Presuda Europskog suda za ljudska prava bavi se pravno i politički važnim i osjetljivim pitanjem otkaza stanarskog prava u ratnim okolnostima te odnosom stanarskog prava prema institutu vlasništva. Vjerojatno je i činjenica, da je u postupku kao umješač na strani podnositelji-ce i Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OESS), pridonijela interesu javnosti za taj predmet.

Budući da se doista radi o jednoj od, do sada, najvažnijih odluka Blečić protiv Hrvatske br. 59532/00 od 29. srpnja 2004. godine) Europskog suda za ljudska prava u odnosu na Hrvatsku smatramo da ona zaslužuje podrobniju analizu.

1. Činjenice predmeta

Podnositeljica zahtjeva, gđa K. Blečić živjela je do 1991. u stanu u Z. na kojem je, nakon smrti supruga, imala stanarsko pravo. Svake godine provodila je određeno vrijeme kod svoje kćerke u Rimu. U ljeto 1991. otputovala je u Rim i nije se vratila sve do svibnja 1992. Postupak radi otkaza stanarskog prava pokrenut je protiv nje pred Općinskim sudom u Z. 12. veljače 1992. U međuvremenu je u stan provalio prognanik M. F. i uselio se u njega.

Podnositeljica je u postupku radi otkaza stanarskog prava isticala da se u Z. nije mogla vratiti jer nije imala sredstava za uzdržavanje niti zdravstveno osiguranje, bila je i lošeg zdravstvenog stanja, a u stanu se od studenog 1991. nalazio M. F. sa svojom obitelji.

Nakon provedenog postupka u kojem su saslušani svjedoci i sama podnositeljica te provedeno medicinsko vještačenje u odnosu na zdravstveno stanje pod-nositeljice, prvostupanjski sud presudio je da izbivanje podnositeljice iz stana nije bilo opravdano. Svoju presudu sud je obrazložio utvrdivši da u relevantnom razdoblju nije postojao nikakav nalog građanima Z. da zbog eskalacije oružanog sukoba napuste grad, već je odluka o napuštanju grada ili ostanku bila osobna odluka svakog građanina. Budući da stanje podnositeljice nije bilo takvo da se nije mogla sama brinuti o sebi, sud je utvrdio da se njezino izbivanje ne može opravdati ratom.

Županijski sud u Z.,² kao drugostupanjski, ukinuo je presudu smatrajući da prvostupanjski sud nije ispravno ocijenio prilike podnositeljice zahtjeva.

U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud ponovno donio odluku kojom je usvojio zahtjev za otkaz stanarskog prava. Postupajući prema žalbi, Županijski sud u Z. preinačio je presudu i odbio tužbeni zahtjev. Prema stajalištu Županijskog suda³ osobne prilike podnositeljice bile su opravdan razlog za nekorištenje stana.

Na posljetku, odlučujući prema zahtjevu za revizijom Vrhovni sud je zauzeo suprotno stajalište od Županijskog suda i preinačio njegovu presudu. Vrhovni sud utvrdio je u svojoj odluci sljedeće:⁴ »Ocjenjujući u tom kontekstu i odluku tuženice da se u vrijeme agresije na Z. u grad ne vraća već ostane u Italiji po nalaženju ovog suda, nasuprot pravnom shvaćanju suda drugog stupnja, ne opravdava nekorištenje stana. Tuženica je, što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja s obzirom na svoje zdravstveno stanje / prometne veze, mogla doći u Z., njezino zdravstveno stanje boravkom u Z. ne bi bilo bitno narušeno, mogla se brinuti sama o sebi, a to što je radi osiguranja najnužnijih životnih potreba trebala ulagati znatnu psihičku i fizičku snagu, a takvim uvjetima života bili su izloženi svi žitelji Z. od najmlađih do najstarijih koji  su ostali u gradu, po nalaženju ovoga suda ne predstavlja opravdani razlog za nedolazak tuženice u Z. i s tim u vezi opravdan razlog nekorištenja stana.«

Podnositelja se, nakon što je iscršila sva pravna sredstva u Republici Hrvatskoj, obratila sa zahtjevom Europskom sudu za ljudska prava, smatrajući da joj je povrijeđeno pravo na poštivanje doma te pravo na mirno uživanje vlasništva jer, zbog otkaza stanarskog prava, nije bila u mogućnosti otkupitistan.

