1. Uvod
Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) donio je, 18. srpnja 2013., presudu u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske¹, kojom je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija)², jer je ograničila pravo na pristup sudu podnositelju zahtjeva, i članak 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kojim je zajamčeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Konkretno, ESLJP je utvrdio povrede zato što su domaći sudovi tuženoj državi u građanskom postupku dosudili nerazmjerno visok parnični trošak, čime je ukupan uspjeh u sporu podnositelja zahtjeva (tužitelja), u materijalnom smislu, bio znatno smanjen.

Naime, člankom 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP)³ propisano je da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, dosuditi da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj i umješaču razmjeran dio troškova. 

Na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske još je 6. lipnja 1980. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem, prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, treba, u pravilu, uzimati u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u parnici. Pridjelomičnom uspjehu stranaka u parnici (čl. 154. st. 2. ZPP-a) potrebno je, prilikom određivanja troškova postupka, izraze »djelomičan uspjeh« i »srazmjerni dio troškova« ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno, kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu usvojenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva. Stoga u slučaju:

a) kad je tuženi osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti ili samo osnovu pojedinih samostalnih dijelova zahtjeva (pojedini oblik štete i slično), a zbog čega su izvršena vještačenja i izvedeni drugi dokazi za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa;

b) ako je po tuženom osporena samo visina zahtijevane naknade pojedinog oblika neimovinske štete, sud će cijeniti treba li tužitelju u cijelosti ili samo djelomice priznati troškove oko utvrđivanja visine neimovinske štete, koju je tužitelj prethodno snosio, a u odnosu na visinu dosuđene mu naknade.

Način na koji sudovi tumače i primjenjuju članak 154. stavak 2. ZPP-a i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda, može dovesti, i dovodilo je, do situacija u kojima tužitelj, iako uspio u sporu, mora nadoknaditi troškove postupka drugoj stranci, koji nerijetko budu veći ne samo od troškova postupka dosuđenih tužitelju, već i od dosuđenog iznosa glavnice. Takvo postupanje sudova može dovesti do povrede prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. Konvencije i povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, a kako proizlazi iz presude Klauz protiv Republike Hrvatske. 

2.1.Činjenice predmeta
Podnositelj zahtjeva pokrenuo je građanski postupak protiv države, tražeći naknadu štete za zlostavljanje koje je pretrpio od strane policijskog službenika, koji je u kaznenom postupku oglašen krivim. Prvotno je tužbeni zahtjev postavio na 295.000,00 kn te je nakon provedenog vještačenja povisio tužbeni zahtjev na 335.000,00 kn, od čega je 300.000,00 kuna tražio na ime duševnih bolova zbog okrutnog zlostavljanja i višestrukog mučenja od strane djelatnika MUP-a, 15.000,00 kn na ime pretrpljenih fizičkih bolova i 20.000,00 kn za pretrpljeni strah. 

Presudom Vrhovnog suda tužitelju je dosuđeno 24.000,00 kn na ime neimovinske štete, od čega 7.000,00 kn na ime pretrpljenih fizičkih bolova, 12.000,00 kn na ime pretrpljenog straha i 5.000,00 kn na ime duševnih bolova zbog zlostavljanja. Sud je tužitelju dosudio i troškove parničnog postupka u iznosu od 8.300,00 kn, dok je tuženoj državi dosudio trošak postupka u iznosu od 19.000,00 kn.

2.2.Povreda članka 6. stavak 1. Konvencije (pravo na pristup sudu)
U središtu pozornosti u predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske, činjenica je što je tužitelju naloženo platiti troškove zastupanja tužene države koju zastupa državno odvjetništvo, a koji su iznosili oko 79% iznosa koji je tužitelju sud dosudio na ime naknade neimovinske štete počinjene od strane djelatnika MUP-a. Kao rezultat primjene članka 154. stavak 2. ZPP-a, odnosno dosude parničnog troška tuženiku prema postignutom uspjehu u sporu, tužitelju je značajno smanjena naknada koju mu je sud dosudio. 

