1. Uvod
Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) potvrđena je (ratificirana) od Hrvatskog sabora 17. listopada 1997. g.¹ U odnosu na Republiku Hrvatsku, Konvencija je stupila na snagu 5. studenoga 1997. g. Valja napomenuti da je u članku 4. Zakona o potvrdi Konvencije Republika Hrvatska stavila rezervu što se tiče održavanja javne rasprave zajamčene člankom 6. stavak 1. Konvencije. Sukladno izraženoj rezervi Republika Hrvatska ne može jamčiti održavanje javne rasprave kad Upravni sud Republike Hrvatske odlučuje o zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti, jer on, u pravilu, odlučuje na nejavnoj sjednici. Tako je, sukladno odredbama tadašnjeg članka 134.² (danas čl. 140.) Ustava Republike Hrvatske,³ Konvencija postala dijelom unutarnjeg hrvatskog pravnog poretka s nadzakonskom pravnom snagom. No, važno je istaknuti da je već krajem 1991. godine Konvencija, na temelju članka 1. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina koji je proglašen 6. prosinca 1991. godine (Nar. nov., br. 65/91), postala dijelom hrvatskog unutarnjeg pravnog poretka. Prema odredbi navedenog članka Ustavnog zakona »Republika Hrvatska obvezuje se na poštivanje i zaštitu nacionalnih i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina ... u skladu s Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, te protokolima uz tu Konvenciju«. To je došlo do izražaja i u praksi Ustavnog suda koji je u nekoliko odluka, kao primjerice u Odluci U-I-892/1994 o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti članka 94. Zakona o stambenim odnosima te Odluci U-I-130/1995 o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti članka 70. Zakona o stambenim odnosima, izričito zauzeo stajalište da je Konvencija navedenom odredbom Ustavnog zakona inkorporirana u hrvatsko pravo i, što je posebno značajno, da se njezinim odredbama jamči zaštita na »ustavnoj razini«.⁴

2. Konvencija kao dio unutarnjeg hrvatskog pravnog poretka
Nakon stupanja na snagu Konvencije od 5. studenoga 1997. g. pa nadalje, Konvencija je, kako je već rečeno, kao ratificirani međunarodni ugovor dio unutarnjeg hrvatskog pravnog poretka, a prema pravnoj je snazi iznad zakona. Budući da hrvatski Ustav Ustavnom sudu ne daje izrijekom nadležnost ispitivanja suglasnosti zakona s međunarodnim ugovorom⁵, upravo se, u svezi s ispitivanjem suglasnosti odredaba određenih zakona s Konvencijom, pred Ustavnim sudom postavilo pitanje može li on odlučivati o suglasnosti zakona s međunarodnim ugovorom. Polazeći od tumačenja odredbe članka 140. Ustava prema kojoj su sklopljeni, potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori, koji su na snazi, po pravnoj snazi iznad zakona, Ustavni je sud u početku pravo ispitivanja suglasnosti zakona s međunarodnim ugovorom izvodio iz načela vladavine prava propisane u članku 3. Ustava kao
jedne od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (primjerice u Odluci broj U-I-920/1995).
U Odluci broj U-I-745/99 - Nar. nov., br. 112/00 (na koju ćemo se još vratiti kao jednu od najvažnijih u primjeni Konvencije), Ustavni je sud nadležnost ispitivanja suglasnosti zakona s međunarodnim ugovorima izveo izravno iz Ustava Republike Hrvatske. Evo kako je Ustavni sud u navedenoj odluci, obrazložio svoje stajalište: »Ako je odlučivanje Ustavnog suda o suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u biti odlučivanje o suglasnosti propisa nižeg ranga s propisom višeg ranga i s Ustavom kao propisom najvišeg ranga, tada je ovlast Ustavnog suda da ocjenjuje suglasnost zakona s međunarodnim ugovorom logična posljedica ustavne odredbe da je potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovor dio unutarnjeg pravnog poretka i da je po svojoj
pravnoj snazi iznad zakona.«
Iako nije neposredno vezano uz primjenu Konvencije, zanimljivo je ukratko razmotriti pitanje ima li Ustavni sud nadležnost ispitivanja suglasnosti međunarodnih ugovora s Ustavom. Kad je riječ o neposrednom ispitivanju suglasnosti međunarodnih ugovora s Ustavom, Ustavni sud je u rješenju br. U-I-825/2001 (Nar. nov., br. 16/04) zauzeo stajalište da nije nadležan za odlučivanje uz jednostavno obrazloženje da u članku 128. Ustava, u kojem se navode nadležnosti Ustavnog suda, nije propisana ta nadležnost.
