Elektroničke publikacije kao novi medij brzo se razvijaju mi svjedoci smo njihove sve veće prisutnosti u medijskom prostoru. Upravo ta činjenica stvorila je pogrešno poimanje o značenju tog medija i propisima koji se na njega primjenjuju. Često se pojam elektroničkih publikacija kao medija pogrešno shvaća u širem kontekstu objavljivanja informacija različitog sadržaja elektroničkim putem.

Republika Hrvatska jedna je od rijetkih zemalja koja je zakonski definirala elektroničke publikacije, s obzirom na to da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama¹ izričito navodi da područjem primjene te Direktive ne bi trebale biti obuhvaćene elektroničke inačice novina i magazina, tj. elektroničke publikacije. 

Međutim, vodeći računa o potrebi zaštite maloljetnika i provedbi mjera protiv govora mržnje, posebno u sadržajima koji se kreiraju ili prenose putem interneta, zakonodavac je ipak odlučilo urediti elektroničke publikacije, te omogućiti pružateljima tih usluga da registriraju djelatnost pod određenim, zakonom propisanim, uvjetima. Elektroničke publikacije kao medij uređene su Zakonom o medijima (Nar. nov., br. 59/04 i 84/11) i Zakonom o elektroničkim medijima (Nar. nov., 153/09 i 84/11). S obzirom na to da elektroničke publikacije uređuju dva zakona, potrebno je razmotriti definiciju toga medija, uvjete propisane za obavljanje djelatnosti pružanja usluga elektroničkih publikacija, te prava i obveze nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija.²

Članak 2. Zakona o medijima izričito navodi da su elektroničke publikacije medij, te općenito propisuje da se kod medija radi o objavljivanju urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka i slike. Programski sadržaji medija su informacije svih vrsta (vijesti, mišljenja, obavijesti, poruke i ostale informacije) te autorska djela koje nakladnik medija objavljuje putem medija u svrhu obavješćivanja, te zadovoljavanja kulturnih, znanstvenih, obrazovnih i ostalih potreba javnosti. Slijedom navedenoga, fizička ili pravna osoba koja putem elektroničkih publikacija objavljuje programske sadržaje i sudjeluje u javnom informiranju - nakladnik je medija, odnosno elektroničke publikacije u smislu Zakona o medijima.

Prema članku 2. Zakona o elektroničkim medijima, elektroničke publikacije su elektronički medij, koji ta odredba pobliže definira kao urednički oblikovane internetske stranice i/ili portale koji sadržavaju elektroničke inačice tiska i/ili informacije iz medija, tako da su dostupni širokoj javnosti bez obzira na njihov opseg. Zanimljivo je da fizičku i pravnu osobu koja pruža uslugu elektroničke publikacije taj Zakon u članku 2. ne definira kao pružatelja medijskih usluga, što je u skladu sa shvaćanjem navedenim u Direktivi o audiovizualnim medijskim uslugama da elektroničke publikacije nisu audiovizualne medijske usluge. Osoba koja obavlja djelatnost pružanja usluga elektroničkih publikacija naziva se pružatelj elektroničke publikacije. Međutim, u članku 5. Zakona o elektroničkim medijima odstupa se od te odredbe,³ te se fizičku i pravnu osobu koja obavlja djelatnost pružanja usluga elektroničkih publikacija, podvodi pod pojam pružatelja medijskih usluga.

