Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
29.10.2014.
Treba li ukinuti Vrhovni i drugostupanjske parnične sudove
Je li ustavnopravno, ali i s gledišta pravne sigurnosti i jednakosti, opravdano da Vrhovni i žalbeni sudovi u parničnom postupku ne moraju obrazlagati svoje odluke
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 57/11) omogućeno je da Vrhovni sud Republike Hrvatske ne mora obrazlagati svoje odluke kojima odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, već se može pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloga neke prijašnje revizijske odluke. Novelom Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 25/13) propisano je da drugostupanjski sud, ako presudom žalbu odbije, neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje, utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Autor u članku kritički analizira te odredbe s gledišta pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom i sudom, te razmatra jesu li one u skladu s načelom vladavine prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Uvodne napomene
Ustavni sud Republike Hrvatske brzo će i sigurno doći u prigodu odlučivati o ustavnoj tužbi u parničnom predmetu u kojem će imati obrazloženje odluke samo prvostupanjskog parničnog suda.
Ustavni sud Republike Hrvatske brzo će i sigurno doći u prigodu odlučivati o ustavnoj tužbi u parničnom predmetu u kojem će imati obrazloženje odluke samo prvostupanjskog parničnog suda.
Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, od 15. veljače 2013. (Nar. nov., br. 25/13.), u članku 375. Zakona o parničnom postupku1 dodan je stavak 5. kojim je propisano da ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje, utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Time je otvorena široka mogućnost županijskim sudovima i Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, kao drugostupanjskim sudovima u parničnom postupku, da ne moraju svoje vrijeme trošiti na obrazlaganje svojih odluka.
Nisu, pritom, do ove posljednje reforme parničnog postupka, prošle ni dvije godine od Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 25. svibnja 2011. (Nar. nov., br. 57/11). Tom prethodnom novelom članka 396.a stavak 1. ZPP-a najprije je i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske omogućeno da ni on ne mora obrazlagati svoje odluke u parničnom postupku. Naime, prema članku 396.a stavak 1. ZPP-a, kad odbije reviziju iz članka 382. stavak 1. tog Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije2 odluke revizijskog suda.
Jedini koji mora obrazlagati svoju odluku je prvostupanjski parnični sud
Drugim riječima, jedini koji bi trebao obrazložiti svoje pravno stajalište je prvostupanjski sud.
Drugim riječima, jedini koji bi trebao obrazložiti svoje pravno stajalište je prvostupanjski sud.
Iza njega to će učiniti Ustavni sud Republike Hrvatske, ako se upusti odlučivati o meritumu.
Zato bi, možda radi skraćenja postupka jednostavnije bilo odmah ukinuti drugostupanjske sudove i Vrhovni sud Republike Hrvatske u parničnom postupku, kad oni ionako ne moraju obrazložiti svoje pravno stajalište te kao drugostupanjski, a pritom s ustavnim ovlastima ustoličiti upravo i odmah Ustavni sud.
To bi Europskoj uniji pokazalo kako je moguće ubrzati i skratiti parnične postupke i smanjiti broj sudova u parničnoj grani sudovanja.
Sarkazam na stranu. Htjeli smo njime samo potaknuti čitatelja da utroši nekoliko trenutaka svog dragocjenog vremena na promišljanje o štetnim posljedicama takvih, prema našem mišljenju, nedovoljno domišljenih zakonodavnih rješenja, ali i upitnosti tih rješenja s gledišta sukladnosti takvih odredaba s Ustavom Republike Hrvatske.
Česte promjene zakona destabiliziraju pravni sustav
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 15. veljače 2013. (Nar. nov., br. 25/13.), deseta je po redu, računajući od državnopravnog osamostaljenja Republike Hrvatske, novela Zakona o parničnom postupku. To znači da svakih otprilike dvije godine mijenjamo i dopunjavamo tako važan procesni zakon. Pritom se očito uopće ne razmišlja o tome da takve česte, a ponekad i vrlo velike promjene, stvaraju pravnu nesigurnost.
Spomenuta novela otvorila je u dodatnoj mjeri pitanje - prestaje li sudska praksa biti javno dobro, odnosno je li opravdano da Vrhovni i žalbeni sudovi u parničnom postupku ne moraju obrazlagati svoje odluke?