Postavlja se, međutim, pitanje bi li Ustavni sud posredno, ispitujući ustavnost zakona o potvrdi, odnosno ratifikaciji međunarodnog ugovora, koji sadržava i tekst međunarodnog ugovora, mogao ispitivati suglasnost međunarodnog ugovora s Ustavom. Ponajprije valja kazati da nedvojbeno, iako se to pitanje još nije pojavilo u njegovoj praksi, Ustavni sud može ispitivati formalnu ustavnost zakona o potvrdi, odnosno ratifi kaciji, međunarodnog ugovora. Kad je riječ o ispitivanju materijalne ustavnosti zakona o potvrdi
međunarodnog ugovora, ona bi uvijek bila ujedno i ispitivanje materijalne ustavnosti međunarodnog ugovora čiji se tekst tim zakonom potvrđuje i unosi u unutarnji pravni poredak Republike Hrvatske. Zbog toga smo mišljenja da se Ustavni sud ne bi imao pravo na taj način posredno upustiti u ocjenjivanje ustavnosti međunarodnog ugovora. Tome u prilog, napose, govori izričita odredba članka 140. Ustava prema kojoj se odredbe međunarodnog ugovora »mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava«. Uz to pitanje zaključno valja napomenuti da se upravo zbog netom navedenih razloga, ustavnim sudovima ne daje pravo naknadne kontrole ustavnosti međunarodnih ugovora, ali zato mnogi ustavi (primjerice, Ustav Španjolske) propisuju prethodnu kontrolu ustavnosti međunarodnih ugovora prije ratifikacije. Bilo bi svrhovito da se sustav prethodne kontrole ustavnosti međunarodnih ugovora prihvati i u ustavnom uređenju Republike
Hrvatske.⁶
Budući da Ustav Republike Hrvatske, u članku 82., za razliku od ostalih zakona, uvodi posebnu kategoriju organskih zakona kojima se uređuju prava nacionalnih manjina i koji se donose dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika i organske zakone kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave koji se donose većinom glasova svih zastupnika, postavlja se pitanje obuhvaća li nadzakonska pravna snaga Konvencije, kao uostalom i drugih međunarodnih ugovora i njezinu višu pravnu snagu
od organskih zakona. Odgovor je nedvojbeno potvrdan, a on proizlazi iz činjenice da ni Ustav, kad u članku 128. određuje nadležnost Ustavnog suda da ispituje suglasnost zakona s Ustavom, a ni praksa Ustavnog suda ne čini razliku između kategorija zakona i organskih zakona. Ustavni sud se tako nikada nije upustio u ispitivanje suglasnosti nekog zakona s nekim organskim zakonom
iako bi se načelno iz posebno otežanog postupka donošenja organskih zakona moglo izvesti takvo pravo Ustavnog suda. Valja još napomenuti da se u već spomenutoj Odluci U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. g. Ustavni sud upustio u ocjenu jednog od organskih zakona - Zakona o izvlaštenju - s Konvencijom.

