pitanje: nalazi li se propisivanje takvih odredaba u autonomnoj sferi zakonodavca, određenoj u čl. 2. st. 4. Ustava.

Pritom je nužno odgovoriti na sljedeća temeljna (pod)pitanja:

1) mogu li se pojedini primjeri propisivanja/ ugovaranja prednosti pri zapošljavanju u javnim službama smatrati dopuštenim oblikom tzv. »pozitivne diskriminacije«;

2) u kojoj mjeri je razrada odredbe čl. 44. Ustava prepuštena zakonskom uređivanju;

3) u kakvom su odnosu čl. 44. i čl. 54. Ustava;

4) prolaze li primjeri propisivanja prednosti pri zapošljavanju u javnim službama trodjelni test iz čl. 16. Ustava;

5) može li se ustavni temelj spomenutih odredaba crpsti izravno iz ustavnih odredaba o obvezama države glede zaštite ugroženih kategorija stanovništva?

6.1. Mogu li se pojedini primjeri propisivanja/ugovaranja prednosti pri zapošljavanju u javnim službama smatrati dopuštenim oblikom tzv. »pozitivne diskriminacije« ?

Primjer ustavnopravne regulacije »pozitivne diskriminacije« je odredba čl. 15. st. 3. Ustava, koji glasi:

»Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor.«

Takva ustavna odredba ne postoji glede prava na jednaku dostupnost javnih službi, a institut »pozitivne diskriminacije« na razini ustavnog prava može biti normiran samo izrijekom.

6.2. U kojoj mjeri je razrada odredbe čl. 44. Ustava prepuštena zakonskom uređivanju?

Većina ustavnih odredaba podložna je daljnjoj zakonskoj razradi, u okvirima određenim ustavnim formulacijama. Dodatni prostor zakonodavcu ostavljaju formulacije u ustavnom tekstu, poput »u skladu sa zakonom«,18 »samo se zakonom može ograničiti«19 i si.

Članak 44. Ustava ne sadržava takve formulacije. To ukazuje na strože zahtjeve koje ustavotvorac postavlja zakonodavcu glede razrade prava na jednaku dostupnost javnih službi.

6.3. Odnos članka 44. i članka 54. st. 2. Ustava

Članak 54. st. 2. Ustava glasi:

»Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.«

Na prvi pogled, odredba čl. 54. st. 2. Ustava u sebi obuhvaća i sadržaj čl. 44. Ustava (u dijelu koji se odnosi na pravo prijama u javne službe pod jednakim uvjetima) te «pokriva» sve situacije zapošljavanja.

Ustavotvorac je, međutim, ne samo posebno normirao jednaku dostupnost javnih službi, već je čl. 44. pozicionirao u poglavlje o osobnim i političkim slobodama i pravima, a čl. 54. u poglavlje o gospodarskim socijalnim i kulturnim pravima.

Dostupnost javnih službi nadilazi, dakle, rad- nopravne okvire odnosa poslodavca i potencijalnog zaposlenika. Kod prava na jednaku dostupnost javnih službi riječ je o dodatnom odnosu građanina i javne vlasti, kao i o dodatnom jamstvu jednakosti građana pred javnom vlašću.²⁰

To je još jedan argument u prilog potrebe striktnog tumačenja čl. 44. Ustava.

6.4. Prolaze li primjeri propisivanja prednosti pri zapošljavanju u javnim službama trodijelni test iz čl. 16. Ustava?

Od triju kumulativnih pretpostavki za ograničavanje Ustavom zajamčenih sloboda i prava,21 propisanih u čl. 16. Ustava, za »prolazak« zakonskih odredaba o određivanju prednosti pri zapošljavanju u javnim službama, dakle za ograničavanje prava na jednaku dostupnost javnih službi, ključan je odgovor na pitanje koji oje d četiriju utvrđenih legitimnih interesa potrebno zaštititi takvim zakonskim odredbama:

• sloboda i prava drugih ljudi;
• pravni poredak;
• javni moral;

Očito je da »otpada« zaštita pravnog poretka i javnog morala.

Uobičajena ograničenja sloboda i prava radi zaštite zdravlja odnose se na mjere nužne za sprječavanje širenja zaraznih bolesti i si. K tome, ne postoji izravna veza između zaštite zdravlja i zapošljavanja u javnoj službi, općenito.

Glede odredaba sadržanih u kolektivnim ugovorima, prethodnom je potrebno pridodati dodatnu zapreku za prolazak trodijelnog testa: ustavna prava i slobode mogu biti ograničeni samo zakonom.

Stoga smatramo da zakonske odredbe o propisivanju prednosti pri zapošljavanju u javnim službama nisu sukladne čl. 16. Ustava.

6.5. Može li se ustavni temelj spomenutih odredaba crpsti izravno iz ustavnih odredaba o obvezama države glede zaštite ugroženih kategorija stanovništva?

Kako smo već, između ostalih ustavnih odredaba relevantnih za temu ovog teksta, naveli obveze države, propisane u čl. 57. i čl. 62. Ustava Republike Hrvatske, radi zaštite posebno ugroženih kategorija stanovništva.