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 15. veljače 2013. (Nar. nov., br. 25/13.), deseta je po redu, računajući od državnopravnog osamostaljenja Republike Hrvatske, novela Zakona o parničnom postupku. To znači da svakih otprilike dvije godine mijenjamo i dopunjavamo tako važan procesni zakon. Pritom se očito uopće ne razmišlja o tome da takve česte, a ponekad i vrlo velike promjene, stvaraju pravnu nesigurnost.
Spomenuta novela otvorila je u dodatnoj mjeri pitanje - prestaje li sudska praksa biti javno dobro, odnosno je li opravdano da Vrhovni i žalbeni sudovi u parničnom postupku ne moraju obrazlagati svoje odluke?
Riječ je, naime, o sadržaju obrazloženja presude kojom županijski sudovi ili Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sudovi u parničnom postupku, odbijaju žalbu nezadovoljne stranke i potvrđuju odluku prvostupanjskog suda.
Do novele iz veljače 2013., u odnosu i na tu vrstu presude, važila je odredba članka 375. stavak 1. ZPP-a prema kojoj su i u tom slučaju drugostupanjski sudovi u obrazloženju presude, odnosno rješenja trebali ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje su uzeli u obzir po službenoj dužnosti.
Pokušaj skraćivanja trajanja žalbenog postupka ili »glancanje« statistike sudova
Za primjenu novelirane odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke:
a) da sud drugog stupnja prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, i
b) da prihvaća primjenu materijalnog prava.
Za primjenu novelirane odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke:
a) da sud drugog stupnja prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, i
b) da prihvaća primjenu materijalnog prava.
Ako nedostaje bilo koji od navedenih uvjeta, drugostupanjski sud morat će obrazložiti svoju odluku, tj. neće se moći pozivom na članak 375. stavak 5. ZPP-a pozvati zašto nije obrazložio svoju presudu.
Može se razumjeti da se spomenutom novelom članka 375. ZPP-a htjelo utjecati na vrijeme sastavljanja (izrade) drugostupanjske odluke, što potom dovodi i do skraćenja drugostupanjskog postupka. Očito se to htjelo postići izbjegavanjem ponavljanja navoda iz prvostupanjske presude, kad sud drugog stupnja prihvaća činjenično stanje u njoj utvrđeno i materijalno pravo koje je primijenjeno. Takva zakonodavna intervencija ostavlja, međutim, i mogućnost zaključka da se njome zapravo htjela popravljati, »izglancati«, statistička slika o radu sudova.
ŠTETNE POSLJEDICE
Bez obzira na motive Vlade Republike Hrvatske kao predlagatelja i Hrvatskog sabora kao donositelja zakona, za izmjenu ZPP-a, koja omogućuje drugostupanjskim sudovima da ne obrazlažu presudu kojom odbijaju žalbu kao neosnovanu i potvrđuju prvostupanjsku odluku, treba upozoriti na štetne posljedice koje takva zakonska odredba donosi.
Bez obzira na motive Vlade Republike Hrvatske kao predlagatelja i Hrvatskog sabora kao donositelja zakona, za izmjenu ZPP-a, koja omogućuje drugostupanjskim sudovima da ne obrazlažu presudu kojom odbijaju žalbu kao neosnovanu i potvrđuju prvostupanjsku odluku, treba upozoriti na štetne posljedice koje takva zakonska odredba donosi.
Naime, obrazloženje svake sudske presude iznimno je važno s gledišta ostvarenja vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 3. Ustava Republike Hrvatske - Nar. nov., br. 85/10 - proč. tekst - u nastavku teksta: Ustav). Isto vrijedi i s gledišta zaštite ljudskih prava i temeljenih sloboda - poglavlje III. Ustava, osobito jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava); jednakosti svih pred sudovima (čl. 26. Ustava) i prava na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava).
Neobrazlaganje odluka moguće je u sustavima sa stabilnom sudskom praksom
U zemljama s dugom demokratskom tradicijom, ustaljenim zakonodavstvom i stabilnom sudskom praksom neobrazlaganje sudskih odluka, pod određenim uvjetima, moguće je i opravdano.