ESLJP je u presudi istaknuo da dosuđivanje troškova postupka tuženiku, sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a, nije samo po sebi u suprotnosti s člankom 6. Konvencije. Međutim, iznos troškova dosuđenih tuženiku u svjetlu svih okolnosti pojedinog slučaja, predstavlja materijalni faktor koji je odlučan za ocjenu je li u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pristup sudu.

2.2.1. Ograničenje prava na pristup sudu
ESLJP se i prije, u svojoj praksi, susretao s predmetima u kojima su troškovi postupka doveli do povrede prava na pristup sudu. Tako je i u predmetu Stankov protiv Bugarske⁴ ESLJP, također, našao povredu prava na pristup sudu zajamčenog člankom 6. Konvencije. U tom predmetu podnositelju zahtjeva bilo je naloženo platiti sudske pristojbe u iznosu koji je predstavljao 90% iznosa koji je bio naložen tuženoj državi da mu plati na ime naknade štete zbog nezakonitog pritvaranja. Time je podnositelju zahtjeva znatno umanjen dosuđeni iznos naknade štete te je upravo zbog znatnog umanjenja država povrijedila pravo na pristup sudu, ograničivši ga.

Ograničenje prava na pristup sudu neće biti u suglasnosti s člankom 6. Konvencije, osim ako ograničenje teži postizanju legitimnog cilja i ako postoji razuman omjer između legitimnog cilja i korištenih sredstava.

2.2.2. Test proporcionalnosti
U odnosu na legitiman cilj, ESLJP je istaknuo da je cilj članka 154. ZPP-a spriječiti podnošenje neosnovanih tužbi, kao i postavljanje nerazumno visokih tužbenih zahtjeva bez snošenja posljedica. Takav je cilj legitiman i služi pravilnom funkcioniranju pravne države i zaštiti drugih. Sud je, također, istaknuo da je opravdano da se pravila o nadoknadi troškova postupka primjenjuju i u situacijama u kojima je država stranka u postupku budući da ne valja pretpostavljati da država ima neograničene resurse. I ona, kao i pojedinci, treba biti zaštićena od neosnovanih tužbi.

U odnosu na test proporcionalnosti, ESLJP je istaknuo da je na svakoj državi dužnost da tumači i primjenjuje svoje zakone. To se osobito odnosi na tumačenje proceduralnih normi, dok je uloga ESLJP-a ocijeniti jesu li rezultati tumačenja u skladu s Konvencijom. Prema tome, ESLJP je u ovom predmetu nadležan odlučiti je li tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu time što mu je naloženo nadoknaditi državi troškove zastupanja po državnom odvjetništvu primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u nastavku teksta: Odvjetnička tarifa).⁵

2.2.3. Orijentacijski kriteriji
ESLJP je istaknuo da u Republici Hrvatskoj postoje Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (u nastavku teksta: Orijentacijski kriteriji VSRH-a), kojima se sudačka diskrecija u određivanju naknade neimovinske štete ograničava. 

U odnosu na činjenice ovog predmeta, ESLJP je istaknuo da je podnositelj zahtjeva svoj tužbeni zahtjev glede iznosa naknade štete za pretrpljeni strah i fizičke bolove postavio unutar granica Orijentacijskih kriterija VSRH-a. Međutim, veći dio tužbenog zahtjeva bio je postavljen na naknadu štete zbog duševnih boli radi zlostavljanja, i to u iznosu od 300.000,00 kn, iako mu je sud dosudio samo 5.000,00 kn po toj osnovi. 

Orijentacijski kriteriji VSRH-a iz 1995., a ni Orijentacijski kriteriji VSRH-a iz 2002., ne navode koliki bi iznos naknade štete tužitelju okvirno pripadao po toj osnovi. Međutim, ESLJP ističe da iz Orijentacijskih kriterija iz 1995. proizlazi da bi tužiteljima po osnovi naknade štete zbog smrti bliske osobe, a što predstavlja najteži oblik neimovinske štete, pripadalo 15.000 DEM ili za trajni invaliditet bliske osobe 20.000 DEM. Prema tome, iako ne postoje jasni pokazatelji koliki bi iznos podnositelju zahtjeva pripadao po osnovi duševnih bolova zbog zlostavljanja, utuženi iznos od 300.000,00 kn vjerojatno je pretjeran.

