1. Uvodne napomene
Okvirnom odlukom vijeća od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP - u nastavku teksta: Okvirna odluka) propisane su pretpostavke i mehanizam predaje okrivljenika iz kaznene vlasti jedne u kaznenu vlast druge države članice Europske unije. Postupak predaje okrivljenika je supstitut institutu izručenja (ekstradicije) koji je za države članice Europske unije i nadalje ostao u primjeni kao jedan od oblika međunarodne suradnje u kaznenim stvarima u odnosu na treće države, dakle one izvan Europske unije. Predaja okrivljenika na temelju uhidbenog naloga izdanog u jednoj od država članica Europske unije temelji se na uzajamnom priznanju i izvršenju stranih sudskih odluka (s obzirom na to da za razliku od izručenja kod kojeg konačnu odluku donosi izvršna vlast o predaji okrivljenika konačno odlučuje sudbena vlast) i pretpostavlja visok stupanj povjerenja između država članica. U postupku usklađivanja s europskom pravnom stečevinom, Republika Hrvatska donijela je Zakon o pravosudnoj suradnji s državama članicama Europske unije (Nar. nov., br. 91/10, 81/13 i 124/13 - u nastavku teksta: ZPSEU), kao implementacijski propis kojim se provodi Okvirna odluka, koja, pak, kao instrument tzv. trećeg stupa predlisabonskog pravnog okvira funkcioniranja Europske unije, nema tzv. izravan pravni učinak, što znači da ne može biti izravno primijenjena u konkretnom sudskom postupku.¹

2. Odredbe Zakona o pravosudnoj suradnji s državama članicama EU
Članak 10. ZPSEU-a, koji se temelji na članku 2. stavak 2. Okvirne odluke, propisuje da će »nadležno pravosudno tijelo izvršiti zaprimljenu odluku stranih pravosudnih tijela bez provjeravanja dvostruke kažnjivosti« ako su ispunjena dva uvjeta. Prvi je uvjet da se radi o kaznenom djelu za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u najduljem trajanju od tri godine ili više, a u slučaju priznanja strane novčane kazne bez obzira na visinu propisane kazne. Drugi uvjet, koji mora biti ispunjen kumulativno, jest da se radi o jednom od 32 taksativno navedena kaznena djela (pripadanje zločinačkoj organizaciji, terorizam, trgovanje ljudima itd.). S druge strane, kad se ne radi o kaznenim djelima s liste (odnosno kaznenim djelima iz čl. 10. ZPSEU-a), člankom 20. ZPSEU-a propisano je da će nadležni sud izvršiti europski uhidbeni nalog »za djelo za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od barem jedne godine zatvora ili više ili je donesena pravomoćna presuda kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od najmanje četiri mjeseca, pod uvjetom da to djelo sadrži bitna obilježja kaznenog djela i prema domaćem pravu, neovisno o zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kažnjive radnje navedenim u zaprimljenom nalogu.« ZPSEU, u članku 20. stavak 2. propisuje i niz osnova za obvezno odbijanje izvršenja uhidbenog naloga, od kojih je jedna i zastara kaznenog progona odnosno izvršenja kazne po pravu države izvršenja ako u konkretnom slučaju postoji njezina sudbenost. Iz toga slijedi da bi hrvatski sudovi, ako je u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kazne, morali odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga odnosno predaju okrivljenika državi koja bi takav nalog podnijela. To, nadalje, znači da bi sudovi morali i u onim situacijama u kojima nije istaknut prigovor zastare, po službenoj dužnosti utvrđivati je li u konkretnom slučaju nastupila zastara kao zapreka za predaju okrivljenika. 