U zemljama s dugom demokratskom tradicijom, ustaljenim zakonodavstvom i stabilnom sudskom praksom neobrazlaganje sudskih odluka, pod određenim uvjetima, moguće je i opravdano.
Ta iskustva iz navedenih država ne smiju se »mehanički« prenositi u zakone Republike Hrvatske. To stoga što je Republika Hrvatska još uvijek zemlja u pravnoj i demokratskoj tranziciji. Hrvatski sabor kao zakonodavac, najčešće na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, kao na tekućoj traci »proizvodi« nove propise, često nedovoljno domišljene, nejasne i međusobno proturječne. To sadašnji pravni sustav čini dodatno krhkim.
Upravo je sudska praksa, kroz obrazloženja drugostupanjskih i Vrhovnog suda, onaj svjetionik i smjerokaz koji otklanja te nedostatke i popunjava »rupe« u zakonima i drugim propisima. Svjedoci smo ozbiljne pravne nesigurnosti u praksi, čime se krše odredbe članka 14. stavak 2., članka 26. i i članka 29. stavak 1. Ustava.
U uvjetima pravne nesigurnosti koji vladaju u Republici Hrvatskoj nužno je, dakle, da i parnični drugostupanjski (žalbeni) i Vrhovni (revizijski) sud obrazlažu svoje odluke.
Valja podsjetiti i na Preporuku CM/Rec(2010)12 Vijeća ministara Vijeća Europe zemljama članicama,prema kojoj, presuda mora biti obrazložena i mora se izreći javno. Suci trebaju dati obrazloženje svoje presude, koristeći jasan i razumljiv jezik.3
Neustavno ograničenje prava
Osim toga, prema odredbi članka 16. stavak 2. Ustava, svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Odredbama članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a nerazmjerno je ograničeno pravo žalitelja ili revidenta da dobije obrazloženi odgovor na pitanje - zašto drugostupanjski parnični, odnosno Vrhovni sud smatraju njegovu žalbu, odnosno reviziju - neosnovanom. Između potrebe da se trajanje parničnog postupka u drugom, odnosno trećem stupnju skrati i potrebe da nezadovoljna stranka dobije obrazloženi odgovor zašto nije u pravu, ali i da ukupna zainteresirana javnost sazna kako neki propis tumače visoki sudovi, smatramo da je trebalo prevladati ovo drugo.
Osim toga, prema odredbi članka 16. stavak 2. Ustava, svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Odredbama članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a nerazmjerno je ograničeno pravo žalitelja ili revidenta da dobije obrazloženi odgovor na pitanje - zašto drugostupanjski parnični, odnosno Vrhovni sud smatraju njegovu žalbu, odnosno reviziju - neosnovanom. Između potrebe da se trajanje parničnog postupka u drugom, odnosno trećem stupnju skrati i potrebe da nezadovoljna stranka dobije obrazloženi odgovor zašto nije u pravu, ali i da ukupna zainteresirana javnost sazna kako neki propis tumače visoki sudovi, smatramo da je trebalo prevladati ovo drugo.
Forma i sudačka statistika pobijedile sadržaj
Imajući na umu spomenutu krhkost sadašnjeg pravnog sustava i veliki stupanj pravne nesigurnosti koja postoji u praksi, nužno je što prije promijeniti ovdje spomenute propise članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a, odnosno brisati ih i uspostaviti pravno stanje u kojem će navedeni sudovi biti obvezatni obrazložiti svoje odluke.
Imajući na umu spomenutu krhkost sadašnjeg pravnog sustava i veliki stupanj pravne nesigurnosti koja postoji u praksi, nužno je što prije promijeniti ovdje spomenute propise članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a, odnosno brisati ih i uspostaviti pravno stanje u kojem će navedeni sudovi biti obvezatni obrazložiti svoje odluke.