ESLJP nadalje zaključuje da je podnositelju zahtjeva (tužitelju) osim dosuđene glavnice od 24.000,00 kn, dosuđena i kamata na glavnicu u iznosu od 18.907,28 kn. Time je dosuđeni iznos troškova tuženika od 19.000,00 kn iznosio 44% ukupno dobivenog iznosa tužitelja (42.907,28 kn). 

Međutim, uzimajući u obzir da je trošak odvjetnika podnositelja zahtjeva (tužitelja) bio 40.070,00 kn, a koji je odvjetnik u svojem troškovniku zatražio, proizlazi da podnositelj zahtjeva (tužitelj) nije dobio gotovo ništa. 

Sud zaključuje da se ponašanje podnositelja zahtjeva (tužitelja), u smislu podnošenja previsokog tužbenog zahtjeva, ne može opravdati tolikim sniženjem ukupno dosuđenog iznosa. To zbog toga jer podnositelj zahtjeva (tužitelj) nije postavio neosnovan zahtjev, već je zahtjev za naknadu štete postavio nakon što je policajac pravomoćno oglašen krivim u kaznenom postupku za zlostavljanje tužitelja, i, što je najvažnije, tužena država, zastupana po državnom odvjetništvu, nije imala povećanih troškova zbog toga jer je podnositelj zahtjeva (tužitelj) postavio previsoko tužbeni zahtjev. 

Prema tome, dva osnovna cilja koja se žele postići člankom 154. stavak 2. ZPP-a, sprječavanje neosnovanih tužbenih zahtjeva i nerazumno visokih troškovi postupka, nisu zadovoljeni u tom konkretnom slučaju.

Konačno, ESLJP je zaključio da dosuđivanje troškova postupka tuženiku u ovom slučaju ima neprihvatljive posljedice. Kao prvo, paradoksalno je da je država uzela podnositelju zahtjeva (tužitelju), kroz sudske troškove, velik dio onoga što mu je i dosudila. Drugo, proceduralna sankcija podnositelju zahtjeva (tužitelju) za minoran propust, kao što je postavljanje previsokog tužbenog zahtjeva, jest bila toliko stroga, da je značajno umanjila naknadu štete za tako ozbiljno kazneno djelo kao što je zlostavljanje od strane službene osobe.

Zbog svega navedenog, ESLJP je utvrdio povredu prava na pristup sudu zajamčenu člankom 6. Konvencije. 

ESLJP je u ovom predmetu utvrdio i povredu prava na mirno uživanje »vlasništva« (eng. possession), zajamčenu člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Pitanje koje se ovdje pojavilo, jest može li se dosuđeni iznos naknade štete, a koji je u konačnici umanjen zbog dosude troškova postupka tuženiku, smatrati »vlasništvom« u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. »Vlasništvo« u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, može biti postojeće »vlasništvo« (eng. existing possessions) ili zahtjev (eng. claim), koji je u dovoljnoj mjeri utvrđen da bi se mogao smatrati »imovinom« (eng. assets). Zahtjev se može smatrati imovinom jedino ako je ovršiv. Kako je tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu štete u tom predmetu osnovan i utvrđen u dosuđenom iznosu u pravomoćnoj presudi, tako se treba smatrati »imovinom«, koja je zaštićena člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 

Nadalje, ESLJP je utvrdio da značajno smanjenje dosuđenog iznosa naknade štete zbog dosude troškova postupka tuženiku predstavlja miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva. Uzimajući u obzir utvrđenja do kojih je ESLJP došao glede povrede prava na pristup sudu u ovom predmetu, ESLJP je utvrdio da je miješanje bilo propisano zakonom, težilo je javnom interesu, međutim nije postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i prava podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva, odnosno nije zadovoljen test proporcionalnosti. 

ESLJP je, stoga, utvrdio i povredu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i dosudio podnositelju zahtjeva pravičnu naknadu zbog povrede prava zajamčenih Konvencijom, u iznosu 8.800,00 eura.

