1. POVOD
U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VTSRH Pž 7896/2011-4 od 15. 4. 2015.) zauzeto je sljedeće stajalište: „Da bi se ugovor zbog neispunjenja mogao raskinuti, nužno je da tražbina koja proizlazi iz toga ugovora, a zbog čijeg se neispunjenja namjerava raskinuti ugovor, nije zastarjela…… Izjava o raskidu ugovora mora biti dana prije proteka roka za zastaru, kao što i primjereni naknadni rok dužniku mora isteći prije nego protekne zastarni rok; učinci raskida ugovora moraju također nastupiti unutar zakonom propisanog zastarnog roka za ispunjenje. Drugim riječima, nije moguće raskinuti ugovor zbog neispunjenja obveze ako je protekao zastarni rok za ispunjenje te obveze. Naknadni rok za ispunjenje obveze dodijeljen dužniku, neće dovesti do raskida ugovora po samom zakonu, ako je naknadni rok za ispunjenje istekao nakon što je protekao zastarni rok za ispunjenje ugovorne tražbine“.

Ukratko, odluka VTSRH-a povezala je pravo na raskid ugovora jednostranim očitovanjem volje i pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze tako što je i rok za davanje očitovanja i rok istekom kojeg nastaju učinci očitovanja, te se smatra da je ugovor raskinut, ograničavaju zastarnim rokom za zahtjev za ispunjenje ugovorne obveze.

2. UČINCI STAJALIŠTA PRESUDE VTSRH-a
Ako bi se prihvatilo ovo stajalište, postavilo bi se pitanje ima li ugovorna strana koja je ispunila obvezu pravno sredstvo kojim postiže povrat ispunjenog. Drugim riječima, otvara se pitanje postoji li pravna osnova na kojoj bi trebalo usvojiti zahtjev za povrat ili naknadu ispunjenog.

Odgovor na ovo pitanje treba početi od uočavanja bitnih elemenata situacije. Ako ugovor nije bio ništetan ni poništen, savjesna strana ispunila je obvezu u okviru ugovora. Ako ugovor nije moguće raskinuti nakon proteka zastarnog roka u kojem je savjesna strana mogla postići ispunjenje bez volje nesavjesne strane, ugovor i nadalje obvezuje ugovorne strane. Ali, prigovorom zastare nesavjesna strana može postići odbijanje savjesne strane za ispunjenje obveze.

Budući da je riječ o ugovornom odnosu, otpada mogućnost da bi se u postojećoj situaciji primijenila pravila o izvanugovornoj odgovornosti za štetu i poslovodstvu bez naloga. Također otpada primjena pravila o stjecanju bez osnove. Pravo zahtijevati povrat onoga što je prešlo u imovinu druge osobe ima osoba dio čije imovine je prešao u imovinu druge osobe „,a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu“¹, a „obveza vraćanja… nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“². U slučajevima u kojima ugovor nije raskinut obveze strana postoje i on je bio osnova za prijelaz dijela imovine kojim je savjesna strana ispunila obvezu, u imovinu nesavjesne strane.

Savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu štete zbog zakašnjenja. Neprijeporno je da je imovina savjesne strane umanjena za ono što je ispunila, dakle da je pretrpjela štetu. Također je neprijeporno da je zakašnjenjem s ispunjenjem svoje obveze nesavjesna strana poduzela štetnu radnju, odnosno propuštanje. Međutim, između štetne radnje, odnosno propuštanja, i štete mora postojati adekvatna uzročna veza. Znači da štetna radnja prema pravilima ljudskog iskustva redovito dovodi do štetne posljedice, da je adekvatan uzrok onaj koji je tipičan za nastanak štetnog učinka³.

Je li umanjenje imovine ugovorne strane za vrijednost onoga što je ispunila prema pravilima ljudskog iskustva redovita posljedica zakašnjenja ili neispunjenja obveze druge ugovorne strane? Odnosno, je li zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze tipičan uzrok za smanjenje imovine druge ugovorne strane? Ova pitanja zahtijevala bi podrobniju raščlambu, ali na njih ne bismo mogli dati pozitivan odgovor. Barem preliminarno. Dakle, čini se da savjesna strana ne bi mogla uspjeti sa zahtjevom za naknadu štete zbog zakašnjenja druge strane zbog izostanka adekvatne uzročne veze između zakašnjenja nesavjesne strane i umanjenja njezine imovine ispunjenjem ugovorne obveze.

