Imajući na umu složenost i aktualnost problema koji u ovom članku obrađujemo, a radi preciznosti i jasnoće, smatramo važnim ab initio dati objašnjenje pojma »stambena zgrada« te pojma »pravne osobnosti«.

U hrvatskom zakonodavstvu ne postoji jedinstvena definicija stambene zgrade. Tako Zakon o gradnji^[1]određuje dvije vrste zgrada. Prvo su zgrade definirane kao zatvorene i/ili natkrivene građevine namijenjene boravku ljudi, odnosno smještaju životinja, biljaka i stvari. Zgradom se ne smatra pojedinačna građevina unutar sustava infrastrukturne građevine. Kao drugo, zgrada javne namjene je zgrada ili dio zgrade koju koristi tijelo javne vlasti za obavljanje svojih poslova, zgrada ili dio zgrade za stanovanje zajednice te zgrada ili dio zgrade koja nije stambena u kojoj boravi više ljudi ili u kojoj se pruža usluga većem broju ljudi. Pravilnik o energetskim pregledima zgrada i energetskom certificiranju^[2], kao podzakonski akt, definira stambenu zgradu kao zgradu koja je u cijelosti ili u kojoj je više od 90 % bruto podne površine namijenjeno za stanovanje, odnosno koja nema više od 50 m² neto podne površine u drugoj namjeni. Stambenom zgradom smatra se i zgrada s apartmanima u turističkom području. 

Pozivanje na sintagmu »stambena zgrada« bez konkretne definicije možemo naći i u Zakonu o energetskoj učinkovitosti^[3], Zakonu o obnovi^[4], Zakonu o najmu stanova^[5], Zakonu o porezu na promet nekretnina^[6], Zakonu o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora^[7], Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima^[8]…. et seq.Dakle, ostaje nadati se da će potencijalni Zakon o upravljanju i održavanju stambenih zgrada, s obzirom na razrađenost materije, odražavati sustavan, praktičan i dosljedan pristup problematici stanovanja, ukloniti štetne posljedice neujednačenih pojmova stambene zgrade, što će imati utjecaja na pravnu sigurnost.

Kada govorimo o pravnoj osobnosti u hrvatskoj pravnoj teoriji, Klarić i Vedriš izlažu osnovnu definiciju pravne osobe, kako je poznaje građansko pravo, navodeći da je pravna osoba društvena tvorevina kojoj pravni poredak priznaje pravnu sposobnost. Budući da članak 77. st. 1. Zakona o parničnom postupku^[9] stranačku sposobnost^[10] izvodi iz pravne osobnosti, stambena zgrada nema niti ius standi in iudicio.Ipak, pravne osobe i njihov rad regulirane su mnoštvom propisa zbog velikog broja oblika u kojima se pravna osoba može pojaviti. Tako Zakon o trgovačkim društvima^[11] regulira osnivanje trgovačkih društava kao mogućih oblika pravnih osoba te ulogu osnovnih tijela putem kojih trgovačka društva poduzimaju radnje kojima sudjeluju u pravnom prometu (sklapaju ugovore, stvaraju prava i obveze te na drugi način ostvaruju svoju poslovnu i pravnu sposobnost).Osim društava, privatno pravo poznaje i različite druge entitete s pravnom osobnošću (exempli causa, zaklade, fundacije^[12], stečajna masa nakon prestanka postojanja stečajnog dužnika^[13]). Dakle, krug pravnih osoba zatvoren je iako postoje raznovrsni oblici, a možemo spomenuti da su pravne osobe s vremenom postale i subjekt kaznenog zakonodavstva.^[14]Time je kaznena odgovornost u užem smislu (odgovornost za kaznena djela), koja je dotad bila pridržana isključivo za fizičke osobe, proširena i na pravne osobe, entitete, kojima je pravni poredak priznao pravnu osobnost.