3.Postojeća sudska praksa
Ratio postojanja zakonske odredbe prema kojoj se troškovi postupka dosuđuju razmjerno uspjehu u sporu, sprječavanje je tužitelja u podošenju neosnovanih ili neosnovano visokih tužbenih zahtjeva. Tako se, između ostalog, štite financijski interesi tuženika u postupku. To zbog toga jer tuženik nema utjecaja na vrijednost predmeta spora u predmetima u kojima je glavni zahtjev postavljen u novčanom iznosu.

Međutim, praksa dosuđivanja troškova tuženiku može dovesti (i često je dovodila) do situacije u kojoj je tužitelj, iako je uspio u sporu, u financijskom gubitku ili mu je dosuđeni iznos glavnog zahtjeva zbog priznatih troškova značajno smanjen.

3.1.»Dvostruko umanjenje«
Prema postojećoj sudskoj praksi, troškovi postupka u slučajevima djelomičnog uspjeha u sporu računaju se tako da se svakoj od stranaka u postupku dosude troškovi postupka za pojedine radnje, ali umanjeni za uspjeh u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje. Nakon toga dolazi do prebijanja priznatih troškova tužitelja i tuženika. 

Pri takvom načinu računanja troškova postupka dvostruko se umanjuje trošak dosuđen tužitelju; prvi put, kada mu se trošak za pojedine radnje priznaje u postotku u kojem je uspio u sporu i drugi put kada se priznati trošak prebija s troškom priznatim tuženiku.

Pokušat ćemo objasniti na jednom primjeru.

Tužitelj je ustao tužbom radi naknade štete, u iznosu od 22.000,00 kn. Nakon odgovora na tužbu provedeno je vještačenje te je nakon vještačenja tužitelj povisio tužbeni zahtjev na 99.000,00 kn. Uslijedila su tri podneska tužitelja i tri podneska tuženika koja je sud ocijenio potrebnim za vođenje postupka. Sud je tužitelju dosudio iznos od 11.000,00 kn na ime neimovinske štete, dok ga je s ostatkom zahtjeva odbio.

Obrazac

Prema tome, tužitelj u navedenoj situaciji uopće nema pravo na naknadu troškova postupka iako je uspio u sporu. Čak štoviše, trebat će tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.340,00 kn, čime će mu se dosuđeni iznos glavnice od 11.000,00 kn, zbog troškova postupka, umanjiti na 8.660,00 kn. Kada uzmemo u obzir da je tužitelj od tog iznosa dužan platiti zastupanje po odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Glava prva), čiji troškovnik za taj postupak iznosi 4.000,00 kn, proizlazi da će tužitelju dosuđeni iznos naknade štete biti umanjen na 4.660,00 kn (radi lakše računice, ne uzimamo u obzir i 25% PDV-a, koji će tužitelj, također, morati nadoknaditi tuženiku i svojem odvjetniku). 

S druge strane, treba sagledati koje je troškove imao tuženik i je li, u ovom slučaju, visina postavljenog tužbenog zahtjeva utjecala na povećane troškove zastupanja po odvjetniku.

Prema važećoj Odvjetničkoj tarifi, odvjetnik ima pravo na naknadu u iznosu od 1.000,00 kn za vrijednost predmeta spora, u rasponu od 10.000,01 kn do 100.000,00 kn. 

Prema tome, neovisno o visini vrijednosti predmeta spora unutar tog raspona, trošak zastupanja po odvjetniku ostaje isti.

Od zatraženih 4.000,00 kn troška tužitelju ne pripada ništa (830,00 kn priznatog troška tužitelju je prebijeno s 3.170,00 kn troška priznatog tuženiku), iako je uspio u sporu, dok tuženiku pripada pravo na nadoknadu 58,5% njegova troška (2.340,00 kn u odnosu na 4.000,00 kn zatraženog troška).