3. Dosadašnja sudska praksa
Dosadašnja sudska praksa u tom pogledu nije bila ujednačena, a posebno su sporne dvije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH) koji je, suprotno izričitoj zakonskoj odredbi, priznao izvršenje europskog uhidbenog naloga otklonivši prigovor zastare odnosno ističući da zastara ulazi u pojam dvostruke kažnjivosti i da, kad se radi o kaznenim djelima s liste, nije niti potrebno utvrđivati je li ona nastupila. Tako je VSRH Rješenjem Kž-eun 11/13-4 od 20. rujna 2013., u povodu žalbe državnog odvjetnika podnesene protiv Rješenja Županijskog suda u V., broj Kv-eun-4/13 od 12. rujna 2013., ukinuo prvostupanjsko rješenje i predmet uputio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U tom se rješenju, između ostalog, navodi da je »prvostupanjski sud pogrešno uzeo u obzir zastaru kaznenog progona prema domaćem pravu jer prema odredbi članka 10. ZPSKSDČEU-a - ‘Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti’, domaći sud kao sud izvršenja prilikom odlučivanja o europskom uhidbenom nalogu ne provjerava dvostruku kažnjivost, dakle ne primjenjuje domaće pravo niti na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona.« U navedenoj Odluci Vrhovni sud ističe i sljedeće: »Za kaznena djela s popisa nije potrebna provjera kažnjivosti u državi izvršenja europskog uhidbenog naloga. Sud države izvršenja, u ovom slučaju prvostupanjski sud, prihvaća pravnu oznaku koju je određenom kaznenom djelu dalo nadležno tijelo države izdavanja. U tome je značaj uklanjanja obveze provjeravanja obostrane kažnjivosti, u smislu odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, koji se temelji na pravnoj stečevini Europske unije i kojeg treba tumačiti i primjenjivati u skladu s tom stečevinom i odlukama Suda Europske unije.«

Takvo je stajalište većim dijelom ponovljeno i u rješenju Kž-eun 2/14-5 iz siječnja 2014.: »… Naime, da bi se moglo utvrditi je li nastupila zastara za određeno kazneno djelo u državi izvršiteljici, potrebno je da postoji sudbenost za to kazneno djelo, dakle da se radi od dvostrukoj (dvojnoj) kažnjivosti između države tražiteljice i države izvršenja uhidbenog naloga, jer je zakonom predviđeni zastarni rok organski vezan za zapriječenu kaznu za određeno kazneno djelo. Dakle, zastara je vezana za kazneno materijalni dio kaznenog prava pa zato, neovisno o okolnosti što se radi o procesnoj nemogućnosti da se nakon proteka određenog vremena provede kazneni postupak ili izvrši kazna, zastara je sastavni dio pojma dvostruke kažnjivosti…Prema tome, unošenjem zastare kao mogućnosti obvezatnog odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga u ZPSKS-EU, nije izmijenjen karakter instituta zastare i njegova vezanost za postojanje kaznenog djela i kazne, već je samo kod kaznenih djela kod kojih se primjenjuje načelo dvostruke kažnjivosti, postao osnova za obvezno, a ne fakultativno odbijanje izvršenja uhidbenog naloga.« U ovom je postupku i Vijeće Županijskog suda u Z. zauzelo stajalište da je zastara dio dvostruke kažnjivosti zbog čega je nije potrebno utvrđivati kada se radi o kaznenim djelima s liste (Kv-eun 2/14 od 8. siječnja 2014.). 