3. Primjena konvencija i pravnih shvaćanja Europskog suda za ljudska prava
U dosadašnjoj praksi Ustavni je sud Republike Hrvatske primjenjivao Konvenciju i temeljem nje odluke i pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava na dva načina: 1. neposrednom primjenom mjerodavne odredbe Konvencije tumačene u skladu s pravnim shvaćanjima Europskog suda za ljudska prava i 2. prihvaćanjem tumačenja sadržaja i dosega pojedinih pravnih načela i instituta na način na koji ih je primjenom Konvencije u svojoj praksi protumačio Europski sud za ljudska prava.⁷

Ad 1) Primjena mjerodavne odredbe Konvencije
Hrvatski je Ustavni sud do sada neposredno primijenio Konvenciju u nekoliko slučajeva apstraktne kontrole ustavnosti zakona. Tako je u Odluci UI-149/1999 od 3. veljače 2000. g. Ustavni sud ukinuo odredbe članka 10. stavak 3. i 4. Zakona o udrugama kojima je bilo ograničeno pravo stranaca i stranih pravnih osoba na osnivanje udruga u odnosu na pravo hrvatskih državljana i hrvatskih pravnih osoba, pozivom na odredbu stavka 1. članka 11. Konvencije prema kojem »svatko ima pravo na slobodu udruživanja, bez obzira na državljanstvo i druge okolnosti«. Najšira i napotpunija primjena Konvencije izražena je u već navedenoj Odluci U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. g. kojom su ukinuti članak 22., članak 25. točka 7. i članak 36. stavak 3. Zakona o izvlaštenju (Nar. nov., br. 9/94 i 35/94). U toj Odluci Ustavni je sud utvrdio da su odredbe navedenih članaka u suprotnosti sa stavkom 1. člankom 6. Konvencije iz koje, uz ostalo, za osobu o čijem se građanskom pravu ili obvezi odlučuje proizlaze sljedeća postupovnopravna jamstva, odnosno prava: 1. pravo da o građanskom pravu, odnosno obvezi, odluči zakonom uspostavljen, neovisan i nepristran sud; 2. pravo da postupak u kojem se odlučuje o građanskom pravu, odnosno obvezi, bude pravedan; 3. pravo da postupak, u pravilu, bude javan i da odluka bude obvezatno javno objavljena i 4. pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Uspoređujući već navedena postupovnopravna jamstva i zahtjeve, iz stavka 1. članka 6. Konvencije s rješenjima iz hrvatskih propisa o izvlaštenju (eksproprijaciji), Ustavni je sud utvrdio da ona, u dijelu koji se odnosi na tijela koja odlučuju o izvlaštenju i njihove ovlasti u postupku, ne udovoljavaju zahtjevima Konvencije. To se posebno odnosi na zakonodavno rješenje da o postupku izvlaštenja odluku donosi upravno tijelo, a da Upravni sud nadzire njezinu zakonitost, što bi moglo odgovarati zahtjevima iz stavka 1. članka 6. Konvencije, samo pod uvjetom da je Upravni sud sud pune jurisdikcije. To bi značilo da ima pravo i dužnost samostalno izvesti i ocijeniti dokaze, odnosno utvrditi činjenično stanje te da ima pravo i dužnost odrediti i održati usmenu i kontradiktornu raspravu kadgod je riječ o tužbi protiv upravnog akta kojim je odlučeno o nekom građanskom pravu ili obvezi, odnosno da je svakako dužan održati raspravu kad to stranka u postupku zahtijeva. Nakon analize odgovarajućih odredaba Zakona o upravnom sporu,⁸ Ustavni sud je utvrdio da Upravni sud Hrvatske ne ispunjava, u zadovoljavajućoj mjeri, ni jednu od navedenih pretpostavaka. Zbog netom navedenih razloga, da bi postupak rješavanja spora o naknadi za ekspropriranu imovinu bio u skladu s Konvencijom, Ustavni je sud Republike Hrvatske, ukidajući navedene odredbe Zakona o izvlaštenju, zauzeo stajalište da se postupak treba voditi pred redovitimm sudom, odnosno sudom pune jurisdikcije, a ne Upravnim sudom.