Svoje prigovore podnositelja je utemeljila na članku 8. Konvencije te na članku 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija).⁶

2. Pravo na dom i pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu Konvencije

Pravo na dom sastavni je dio članka 8. Konvencije⁷ koji štiti poštivanje privatnog i obiteljskog života. Prvi stavak sadržava obvezu poštivanja prava, dok su u drugom sadržani izuzeci koji se odnose na dopušteno miješanje, a odnose se na interes državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarsku dobrobit zemlje te sprječavanje nereda ili zločina, zaštitu zdravlja ili morala ili zaštitu prava i sloboda drugih. Kao što je vidljivo, članak 8. u cijelosti, pa tako i pravo na dom kao njegov sastavni dio, podložni su brojnim ograničenjima od strane države.

Pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno je člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.8 Slično kao i članak 8., ono sadržava pravo i dopuštena ograničenja. Odredba je sročena tako da sadržava tri jasna pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je prirode i izlaže načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, pokriva lišenje vlasništva koje podvrgava određenim uvjetima; treće pravilo, navedeno u drugom stavku, priznaje da države ugovornice, između ostaloga, imaju pravo kontrolirati korištenje vlasništva u skladu s općim interesima.

Kad je riječ o pojmu »vlasništva« važno je istaknuti da je on u smislu Konvencije autonoman, odnosno da Europski sud nije vezan nacionalnim odredbama prilikom ocjene može li se neko dobro smatrati vlasništvom u smislu Konvencije te time biti objektom zaštite na temelju članka 1. Protokola br. 1.

Logično je da su, u određenim slučajevima, pravo na dom i pravo na mirno uživanje vlasništva dva bliska prava, posebice kad se radi o miješanju države u vlasništvo koje je u isto vrijeme i dom podnositelja.

3. Položaj stranaka u postupku pred Europskim sudom

lako je podnositeljica istaknula dva prigovora u svom zahtjevu te iako su oba prigovora u odluci o dopuštenosti9 proglašena dopuštenima i podobnia za ispitivanje merituma, u tekstu presude Europski sud je iznio samo položaje stranaka u odnosu na navodnu povredu prava na dom. Pozicije stranaka, u odnosu na drugi istaknuti prigovor Europski sud nije naveo jer se u konačnici suzdržao od ocjene predstavlja li stanar-sko pravo vlasništvo, o čemu će biti riječi u nastavku teksta.

a) stajališta Vlade Republike Hrvatske

U odnosu na podnositeljičin prigovor glede povrede prava na dom, Vlada je tijekom postupka najprije nastojala osporiti činjenicu da je stan u Ž. bio dom podnositeljice u smislu članka 8. Konvencije, tvrdeći da je ona samo djelomično boravila u njemu. Nadalje, Vlada je smatrala da nije došlo do miješanja u pravo na dom jer državne vlasti nisu iselile podnosi-teljicu iz stana, već ga je ona sama napustila.

Podredno, Vlada je tvrdila da je, ako je i došlo do miješanja u pravo na dom, ono bilo propisano zakonom, da je imalo legitimni cilj te da je poduzeta mjera bila razmjerna tom cilju.

Konkretno, Vlada je tvrdila da je mogućnost otkaza stanarskog prava radi nekorištenja stana kroz određeno razdoblje, a bez opravdanog razloga, bila predviđena u članku 99. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima.¹⁰ Imajući to na umu, Vlada je smatrala da je otkaz stanarskog prava podnositeljici imao zakonsku osnovu.