S druge strane, postoje i entiteti bez pravne osobnosti (suvlasništvo, zajedničko vlasništvo, bračna stečevina, nasljednička zajednica, stambena zgrada ...). Dakle, pozitivno pravo ne priznaje pravnu sposobnost stambenoj zgradi kao takvoj. Odredbe ZOV-a koje pravnu sposobnost vežu uz status fizičke ili pravne osobe, stambenoj zgradi nedvosmisleno odriču pravnu osobnost. Ne osporavajući nerazdvojivu povezanost materijalnopravnih i procesnopravnih odnosa nastalih u svezi s upravljanjem stambenim zgradama, treba istaknuti da ondje gdje je materijalno pravo, uvjetno govoreći, ograničavajućeg karaktera, pravila postupovnog prava nude određena rješenja. Naime, članak 77. st. 3. ZPP-a određuje da »parnični sud može, iznimno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji inače ne bi imali stranačku sposobnost, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti ovrha«. ZPP, dakle, za razliku od ZOV-a, koji ne dopušta mogućnost novih pravno sposobnih entiteta, krug nositelja stranačke sposobnost ostavlja otvorenim^[15]. Članak 77. st. 3. ZPP-a određuje da i nakon udovoljavanja nužnim pretpostavkama sud »može«, dakle ne mora, priznati stranačku sposobnost nekom obliku udruživanja, što je praktični problem ako se uzme u obzir potreba ujednačavanja sudske prakse i stvaranja predvidivih kriterija stranačke sposobnosti. Ipak, neovisno o opravdanosti sudskih odluka u konkretnom slučaju, dojam je da je stranačka sposobnost stambenim zgradama češće nepriznavana.

Tako... u postupku koji su pokrenuli suvlasnici stambene zgrade radi naplate sredstava zajedničke pričuve sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelji moraju biti svi preostali suvlasnici stambene zgrade, i to poimenično naznačeni^[16]. Suprotno utvrđuje odluka Županijskog suda u Varaždinu, koja naznačava da je … u postupku radi naplate zajedničke pričuve dovoljno da tužbu podnese samo jedan od suvlasnika zgrade ……^[17].

Nadalje, ... suvlasnici stambene zgrade nemaju stranačku sposobnost, već stranačku sposobnost ima svaki od suvlasnika zbog čega je kao tužitelje potrebno ponaosob navesti sve suvlasnike koji podnose tužbu. Sud prvog stupnja utvrđuje da je ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu naznačen kao »suvlasnici zgrade u K. I. G. Bb«, te da naznaka ovrhovoditelja nije u skladu s odredbom članka 77. st. 1. ZPP-a, koji se u ovršnom postupku primjenjuje u smislu članka 19. st. 1. Ovršnog zakona. Sud utvrđuje da je zaključkom od 13. srpnja 2005. godine sud pozvao ovrhovoditelja da ispravi prijedlog na način da kao ovrhovoditelja naznači fizičku ili pravnu osobu koja može biti stranka u postupku, te ga je upozorio na posljedice nepostupanja po zaključku. Kako ovrhovoditelj prijedlog nije ispravio u skladu sa zaključkom suda, sud prvog stupnja prijedlog je kao nepotpun odbacio temeljem odredbe članka 109. st. 4. ZPP-a. Činjenična utvrđenja, kao i pravnu ocjenu suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Neosnovani su žalbeni navodi ovrhovoditelja o tome da je sud zaključkom trebao pozvati ovrhovoditelja da dostavi podatak o imenima svih suvlasnika zgrade, jer je po ocjeni ovog suda sud pravilno zaključkom od 13. srpnja 2005. godine pozvao ovrhovoditelja da ispravi prijedlog na način da kao stranku navede fizičku ili pravnu osobu, a u smislu odredbe članka 77. st. 1. ZPP-a, jer stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Naime, i po ocjeni ovog suda naznaka ovrhovoditelja kao „suvlasnika zgrade” nije u skladu s odredbom članka 77. st. 1. ZPP-a, zbog čega takva naznaka ovrhovoditelja čini prijedlog za ovrhu nerazumljivim u smislu odredbe članka 106. st. 2. ZPP-a, jer ne sadrži sve ono što ta odredba propisuje. Po ocjeni ovog suda podnositelj prijedloga za ovrhu trebao je kao ovrhovoditelja naznačiti imenom i prezimenom suvlasnike zgrade koji podnose prijedlog, te je bio dužan naznačiti i sve ostale podatke u smislu odredbe članka 106. st. 2. ZPP-a, da bi se po prijedlogu moglo postupati. Kako po zaključku suda podnositelj prijedloga za ovrhu nije ispravio prijedlog, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 109. st. 4. ZPP-a kada je prijedlog kao nepotpun odbacio^[18].