Ad 2) Načela i instituti Konvencije
Prihvaćanje načela i instituta Konvencije, tumačene kroz praksu Europskog suda za ljudska prava pokazat ćemo kroz dvije odluke Ustavnog suda. U Odluci U-I-1156/1999 (Nar. nov., br. 14/00) Ustavni je sud ukinuo nekoliko odredaba Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda. Valja istaknuti važnije elemente obrazloženja te Odluke kojima je po prvi puta u hrvatski ustavnopravni sustav, sukladno tumačenju Konvencije kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, cjelovito prihvaćeno i obrazloženo načelo razmjernosti, odnosno proporcionalnosti. »Sud je zauzeo načelno stajalište da će ograničenje poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava, premda je poduzeto s legitimnim ciljem, povrijediti gospodarska prava propisana Ustavom Republike Hrvatske u svakom onom slučaju kad je očito da ne postoji razuman odnos razmjernosti između načina ili opsega ograničenja poduzetničkih sloboda i vlasničkih prava pojedinaca i ciljeva koji se žele postići u javnom interesu. Razmjernost, naime, može postojati samo u slučaju ako poduzete mjere nisu restriktivnije no što je potrebno da bi se osigurao pravovaljan (legitiman) cilj ... budući da se razmjernost zakonskih ograničenja ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina treba temeljiti na načelima vaganja i ravnoteže, Sud je u donošenju odluke razmatrao je li ... postignuta pravična ravnoteža između ustavom zajamčenih sloboda i prava i javnog interesa koji se želi ostvariti. Sud je našao da je zakonska mjera koja se sastoji u zabrani jedne do tada legalne gospodarske djelatnosti, a da se istodobno nije ostavio razumni rok u kojem bi se pogođeni subjekti mogli prilagoditi novonastalim uvjetima poslovanja, suprotna gospodarskom ustroju utemeljenom Ustavom Republike Hrvatske.« U Odluci U-I-659/1994 ... U-I589/1999 od 15. ožujka 2000. g. (Nar. nov., br. 31/00) kojom su ukinute neke odredbe Zakona o državnom sudbenom vijeću Ustavni je sud prihvatio pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava u odnosu na zahtjeve koje mora ispunjavati zakon da bi bio u skladu s načelom vladavine prava. U navedenoj odluci Sud ističe, uz ostalo, sljedeća načelna pravna stajališta »10. ... vladavina prava, kao najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, sadrži i pitanje o općim obilježjima koje bi zakoni morali imati kako bi s vladavinom prava bili usklađeni ... 11. Premda pretpostavlja punu ustavnost i zakonitost u smislu članka 5. Ustava, vladavina prava je više od samog zahtjeva za postupanjem u skladu sa zakonom: ona uključuje i zahtjeve koji se tiču sadržaja zakona. Stoga vladavina prava sama po sebi ne može biti pravo u istom smislu u kojem su to zakoni koje donosi zakonodavac. Vladavina prava nije samo vladavina zakona, već vladavina po pravu koja - uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakog uređenja pravnog poretka - sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja. 11.1. U tom smislu Sud osobito ističe da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje.«

4. Ustavna interpretacija
Budući da Ustav Republike Hrvatske⁹ u dijelu III. članak 14.-70. obuhvaća doista široku listu zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako osobnih i političkih, tako i gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, Ustavni sud Republike Hrvatske u ostvarivanju svojih nadležnosti nije imao potrebe češće neposredno primjenjivati Konvenciju. To vrijedi, napose, nakon što je Ustavnim izmjenama iz 2000. godine nadopunjen članak 29. stavak 1. Ustava tako da sada u cijelosti obuhvaća tekst stavka 1. članka 6. Konvencije o pravu na pravično suđenje u razumnom roku. No, kako je ukratko prethodno pokazano, Konvencija je, tumačena i razvijana kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, poslužila Ustavnom sudu Republike Hrvatske da kroz niz odluka u području apstraktne kontrole ustavnosti i zakonitosti (pa i rješavanja ustavnih tužbi, o čemu ovdje nije bilo riječi) postupno sve slobodnije i šire koristi ustavnu interpretaciju i unutar nje oblikuje praksu primjene svih onih načela kao što su, primjerice, načelo proporcionalnosti, načelo transparentnosti i načelo izvjesnosti koja omogućuju što potpuniju zaštitu ustavnosti i zakonitosti, temeljnih ljudskih prava i sloboda i vladavine prava u cijelosti.