U odnosu na legitimnost mjere, Vlada je istaknula da su tim Zakonom o stambenim odnosima bila uređena pravna pitanja vezana uz stjecanje, korištenje te gubitak stanarskog prava. Legitimnost otkaza stanarskog prava radi nekorištenja stana bez opravdanog razloga proizlazila je, prema tvrdnjama Vlade, iz same prirode stanarskog prava. Naime, ono je u pravnom poretku Republike Hrvatske postojalo u prijelaznom razdoblju, kao specifični institut naslijeđen iz socijalističkog sustava čija je bitna karakteristika bilo trajno korištenje stana za zadovoljavanje stambenih potreba nosiotelja stanarskog prava i njegove obitelji, lako su nositelji stanarskog prava bili zaštićeni od proizvoljnih otkaza te plaćali vrlo nisku stanarinu, oni ipak nisu imali položaj identičan vlasničkom. Naime, za razliku od vlasnika koji može samostalno odlučivati na koji način će koristiti svoje vlasništvo, uključujući i izbor da ga ne koristi, nositelji stanarskog prava nisu imali tu slobodu. Jedno od bitnih ograničenja njihovih ovlasti nad stanom sastojalo se u obvezi da stan trajno koriste za stanovanje. U slučaju nekorištenje stana u razdoblju duljem od šest mjeseci, bez opravdanog razloga, nositelj stanarskog prava izlagao se opasnosti od otkaza stanarskog prava. Taje mjera, dakle, predstavljala legitimni društveni interes da se otkaže stanarsko pravo osobi koja bez opravdanog razloga ne koristi stan te da da stan na korištenje onome kome je to doista potrebno.

Što se tiče razmjernosti mjere u konkretnom slučaju podnositeljice, Vlada je naglasila da se ne može tvrditi da je otkaz stanarskog prava podnositeljici bio proizvoljan. Domaći sudovi ocijenili su sve mjerodavne činjenice koje se odnose na predmet podnositeljice zahtjeva. Sudovi su posebno vodili računa o njezinim osobnim prilikama, poput njezinog zdravstvenog stanja, dobi te razloga napuštanja stana. Sudovi su te činjenice ocijenili u kontekstu općih životnih uvjeta u Z. u relevantno vrijeme, koji su bili jednaki za sve osobe u položaju podnositeljice (dakle u položaju nositelja stanarskog prava, a ne vlasnika stana). Sudovi su utvrdili da, unatoč napadima na Z., ni u kojem trenutku nije bilo neposredne potrebe za napuštanjem grada, čak štoviše, iz okolnih se područja u grad, u stvari, doselio određeni broj izbjeglica. Nadalje, sudovi su utvrdili da stanje podnositeljice nije bilo u toj mjeri teško da je opravdavalo izbivanje iz stana. Njezin život u Z. bio je otežan u istoj mjeri kao i život svih drugih građana u njezinom položaju.

b) stajališta podnositeljice

Podnositeljica zahtjeva je istaknula da je svoj stan u Z. uvijek smatrala domom u koji se namjeravala vratiti. Ustvrdila je da stan nije napustila, već je samo otišla u posjet kćeri. Tijekom njezinoga izbivanja u Hrvatskoj je eskalirao rat te se nije mogla vratiti. Nakon toga se razboljela pa je morala ostati u Rimu. Kad se u svibnju 1992. godine vratila, nije mogla ući u stan koji je bio zaposjeo M. F., tako da je bila prisiljena vratiti se u Rim. Njezinu namjeru da se vrati u svoj dom u Z. dokazuje i činjenica da je tamo ostavila sav namještaj i osobne stvari.

Nadalje, podnositeljica zahtjeva je navela da nije bilo potrebe otkazati joj stanarsko pra

Ta mjera, koja je navodno težila postići legitimni cilj pružanja smještaja prognaniku, nije bila opravdana, jer se taj cilj mogao postići dodjelom stana drugoj osobi na privremeno korištenje. Oduzevši joj stanarsko pravo, vlasti su je ostavili bez doma, odnosno mjesta gdje može živjeti, a ta je situacija postala trajna. Stoga joj je ta mjera nametnula prekomjerni teret i bila je nerazmjerna legitimnom cilju kojem se težilo.

c) stajališta umješača¹¹

Umješač, OESS, tvrdio je da se stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva može promatrati na odgovarajući način samo u općem kontekstu radnji sudstva i zakonodavca koje su imale za posljedicu masovne otkaze stanar-skih prava tijekom i nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj. U tom je smislu navio da je od 1991. godine pokrenuto 23.700 postupaka za otkaz stanarskoga prava, od čega je većina postupaka pokrenuta protiv osoba srpske nacionalnosti. Prema mišljenju OESS-a otkazi stanarskih prava imali su snažan negativni učinak na povratak izbjeglica.