Ne želimo vjerovati, ali moramo se upitati - ne otvaraju li odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a mogućnost manje savjesnim sucima, da bez prevelikog opterećenja po vlastitu savjest olako potvrđuju nižestupanjske odluke, ostvarujući na taj način i za sebe osobno poželjan statistički učinak u ostvarenju tzv. sudačke norme, štiteći se formalnim zakonskim pravom da ne moraju obrazlagati zašto prihvaćaju određena činjenična utvrđenja i pravno stajalište nižestupanjskog suda.
Izmjene i dopune ZPP koje su stupile na snagu 1. travnja 2013. bile su opsežne, ali ne nužno i korisne. Primjer lošeg zakonodavnog rješenja upravo je članak 375. stavak 5. ZPP-a. Ta odredba sigurno neće pridonijeti boljem i kvalitetnijem rješavanju spornih odnosa pred sudovima u parničnom postupku, jer se smanjuje stvarna mogućnost objektivne kontrole rada, osobito suca izvjestitelja, ali i cijelog drugostupanjskog sudskog vijeća.
U odnosu na pitanje trebaju li visoki sudovi obrazlagati svoje odluke, čini se da su, izmjenama i dopunama ZPP-a iz veljače 2013., forma i sudačka statistika definitivno pobijedile sadržaj, te da će razina zaštite ljudskih prava kroz parnični postupak biti bitno smanjena i unazađena, i da će sve to dovesti do daljnje pravne nesigurnosti i nejednakosti.
Ne treba isključiti mogućnost da odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a mogu biti »poziv« nesavjesnijim sucima da njima upravo činjenično i pravno složene i zahtjevne (tzv. teške) predmete »savladavaju« olakom primjenom tih propisa i kad tome nema mjesta.
Odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a moraju se tumačiti restriktivno
Dok postoje, odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a treba tumačiti restriktivno.
Dok postoje, odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a treba tumačiti restriktivno.
Tako, drugostupanjski sud ne bi smio odredbu članka 375. stavak 5. ZPP-a primijeniti u situaciji kad žalitelj u žalbi iznese argumente koji upućuju na bitne proturječnosti između razloga pobijane presude i isprava, odnosno drugih izvedenih dokaza u prvostupanjskom postupku i kad ukaže da je praksa prvostupanjskog suda u suprotnosti s praksom županijskog, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ili praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ili na drugi način argumentira zašto pobijana presuda ili presude nisu zakonite.
Članak 375. stavak 5. ZPP-a nikako ne smije biti podloga ili »isprika« drugostupanjskom sudu da potpuno diskrecijski, arbitrarno i samovoljno, suprotno ispravama u spisu i izvedenim dokazima, otklanja razmotriti žalbene navode i, čini se zbog statističkih razloga, olako prihvaćati netočna utvrđenja i razloge prvostupanjske presude. Odredba članka 375. stavak 5. takvim pristupom sudova postaje izvorište ozbiljne pravne nesigurnosti i nejednakosti stranaka u parničnom postupku.
Takvim postupanjem drugostupanjski sud postaje čimbenik pravne nesigurnosti, jer povređuje odredbe članka 14. stavak 2. Ustava da su svi pred zakonom jednaki, članak 26. Ustava o jednakosti stranaka pred sudovima i napose članak 29. stavak 1. Ustava o pravu na pravično suđenje.
Upitnost provođenja ustavnog standarda – pravično suđenje
Nema, naime, pravičnog suđenja ako drugostupanjski sud ne razmotri bitne žalbene navode, osobito one koji jasno upućuju na proturječnost između razloga prvostupanjske presude i izvedenih dokaza, kao i praksu prvostupanjskog suda koja proturječi praksi drugostupanjskih i Vrhovnog suda. Takvi propusti drugostupanjskog suda u razmatranju žalbenih navoda daju mjesta zaključku da je time taj sud pogrešno primijenio članak 375. stavak 5. ZPP-a i time počinio bitnu povreda odredaba ZPP-a iz članka 385. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Isto vrijedi i za utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava.