4.1. Granice ustavne interpretacije
No, postavlja se pitanje do koje granice u slobodi ustavne interpretacije, kada je riječ o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda i vladavine prava u cjelini, ustavni sud može i smije ići. Načelno bi se moglo reći da granica nema, odnosno da ih određuje sâm ustavni sud, ali ipak uvijek mora postojati ona crta prijelazom koje ustavni sud postaje ne samo zakonodavac već, pod okriljem ustavne interpretacije, i ustavotvorac. Tu crtu ustavni sud, smatramo, ne bi smio prijeći. Problem je, međutim, što je u konkretnim slučajevima, pa i govoreći zbirno, u praksi svakog, pa i Ustavnog suda Republike Hrvatske, vrlo teško ne samo unaprijed već i ex post odrediti tu granicu.

4.2. Odnos ustavnog suda i parlamenta
Posebno je slojevit i osjetljiv odnos ustavnog suda i parlamenta. Na funkcionalno pragmatičkoj razini odnosa ustavnog suda i parlamenta valja uvijek imati na umu da većina slučajeva ispitivanja ustavnosti zakona od ustavnog suda i napose ukidnih odluka kada sud utvrdi neustavnost određene zakonske odredbe, ima, bez obzira na svu pravnu utemeljenost i argumentaciju, i određenu političku konotaciju i posljedice. Slučaj je to čak i kad je riječ o području zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i vladavine prava u cijelosti. To proizlazi ne samo iz činjenice da se u tom slučaju ustavni sud suprotstavlja volji većine u parlamentu, već zato jer je, u pravilu, riječ, uz ostalo, i o određenom u javnosti više ili manje spornom interesnom pitanju koje je samim time, s obzirom na posljedice takvog ili onakvog njegovog pravnog rješavanja, politički prijeporno.

4.3. Doktrina o samoograničenju suda
Načelni odgovor koji je oblikovan još u praksi Vrhovnog suda SAD-a je doktrina o samoograničenju suda prema kojoj su suci dužni, kako je to isticao u nas i I. Krbek, »skrupulozno paziti da ostanu u okviru sudske funkcije, a ne da ovu prijeđu i da sebi prisvajaju nadležnost neke nadparlamentarne vlasti«.¹⁰ S tom doktrinom u uskoj je vezi i postavka o političkim pitanjima koja bi sud trebao izbjegavati u svom djelovanju ograničavajući se na pitanja primjene prava. Doktrina o samoograničenju temelji se, uz ostalo, i na tome što ustavni sudovi odnosno tijela koja ispituju ustavnost zakona, nemaju za razliku od parlamenta neposredni izborni mandat naroda i što nisu ni politički ni pravno odgovorni nikome, a na njihove odluke nema priziva. Zato se u vezi s radom ustavnih sudaca i sudova u cijelosti često i postavlja staro pitanje: »Tko će nas čuvati od čuvara?« Na to pitanje, dakako, nema pravog i potpunog odgovora. Ustavne suce i Sud kontrolira samo javnost, napose kroz sredstva javnog priopćavanja i, u krajnjoj liniji, oni sami. Zbog toga je ideja samoograničenja Ustavnog suda u političkim pitanjima brana njegovoj politizaciji, odnosno onome što se često naziva vladavinom sudaca. No, primjena te doktrine ili bolje rečeno načela u pristupu interpretaciji Ustava, posebice kad je riječ o području zaštite ljudskih prava i vladavine prava u cijelosti, sve je prije nego jednoznačna i ima i drugu stranu medalje. Ponaprije valja istaknuti da je ona realno samo okvirno i vrlo neodređeno pravilo koje nije jednostavno