Stoga imovina nesavjesne strane ostaje uvećana, a imovina savjesne strane umanjena, za vrijednost onoga što je savjesna strana ispunila. Unatoč zakašnjenju s ispunjenjem imovina ugovorne strane ostaje povećana, a imovina ugovorne strane koja je uredno ispunila obvezu ostaje smanjena, što držimo moralno neprihvatljivim.

3. ANALIZA OBRAZLOŽENJA PRESUDE VTSRH-a I ALTERNATIVA
Sklapanjem dvostranoobveznog ugovora obje strane stječu subjektivno pravo koje se naziva tražbina i koje ugovornu stranu sa svojstvom vjerovnika ovlašćuje da primi ispunjenje činidbe (davanje, činjenje, propuštanje, trpljenje), a od dospijeća i da zahtijeva ispunjenje, odnosno da tužbom, prijebojem ili prigovorom postigne ispunjenje i protiv volje dužnika. Nastupanjem zastare pravo koje je drugo navedeno prestaje, ali pravo primiti ispunjenje postoji i dalje.

Pravo raskinuti ugovor jednostranom izjavom volje nije sastavni dio prava koje ugovorna strana stječe samim sklapanjem ugovora, nego ga stječe samo ako druga strana ne ispuni obvezu do isteka roka za ispunjenje⁴. Međutim, ona ga u stvari, u pravilu, ne stječe u tom trenutku⁵, nego tek u trenutku kad istekne naknadni rok dužine primjerene prema okolnostima slučaja, jer drugoj strani, u pravilu, pripada pravo na primjereni naknadni rok za ispunjenje⁶.

Istovremeno, zastarni rok za zahtijevati ispunjenje počinje teći prvog dana poslije dana kojeg je istekao rok za ispunjenje, a dužnik nije ispunio obvezu, pa u pravilu ovaj zastarni rok počinje teći prije trenutka u kojem je ugovorna strana mogla raskinuti ugovor jednostranim očitovanjem volje. Koliko ranije počinje teći ovisi o okolnostima slučaja, jer o njima ovisi dužina primjerenog naknadnog roka prije čijeg isteka ugovor ne može biti raskinut. Stoga, čak i ako bi se trajanje prava na jednostrani raskid ugovora vezalo uz zastarne rokove, rok se u pravilu ne bi smio računati od pada druge strane u zakašnjenje, nego od isteka primjerenog naknadnog roka za ispunjenje.

Zastarni i prekluzivni rokovi postoje zbog sankcioniranja pasivnosti odnosno propuštanja vjerovnika nekog zahtjeva odnosno imatelja prava. Vjerovnikova pasivnost, odnosno nebriga glede ostvarivanja njegove tražbine, opravdava bitno unaprjeđenje dužnikova pravnog položaja koje se zbiva nastupom zastare odnosno istekom zastarnog roka. Kad zastarni rokovi ne bi postojali, pravni položaj dužnika zauvijek bi ostao bitno teži.

Odredbe ZOO-a o raskidu ugovora zbog neispunjenja odnosno zakašnjenja⁷ nalaze se u dijelu koji uređuje učinke dvostranoobveznih ugovora⁸. Smisao sklapanja dvostranoobveznih ugovora za obje ugovorne strane je u ispunjenju obveza i jedne i druge strane. Može se reći da bez postojanja (u pravilu, uzajamnih) obveza obiju strana, ni jedna od njih ne bi sklopila ugovor i da se svrha sklapanja ugovora postiže tek ispunjenjem obveza obiju strana. Stoga objema stranama pripada pravo raskinuti ugovor jednostranim očitovanjem volje zbog predvidivog neispunjenja⁹ i zbog stvarnog neispunjenja obveze druge strane¹⁰. To pravo pripada stranama čak i kad za neispunjenje druga strana ne odgovara upravo zbog toga što ispunjenje vlastite obveze bez ispunjenja obveze druge strane sklopljenom ugovoru oduzima smisao odnosno svrhu. Istovremeno samim raskidom ugovora pravni položaj ni jedne strane se niti pogoršava niti poboljšava u odnosu na pravni položaj u kojem su bile prije sklapanja ugovora. Stoga držimo da navedeni razlozi koji opravdavaju zastarne rokove i učinke zastare otpadaju kad je riječ o raskidu ugovora jednostranim očitovanjem volje.