Naznake drukčijeg pravnog shvaćanja zastare i njezinu odvojenost od pojma dvostruke kažnjivosti nalazimo u već spominjanom Rješenju Županijskog suda u V. koje je Vrhovni sud ukinuo 12. rujna 2013., kao i rješenju Županijskog suda u S. B. koji je 18. srpnja 2013. (br. Kv-EUN-67/13) na temelju članka 29. stavak 4. ZPSEU-a odobrio predaju tražene osobe Republici Francuskoj u povodu europskog uhidbenog naloga Visokog suda u Nancyu od 24. travnja 2013. Neka od kaznenih djela za koje je osoba tražena bila su kaznena djela s liste², a iz Odluke Vrhovnog suda Kž-eun 3/13-4 od 31. srpnja 2013. u povodu žalbe slijedi da prvostupanjski sud, utvrdivši sve pretpostavke iz članka 29. ZPSEU-a »… nije utvrdio postojanje razloga iz članka 20. i 21. ZPSKS-EU za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga …«. Očito je dakle, da je u srpnju 2013. vijeće Vrhovnog suda (u sastavu različitom od vijeća koje je odlučivalo u rujnu 2013. i siječnju 2014.) smatralo da je prvostupanjski sud postupio ispravno kada je, bez obzira na to što se radi o kaznenom djelu s liste, provjerio postoje li u konkretnom slučaju razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga, a koji, između ostalog, obuhvaćaju i zastaru kaznenog progona odnosno izvršenja kazne. Na tom je tragu i rješenje Županijskog suda u V. G. (4 Kv-eun-1/14-7 od 9. siječnja 2014.), koji je zauzeo stajalište da se »isključenje provjere dvostruke kažnjivosti po članku 20. ZPSKS-EU odnosi isključivo na materijalno-pravne pretpostavke za predaju tražene osobe (dvostruka kažnjivost in abstracto), a država izvršenja mora provjeriti jesu li ispunjene procesne pretpostavke za predaju tražene osobe (dvostruka kažnjivost in concreto) kako za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKS-EU, tako i za ostala kaznena djela koja nisu na listi, no za koja je u skladu s odredbama čl. 20. ZPSKS-EU dopušteno izdati europski uhidbeni nalog.«

4. Dvostruka kažnjivost
Premda nije jednoznačno zakonski definiran, pojam »dvostruke kažnjivosti«³ u literaturi je poznat i kao identitet norme, dvojna kažnjivost, dvostruka inkriminiranost odnosno obostrana kažnjivost. Institut dvostruke kažnjivosti relevantan je pri definiranju eksteritorijalnih načela primjene hrvatskog kaznenog zakonodavstva u prostoru (čl. 14. st. 1., čl. 15. st. 1. i čl. 17. st. 1. Kaznenog zakona - u nastavku teksta: KZ) odnosno pri utvrđivanju negativnih pretpostavki za izručenje (čl. 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima - u nastavku teksta: ZOMP). U kontekstu eksteritorijalnog važenja hrvatskog kaznenog zakonodavstva, dvostruka kažnjivost je materijalnopravna pretpostavka (uvjet) za izvršavanje kaznene vlasti države odnosno državnog prava kažnjavanja (ius puniendi). Uvjet dvostruke kažnjivosti mora biti ispunjen da bi hrvatsko kazneno zakonodavstvo moglo biti primijenjeno na kaznena djela počinjena izvan Republike Hrvatske (osim kad se radi o zaštitnom načelu i univerzalnom načelu u užem smislu). To, drugim riječima, znači da se mora raditi o kaznenom djelu, kako prema odredbama hrvatskog kaznenog zakonodavstva, tako i prema zakonodavstvu države na čijem je području ono počinjeno. U tom je smislu utvrđivanje sadržaja kaznenopravne norme stranog prava pretpostavka za primjenu hrvatskog prava, a smisao instituta dvostruke kažnjivosti jest u prihvaćanju stranog pravnog poretka. 

