Princ Kristijan Frederik, nasljednik danske i norveške krune, nezadovoljan nastalom situacijom, potaknuo je pokret za neovisnost Norveške i nakon inicijalnog sastanka s norveškim uglednicima okupio je Ustavotvornu skupštinu od 112 predstavnika, koja je nakon šest tjedana rasprave, 16. svibnja usvojila Ustav Norveške, a potpisan je 17. svibnja 1814. Bio je to jedan od najliberalnijih ustava u svijetu te drugi najstariji pisani ustav u Europi (nakon Ustava Poljske od 1791.²). Ustav Norveške iz 1814. je nakon Ustava Sjedinjenih Američkih Država, drugi najstariji važeći ustav u svijetu.

Inspiraciju za Ustav Norvežani su našli u američkoj Deklaraciji o neovisnosti iz 1776. i Francuskoj revoluciji iz 1789., kao i u njihovim ustavima. Međutim, za razliku od tih ustava, Norvežani su zadržali monarhiju. Uvedene su tri grane vlasti, Storting, norveški parlament imao je zakonodavnu, nadzornu i proračunsku vlast, kralj je obnašao izvršnu vlast, a sudsku, Vrhovni sud i niži sudovi te Sud opoziva. Skupštinari su izabrali princa Kristijana Frederika za kralja, što znači da nije bio dan milošću Božjom, nego je bio kralj po volji naroda. Za ondašnje prilike to je bilo prilično radikalno rješenje. Međutim, radikalna rješenja miješala su se s tradicionalnim vrijednostima. Tako je Evangeličko-luteranska vjera ustavom ustanovljena kao crkva Kraljevine, jezuiti i monaški redovi nisu bili dopušteni, a Židovi su isključeni iz Kraljevine. Crkva je, ipak, bila pod kontrolom izbornog tijela. Iako je zadržana monarhija, ovlasti kralja bile su znatno sužene, među kojima je kralj izgubio pravo apsolutnog veta na donesene zakone. Glasačka su prava bila proširena, ali i dalje ograničena na određene skupine muškaraca. Seljaci koji su imali zemlju, državni službenici ili vlasnici urbanih cjelina mogli su glasovati. Posebnost ovog Ustava je i u priznanju korpusa temeljnih ljudskih prava, među kojima treba istaknuti pravo slobode govora i vjeroispovijesti, biračko pravo, zaštitu vlasništva i sl. Ustav je zabranio retroaktivnost zakona.

Novoizabrani kralj i njegovi dužnosnici nakon donošenja Ustava nisu uspjeli dobiti međunarodnu potporu za neovisnost Norveške. Kada je zadnja nada pala - pomoć od Velike Britanije, rat sa Švedskom bio je neizbježan, a okončan je norveškim porazom. Poraženi kralj uspio je nagovoriti Šveđane da zadrže norveški Ustav. Svjestan mogućih nevolja i netrpeljivosti, švedski princ Karl Johan je na to pristao. Norveška je ušla u personalnu uniju sa Švedskom i Ustav se morao mijenjati u tu svrhu. Dana 7. listopada 1814. održana je izvanredna sjednica Stortinga na kojoj je kralj Kristijan Frederik prenio na parlament svoje ovlasti, a abdicirao je 10. listopada. Dana 4. studenoga 1814. Storting je prihvatio ustavne promjene i jednoglasno izabrao Karla XIII. za kralja Norveške potvrđujući time biranje kralja voljom naroda. Godine 1905. personalna unija između Norveške i Švedske je razvrgnuta.³

Događaji vezani uz Ustav iz 1814. imaju središnje mjesto u norveškom identitetu. Dan 17. svibnja u Norveškoj slavi se kao Dan Ustava i nacionalni je praznik.