S obzirom na to da se prosudba o tome je li neki nositelj informacija elektronička publikacija u smislu navedenog Zakona, može dati samo uzimajući u obzir konkretni slučaj, koristi se i negativna definicija iz članka 2. Zakona o medijima, koji propisuje što nije medij.⁴ Tako se i za elektroničke publikacije kroz praksu utvrdila negativna definicija. Elektroničke publikacije kao elektronički medij ne obuhvaćaju elektroničku poštu, blogove, stranice čija osnovna namjena nije ekonomska aktivnost ili internet stranice koje ni na koji način ne predstavljaju konkurenciju televiziji ili radiju, društvene mreže i internet stranice namijenjene prodaji; osobne internet stranice i usluge koje uključuju stavljanje na raspolaganje ili distribuciju audiovizualnog sadržaja, proizvedenog od strane fizičkih osoba za namjenu razmjene unutar skupina sa zajedničkim interesima; internet stranice koje prenose programe za koje urednička odgovornost postoji u rukama trećih osoba, odnosno, gdje se isključivo re-emitira program za koji postoji odgovarajuće dopuštenje ili koncesija; korporativne stranice koje sadržavaju vijesti iz pojedine industrije, informacije o tvrtki, proizvodima i uslugama tvrtke, poslovnim aktivnostima tvrtke i slično; internet stranice tijela državne uprave, javnih ustanova, akademske zajednice ili neprofitnih organizacija koje su izrađene u svrhu zadovoljavanja javnog interesa, podizanja razine svijesti javnosti o općedruštvenim važnim temama, neovisno o postojanju ekonomske aktivnosti i uredničke odgovornosti.

Valja napomenuti da članak 38. Zakona o knjižnicama⁵ uvrštava elektroničke publikacije u tzv. obvezni primjerak koji su nakladnici dužni dostaviti Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prema toj odredbi elektroničke publikacije obuhvaćaju kompaktne diskove, magnetske vrpce, diskete, baze podataka i on-line publikacije. Razvidno je da se pojam elektroničke publikacije iz Zakona o knjižnicama ne podudara s definicijom elektroničke publikacije prema Zakonu o elektroničkim medijima, osim u dijelu kad upućuje na on-line publikacije. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu izradila je Kriterije odabira obvezatnog primjerka mrežne građe za obradu i arhiviranje, iz kojih se jasno može razabrati što se smatra elektroničkim publikacijama (npr. e-zini⁶, e-novine) odnosno mrežnom građom u smislu navedenog Zakona.⁷

Članak 10. Zakona o medijima propisuje da se pravna ili fizička osoba koja nije upisala djelatnost nakladnika medija u sudski ili drugi registar, sukladno tom ili posebnom zakonu, ne smatra nakladnikom, u smislu toga Zakona. Slijedom navedenoga, nakladnik/pružatelj elektroničkih publikacija dužan je upisati djelatnost pružanja usluga elektroničkih publikacija u sudski registar ili drugi odgovarajući registar.⁸ Ta obveza, također, izričito proizlazi iz članka 5. Zakona o elektorničkim medijima, prema kojem djelatnost usluga elektroničkih publikacija, prema tom Zakonu i posebnim zakonima, obavlja pružatelj medijskih usluga, upisan u sudski ili drugi propisani registar u Republici Hrvatskoj, te ako uz opće uvjete ima sjedište i uredništvo u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, u skladu s člankom 80. Zakona o elektroničkim medijima, fizička i pravna osoba mora, prije prve objave elektroničke publikacije, podnijeti prijavu za upis u Upisnik pružatelja elektroničkih publikacija koji vodi Vijeće za elektroničke medije⁹, čime postaje pružatelj elektroničkih publikacija.

Nakladnik/pružatelj elektroničkih publikacija obvezatan je imenovati glavnog urednika, iako to nije izričito propisano člankom 24. Zakona o medijima, što se može smatrati nedostatkom te odredbe¹⁰. Međutim, iz same definicije elektroničkih publikacija, kao urednički oblikovanih programskih sadržaja, odnosno internetskih stranica i/ili portala, i članka 5. Zakona o elektroničkim medijima, proizlazi da eletroničke publikacije moraju imati glavnog urednika. Glavni urednik odgovoran je, u skladu sa zakonom, za sve objavljene informacije. Odgovornost glavnog urednika odnosi se i na uredničku obradu objavljene informacije (izbor naslova, podnaslova, teksta ispod fotografije i slično).¹¹

Važno je istaknuti da se prema članku 2. Zakona o medijima, programi novinskih agencija definiraju kao medij, što znači da će se objavljivanje tih programa putem interneta i/ili urednički oblikovanih stranica također smatrati elektroničkom publikacijom, tako da se i na njih primjenjuju prethodno navedene odredbe.¹²

Uvriježeno je mišljenje da su elektroničke publikacije uređene s nekoliko odredaba Zakona o elektorničkim medijima, a zaboravlja se da se na ovaj medij primjenjuju i gotovo sve odredbe općeg propisa, Zakona o medijima.