Sasvim je drukčija funkcija, ali i smisao uvjeta dvostruke kažnjivosti u kontekstu izručenja odnosno predaje okrivljenika. Prema članku 35. ZOMP-a, izručenje se neće dopustiti ako djelo zbog kojeg se traži izručenje nije kazneno djelo i prema domaćem zakonu i prema zakonu države u kojoj je počinjeno (usp. čl. 2. Europske konvencije o izručenju iz 1957.). Uvjet dvostruke odnosno obostrane kažnjivosti u situacijama u kojima država ne provodi svoju kaznenu vlast već samo pomaže (asistira) drugoj državi u ostvarivanju njezine kaznene vlasti odnosno suverenog prava kažnjavanja (ius puniendi) u ekstradicijsko je pravo uveden zbog poštovanja načela uzajamnosti (reciprociteta). U tom smislu obostrana kažnjivost služi kao svojevrsno jamstvo državi izvršenja da bi, kada bi hipotetski od države tražiteljice za identično kazneno djelo zatražila izručenje, ono bilo odobreno. Osim toga, s obzirom na to da je izručenje jedan od instrumenata međunarodne suradnje u kaznenim stvarima, ono se mora temeljiti na zajedničkim shvaćanjima o kažnjivosti određenih ponašanja. Nadalje, izručenje je pretpostavka za osudu i kažnjavanje pa je u tom smislu ono isključeno ako zamoljena država nije sigurna bi li određeno ponašanje trebalo kažnjavati. Naposljetku, s obzirom na to da je ekstradicija gotovo uvijek povezana s nekim prisilnim mjerama (uhićenje, istražni zatvor), ne bi bilo pravne osnove za primjenu tih mjera ako osoba za isto kazneno djelo ne bi mogla biti kažnjena i u državi izvršenja. 

4.1. Pojam »identitet norme«
U literaturi se s pravom ukazuje na to da je pojam »dvostruka kažnjivost« odnosno »obostrana kažnjivost« kudikamo primjereniji od pojma »identitet norme«. Naime, identitet norme podrazumijeva potpunu istovjetnost odnosno preklapanje svih obilježja bića kaznenog djela odnosno svih elemenata zakonskog opisa u obje države, a s obzirom na tendencije ekstenzivnog definiranja tog instituta⁴, svakako je adekvatniji pojam »dvostruka kažnjivost« odnosno »obostrana kažnjivost«. Da bi bio ispunjen uvjet dvostruke kažnjivosti, kaznena djela ne moraju biti sasvim podudarna u svim svojim obilježjima, već se mora raditi o preklapanju »bitnih obilježja kaznenog djela« (čl. 20. ZPSEU-a), podudarnosti tipa neprava odnosno o svojevrsnom horizontalnom identitetu tipa neprava (za razliku od vertikalnog kontinuiteta tipa neprava, koji je relevantan pri utvrđivanju blažeg zakona). Postupak supsumiranja činjeničnog opisa iz ekstradicijskog zahtjeva pod određenu normu domaćeg prava u literaturi naziva se analognom transpozicijom činjenica.⁵

I u praksi VSRH-a u postupcima izručenja, s pravom se ističe da »se pravno relevantne činjenice iz zamolbe strane države ne moraju u potpunosti poklapati za zakonskim opisom kaznenog djela u pravu zamoljene države, već je dovoljno da u bitnom odgovaraju smislu i sadržaju nekog kaznenog djela u pravu zamoljene države« (I Kž 208/13-5 od 9. travnja 2013.). Također, nije od utjecaja na dvostruku kažnjivost niti visina propisane kazne u oba pravna sustava, no mora se raditi o kaznenim djelima, a ne i nekim drugim, u pravilu, lakšim, kažnjivim radnjama (primjerice, prekršajima). 

4.2.Dvostruka kažnjivost in abstracto
U literaturi se razlikuju pojmovi dvostruke kažnjivosti in abstracto i dvostruke kažnjivosti in concreto. Dvostruka kažnjivost in abstracto jest materijalnopravni pojam, prema kojem država izvršenja činjenični opis i pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz zaprimljenog zahtjeva podvodi (supsumira) pod odgovarajuću normu domaćeg kaznenog prava. Kod dvostruke kažnjivosti in abstracto uvijek se radi o materijalnopravnim pretpostavkama koje zasnivaju ili isključuju kažnjivost djela (primjerice, obilježja bića kaznenog djela, zablude, nužna obrana i sl.).

