informator: Hrvatski pravni sustav u vrlo intenzivnom postupku valja uskladiti s normama koje se primjenjuju u Europskoj uniji. Određene aktivnosti su u tijeku, no to je samo dio onoga što valja učiniti. Primjena tako uobličenog pravnog sustava traži, naime, odgovarajuću osposobljenost naših sudaca, a isto tako i odvjetnika.  Gospodine Rodin, tko će i kako osigurati potrebnu, zapravo, permanentnu edukaciju?

Hrvatski pravni sustav potrebno je modernizirati ne isključivo zbog članstva u Europskoj uniji, već da bismo pravno uredili društvene odnose koji su se razvili prelaskom na tržišno gospodarstvo. Pri tome nam pravna stečevina Europske unije nudi pravni okvir unutar kojega je potrebno provesti reformu. Svakako, važan dio takve reforme je i permanentna edukacija pripadnika pravne profesije, uključujući suce i odvjetnike. Edukacija za pravničku profesiju počinje na sveučilištu. Na pravnim fakultetima, dakle, leži velika odgovornost za pripremu budućih generacija pravnika kako bi mogli kompetentno djelovati u uvjetima članstva Hrvatske u EU. Pravni fakultet u Zagrebu već čini korake u tom smjeru. Naravno, edukacija ne prestaje stjecanjem fakultetske diplome. Sljedeći korak je polaganje pravosudnog ispita. Moram primijetiti da europsko pravo još nije postalo obveznim dijelom gradiva koje se polaže na pravosudnom ispitu, a to će se vrlo brzo morati izmijeniti. Jedan od problema kojeg ćemo također morati riješiti je uvođenje jedinstvenog nacionalnog programa edukacije za sudske i odvjetničke vježbenike. U sklopu tog programa svakako će biti potrebno uvesti sadržaje prava EU.

Nadalje, trajna edukacija pripadnika pravničke profesije mora se nastaviti kroz cijeli radni vijek. U nas se u tom smislu tek čine prvi koraci osnivanjem i početkom rada pravosudne akademije. Međutim, cjeloživotna edukacija sudaca ne smije biti prepuštena inicijativi zainteresiranih pojedinaca i mora postati obvezna i uvjetom napredovanja u profesiji. Samo kontinuiranim i koordiniranim obrazovanjem pravnika na dodiplomskoj, postdiplomskoj i profesionalnoj razini, te povezivanjem pravne teorije i prakse, možemo stvoriti i održati kvalitetnu pravničku profesiju.

informator: Pravnici u trgovačkim društvima također moraju dobiti potrebne informacije i dodatna znanja. Provode li se, s tim u svezi, određene pripreme te u kojoj se mjeri već sada na našim pravnim fakultetima studentima omogućava izučavanje pravnih normi temeljenih na sustavu koji se primjenjuje u Europskoj uniji?

Reforma visokog obrazovanja je u tijeku i ima dva aspekta. U ustrojbenoj dimenziji prelazi se na model obrazovanja koji je propisan Bologn-skom deklaracijom. Ne ulazeći u detalje za koje na ovom mjestu nema prostora, želio bih tek reći da će, ako bude dosljedno provedena, ta dimenzija reforme omogućiti mobilnost studenata i nastavnika u europskim okvirima, te olakšati mobilnost radne snage u okvirima Europske unije. Studenti prava moći će jedan semestar studirati na nekom od europskih pravnih fakulteta i taj će im studij morati biti priznat u Hrvatskoj.

U supstancijalnoj dimenziji riječ je o uvođenju novih nastavnih programa i novog gradiva. Više od četiri godine predajem izborni predmet prava Europske unije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a od sljedeće akademske godine nastava europskog prava postaje obvezna za sve studente u sklopu novog kolegija »Europsko javno pravo«. O kvaliteti ponuđenog programa svjedoči i činjenica da mu Europska komisija priznaje status Jean Monnet kolegija.

Osim temeljnog predmeta prava EU, elementi prava EU uvode se u gradivo tradicionalnih kolegija poput građanskog prava, trgovačkog prava i drugih. Takav razvoj proizlazi iz uvida da je nastavi prava EU potrebno pristupiti s dvije strane: integralno, edukacijom o pravnom sustavu i institucijama Europske unije, te modularno, edukacijom 0 specifičnom gradivu pojedinih pravnih područja. Takva su komparativna iskustva čije pozitivne rezultate pokušavamo ostvariti i u nas.

informator: Bez sumnje, od sudaca će se u skoroj budućnosti tražiti visok stupanj osposobljenosti i samostalnosti, jer se predviđa da Sabor neće donositi vjerodostojna tumačenja odredaba pojedinih zakona, a govori se i o možebitnoj promjeni položaja Ustavnog suda. Molimo Vas, recite nešto određenije o tome.

Riječ je o tri odvojena problema. Tzv. autentično tumačenje zakona od strane parlamenta predstavlja ostatak skupštinskog socijalističkog modela i načela jedinstva vlasti. Iz shvaćanja da je predstavničko tijelo, nekada narodna skupština, instrument diktature proletarijata proizlazi da je samo ona ovlaštena davati tzv. autentična tumačenja zakona. To je nespojivo s ustavnim načelom diobe vlasti prema kojemu parlament donosi zakone, a sudovi ih interpretiraju i primjenjuju. Jednom kad zakon bude donesen u parlamentu za njegovu su interpretaciju nadležni isključivo sudovi. U suprotnom bismo imali retroaktivno zakonodavstvo što je i ustavom zabranjeno.