OESS je, nadalje, utvrdio da je u bivšoj Jugoslaviji stanarsko pravo predstavljalo oblik čvrstoga najma koji je njegovim nositeljima omogućavao trajno korištenje stanova u društvenome vlasništvu. Takve su stanove obično gradila i njima raspolagala državna poduzeća ili javna tijela koja su imala pravo svojim zaposlenicima dodjeljivati stanarska prava. U svrhu osiguravanja sredstava za takav sustav, svi su građani uplaćivali obvezne doprinose u fondove stambene izgradnje, razmjerno svojim plaćama. Kad bi jednom bilo dodijeljeno, stanarsko je pravo bilo moguće otkazati samo u skladu sa zakonom i u sudskome postupku. Kao prilog tih tvrdnji OESS je dostavio iscrpnu analizu pravnog statusa koji se dodjeljivao stanarskim pravima u Bosni i Hercegovini.

OESS je, također, naveo da se otkaz stanarskog prava radi smještaja prognanika ne može opravdati kao trajna mjera. Prema mišljenju OESS-a hrvatske su vlasti stanove osoba, koje su napustile Hrvatsku, mogli proglasiti privremeno napuštenima i dodijeliti ih prognanicima na privremeno korištenje do prestanka neprijateljstava, te time olakšati teret koji je stavljen na izvorne nositelje stanarskog prava.

Što se tiče argumenta domaćih sudova da su svi stanovnici u Z. bili izloženi istim životnim uvjetima, OESS je istaknuo da, iako je točno da je čitavo stanovništvo na područjima pogođenim sukobom uglavnom trpjelo iste poteškoće, kao što je granatiranje te nedostatak vode i električne energije, pojedinci koji su bili pripadnici etničkih manjina uz to su bili suočeni s uznemirivanjem, prijetnjama, a u mnogim slučajevima i prisilnim iseljenjem iz njihovih domova i imovine. Uvjete pod kojima su te osobe otišle oslikava činjenica da su mnogi u stanovima ostavili svoje osobne stvari. U takvim je okolnostima OESS-u izbivanje iz stana zbog ratnih aktivnosti bilo teško smatrati dobrovoljnim izbivanjem.

U odnosu na tvrdnje umješača, Vlada je općenito osporila njihovu mjerodavnost za konkretan predmet, ističući da se u njemu ne radi o pitanju povratka izbjeglica ili prognanika, odnosno povratka manjina, jer podnositeljica zahtjeva nikad nije bila izbjeglica ili prognanik. Vlada je, uz to, dostavila i pregled postignuća u procesu povratka izbjeglica i prognanika u Republici Hrvatskoj, tvrdeći da se, unatoč mnogim poteškoćama, on treba smatrati uspješnim.

Glede navoda umješača, u dijelu koji se odnosi na pravnu prirodu stanarskoga prava, Vlada je, priznajući da je u određenoj mjeri bilo sličnosti, ipak ukazala na razlike u pravnom uređenju stanarskih prava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naglasila je da se intervencija treće stranke u odnosu na to pitanje uglavnom odnosi na situaciju u Bosni i Hercegovini, pa stoga nije izravno mjerodavno za situaciju u Hrvatskoj. Nakon raspada bivše Jugoslavije, Hrvatska je postala neovisna država koja je donijela vlastito zakonodavstvo, a razvoj njezinoga pravnog poretka od tada je bio različit. Sama činjenica da su problemi koji su se odnosili na rat bili slični ne znači da oni nužno zahtijevaju istovjetna pravna rješenja u dvije različite države. Miješanja u prava zaštićena Konvencijom trebaju se razmatrati neovisno, uzimajući u obzir pravni poredak, socijalnu i političku situaciju u svakoj državi ugovornici, te je potrebno uzeti u obzir njezinu slobodu procjene.

4. Ocjena Europskog suda za ljudska prava

U svojoj ocjeni, Europski je sud najprije utvrdio da se stan u Z. treba smatrati domom podnositeljice, a da se otkaz stanarskog prava treba okarakterizirati kao mjera koja predstavlja miješanje u njezino pravo na dom.