Zahtjev za postojanje pravne sigurnosti, odnosno izvjesnosti glede vlastitog pravnog položaja, ipak ostaje, iako ZOO nema odgovarajuću izričitu odredbu, nego se o njegovu postojanju može zaključiti iz odredbi o rokovima, makar oni bili određeni kao razumni ili primjereni, i pravnim posljedicama propuštanja rokova. Vrijeme u koje ugovorna strana stječe pravo raskinuti ugovor jednostranim očitovanjem volje određeno je u ZOO-u, ali ne i rok za izvršavanje tog prava.

Suglasni smo s time da zahtjev za pravnom sigurnošću, odnosno izvjesnošću, zahtijeva vremensko ograničenje prava ugovorne strane da raskine ugovor jednostranim očitovanjem volje i donekle razumijemo pribjegavanje odluke VTSRH-a odredbama o zastari jer iz odredbi ZOO-a o raskidu ugovora zbog neispunjenja nije moguće odrediti rok u kojem treba očitovati volju za raskid. Istovremeno, implicitno poistovjećivanje prava postići ispunjenje dužnikove obveze i protiv njegove volje (zastarnog roka), koje bitno utječe na pravni položaj strana s pravom utrnuti obveze ugovornih strana, koje ne utječe na pravni položaj strana, držimo vrlo dvojbenim. Posebno s obzirom na učinak u promatranom slučaju.

Volja za poduzimanje pravnog posla može se očitovati, tj. pravni poslovi mogu se poduzeti svakim „ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave“¹¹. Neprijeporno je da izraz ponašanje upućuje poglavito na aktivnost, ali taj izraz u jedva nešto širem smislu treba shvatiti i kao propuštanje, jer se u odgovarajućim okolnostima i iz propuštanja sa sigurnošću može zaključiti o postojanju i sadržaju volje određene osobe. Usto, kad je riječ o ponuđenom i ponuditelju koji su u stalnoj poslovnoj vezi glede istog tipa i sadržaja ugovora i položaja strana, ZOO propuštanju ponuđenog pripisuje prihvat ponude, a time i nastanak njegovih obveza. Ako u tim okolnostima propuštanjem nastaju obveze, propuštanju treba priznati i mogućnost utrnuća obveza koje kao takvo nije na štetu pravnog položaja druge strane.

Stoga, ako savjesna strana, nakon pada druge strane u zakašnjenje, prema drugoj strani uopće nije očitovala volju i ako nije zahtijevala ispunjenje, odnosno koristila sredstva koja joj pripadaju kad joj pripada zahtjev (tužba, prijeboj, prigovor), može se uzeti da je očitovala volju za raskid ugovora. Ako je nakon trenutka u kojem je ta strana stekla pravo na raskid ugovora jednostranim očitovanjem volje proteklo vrijeme koje se može ocijeniti kao primjeren naknadni rok za ispunjenje, a strana je i nakon toga ostala pasivna, držimo da je ugovor raskinut neovisno o isteku zastarnog roka za zahtijevati ispunjenje. Uz prihvaćanje ovog stajališta, ugovorna strana mogla bi zahtijevati povrat ispunjenog temeljem pravila o stjecanju bez osnove, jer je raskidnom ugovora nestala pravna osnova za prijelaz toga dijela njezine imovine. Pravni položaj druge ugovorne strane ne bi bio oštećen, nego bi se ona našla u istom položaju kao što je bio prije sklapanja ugovora.