4.3.Dvostruka kažnjivost in concreto
Za razliku od toga, kod dvostruke kažnjivosti in concreto radi se o procesnopravnim pretpostavkama koje ne utječu na kažnjivost djela, već na kažnjavanje počinitelja (primjerice, amnestija, zastara, dob počinitelja itd.). Premda je zastara procesnopravna pretpostavka za kažnjavanje počinitelja, u literaturi i sudskoj praksi s pravom se ukazuje na to da se radi o mješovitom institutu s obzirom na vezanost uz kaznu i izvršavanje državnog prava kažnjavanja. Za razliku od čistih materijalnopravnih instituta, zastara nije vezana uz kazneno djelo, već uz počinitelja, a za razliku od čistih procesnopravnih instituta, ona je vezana uz kaznu i kažnjavanje (instituti materijalnog kaznenog prava). Poput ostalih okolnosti koje čine dvostruku kažnjivost in concreto, zastara se procjenjuje isključivo prema pravu države izvršenja upravo zbog povjerenja između država u međunarodnoj suradnji u kaznenim stvarima. Naime, polazi se od toga da država izvršenja ne mora utvrđivati je li nastupila zastara kaznenog progona prema zakonu države tražiteljice, jer se pretpostavlja da potonja ne bi zloporabila povjerenje i zatražila izručenje za kazneno djelo za koje je prema njezinu zakonodavstvu zastara već nastupila (prema čl. 10. Europske konvencije o izručenju iz 1957., zastara se mogla utvrđivati kako prema pravu države tražiteljice, tako i prema pravu zamoljene države, međutim u obrazloženju se navodi da bi bilo neprimjereno da zamoljena država sama utvrđuje je li na području države tražiteljice nastupila zastara zbog čega bi u slučaju možebitne dvojbe taj podatak trebalo zatražiti od države koja traži izručenje).

4.4. Negativne pretpostavke
U tom smislu, u suvremenom međunarodnom kaznenom pravu isključivo država izvršenja utvrđuje postoje li prema njezinu zakonodavstvu negativne pretpostavke koje isključuju kažnjavanje počinitelja kaznenog djela (primjerice, zastara kaznenog progona), dok se nepostojanje tih pretpostavki prema zakonodavstvu države tražiteljice, zbog načela dobre vjere, načelno presumira (pretpostavlja). O tome da je za utvrđivanje smetnji za kazneni progon relevantno pravo države izvršenja ne bi trebalo biti spora, s obzirom na to da to jasno proizlazi kako iz članka 4. točka 4. Okvirne odluke (…where the criminal prosecution or punishment of the requested person is statute-barred according to the law of the executing Member State…podv. a.), tako i iz članka 20. stavak 2. točka 7. ZPSEU-a (… ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije …podv. a.). Kriterij mjerodavnosti domaćeg prava u svezi s utvrđivanjem smetnji za kazneni progon pri predaji okrivljenika, ne razlikuje se u bitnom od utvrđivanja tih negativnih pretpostavki pri izručenju pri kojem je također kriterij za izručenje glede zastare »domaći zakon, dakle zakon zamoljene države - Republike Hrvatske« (I Kž 225/13-4 od 10. travnja 2013.). Stoga nije osnovano stajalište VSRH-a kojim taj sud otklanja prigovor podnositelja žalbe koji ističe: »… da je u konkretnom slučaju irelevantan navod prvostupanjskog suda da za terećena kaznena djela za koje je odobrena predaja tražene osobe nije nastupila zastara kaznenog progona po Zakonu Republike Njemačke, već je zastaru trebalo provjeravati prema odredbama domicilnog Kaznenog zakona …« (Kž-eun 2/13-4 od 26. srpnja 2013.). Razlikovanje dvostruke kažnjivosti kao materijalnopravnog (in abstracto) i procesnopravnog pojma (in concreto), jest relevantno s obzirom na to da se isključenje provjere dvostruke kažnjivosti prema članku 2. stavak 2. Okvirne odluke odnosno prema članku 10. ZPSEU-a, odnosi isključivo na dvostruku kažnjivost in abstracto.