Ocjenjujući potom zakonitost, legitimnost i razmjernost poduzetog miješanja, Europski sud je utvrdio da nije sporno da je miješanje bilo u skladu sa zakonom.

U odnosu na legitimni cilj koji je taj zakon imao, Europski sud se pozvao na navode Vlade, koje podnositeljica nije osporila, te je utvrdio da su se u bivšoj Jugoslaviji stanarska prava na društvenim stanovima dodjeljivala radi zadovoljavanja stambenih potreba građana. Politika koja je uređivala ta prava osiguravala je prilično povoljne uvjete za stanare, ali je od njih zahtijevala da u tim stanovima doista i žive. Članak 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima¹² imao je svrhu spriječiti svaku zloporabu stanarskog prava tako što je omogućavao njegov otkaz u slučaju ako osoba koja je bila nositelj prava ne bi poštivala njegovu svrhu, drugim riječima, ako ne bi stanovala u dodijeljenom joj stanu.

Sud je, stoga, smatrao da je zakonodavstvo primijenjeno u predmetu podnositeljice zahtjeva težilo postići legitimni cilj, to jest, zadovoljavanje stambenih potreba građana, dakle, njegova je svrha bila promicati gospodarsku dobrobit zemlje i zaštitu prava drugih. Sud ne vidi razloga zbog kojeg bi pretpostavio da je ono težilo ikojoj drugoj svrsi. Nije sporno da je, težeći tim ciljevima, hrvatski zakonodavac imao pravo, donošenjem članka 99. Zakona o stambenim odnosima, propisati otkaz stanarskog prava pojedincima koji više nisu živjeli u dodijeljenim im društvenim stanovima, te naknadnu preraspodjelu tih stanova.

Ocjenjujući razmjernost poduzete mjere, Europski je sud ocijenio odgovara li ona kriteriju »potrebno u demokratskom društvu«. U tom smislu Europski sud je zaključio da se zadovoljavanje stambenih potreba mora dovesti u ravnotežu s pravom podnositeljice zahtjeva na poštivanje njezinoga doma, prava koje pripada njezinoj vlastitoj osobnoj sigurnosti i dobrobiti. Prilikom određivanja opsega slobode procjene, koja se pritom dopušta državi, potrebno je uzeti u obzir važnost takvoga prava za pojedinca te priroda tog prava kao i narav cilja radi kojeg je ograničenje poduzeto.

Sud je, potom, istaknuo da je prilikom ocjenjivanja njegova jedina zadaća osigurati poštivanje obveza koje su preuzele stranke Konvencije. U tom smislu on nije nadležan rješavati zahtjeve u kojima se navodi da su domaći sudovi počinili pravne ili činjenične pogreške, osim ako smatra kako postoji mogućnost da su takve pogreške za sobom povlačile moguću povredu bilo kojeg od prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji. Iz toga, prema mišljenju Europskog suda proizlazi da u ovom predmetu zadaća Suda nije bila zamijeniti domaće vlasti u vršenju njihovih nadležnosti glede otkaza stanarskih prava u Hrvatskoj, već u svjetlu Konvencije preispitati odluke koje su te vlasti donijele obavljajući svoju slobodu procjene.

Europski sud je, zatim, utvrdio kako su i Općinski sud i Vrhovni sud smatrali da, u okolnostima predmeta, podnositeljica zahtjeva nije imala nikakvih opravdanih razloga ne vratiti se u Z. Oba su suda do tog zaključka došla nakon što su valjano razmotrila činjenična i pravna pitanja koja su se pojavila u sporu i nakon što su pažljivo analizirali argumente koje je iznijela podnositeljica zahtjeva. Sudovi su dali iscrpno obrazloženje za svoje odluke.