Odredbe Zakona o medijima o jamstvu slobode izražavanja i slobode medija, te zabrani cenzure, odnose se i na elektroničke publikacije.¹³ Također se na elektroničke publikacije primjenjuju odredbe toga Zakona o dostupnosti javnim informacijama, zaštiti privatnosti, pravima i obvezama nakladnika medija, informacijama o mediju i nakladniku od interesa za javnost, medijskim načelima i obvezama, oglašavanju, odgovornosti za štetu, pravima i obvezama novinara, te objavljivanju ispravka i odgovora na objavljenu informaciju.¹⁴

Odredbe o transparentnosti vlasničke strukture toga Zakona, ne primjenjuju se na nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija, s obzirom na to da je to pitanje uređeno posebnim zakonom, Zakonom o elektroničkim medijima, koji izuzima pružatelje elektroničkih publikacija od primjene odredaba o transparentnosti vlasničke strukture. Za takvo zakonsko uređenje nema posebnog opravdanja, te bi trebalo osigurati javnost vlasničke strukture i za nakladnike/pružatelje elektroničkih publikacija.

Prema članku 80. Zakona o elektroničkim medijima, na elektroničke publikacije na odgovarajući se način primjenjuju odredbe iz članka 12., 15., 26. i 27. toga Zakona. Obveza je nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija da se pridržava odredaba Zakona o elektroničkim medijima koje se odnose na zaštitu maloljetnika i zabranu govora mržnja, te odredaba Zakona o medijima, kako je već navedeno.

Prema članku 12. Zakona o elektroničkim medijima, nisu dopuštene elektroničke publikacije koje ugrožavaju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost. U programskim sadržajima elektroničkih publikacija nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanje spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Također, nije dopušteno objavljivanje informacije kojom se otkriva identitet djeteta do 18. godine života, uključenog u slučajeve bilo kojeg oblika nasilja, bez obzira na to je li svjedok, žrtva ili počinitelj ili je dijete pokušalo ili izvršilo samoubojstvo, a niti iznositi pojedinosti iz djetetovih obiteljskih odnosa i privatnog života.

Člankom 15. Zakona o elektroničkim medijima propisano je da je u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, kao i u slučaju velikih prirodnih nepogoda, tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća i epidemija, pružatelj medijskih usluga obvezatan na zahtjev nadležnoga državnog tijela objaviti, bez naknade, proglase, kao i službena priopćenja nadležnih državnih tijela kad postoji opasnost za život i zdravlje ljudi, sigurnost zemlje te javni red i mir. Zahtjev se podnosi u pisanom obliku i mora sadržavati podatke koji dokazuju ovlast za podnošenje zahtjeva i pravnu utemeljenost zahtjeva. Ta odredba primjenjuje se i na nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija.

Prema članku 26. Zakona o elektroničkim medijima, u programskim sadržajima elektroničkih publikacija nije dopušteno objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka; objavljivati priloge osobito nemoralnog i pornografskog sadržaja; na bilo koji način poticati, promicati i veličati nasilje i kriminal te poticati građane, a posebice djecu i mladež, na uporabu duhanskih proizvoda, alkohola ili droga. Nisu dopušteni programski sadržaji elektroničkih publikacija koji mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, posebice oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje. Odgovarajuće se na elektroničke publikacije primjenjuje i odredba stavka 3. članak 26. Zakona o elektroničkim medijima¹⁵, koja je sadržajno navedena i u članku 15. Pravilnika o zaštiti maloljetnika¹⁶. Prema toj odredbi, ako se programi za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika objavljuju u elektroničkoj publikaciji, pružatelj medijske usluge obvezatan je osigurati da se na naslovnoj stranici ne objavljuju neprimjerene slike ili sadržaji. Pod vizualnim simbolom, s pomoću kojeg je moguće prepoznati takve programe, podrazumijeva se pisano upozorenje da sadržaj nije primjeren osobama mlađima od 18 godina.