U članku 57. st. 1. Ustava Republike Hrvatske utvrđeno je pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba slabima, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad nezbrinutim osobama. Navedena odredba ostaje u granicama jamstva socijalnog minimuma (»osnovne životne potrebe«) posebno ugroženih kategorija stanovništva.

U preostalim odredbama propisane su sljedeće pozitivne obveze države:

• u čl. 57. st. 2 Ustava Republike Hrvatske: posvećivanje posebne skrbi zaštiti invalidnih osoba i njihovoj uključenosti u društveni život;
• u čl. 62. Ustava Republike Hrvatske:
• zaštita materinstva, djece i mladeži,
• stvaranje socijalnih, kulturnih, odgojnih, materijalnih i drugih uvjeta kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Legitimiranje ograničavanja izrijekom normiranih, posebno priznatih ustavnih prava, poput prava na jednaku dostupnost javnih službi, mimo pretpostavki propisanih u čl. 16. Ustava, izravnom primjenom ustavnih odredaba kojima nisu zajamčena slobode i prava, već propisane obveze države nije, prema našem mišljenju, pravno utemeljeno. Granice ustavnih prava i sloboda posebno su propisana dopuštena ograničenja tih prava te druga prava i slobode jednakoga (ustavnog) ranga.

5. Zaključak

Striktno formuliranje odredbe čl. 44. Ustava, njezin posebni položaj u odnosu na opću jednakost pristupa radnim mjestima, neispunjavanje pretpostavki trodijelnog testa propisanog u čl. 16. Ustava za ograničavanje ustavnih prava i sloboda te »ot- pornost«odredaba o ustavnim pravima i slobodama na općenite ustavne odredbe o pozitivnim obvezama države, dovode nas do zaključka da zakonsko propisivanje prednosti pojedinih kategorija kandidata pri zapošljavanju u javnim službama nije u skladu s čl. 44. Ustava.²²

Čak i kada bi se prihvatilo tumačenje da je sporne zakonske odredbe moguće utemeljiti na izravnoj primjeni čl. 57. i čl. 62. Ustava, to bi se odnosilo na samo na u njima navedene kategorije stanovništva, pa u svakom slučaju neustavne ostaju odredbe koje prednost pri zapošljavanju daju i drugim kategorijama kandidata. Bez obzira na kategoriju osoba s ugovorenom prednošću, kolektivni ugovori već sami po sebi otpadaju kao tip akta koji može sadržavati odredbe o ograničavanju ustavnih prava i sloboda.

Dodatno ukazujemo da je Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka otklonio svoju nadležnost za ocjenjivanje ustavnosti/ zakonitosti kolektivnih ugovora (odnosno njihovih pojedinih odredaba), smatrajući redovite sudove nadležnima za odlučivanje o njihovoj ništavosti.²³ Tek po iscrpljivanju postupka pred redovitim sudovima, nastupa nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske, povodom ustavne tužbe podnesene protiv sudske odluke. Stoga osporavateljima ustavnosti odredaba kolektivnih ugovora o prednosti pri zapošljavanju, na raspolaganju stoji podnošenje tužbe radi utvrđivanja ništetnosti pojedine odredbe kolektivnog ugovora, zbog njezine protivnosti Ustavu.²⁴

Pritom zakonodavca ništa ne priječi da kategorijama stanovništva kojima je potrebna dodatna zaštita osigurava primjereni društveni položaj nizom drugih mjera (na području olakšica poslodavcima za njihovo zapošljavanje, materijalnih prava, stanovanja, povoljnijih uvjeta školovanja, osiguranja potrebne skrbi i dr), bez interveniranja u ustavno pravo na jednaku dostupnost javnih službi.

 

 

 

1 Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst i 55/01 - isp.
2 Primjerice, policija je segment Ministarstva unutarnjih poslova, kao tijela državne uprave, a Zakon o policiji (Nar. nov., br 129/00) u čl. 2. st. 1. definira policiju kao javnu službu.
3 Sokol, Smiljko - Smerdel, Branko, Ustavno pravo, Informator, Zagreb, 1995., 83-84. str.
4 Čl. 21. Opće deklaracije glasi:

»1. Svatko ima pravo sudjelovati u upravi svoje zemlje, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika.