Osobito, oba su suda uzela u obzir dob i zdravstvene probleme podnositeljice zahtjeva te su se uvjerili da bi joj njezino tjelesno stanje dopustilo putovati. Nadalje, zauzeli su stajalište da se eskalacija sukoba ne može smatrati opravdanim razlogom za napuštanje Z„ jer je ona jednako pogađala svakoga građanina toga grada. Njihovi su zaključci očito bili u skladu s prethodno utvrđenom sudskom praksom Vrhovnoga suda koja se odnosila na to pitanje. Uz to, i Ustavni sud se priklonio utvrđenjima Vrhovnoga suda riješivši da njegova odluka ne predstavlja povredu ustavnih prava podnositeljice zahtjeva.¹³

Europski sud je, zatim, naveo kako prihvaća da kad državne vlasti pomiruju suprotstavljene interese različitih skupina u društvu, neizbježno moraju povući crtu koja označava gdje određeni interes preuzima prevagu, a drugi se povlači, ne znajući precizno njezinu idealnu lokaciju. Razumna ocjena gdje je najprimjerenije povući takvu crtu, osobito ako takva ocjena podrazumijeva vaganje između sukobljenih interesa i dodjelu oskudnih sredstava na temelju toga, spada u slobodu procjene države.

Prema mišljenju Europskog suda miješanje države u socijalno-gospodarska pitanja kao što je stanovanje, često je potrebno radi osiguravanja socijalne pravde i javne dobrobiti. Na tom području sloboda procjene, koju države imaju u provedbi socijalne i gospodarske politike, nužno treba biti široka. Treba poštivati prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno za postizanje ciljeva tih politika, osim ako je ta prosudba, očigledno, bez razumne osnove, lako je to načelo prvobitno bilo utvrđeno u kontekstu prigovora prema članku 1. Protokola br. 1 Sud, imajući na umu da se Konvencija i njezini protokoli moraju tumačiti kao cjelina, smatra da država uživa jednako široku slobodu procjene glede poštivanja doma u okolnostima kao što su one koje prevladavaju u ovome predmetu, u kontekstu članka 8. Stoga će Sud prihvatiti prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno u demokratskom društvu, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne osnove, to jest, osim ako je primijenjena mjera očito nerazmjerna legitimnom cilju kojem se teži.

Ta se sloboda dodjeljuje kako domaćem zakonodavcu (»u skladu sa zakonom«), tako i tijelima, između ostalog i sudbenim, koja su pozvana tumačiti i primjenjivati zakone koji su na snazi.

U svjetlu naprijed navedenog, Sud je uvjeren da su se sporne odluke temeljile na razlozima koji nisu bili samo relevantni, već i dostatni u smislu stavka 2. članka 8 Konvencije. Ne može se tvrditi da su odluke hrvatskih sudova bile proizvoljne ili nerazumne, ili da je rješenje do kojeg su došle, nastojeći postići poštenu ravnotežu između zahtjeva općega interesa zajednice i zahtjeva da se štiti pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njezinoga doma, bile očito nerazmjerne legitimnom cilju kojem se težilo. Sud smatra da su, otka- zavši podnositeljici zahtjeva stanarsko pravo, nacionalne vlasti djelovale u granicama slobode procjene koja im je dodijeljena u takvim pitanjima.

U odnosu na tvrdnje podnositeljice i umje- šača da su, otkazavši joj stanarsko pravo, umjesto da taj stan samo privremeno daju na korištenje drugoj osobi, nacionalne vlasti podnositeljici zahtjeva nametnule prekomjerni teret, Sud nalazi kako ta tvrdnja podrazumijeva tumačenje članka 8. na način kao da on sadržava test stroge nužnosti, koje tumačenje Sud ne nalazi opravdanim u ovim okolnostima. Dostupnost alternativnih rješenja, sama po sebi, ne čine otkaz stanarskoga prava neopravdanim. Ona predstavlja jedan od čimbenika relevantnih za određivanje može li se odabrano sredstvo smatrati razumnim i prikladnim za postizanje legitimnog cilja kojem se teži. Uz uvjet da miješanje ostane unutar tih granica, u što je Sud uvjeren s obzirom na svoja netom iznesena razmatranja, zadaća Suda nije kazati predstavlja li mjera koja je predmet prigovora najbolje rješenje za rješavanje dotičnoga problema, odnosno je li država svoje diskrecijsko pravo trebala provesti drukčije.

Nadalje, iako članak 8. Konvencije ne sadržava nikakve izričite postupovne zahtjeve, proces odlučivanja u mjerama miješanja mora biti pošten i takav da osigura dužno poštivanje interesa koje štiti članak 8. U skladu s navedenim, Europski je sud ocijenio je li, s obzirom na okolnosti predmeta, a osobito zbog važnosti odluka koje se trebaju donijeti, podnositeljica zahtjeva bila uključena u proces odlučivanja koji joj je, gledano u cijelosti, mogao u dostatnom opsegu osigurati zahtijevanu zaštitu njezinih interesa.