Nema, naime, pravičnog suđenja ako drugostupanjski sud ne razmotri bitne žalbene navode, osobito one koji jasno upućuju na proturječnost između razloga prvostupanjske presude i izvedenih dokaza, kao i praksu prvostupanjskog suda koja proturječi praksi drugostupanjskih i Vrhovnog suda. Takvi propusti drugostupanjskog suda u razmatranju žalbenih navoda daju mjesta zaključku da je time taj sud pogrešno primijenio članak 375. stavak 5. ZPP-a i time počinio bitnu povreda odredaba ZPP-a iz članka 385. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Isto vrijedi i za utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava.
Sve što je ovdje rečeno za primjenu članka 375. stavak 5. ZPP-a, mutatis mutandis vrijedi i za primjenu članka 396.a stavak 1. ZPP-a pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske.
Odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a ne smiju se u praksi parničnih sudova tumačiti isključivo gramatički. One imaju mjesta ciljnoj, restriktivnoj primjeni samo u slučaju da žalba ili revizija doista ne iznose ništa činjenično i/ili pravno bitno u odnosu na pobijanu nižestupanjsku odluku. U svakom slučaju te se odredbe ne smiju pretvoriti u sredstvo za lakše rješavanje sudačke »norme«.
SUDSKA PRAKSA PRESTAJE BITI JAVNO DOBRO
Obrazloženja sudskih presuda, osobito drugostupanjskih i Vrhovnog suda, javno se objavljuju. Mnogi drugostupanjski sudovi to čine na svojim internetskim stranicama, a Vrhovni sud već niz godina objavljuje sve svoje odluke, i to u cijelosti (izreku i obrazloženje, a daje i podatak o sucu ili vijeću koje je odlučivalo.). Tako su odluke visokih sudova, a osobito njihova obrazloženja u kojima se iznose, za pravnu praksu, važna stajališta bila dostupna ukupnoj javnosti. Dakako, to je bilo posebno važno za pravnike praktičare.
Upravo iz obrazloženja presuda drugostupanjskih i osobito Vrhovnog suda kao najvišeg redovitog suda u državi, svaka zainteresirana osoba može dobiti informaciju kako će se u sudskoj praksi protumačiti određeni sporni odnos ili pravna norma. Ako zainteresirana osoba zna za određenu sudsku praksu moguće je da se odluči da neće pokretati sudski spor, jer ima informaciju da će ga izgubiti. Znanje o tome kakva je sudska praksa u određenim, spornim pravnim odnosima ima, dakle, i ulogu prevencije od pokretanja (unaprijed) izgubljenih sporova.
Prema sadašnjoj zakonodavnoj situaciji, ni županijski ni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nemaju obvezu, uz svoju odluku u kojoj se pozivaju na razloge iz prvostupanjske odluke, na svojim internetskim stranicama objaviti razloge prvostupanjske odluke. To njihovo obrazloženje da prihvaćaju činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava (prema trećima, odnosno zainteresiranoj javnosti) dodatno čini - potpunom nepoznanicom (enigmom).
Za razliku od drugostupanjskih, Vrhovni sud Republike Hrvatske barem ima zakonsku obvezu uz takvu svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske ili druge odluke na koju se poziva (čl. 396.a. st. 2. ZPP-a).
Odluka dostupna samo parničnim strankama, ne i javnosti
U situaciji kad drugostupanjski sudovi ne moraju obrazlagati svoje odluke, niti moraju objaviti prvostupanjsku presudu na koju se pozivaju, njihovo pravno stajalište postaje dostupno samo strankama u konkretnom parničnom predmetu.
U situaciji kad drugostupanjski sudovi ne moraju obrazlagati svoje odluke, niti moraju objaviti prvostupanjsku presudu na koju se pozivaju, njihovo pravno stajalište postaje dostupno samo strankama u konkretnom parničnom predmetu.
Svima ostalima postaje dostupna samo lapidarna konstatacija da drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava. Nitko, dakle, osim parničnih stranaka u konkretnom predmetu ne može saznati s čim se to drugostupanjski sud činjenično i pravno slaže, koje pravno stajalište on smatra zakonitim, odnosno kako je protumačio neki propis.