1. Svatko ima pravo na jednak pristup javnim službama u svojoj zemlji.
2. Volja naroda treba biti osnova vladine vlasti; ta se volja treba izražavati u povremenim i istinskim izborima, koji se trebaju provoditi općim i jednakim pravom glasa, tajnim glasovanjem ili odgovarajućim postupcima slobodnog glasovanja.«

5 Čl. 25. Međunarodnog pakta (Nar. nov. - MU br. 12/93) glasi: Svaki građanin treba imati pravo i mogućnost da bez ikakvih razlika spomenutih u članku 2. i bez nerazumnih ograničenja:
a) sudjeluje u vođenju javnih poslova, izravno ili preko slobodno izabranih predstavnika;
b) bira i bude biran na pošteno provedenim povremenim izborima s općim i jednakim pravom glasa i tajnim glasovanjem, koji osiguravaju slobodno izražavanje volje birača;
c) ima pristup javnim službama svoje zemlje uz opće uvjete jednakosti.
6 Još općenitije, riječ je o bitnom dijelu ukupnih odnosa građanina i javne vlasti. Borković, primjerice, odnose uprave i građana klasificira na sljedeći način:

• osnovna prava građana;
• dužnosti građana (npr. poštivanje pravnog poretka, vojna obveza, sudjelovanje u podmirenju javnih troškova);
• posebni odnosi građana i uprave (primjerice, dužnost pružanja stručne pomoći građanima u poslovima zbog kojih se obraćaju državnim tijelima, pravo na podnošenje pritužbi na rad uprave);
• suradnja građana s upravom, koja može biti u obliku tzv. obvezne kolaboracije (npr. dužnost prijave promjene prebivališta, dužnost svjedočenja) ili tzv. dobrovoljne kolaboracije - Borković, Ivo, Upravno pravo, izd., Informator, Zagreb, 1995., 243-249. str.

7 Dvojba se ne javlja u slučajevima u kojima se kod pojedinog kandidata podudaraju rezultati redovitog odabira i propisana prednost pri zapošljavanju.
8 Nar. nov., br. 33/92, 77/92, 27/93, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95, 108/96, 82/01, 94/01 i 103/03.
9 Riječ je o mirnodopskim vojnim invalidima i civilnim invalidima rata.
10 Nar. nov., br. 174/04.
11 Nar. nov., br. 92/04, 141/04-isp. i 150/04-isp.
12 Nar. nov., br. 80/02.
13 Sindikat hrvatskih učitelja, kao ugovorna strana.
14 Nar. nov., br. 143/02.
15 Članak 10. navedenog Zakona.
16 Nar. nov., br. 116/03.
17 Na području radnog prava, kojem pripada i zapošljavanje, u čl. 2. i čl. 3. Zakona o radu (Nar. nov., br. 137/04 - proč. tekst i 68/05-Odluka USRH) posebno je uređena zabrana diskriminacije.
18 Primjerice:
- svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom (čl. 42. Ustava);
- svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom (čl. 58. Ustava).
19 Primjerice:
- samo se zakonom, u skladu s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka za kazneno djelo za koje je osoba već pravomoćno oslobođena ili osuđena (čl. 31. st. 3. Ustava);
- samo se zakonom mogu propisati ograničenja slobode i tajnosti dopisivanja i svih drugih oblika općenja, nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka (čl. 36. st. 2. Ustava).
20 Iz toga slijedi i propisivanje obveze raspisivanja natječaja za prijam u npr. državnu službu (čl. 14. Zakona o državnim službenicima i namještenicima - Nar. nov., br. 27/01), za razliku od zapošljavanja u privatnom sektoru i vidjeti odgovarajuću odredbu novog Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Nar. nov., br. 92/05).
21 Ustavna prava razrađuju se zakonima koji, nasuprot interesu pojedinaca, moraju osigurati jednaku zaštitu interesa drugih, kao i interesa zajednice i države. Već prve deklaracije sloboda i prava polaze od shvaćanja kako granice pravima građana predstavljaju jednaka prava drugih građana, ali i zajednički interesi političke zajednice kao cjeline. Prema tome, prava pojedinaca nisu apsolutna, već podvrgnuta ograničenjima koja nužno proizlaze iz činjenice zajedničkog života na određenom prostoru - Sokol - Smerdel, op. cit, str. 72-73.
22 Osim u slučaju normiranja ograničenja koje bi ispunilo pretpostavke iz čl. 16. Ustava. Međutim, slijedom navedenog, bilo bi iznimno teško u izravnu vezu dovesti neki od četiriju, u čl. 16., propisanih legitimnih interesa i nužnost ograničenja prava na jednaku dostupnost javnih službi.
23 Primjerice: Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-ll-188/2002 od 06.03. 2002. godine; Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-ll/318/2003 i U-ll/643/2003 od 09.04.2003. godine.Navedena praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske prema: www.usud.hr
24 Prema važećem Zakonu o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO), odnosno prema Zakonu o obveznim odnosima koji stupa na snagu 1. siječnja 2006. godine (Nar. nov., br. 35/05 - u nastavku teksta: Novi ZOO): - ugovorna obveza mora biti dopuštena (čl. 46. st. 2. ZOO-a), odnosno činidba mora biti dopuštena (čl. 269. St. 2. Novog ZOO-a);

• kad je predmet obveze (činidba) nedopušten, ugovor je ništav/ništetan (čl. 47. ZOO-a, čl. 270. st. 1. Novog ZOO-a);
• predmet obveze (činidba) nedopušten je ako je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva (čl. 49. ZOO-a, čl. 271. Novog ZOO-a);
• ništav (ništetan) je ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 103. st. 1. ZOO-a, čl. 322. st. 1. Novog ZOO-a).