Europski sud je potom naveo da je u pr- vostupanjskom postupku podnositeljica zahtjeva, kojoj je pomagao opunomoćenik, imala priliku svoje argumente iznijeti kako usmeno, tako i pisanim putem, lako su u žalbenome postupku Županijski sud i Vrhovni sud svoje odluke temeljili na prvostupanjskom spisu predmeta, podnositeljici zahtjeva dana je mogućnost u pisanom obliku iznijeti sva stajališta koja su prema njezinom mišljenju bila odlučna za ishod postupka. Rasprava pred žalbenim sudovima, stoga, nije bila potrebna.

U tim okolnostima Europski je sud uvjeren da su se poštivali postupovni zahtjevi iz članka 8. Konvencije i da je podnositeljica zahtjeva bila uključena u proces odlučivanja u mjeri dostatnoj da joj osigura potrebnu zaštitu njezinih interesa.

Zaključno, Europski sud je utvrdio da otkaz stanarskog prava podnositeljici, u konkretnom slučaju, ne predstavlja povredu prava na dom.

U odnosu na drugu istaknutu povredu, povredu prava na mirno uživanje vlasništva, Europski sud je utvrdio da ne nalazi potrebnim odlučivati predstavlja li stanarsko pravo imovinu ili vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1. Čak i ako se pretpostavi da otkaz stanarskoga prava podnositeljici zahtjeva podrazumijeva pravo na vlasništvo, Europski sud smatra da miješanje, o kojemu je riječ, nije bilo ni izvlaštenje ni mjera za kontrolu upot- rabe vlasništva. Međutim, svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo pod koje potpada, može se opravdati samo ako služi legitimnom javnom (ili općem) interesu. Imajući na umu da je ocjenjujući miješanje u pravo na poštivanje doma Europski sud utvrdio kako je otkaz stanarskoga prava podnositeljici težio legitimnom cilju socijalne politike, Europski sud je smatrao da je takva njegova ocjena primjenjiva i na pravo na mirno uživanje vlasništava. Prema tome, Europski sud je zaključio da otkaz stanarskoga prava i posljedični gubitak moguće prilike za otkup stana u Z. nije doveo do povrede članka 1. Protokola br. 1.

5. Značenje presude

Kao što je rečeno u uvodu, nesumnjiva je važnost presude Blečić protiv Hrvatske. To je prva presuda u kojoj je Europski sud za ljudska prava ispitivao legitimnost otkaza stanarskog prava u ratnim okolnostima. Pitanje koje se postavlja jest u kojoj se mjeri presuda Blečić može smatrati presedanom za eventualne slične predmete, ne nužno samo protiv Republike Hrvatske.

Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je imati na umu dvije činjenice. Prvo, presuda Europskog suda ne predstavlja obavezni presedan. Europski sud u svojim odlukama često naglašava da se one donose u povodu pojedinačnih zahtjeva te da Sud nije vezan svojim prethodnim odlukama, odnosno da može odstupiti od svoje prakse. Međutim, Europski sud je svjestan da svojim presudama uspostavlja standarde u zaštiti ljudskih prava te, na određeni način, dopunjava i daje smisao odredbama Konvencije. Iz tog razloga Europski sud u pravilu nastoji slijediti svoju praksu. To znači da će u velikoj većini slučajeva Europski sud donijeti odluku na temelju svoje utvrđene prakse i u drugim sličnim predmetima. Svako odstupanje ili promjena prakse bit će izuzetak.

Primijenjeno na predmet Blečić, to bi značilo da, iako presuda nema status obveznog presedana, je velika vjerojatnost kako bi i u drugim sličnim slučajevima Europski sud donio istu odluku.

Drugo pitanje koje se postavlja jest koji bi to slični slučajevi bili obuhvaćeni praksom utvrđenom u predmetu Blečić. Uz rezervu da je nemoguće prejudicirati buduće odluke suda, ipak se iz presude Blečić mogu iščitati neki nedvojbeni zaključci.