Suđenje više nije javno
Time suđenje praktički prestaje biti javno. Redoviti drugostupanjski parnični sudovi zbog navedene zakonske odredbe dovedeni su u neustavni položaj, jer suđenje prestaje biti javno (arg. ex čl. 120. st. 1. Ustava). Prema toj ustavnoj odredbi presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske. To, prema našem stajalištu, podrazumijeva pravo javnosti da, upravo iz obrazloženja odluke svakog suda koji sudjeluje u procesu suđenja, sazna na kojoj se činjeničnoj i pravnoj osnovi takva odluka temelji.
Prije stupanja na snagu novele ZPP-a iz veljače 2013. odluke drugostupanjskog suda su, makar neformalno, bile izvor prava. Upućivale su kroz svoja obrazloženja, naime, ne samo stranke u konkretnom predmetu, već i treće zainteresirane osobe da neki propis valja primijeniti, omogućavale su da se vidi postoji li u istim činjeničnim i pravnim situacijama jednaka sudska praksa ili sudovi određeni propis različito tumače i primjenjuju. Takva mogućnost saznanja trećih o sudskoj praksi, kao bitnom orijentiru za ostvarenje ovdje rečenih ustavnih postavki, sada je jednim (nedovoljno domišljenim i promišljenim) potezom zakonodavčeva pera - izbrisana.
Jačanje pravne nesigurnosti
U uvjetima kad zakonodavac donosi brojne nove propise, koji su često nejasni ili međusobno proturječni, upravo je sudska praksa bila svjetionik i smjerokaz koji je označavao put kojim valja poći i popunjavala je zakonske praznine. Sada toga zapravo više nema. To je, dakle, doprinos hrvatske Vlade kao predlagatelja i Hrvatskog sabora kao zakonodavca, kroz izmjene ZPP-a, stvaranju daljnje pravne nesigurnosti u Republici Hrvatskoj.
U uvjetima kad zakonodavac donosi brojne nove propise, koji su često nejasni ili međusobno proturječni, upravo je sudska praksa bila svjetionik i smjerokaz koji je označavao put kojim valja poći i popunjavala je zakonske praznine. Sada toga zapravo više nema. To je, dakle, doprinos hrvatske Vlade kao predlagatelja i Hrvatskog sabora kao zakonodavca, kroz izmjene ZPP-a, stvaranju daljnje pravne nesigurnosti u Republici Hrvatskoj.
Postavlja se, naime, pitanje, kako će zainteresirana javnost uopće saznati kakva je sudska praksa u primjeni zakonskih odredaba? Odgovor je - nikako, sve dok obrazloženja sudskih odluka ne budu (opet) sadržavala jasne razloge, a ne pravnu floskulu sadržanu u rečenici da drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava.
I Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši redoviti sud u državi, potezom zakonodavčeva pera također je oslobođen obveze obrazlagati važan dio svojih odluka.
To za posljedicu ima iste, zapravo još i veće štetne posljedice, jer na taj način i praksa Vrhovnog suda kao najvišeg redovitog suda, postaje teže dostupna zainteresiranoj javnosti. Naime, za razliku od drugostupanjskih, Vrhovni sud Republike Hrvatske barem ima formalnu zakonsku obvezu uz takvu svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske ili druge odluke na koju se poziva (čl. 396.a. st. 2. ZPP-a). U svakom slučaju time i predlagatelj zakona (Vlada Republike Hrvatske na prijedlog svog ministra pravosuđa) i zakonodavac (Hrvatski sabor) jačaju područje pravne nesigurnosti u državi i narušavaju ionako krhak pravni sustav i položaj građana i pravnih osoba u njemu.
Važnost sudske prakse
U velikoj mjeri to će praktički onemogućiti (u odnosu na drugostupanjske odluke) ili znatno otežati (u odnosu na odluke Vrhovnog suda) sucima nižestupanjskih ili dugih sudova istog ranga, odvjetnicima, državnim odvjetnicima, pravnicima u gospodarstvu, javnim bilježnicima, pravnim znanstvenicima, kao najčešćim korisnicima sudske prakse, ali dakako i brojnim drugim zainteresiranima - da saznaju kakva je praksa drugostupanjskih sudova u parničnim predmetima, odnosno otežati pristup praksi Vrhovnog suda.