4.5. Fleksibiliziranje uvjeta dvostruke kažnjivosti
Recentni međunarodnopravni instrumenti u znatnoj mjeri fleksibiliziraju uvjet dvostruke kažnjivosti (v. npr. čl. 44. st. 2. Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije, prema kojem zamoljena država može odobriti izručenje i u situacijama u kojima konvencijska kaznena djela nisu inkriminirana u nacionalnom zakonodavstvu ako je to tim zakonodavstvom predviđeno). Moglo bi se reći da je striktno inzistiranje na uvjetu dvostruke kažnjivosti u obrnutom razmjeru s povećanjem stupnja harmonizacije između pojedinih kaznenopravnih sustava i pripadajućih kataloga inkriminacija. To je razvidno iz međunarodne suradnje u kaznenim stvarima između, primjerice, država Commonwealtha, u kojima postoji razlika između sustava izručenja (extradition) sa svim formalnostima i uvjetom dvostruke kažnjivosti u odnosu na treće države i sustava predaje okrivljenika (rendition), koji se primjenjuje interno između država članica i u kojem su te formalnosti u znatnoj mjeri reducirane, a uvjet dvostruke kažnjivosti relativiziran ili čak u potpunosti napušten. Istom je logikom kroz postupak aproksimacije nacionalnih zakonodavstava s instrumentima trećeg stupa (ponajprije okvirnih odluka) u razdoblju prije usvajanja Lisabonskog ugovora odnosno transpozicije pravnih instrumenata (direktiva) nakon njegova stupanja na snagu gotovo u potpunosti nestala potreba za provjerom dvostruke kažnjivosti u odnosu na kaznena djela koja su univerzalno kažnjiva u svim državama članicama. Razumna je pretpostavka da u takvom sustavu harmoniziranih (usklađenih) supstantivnih normi kaznenoga prava (prohibitivnih ili imperativnih), posebice kad se radi o listi najtežih kaznenih djela, nema smisla niti potrebe inzistirati na utvrđivanju dvostruke kažnjivosti (v. presudu Europskog suda iz 2007. u predmetu Advocaten voor de Wereled, C-303/05). U tome je ratio legis članka 2. stavak 2. Okvirne odluke i mutatis mutandis članka 10. ZPSEU-a. 

5. Zaključak
Imajući na umu sve navedeno, a polazeći od konstatirane razlike između dviju vrsta dvostruke kažnjivosti, nema dvojbe da članak 10. ZPSEU-a podrazumijeva isključenje provjere dvostruke kažnjivosti in abstracto odnosno utvrđivanje materijalnopravnih pretpostavki koje utemeljuju ili isključuju kažnjivost djela, ali ne i provjeru dvostruke kažnjivosti in concreto odnosno utvrđivanje negativnih pretpostavki za kazneni progon, o kojima ovisi kažnjavanje počinitelja kaznenog djela. Iz toga slijedi, prema našem mišljenju, da je stajalište Vrhovnog suda prema kojem isključenje provjere dvostruke kažnjivosti, prema članku 10. ZPSEU-a, automatski implicira neprimjenjivanje/zabacivanje domaćeg prava (pa tako i glede utvrđivanja zastare) u potpunosti neosnovano i posljedica je nerazumijevanja i pogrešnog tumačenja pojma dvostruke kažnjivosti. U smislu relevantnih odredaba Okvirne odluke, kao i ZPSEU-u, isključenje provjere dvostruke kažnjivosti znači isključivo to da kod kaznenih djela taksativno navedenih u članku 10. ZPSEU-a, zamoljena država (država izvršenja) nema pravo odbiti zahtjev za predajom zbog toga jer djelo na koje se zahtjev odnosi ne predstavlja kazneno djelo prema njezinu zakonodavstvu. To, međutim, ne znači da zamoljena država, čak i ako se radi o kaznenom djelu s liste, mora automatski odobriti zahtjev za predajom bez provjeravanja postoje li pravne zapreke za to (amnestija, zastara, ne bis in idem itd.). Naime, kao što u međunarodnom kaznenom pravu generalno ne postoji obveza na izručenje, već samo obveza da se u slučaju donošenja odluke o neizručenju predmet proslijedi nadležnim državnim tijelima radi donošenja odluke o kaznenom progonu (aut dedere aut judicare), tako ne postoji niti bezuvjetna obveza države izvršenja da odobri izvršenje uhidbenog naloga koji je izdala druga država članica. To, uostalom, potvrđuje i podatak o svega 20% izvršenih uhidbenih naloga u državama članicama, od čega se znatan broj odnosi i na negativne odluke sudova s obzirom na utrnuće kaznenog progona odnosno izvršenja kazne. 