Naime, ako više osoba ima neku stvar u svojem vlasništvu, tako da svakoj pripada po dio tog vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju, njihovi su suvlasnički dijelovi (čl. 36. st. 2. ZV-a). Kako su kao ovrhovoditelji, sada tužitelji, naznačeni suvlasnici bez poimence naznačenih osoba koje imaju u vlasništvu tu stvar, to je sud trebao provesti postupak radi otklanjanja tih nedostataka u smislu odredaba članaka 82. i 83. ZPP-a u svezi s člancima 106. i 109. ZPP-a, a ne priznavati tako označenom tužitelju svojstvo stranke prema članku 77. st. 3. ZPP-a. To iz razloga jer parnični sud može navedeno učiniti samo iznimno, a žalitelj s pravom ukazuje da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe da se tužitelj označava na takav način kada se točno zna tko su suvlasnici navedene zgrade, a koji svaki za sebe imaju stranačku sposobnost^[19]. 

Ako je postupak radi plaćanja zajedničke pričuve pokrenut po zakonskom zastupniku (upravitelju zgrade) u ime suvlasnika, time da su suvlasnici označeni kao parnične stranke, tada su suvlasnici dužni dokazati aktivnu legitimaciju zemljišnoknjižnim izvatkom ili prilaganjem ugovora o kupnji posebnih dijelova nekretnina^[20]. Nadalje, … predstavnik suvlasnika nije ovlašten zastupati suvlasnike pred sudom u postupku radi isplate zajedničke pričuve^[21].

Iako će se udovoljenje pretpostavkama članka 77. st. 3. ZPP-a uvijek procjenjivati kao pitanje quaestio facti, analiza prakse pokazuje kako je relativno mali broj (objavljenih) sudskih odluka koje stambenoj zgradi stranačku sposobnost uistinu i priznaju^[22].

Disolucijom nekadašnje države, nove i samostalne države naslijedile su model reguliranja upravljanja stambenim zgradama koji je više desetljeća bio prisutan na ovim prostorima. U takvim (ne)prilikama, svaka država krenula je svojim putem u reformiranju sustava upravljanja stambenim zgrada i reguliranja pitanja pravne osobnosti stambenih zgrada. ZOV je uveo temeljite promjene, regulirao je upravljanje zgradama na sasvim nov način. Regulira se uspostava međusobnih odnosa, interakcija triju oblika vlasništva, koji čine prirodnu međupovezanost. Nadalje, ZOV je uveo obvezu svakog suvlasnika-vlasnika stana da upravlja svojim vlasništvom i suvlasništvom, da odlučuje o svemu što se tiče zgrade koja je u suvlasništvu. Također, naložio je da se suvlasnici zgrade moraju brinuti, oni i nitko drugi, o svom vlasništvu tako da se zgrada može normalno koristiti u graditeljskom i funkcionalnom smislu. Između njih postoji solidarna - aktivna i pasivna obveza. Pri tomu, etažni vlasnici dužni su ex lege odrediti osobu koja će obavljati poslove upravitelja. U praktičnom pogledu, a zbog problema koji se javljaju izvršavanjem (su)vlasničkih ovlasti, suvlasništvo je postala majka svih svađa (communio est mater rixarium).

Slovenija je 90-ih godina prošlog stoljeća prolazila u problematici stanovanja slične probleme kao i Republika Hrvatska, dakle prodaju društvenih stanova stanarima i vraćanje vlasništva privatnim osobama kojima je oduzeta imovina. Ipak, iskorak je napravljen činjenicom da je slovenski Ustav (čl. 78.) odredio da država treba osigurati primjereno stanovanje^[23]. Sam koncept primjerenog stanovanja dio je šire problematike, koja je ponajprije definirana Stambenim zakonom iz 2003., koji je od svog implementiranja mijenjan i dopunjavan desetak puta (čl. 10.)^[24]. Ipak, sam Zakon je lex specialis pa se supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o vlasništvu^[25] (čl. 2. st. 1.). Uz mogućnost koju daje Zakon o parničnom postupku^[26], za ovaj članak bitno je spomenuti i mogućnost stanara suvlasnika da se organiziraju kao pravna osoba. Pri tomu takva odluka mora biti jednoglasna. Stanari moraju donijeti statut, upisati se u poseban registar, dok predstavnik stanara ima ovlasti direktora, koji ima ovlast zaključiti poslove vezane uz vođenje zgrade, dakle u ime i za račun zgrade (čl. 72.-77.). Takva pravna zajednica može upravljati samo tom zgradom i ne smije ulaziti ni u kakve druge pravne djelatnosti. Spuštajući se na praktičnu razinu, doktrina ukazuje kako je jako mali broj zgrada organiziran prema modelu pravne osobe, dok je, s druge strane, judikatura slovenskih sudova u prepoznavanju i priznavanju pravne sposobnosti zajednici suvlasnika stambenih zgrada neujednačena. Sve više slučajeva pokazuje da sudovi takvim zajednicama zabranjuju pravnu sposobnost. Primjerice, vlasnici stanova stambene zgrade sami po sebi nemaju sposobnost da budu stranka u postupku[27]. Da praksa slovenskih sudova nije jedinstvena, potvrđuje i odluka Vrhovnog suda, koji je prihvatio reviziju o tomu je li takva zajednica aktivno legitimirana za vođenje određenih operativnih poslova zgrade^[28]. Dakle, problem je nepreciznost i neujednačenost sudske prakse glede aktivnog postupovnog legitimiteta, što je izravna posljedica nepriznavanja pravne sposobnosti stambenim zajednicama ex lege.