Drugi problem odnosi se na autore-fleksiju sudaca, odnosno na pitanje kako sami suci vide i shvaćaju svoju sudačku ulogu. Ta se uloga ne može i ne smije sastojati u mehaničkoj primjeni zakona. To bi značilo degradaciju sudačke i pravničke profesije i pobjedu tzv. mehaničke jurisprudencije. Zadaća je sudaca da u okvirima primjenjivog prava riješe spor između stranaka. Pri tome je potrebno izabrati primjenjivo pravno pravilo, te ga interpretirati, ne čekajući instrukcije zakonodavne ili izvršne vlasti. Svakako, tako shvaćena funkcija sudova nosi sa sobom veliku društvenu odgovornost. Sudovi djeluju u okvirima društvenog realiteta i o tome moraju voditi računa.

Spomenuli ste i Ustavni sud. Njegova se uloga neće bitno mijenjati. Ustavni bi sud mogao dobiti neke nove ovlasti, bit će potrebno promijeniti neke odredbe ustavnog procesnog prava propisane Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu. Riječ je o tehničkim promjenama i ne očekujem veće re-formske zahvate koji bi bili vezani uz članstvo u EU.

informator: Posebno je zahtjevna i obveza sudova u primjeni europskih smjernica, dakle ne samo slova zakona već intencije pravnog sustava. Što to praktično znači za našu sudsku praksu?

Smjernice su sekundarni izvor prava EU, a upućene su državama članicama, te obvezuju glede cilja koji valja ostvariti. Države članice imaju slobodu u izboru sredstava za ostvarivanje regulatornih ciljeva koje smjernice propisuju. Međutim, ako neka država ne provede smjernicu u nacionalno zakonodavstvo u propisanom roku, može stvarati subjektivna prava za pravne subjekte i na ta se prava oni mogu pozivati pred nacionalnim sudovima, u sporovima protiv države. Tada nacionalni sud mora primijeniti smjernicu, u skladu s njezinim regula-tornim ciljevima. Postoji još jedna obveza nacionalnih sudova, a to je da interpretiraju nacionalno pravo u skladu s ciljem i svrhom smjernica, nakon što su doneseni nacionalni provedbeni propisi. Takav način interpretacije doista će predstavljati problem koji će naši suci morati savladati. Želio bih naglasiti da takav način interpretacije nije vezan isključivo za članstvo u EU.

U Europi se krajem 19. i početkom 20. stoljeća razvija shvaćanje da pravne norme nužno idu za ostvarenjem određenih regulatornih ciljeva, te da ih je u skladu s tim ciljevima potrebno interpretirati. Regulatorni ciljevi izraz su određene regulatorne politike, a suci pri primjeni pravnih pravila moraju znati prepoznati tu regulatornu politiku. Primjerice, članstvo u EU deklarirani je javni interes Hrvatske koji se može iščitati iz deklaracija Hrvatskog sabora, programa Vlade RH, zahtjeva za članstvo u EU i drugih dokumenata. Iz takvog javnog interesa proizlazi obaveza sudova da, na temelju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, hrvatsko pravo interpretiraju već danas, koliko je god to moguće, u skladu s pravnim pravilima europskog prava, primjenjujući interpretativno načelo favor conventionis. Drugi primjer: cilj je propisa kojima se uređuju javne nabavke omogućiti nesmetanu tržišnu utakmicu i ravnopravnost ekonomskih subjekata na tržištu. U EU postoji opsežna sudska praksa koja govori o tome. U primjeni propisa o javnim nabavkama hrvatski sudovi moraju uzimati u obzir taj cilj. Pri tome će, ulaskom Hrvatske u zajedničko tržište Europske unije hrvatski sudovi morati nacionalna pravna pravila kojima se uređuju javne nabavke interpretirati u svjetlu europskog prava kojim se isto pravno gradivo uređuje na europskoj razini. Dakle, pravo se mora interpretirati u skladu s regulatornim ciljevima, a u područjima nadležnosti Europske unije ti se ciljevi definiraju na europskoj razini, u europskim institucijama u kojima će sudjelovati i hrvatski predstavnici.

Takav pristup bitno utječe na način rada, ne samo sudaca, već i svih pripadnika pravne profesije. Golemu količinu europskih propisa besmisleno je učiti napamet. Potrebno je identificirati primjenjivo pravo, bilo nacionalno, bilo europsko, te ga interpretirati i primijeniti. Značajan dio europskog prava definiran je odlukama Europskog suda, te je potrebno poznavati i sudsku praksu. Da se vratim na početak ovog razgovora, nastavne metode potrebno je prilagoditi novoj situaciji. U edukaciji je potrebno staviti naglasak na razvoj analitičkih i interpretativnih vještina, a ne, kao što je često do sada bio slučaj, na memoriranje pravnih pravila. Da bi to bilo moguće potreban je pristup elektroničkim bazama podataka koje omogućuju pretraživanje izvora prava EU, uključujući i sudsku praksu. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu čini se mnogo u tom smjeru. U posljednje je vrijeme studentima i profesorima omogućen pristup relevantnim bazama podataka i služenje tim bazama postaje važnim dijelom pravničke edukacije. Isto će biti potrebno omogućiti sucima u sklopu reforme pravosuđa.

informator: Na kraju razgovora, zahvaljujem Vam na susretljivosti i danim odgovorima.