Prvo, u području stambenih odnosa države uživaju široko pravo procjene. To je u presudi Blečić jasno naglašeno te dodatno osnaženo nalazom suda da prilikom ocjene odluka domaćih sudova nije bilo potrebno primijeniti test stroge nužnosti, kao što bi to bilo potrebno da se radi u miješanju u neko od drugih prava zaštićenih Konvencijom, gdje je stupanj zaštite veći, odnosno pravo procjene države manje. Dakle, u području socijalnih i gospodarskih odnosa državama se toleriraju čak i ona ograničenja koja nisu strogo nužna.

Drugo, u kontekstu stanarskih prava, Europski sud je nedvojbeno utvrdio da mjera otkaza stanarskog prava u ratnim okolnostima ulazi u dopuštenu slobodu procjene koju svaka država ima. Na taj je način legitimno i stajalište domaćih sudova da ratne okolnosti, same po sebi, ne opravdavaju nekorištenje stana. Takvo prosuđivanje domaćih sudova ulazi u granicu dopuštene slobode procjene koju država ima.

Treće, iz presude je vidljivo da će Europski sud poštivati pravo države na netom navedenu široku slobodu procjene u onim okolnostima u kojima je postupak pred domaćim tijelima proveden uz poštivanje svih procesnih pravila koja mora sadržavati »pošten« postupak (kontradiktornost, prisutnost stranaka u postupku, zastupanje, mogućnost iznošenja dokaza itd.) te ako su odluke domaćih sudova bile iscrpno i dobro obrazložene. Takvo stajalište Europskog suda šalje jasnu poruku domaćem pravosuđu. Naime, Europski će sud očigledno, imati drukčiji pristup prema stajalištu domaćih sudova o nekom pravnom pitanju onda kad je to stajalište proizašlo iz kvalitetno provedenog postupka te kad je prikazano u dobro obrazloženoj odluci.

Na kraju, postavlja se zanimljivo pitanje zašto je u svojoj presudi Europski sud utvrdio da nije potrebno razmatrati može li se stanarsko pravo smatrati vlasništvom u smislu Konvencije. U svojoj presudi Europski je sud dao odgovor na to pitanje, utvrdivši da je kriterije koji se inače primjenjuju prilikom ocjene miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, primijenio prilikom ocjene miješanja u pravo na dom. Zbog toga nije bilo potrebe ponovno razmatrati istu stvar u svjetlu druge odredbe, jer bi zaključak bio isti, lako je takvo prosuđivanje Europskog suda logično, ostaje otvoreno pitanje bi li se u nekom drugom kontekstu mogao, na temelju članka 1. Protokola br. 1, podnijeti zahtjev vezan uz stanarska prava.

1 Napomena: Stajališta i mišljenja izrečeni u članku osobni su i ne odražavaju stajališta i mišljenja Ministarstva pravosuđa, odnosno Uprave za suradnju s Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
2 Presuda Eurpskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske br. 59532/00 od 29. srpnja prevedena i objavljena na Internet stranici Republike Hrvatske, www.vlada.hr
3 Vidjeti Županijski sud u Zadru, Gž- 490/92.
4 Vidjeti Ustavni sud Republike Hrvatske U-lll-709/ 1996.
5 Vidjeti Županijski sud u Zadru Gž-304/94.
6 Vidjeti Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3567/ 1995-2.
7 Zakon Republike Hrvatske o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 17. listopada 1997. godine, objavljen u Narodnim novinama - Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst i 8/99.
8 Članak 8. glasi kako slijedi: (1)Svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.; (2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
8 Članak 1. Protokola br. 1 glasi kako slijedi: (1) Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.; (2) Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
9 Vidjeti Odluku o dopuštenosti u predmetu Blečić od 30. siječnja 2003. br. 59532/00.
10 Zakon o stambenim odnosima (Nar. nov., br. 51/ 85 i 42/86, 22/92 i 70/93).
11 Miješanje u postupak dopušteno je temeljem čl. 36. st. 2. Europske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te temeljem Pravila 44. st. 2. Poslovnika Europskog suda za ljudska prava.
12 Ibid 10
13 » Ibid 4 i 5