Do implementacije Zakona o stanovanju i održavanju zgrada iz 2016.^[29]ovo su područje regulirala tri različita zakona. Glede pojma i pravnog statusa stambene zajednice, nju čine svi vlasnici posebnih dijelova stambene, odnosno stambeno-poslovne zgrade. Stambena zajednica ima status pravne osobe, koji stječe trenutkom kada najmanje dvije osobe postanu vlasnici dvaju posebnih dijelova. U javnopravnim odnosima i postupcima u kojima je propisano da se vlasnik zgrade pojavljuje kao stranka, svojstvo stranke u tim postupcima ima spomenuta stambena zajednica. Ako zgrada ima više cjelina sa zasebnim ulazima, vlasnici posebnih dijelova svake od tih cjelina mogu formirati stambenu zajednicu ulaza, na koju se sukladno primjenjuju sve odredbe tog Zakona koje se odnose na stambenu zajednicu zgrade u cjelini. U situaciji kada su formirane zasebne stambene zajednice po ulazima, za radove na zgradi kao cjelini, kao i za odlučivanje o načinu korištenja i održavanja zemljišta za redovitu uporabu zgrade potrebna je suglasnost većine od ukupnog broja stambenih zajednica po ulazima. U navedenom slučaju suglasnost u ime stambene zajednice ulaza potpisuje upravnik stambene zajednice ulaza, a ugovor s investitorom potpisuje osoba koju za to ovlaste upravnici stambenih zajednica ulaza koji su dali suglasnost. Također, bitno je spomenuti da se stambena zajednica upisuje u registar stambenih zajednica. Poslovno ime stambene zajednice pod kojim se ona pojavljuje u pravnom prometu obvezno sadržava naziv »stambena zajednica« i adresu zgrade za koju je formirana (čl. 16.). U praksi, iako je već prošlo neko vrijeme od implementiranja propisa, nisu postignuti očekivani rezultati Zakona, što je rezultiralo činjenicom da su mnoge stambene zgrade ostale pravno i faktički neorganizirane. 

Osnovni pravni izvor etažnog vlasništva u Njemačkoj je Zakon o stambenom vlasništvu iz 1951.^[30] Osim sa spomenutim Zakonom, odnosi suvlasnika, odnosno etažnih vlasnika regulirani su i nizom drugih kako zakonskih, tako i podzakonskih propisa. Za predmetnu problematiku bitan je članak 10. st. 6. Zakona o stambenom vlasništvu, koji naznačava da stambena zajednica može tužiti i biti tužena na sudovima. Važna promjena u sudskoj praksi je odluka Njemačkog Saveznog suda iz 2005.^[31], gdje je sud zauzeo stajalište da je zajednica suvlasnika stambene zgrade pravno sposobna sklapati pravne poslove, tj. kada je riječ o upravljanju zajedničkom imovinom, njemački sud imenuje takvu pravnu sposobnost Teilrechtsfahigkeit ili djelomičnu pravnu sposobnost. U sveobuhvatnom objašnjenju presude, sud objašnjava zašto je, unatoč činjenici da je postojala drukčija pravna praksa i pravni vakuum, drukčije odlučio prepoznajući pravnu sposobnost zajednici suvlasnika stambene zgrade.