primijeniti. Njezina takva ili onakva primjena ovisi o tome kako će je Ustavni sud u konkretnom slučaju interpretirati pri odlučivanju o ustavnosti određenog zakona ili drugog propisa. Određeno samoograničenje sudaca Ustavnog suda sigurno je potrebno, ali postavlja se pitanje kako odrediti što je to političko pitanje. Načelno govoreći, preveliko i preširoko samoograničenje sudaca Ustavnog suda u krajnjoj liniji onemogućuje ostvarenje njegove ustavne uloge jer je svako interesno pitanje ujedno, barem u određenoj mjeri, i političko pitanje. A gotovo je svako pitanje ustavnosti neke zakonske odredbe u određenoj mjeri i interesno pitanje. Zbog toga određeni stupanj, pojednostavljeno rečeno, aktivističkog pristupa proizlazi iz razloga postojanja i ustavne uloge Ustavnog suda i njime se mora korigirati, pa i prevladati, ovisno dakako o konkretnom slučaju, doktrina samoograničenja.

5. Umjesto zaključka
Sva prethodna pitanja i dvojbe javila su se i u praksi hrvatskog Ustavnog suda. Ona su rješavana uvijek kada je bilo riječi isključivo o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i vladavine prava, vezanih uz Ustav i Konvenciju, kako je već prije ukratko izneseno, primjenom najšire moguće interpretacije Ustava Republike Hrvatske i Konvencije interpretirane kroz djelovanje Europskog suda za ljudska prava. U tom je smislu hrvatski Ustavni sud od 1990. godine pa do danas stalno evoluirao prema sve većem, uvjetno rečeno, aktivizmu, dok je u graničnim pitanjima zadiranja u politiku i interesne odnose primjenjivao u pojedinim razdobljima svojeg djelovanja različit stupanj samoograničenja. Tako djelovanje Ustavnog suda Republike Hrvatske karakterizira, uz ostalo, stalno traženje svrhovite ravnoteže između aktivizma i samoograničenja u političkim pitanjima. Klatno tražene ravnoteže u pojedinim razdobljima, pa i pri donošenju pojedinih odluka, pomicalo se čas više na jednu, a čas više na drugu stranu, no to ipak ne mijenja prethodnu ocjenu o kontinuirano prisutnoj tendenciji snaženja sudskog aktivizma pri interpretaciji Ustava. Valja istaknuti da, pritom, Sud nikada nije došao u situaciju da bude »sluga politike«, ali da se također, osim, prema našem mišljenju, najviše dva do tri puta, nije neposredno sukobio s politikom jer, u pravilu, nije donosio izrazito političke odluke.


1 Nar. nov. - Međunarodni ugovori, br. 18 od 28. listopada 1997. g.
2 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90).
3 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst i 55/01 - ispr.)
4 Vidjeti o tome više dr. sc. Siniša Rodin: »Ustavnopravni aspekti primjene Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda«, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1998. g., str. 87-113.
5 Vidjeti članak 128. Ustava RH.
6 Usp. B. Smerdel, S. Sokol: »Ustavno pravo«, Zagreb, 2006. g., str. 185 i 186.
7 J. Omejec, Ph. D.: »Implementation of the European Court’s of Human Rights Rulings in Practice of the Constitutional Court of the Republic of Croatia«, referat na VIII. International Forum of Constitutional Justice, Moskva 9.-10. 12. 2005. g.
8 Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92.
9 Vidjeti bilješku pod 3.
10 Ustavno sudovanje, Zagreb, 1960., str. 12.