Osim toga, kada bismo prihvatili tumačenje da isključenje provjere dvostruke kažnjivosti podrazumijeva i isključenje primjene domaćeg prava glede utvrđivanja smetnji za kazneni progon, to bi značilo da su sve odredbe Okvirne odluke i ZPSEU-a sukladno kojima se zahtjev za predaju mora (obligatorne osnove) odnosno može (fakultativne osnove) odbiti, u potpunosti bespredmetne (!!!). Konačno, da je pri usvajanju Okvirne odluke odnosno ZPSEU-a bilo namjere da se kod kataloških kaznenih djela isključi primjena domaćeg prava države izvršenja glede utvrđivanja razloga za odbijanje zahtjeva, tada ti razlozi (osnove) za odbijanje zahtjeva ili ne bi uopće bili propisani ili bi kod tih kaznenih djela izričitom ekskluzijskom odredbom bila isključena njihova primjena. S obzirom na to da tome nije tako, jedini zaključak koji se iz analize navedenih odredaba Okvirne odluke i ZPSEU-a može razumno izvesti, jest da država izvršenja mora (odnosno može ako se radi o fakultativnim razlozima) utvrđivati postoje li negativne pretpostavke koje utječu na kažnjavanje počinitelja, kako kada je riječ o kaznenim djelima s liste (dakle, kaznenim djelima kod kojih se ne provjerava dvostruka kažnjivost in abstracto), tako i kada se radi o ostalim kaznenim djelima (izvan liste) za koja je dopušteno izdati europski uhidbeni nalog, s tom razlikom da se kod potonjih obvezno provjerava i jesu li ispunjene materijalnopravne pretpostavke koje utemeljuju ili isključuju kažnjivost tih djela (dvostruka kažnjivost in abstracto).

* Članak se temelji na pravnom mišljenju koje je od autora zatražilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i koje je dalo pristanak na njegovo objavljivanje, uz određene preinake. 
1 Za kritički osvrt o ZPSEU-u v. Derenčinović D., Vremensko ograničenje primjene hrvatskog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije - na marginama (još) jednog zakonodavnog eksperimenta, Sveske za javno pravo, 14/2013. 
2 Udruživanje odnosno pripadnost zločinačkoj organizaciji. 
3 Zbog mogućeg negativnog utjecaja različitih pravnih shvaćanja i tumačenja pojma dvostruke kažnjivosti na pravnu sigurnost i ujednačenu primjenu zakona, u nastavku slijedi kratka analiza temeljnih odrednica toga pojma radi davanja odgovora na pitanje ulazi li zastara u pojam dvostruke kažnjivosti pa je stoga ne treba utvrđivati kod kataloških kaznenih djela ili ima status samostalne i obligatorne zapreke za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga. 
4 Primjerice, v. Drugi dodatni protokol uz Europsku konvenciju o izručenju iz 1978., koji kod fiskalnih kaznenih djela precizira da se mora raditi o kaznenim djelima »iste naravi«. 
5 Krapac D., Međunarodna kaznenopravna pomoć, Zagreb, 2006.