Ako se osvrnemo na problematiku iz povijesne perspektive, institut dodjeljivanja statusa pravne osobe stambenoj zgradi nije terra incognita hrvatskog prava. Naime, prema Uredbi o upravljanju stambenim zgradama iz 1953. kao i kasnijem Općem Zakonu o stambenim zajednicama, stambena zajednica je definirana kao pravna osoba.

Analizirajući iz pozitivnopravne perspektive, postavlja se pitanje postoji li u hrvatskom pravu mogućnost priznavanja pravne sposobnosti stambenoj zgradi i postoji li, uopće, potreba za to. Naime, jedno od bitnih obilježja stambene zgrade, sukladno relevantnim propisima, činjenica je da ona nema zakonom definiranu pravnu osobnost, čime su nositelji prava i obveza isključivo suvlasnici koji stupaju u obvezne odnose. To, međutim, ne znači da se ne proizvode izravni učinci prema trećim osobama. Štoviše, stambena zgrada i bez posebnog priznanja statusnog prava izdvaja se kao oblik udruživanja koji ima čvrsto oblikovan identitet na obveznopravnoj razini. Dakle, bez obzira na činjenicu da stambena zgrada nije sama po sebi pravna osoba, ona ima svoja tijela poput drugih formaliziranih pravnih udruženja.Reguliranje odnosa u stambenoj zgradi je, pozitivnopravno, kvalitetno uspostavljena na materijalno-normativnoj razini. Problem se pojavljuje u provedbi tog instituta u praksi, što je vidljivo, primjerice, u slučaju problema prisilne naplate pričuve. Upravo u svezi s pričuvom najočitije su (loše) posljedice nepriznavanja pravne sposobnosti zajednici suvlasnika. 

Ipak, spuštajući se na empirijsku razinu, svjedoci smo da postojećeiskustvo sa zakašnjenjem, dvojbama i raspravama u pripremi i izmjenama propisa kojima se regulira kvalitetno održavanje stambenog fonda, pokazuju da je opasno u odnosu na usvojenu kodifikaciju zauzeti »tvrdo« i »neelastično« stajalište, već da bi zakonodavac trebao biti otvoren za proces prilagodbe potrebama tržišta. Naše stajalište potvrđuju i dosadašnja poredbenopravna rješenja, primjerice, da bi trebalo u pravnom poretku stambenim zajednicama priznati pravnu sposobnost te im dopustiti da djeluju u pravnom prometu, kao i pred sudovima. Time bi se otklonile sve nedoumice i vjerovnicima oko toga koga će tužiti. Ovisno o tomu, ovrha bi se provodila na imovini koja pripada točno određenom pravnom subjektu, a paralelno bi se olakšala i dostava akata. 

Prvi je da se implementira spomenuto rješenje kroz novo zakonsko uređenje, koje bi reguliralo upravljanje i održavanje stambenih zgrada. To, međutim, ne znači da se strana prava proizvoljno mogu miješati, da bi se stvorilo novo pravo. Štoviše, nužna je jasna orijentacija na osnovi jednog određenog prava, u našem slučaju njemačkog, jer novi zakoni, koji se ne temelje na homogenom, u praksi ispitanom osnovnom sustavu, nužno su i zakoni s kojima se ni u drugim pravnim sustavima nema iskustva. Naime, postulati nomotehnike nalažu da je jasna orijentacija na već postojećem sustavu s pozitivnim iskustvom u praksi smislena, zbog toga jer takva situacija omogućava korištenje inozemne sudske prakse i stručne literature kao pomoćnog sredstva u rješavanju problema koji se javljaju u primjeni zakona. 

Drugi je da sudovi počnu priznavati ius standi in iudicio stambenim zgradama. Stambena zgrada u većini slučajeva udovoljit će kriterijima iz članka 77. st. 3. ZPP-a jer je riječ o obliku udruživanja koji, iako nema pravnu osobnost, prema svojim osobinama sliči pravnoj osobi, posebno jer ima trajnu organizaciju i zajedničku imovinu s kojima nastupa u pravnom prometu. Osim toga, u konkretnom slučaju trebat će ocijeniti ima li stambena zgrada procesnu legitimaciju u odnosu na neposredan predmet spora te jesu li prava i obveze o kojima se raspravlja (posredan predmet spora) u svezi s ostvarenjem njezina cilja. Dakako, s obzirom na potrebe pravne sigurnosti i ujednačavanja sudske prakse, treba zagovarati ujednačavanje kriterija tako da se priznavanje stranačke sposobnosti ne svodi na sudsku samovolju.