3.2.»Jednostruko umanjenje«
Situacija bi bila drukčija da se trošak postupka dosuđuje samo tužitelju, ali umanjeno za uspjeh u sporu. Tada bi razmjeran dio troška tužitelj nadoknadio tuženiku »prešutno«, u obračunu u kojem mu je već umanjen priznati trošak od strane suda, pa će tako, umjesto da tuženik tužitelju u našem primjeru nadoknadi 4.000,00 kn (kao da je u potpunosti uspio u sporu) nadoknaditi samo 830,00 kn, čime je tuženik oslobođen plaćanja iznosa od 3.170,00 kn. Upravo to umanjenje predstavljalo bi »kaznu« tužitelju za prekomjerno postavljen tužbeni zahtjev. To tim više jer će od dosuđenog iznosa glavnice tužitelj morati nadoknaditi ostatak svojih odvjetničkih troškova. Prema tome, u ovoj situaciji, tužitelju će nakon što podmiri ukupan trošak svojeg odvjetnika, ostati 7.830,00 kn (11.000,00 kn + 830,00 kn – 4.000,00 = 7.830,00 kn).

Međutim, takav način računanja troškova postupka može dovesti do povrede Konvencijskih prava tuženika.

Naime, na ovom hipotetičkom primjeru trošak odvjetnika nije se mijenjao premda se mijenjala vrijednost predmeta spora, zbog toga jer je tužitelj mijenjao vrijednost predmeta spora unutar istog razreda Odvjetničke tarife. No, da je tužitelj ,mijenjajući vrijednost predmeta spora, ušao u viši razred Odvjetničke tarife, tada bi tuženik imao znatno veće troškove svojeg odvjetnika, a na temelju neosnovano visoko postavljenog tužbenog zahtjeva. 

3.3.Računanje na temelju stvarnih troškova
Upravo radi postizanja pravične ravnoteže između cilja koji se odredbom članka 154. ZPP-a želi postići i načina na koji se postiže, valjalo bi sagledati i mogućnost da se troškovi parničnog postupka računaju prema stvarnom trošku odvjetnika. 

U sporovima radi naknade neimovinske štete vrlo je teško utužiti točan iznos naknade štete koji bi i sud dosudio. Time tužitelji dolaze u situaciju da gotovo nikada ne uspiju 100% u sporu. Budući da sud sudi u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelji postavljaju više tužbene zahtjeve. U protivnom, izlažu se bojazni da su prenisko utužili te da neće biti namireni u onom iznosu koji bi im sud dosudio. Čak je i ESLJP jasno istaknuo, u presudi Klauz v. Republika Hrvatska, da tužitelji primjenom Orijentacijskih kriterija VSRH-a mogu teško odrediti kolika im naknada neimovinske štete pripada po raznim osnovama. Također, valja istaknuti da Orijentacijski kriteriji VSRH-a nisu izvor prava, već samo smjernice radi postizanja ujednačenja sudske prakse. Međutim, prilikom određivanja visine naknade neimovinske štete, sud uzima u obzir brojne čimbenike i sudi uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Prema tome ,postavljanje tužbenog zahtjeva isključivo primjenom Orijentacijskih kriterija VSRH-a nije ono što bi trebalo nametati tužiteljima.

Vratimo se na primjer koji smo netom naveli. Da je u tom primjeru tužitelj utužio 11.000,00 kn, uspio bi 100% u sporu i time bi mu sud dosudio cjelokupan trošak postupka u iznosu od 4.000,00 kn, dok tuženiku ne bi dosudio ništa.

Međutim, za tuženika je isti trošak postupka u slučaju kada je vrijednost predmeta spora 11.000,00 kn, 22.000,00 kn, 50.000,00 kn ili 100.000,00 kn. U tom slučaju vrijednost radnje poduzete po odvjetniku je 1.000,00 kn. Iz tog razloga tuženiku ne bi trebalo dosuditi trošak postupka, jer u ovoj situaciji tuženik zbog previsoko postavljenog tužbenog zahtjeva tuženik nije imao povećanih troškova. Dosuda troškova postupka tuženiku ovdje je neopravdana.