U velikoj mjeri to će praktički onemogućiti (u odnosu na drugostupanjske odluke) ili znatno otežati (u odnosu na odluke Vrhovnog suda) sucima nižestupanjskih ili dugih sudova istog ranga, odvjetnicima, državnim odvjetnicima, pravnicima u gospodarstvu, javnim bilježnicima, pravnim znanstvenicima, kao najčešćim korisnicima sudske prakse, ali dakako i brojnim drugim zainteresiranima - da saznaju kakva je praksa drugostupanjskih sudova u parničnim predmetima, odnosno otežati pristup praksi Vrhovnog suda.
Poznavanje sudske prakse iznimno je važno jer omogućuje da se ona koristi kao (neformalan, ali vrijedan) izvor prava koji daje smjernice kako se neki propis tumači, tj. što fizičke i pravne osobe mogu očekivati u konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Sadašnje zakonodavno stanje i primjena propisa članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a stvorit će dodatnu pravnu nesigurnost fizičkim i pravnim osobama koje pokušavaju ostvariti svoja prava kroz sudbeni sustav Republike Hrvatske.
POLOŽAJ USTAVNOG SUDA
Zanimljiva će biti reakcija Ustavnog suda Republike Hrvatske. Naime, izvjesno je da će Ustavni sud doći u prigodu odlučivati o ustavnoj tužbi u predmetu u kojem će imati isključivo obrazloženje prvostupanjskog suda i lapidarnu napomenu jednog ili oba viša redovita suda da se slažu s pravnim stajalištem prvostupanjskog suda.
Zanimljiva će biti reakcija Ustavnog suda Republike Hrvatske. Naime, izvjesno je da će Ustavni sud doći u prigodu odlučivati o ustavnoj tužbi u predmetu u kojem će imati isključivo obrazloženje prvostupanjskog suda i lapidarnu napomenu jednog ili oba viša redovita suda da se slažu s pravnim stajalištem prvostupanjskog suda.
Odredbe članka 375. stavak 5. i članka 396.a stavak 1. ZPP-a, koje omogućuju udobnost drugostupanjskim parničnim sudovima i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se ne moraju zamarati i mučiti oko obrazlaganja svojih odluka, otvaraju i pitanje - jesu li te odredbe u suglasnosti s odredbama o vladavini prava kao najvišoj vrednoti ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 3. Ustava), kao i ustavnim odredbama o jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava); jednakosti svih pred sudovima (čl. 26. Ustava) i o pravu na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava); zatim je li riječ o ograničenju primjene članka 120. Ustava o pravu javnosti da suđenje bude javno, kao i je li riječ o ograničenju žaliteljevih ili revidentovih prava da određeno i nedvosmisleno sazna zašto mu žalba ili revizija nisu osnovane, koje je ograničenje suprotno članku 16. stavak 2. Ustava.
PRIJEDLOG
Imajući na umu ovdje više puta spominjanu krhkost sadašnjeg pravnog sustava i veliki stupanj pravne nesigurnosti, prijeko je potrebno što prije promijeniti propise članka 375. stavak 5. i članka 396.a ZPP-a, odnosno brisati ih iz ZPP-a.
Imajući na umu ovdje više puta spominjanu krhkost sadašnjeg pravnog sustava i veliki stupanj pravne nesigurnosti, prijeko je potrebno što prije promijeniti propise članka 375. stavak 5. i članka 396.a ZPP-a, odnosno brisati ih iz ZPP-a.
Naime, nužno je da i visoki sudovi obrazlažu svoje odluke.
1 Nar. nov., br.148/11 - proč. tekst i 25/13 - u nastavku teksta: ZPP.
2 U skladu s hrvatskim jezikom bolji bi bio izraz prijašnje, umjesto u ZPP-u korištenog ranije.
3 Prihvaćeno u Vijeću ministara 17. studenoga 2010. na osnovi članka 15.b Statuta Vijeća Europe.
2 U skladu s hrvatskim jezikom bolji bi bio izraz prijašnje, umjesto u ZPP-u korištenog ranije.
3 Prihvaćeno u Vijeću ministara 17. studenoga 2010. na osnovi članka 15.b Statuta Vijeća Europe.
3.16.01. Parnični postupak