[1] Nar. nov., br. 153/13 i 20/17.
[2] Nar. nov., br. 48/14, 150/14, 133/15, 22/16, 49/16, 87/16, 17/17 i 77/17 (88/17).
[3] Nar. nov., br. 12/14.
[4] Nar. nov., br. 24/96, 54/96, 87/96, 57/00, 38/09, 45/11 i 51/13.
[5] Nar. nov., br. 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06.
[6] Nar. nov., br. 115/16.
[7] Nar. nov., br. 125/11 i 64/15.
[8] Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u nastavku teksta: ZOV.
[9] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta: ZPP.
[10] Stranačka je sposobnost, inače, apstraktna sposobnost biti nositeljem procesnih prava i dužnosti, neovisna o pojedinoj parnici.
[11] Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15.
[12] Članak 2. st. 7. Zakona o zakladama i fundacijama (Nar. nov., br. 36/95 i 64/01).
[13] Članak 438. Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 71/15 i 104/17).
[14] Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela (Nar. nov., br. 151/03, 110/07, 45/11 i 143/12).
[15] Vidi Dika, M., Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 31. et seq.
[16] Visoki trgovački sud RH, Pž-5319/06 od 17. rujna 2008. (Trgovački sud Šibenik, P-140/06 od 4. srpnja 2006.).
[17] Gž-2643/15-6 od 16. prosinca 2016.
[18] Županijski sud u Koprivnici, Gž-1757/05-2 od 4. studenoga 2005.
[19]Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž 5319/06-4.
[20] Županijski sud u Varaždinu, Gž-97/09-2 od 18. ožujka 2009.
[21] Županijski sud u Varaždinu, Gž-885/15-3 od 2. svibnja 2016.
[22] Vidi, Dika, M., Građansko parnično pravo - stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, IV. knjiga, Narodne novine, 2008., str. 34. et seq.
[23] Ur. l. RSl, br.33/91-I, 42/97, 66/00, 24/03, 69/04, 68/06, 47/13 i 75/16. »Država ustvarja možnosti, da si državljani lahko pridobijo primerno stanovanje.«
[24]Stanovanjski zakon (Ur. l. RSl, br.69/03, 18/04 - ZVKSES, 47/06 - ZEN, 45/08 - ZVEtL, 57/08, 62/10 - ZUPJS, 56/11 - odl. US, 87/11 i 40/12 - ZUJF, 14/17 - odl. US i 27/17).
[25] Stvarnopravnega zakonika (Ur. l. RSl, br.87/02 i 91/13).
[26] Čl. 76. Zakona o pravdnem postopku (Ur. l. RSl, br.73/07 – proč. tekst, 45/08 - ZArbit, 45/08, 111/08 - odl. US, 57/09 - odl. US, 12/10 - odl. US, 50/10 - odl. US, 107/10 - odl. US, 75/12 - odl. US, 40/13 - odl. US, 92/13 - odl. US, 10/14 - odl. US, 48/15 - odl. US, 6/17 - odl. US i 10/17): »Sud može, iznimno, s pravnim učinkom u konkretnom slučaju, prepoznati karakter stranke i u onim oblicima udruživanja koji nemaju sposobnost da budu stranka prema prvom i drugom stavku ovog članka, ako utvrdi da u svjetlu spornog slučaja u suštini ispunjavaju uvjete za stjecanje sposobnosti osobito ako imaju imovinu koja može biti predmet ovrhe. Ne postoji posebna žalba protiv odluke iz trećeg stavka ovog članka, kojom se priznaje svojstvo stranke na sudu.«
[27] VSL, sklep I Cp 1716/2010. ili VSL, sklep I Ip 3340/2010.
[28]Sklep II DoR 154/2013.
[29] Sl. gl. RS, br. 104/16.
[30] Gesetz über das Wohnungseigentum und das Dauerwohnrecht (Wohnungseigentumsgesetz) v 15. 3. 1951. (BGBl I 1951 S 175, 209) idF v 1. 7. 2004. (BGBl I 2004 S 718).
[31] BGH, Beschluss vom 2. 6. 2005 - V ZB32/05; LG Munchen.