Prema tome, za razmisliti je postoji li uopće opravdan razlog da bi se tužitelju umanjio, sukladno postoku uspjeha u sporu, dosuđeni trošak u situacijama kada je mijenjao vrijednost predmeta spora unutar iste Odvjetničke tarife, a kamoli da bi se još i tuženoj strani on priznao i prebijao s priznatim troškom tužitelju.

Situacija bi, dakako, bila drukčija da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevima preskakao u više ili niže platne razrede sukladno Odvjetničkoj tarifi. U tom slučaju, valjalo bi razmisliti o naknadi troškova tuženika, i to u obliku razlike između više i niže tarife. Radi pojašnjenja, razmotrimo to na primjeru.

Obrazac

Prema tome, u ovoj situaciji tužitelju bi bio priznat trošak u iznosu od 4.000,00 kn (tužba i tri podneska po 1.000,00 kn u potpunosti budući da je vps od 22.000,00 kn i 99.000,00 kn unutar istog platnog razreda, kao i dosuđenih 11.000,00 kn), a tuženiku 1.500,00 kn (budući da je vps od 150.000,00 kn u većem platnom razredu, tužitelju pripada pravo na naknadu vrijednosti podneska za osnovani dio, znači 1.000,00 kn, a tuženiku pripada razlika od 1.500,00 kn, jer je to trošak odvjetnika koji je imao na temelju neosnovanog dijela tužbenog zahtjeva). 

4.Umjesto zaključka
Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno je još 1980., puno prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku. Već se onda javila potreba da se pri izračunu troškova postupka ne uzima u obzir samo »čista matematika«, već da se kvantitativno ocjenjuje kroz kvalitativno. Međutim, sudska je praksa u svojoj primjeni članka 154. stavak 2. ZPP-a i navedenog pravnog shvaćanja krenula u smjeru koji je doveo do brojnih povreda ljudskih prava tužitelja. 

Stupanjem na snagu Konvencije 1997., Republika Hrvatska preuzela je međunarodnu obvezu poštovanja prava zajamčenih Konvencijom, koja je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. Od tada su sudovi dužni tumačiti i primjenjivati zakone u suglasnosti s Konvencijom. 

Uzimajući u obzir legitiman cilj koji se želi postići odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, a to je spriječiti neosnovane i previsoke tužbene zahtjeve te zaštititi financijske interese druge strane u postupku, valjalo bi razmisliti o tome da se pri odmjeravanju troškova postupka uzima u obzir je li visina postavljenog tužbenog zahtjeva utjecala na stvarne troškove postupka. To i zbog toga jer bi za tužbe u povodu naknade neimovinske štete valjalo priznati određeni diskrecijski prostor unutar kojeg bi tužitelji bili zaštićeni od bojazni visokih troškova postupka koji se za sada priznaju drugoj strani u postupku. Upravo je to i jedna od bîti slobodnog pristupa sudu; da tužitelji slobodno utuže ono što u razumnim granicama smatraju da im pripada. 

S druge strane, tuženike također valja zaštititi od objesnog parničenja. Priznavanjem razlike između visine Odvjetničke tarife neosnovanog zahtjeva i visine Odvjetničke tarife osnovanog zahtjeva pružala bi se zaštita tuženima te bi se time udovoljilo načelu postizanja pravične ravnoteže između legitimnog cilja koji se člankom 154. stavak 2. ZPP-a nastoji postići, i načina na koji se taj cilj postiže.

Konačno, prilikom određivanja troškova postupka valjalo bi imati na umu okolnosti svakog pojedinog slučaja. U situacijama kada strogi matematički izračuni dovedu do »nepravednih rješenja«, trebalo bi izvršiti korekciju u duhu načela poštenog suđenja, a povodeći se za krilaticom koju pravnici tako rado koriste - pravo nije matematika.


* LLM (Harvard). 
1 Klauz protiv Republike Hrvatske, presuda od 18. srpnja 2013., br. 28963/10. 
2 Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 9/05, 1/06 i 2/10. 
3 Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13.. 
4 Presuda Stankov protiv Bugarske od 12. srpnja 2007., br. 68490/01. 
5 Nar. nov., br. 142/12.