Nakladnici/pružatelji elektroničkih publikacija dužni su objaviti ispravak i odgovor na objavljenu informaciju, sukladno Zakonu o medijima, što je potrebno tehnički osigurati radi kasnije provedbe. Slijedom toga, u skladu s člankom 27. Zakona o elektroničkim medijima i člankom 3. Pravilnika o minimalnim uvjetima za obavljanje audio i audiovizualnih medijskih usluga i vođenju očevidnika,¹⁷ nakladnici/pružatelji medijskih usluga dužni su čuvati snimke objavljenoga programa 90 dana od dana objave, te ih na zahtjev Vijeća za elektroničke medije dostaviti u obliku multimedijskih datoteka, putem elektroničkih komunikacija (FTP) na server Vijeća, ili na prijenosnom digitalnom mediju. Nakladnici/pružatelji elektroničkih publikacija su, na zahtjev Vijeća, dužni osigurati uvid u rekonstruirani sadržaj i ponašanje elektroničke publikacije unutar vremena obvezatnog čuvanja snimke objavljenog programa.

Osim već navedenih zakonskih zabrana i obveza, nakladnici/pružatelji elektroničkih publikacija imaju i financijsku obvezu uplate novčanih sredstava u korist Agencije za elektroničke medije u iznosu od 0,5% od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili obavljanjem djelatnosti pružanja usluga elektroničkih publikacija.¹⁸

Glavni je prigovor nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija da moraju plaćati financijski doprinos Vijeću za elektroničke medije (0,5% od ukupnog prihoda u prethodnoj godini), prema članku 66. Zakona o elektroničkim medijima, a da ne ostvaruju pravo na sredstva za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija koja Vijeće za elektroničke medije dijeli iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija¹⁹. Plaćanje navedenog financijskog doprinosa vezano je uz obvezu Vijeća da vodi njihov Upisnik i obvezu oko djelomičnog monitoringa njihovih aktivnosti, te nema veze s programima koji se financiraju iz navedenog Fonda. Očito je zakonodavac prilikom donošenja Zakona o elektroničkim medijima zauzeo stajalište da se posebno ne potiče razvoj te vrste medija, imajući na umu da su nakladnici lokalnih i regionalnih radija i televizija u velikim financijskim problemima te da se Fond financira iz dijela sredstava pristojbe koja se plaća Hrvatskoj radioteleviziji. Uz to uzelo se u obzir i to da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama ne uređuje elektroničke publikacije kao novi medij, u kontekstu zaštite pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S obzirom na brzi razvoj elektroničkih publikacija kao medija, držimo da, unatoč ponekad pogrešnom shvaćanju pojma elektroničkih publikacija, nije potrebno zakonima previše podrobno uređivati njihovu definiciju, te prava i obveze nakladnika/pružatelja elektroničkih publikacija. Donedavno je bilo opće prihvaćeno stajalište da se internet kao medij ne uređuje, napose ne podrobno jer on u naravi izmiče takvim zahvatima s obzirom na teškoće u provođenju monitoringa²⁰. Sukladno tom stajalištu izvršeno je normiranje djelatnosti pružanja usluga elektroničkih publikacija u medijskom zakonodavstvu u Republici Hrvatskoj.

Međutim, prema članku 10. Zakona o elektroničkim medijima, otvorena je mogućnost samoregulacije i koregulacije u dogovoru s regulatornim tijelom, Vijećem za elektroničke medije, tako da i sami nakladnici/pružatelji elektroničkih publikacija mogu pobliže urediti svoje ponašanje u obavljanju te djelatnosti. 

Što se tiče možebitne dodjele sredstava poticaja, iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, i nakladnicima/pružateljima elektroničkih publikacija, moralo bi se provesti stručno istraživanje opravdanosti takvih poticaja, uzimajući u obzir cjelokupni razvoj tržišta medija i ograničenost sredstava koje Fond može dijeliti.