informator: Naša ekonomska stvarnost u Hrvatskoj opisuje se različitim pojmovima, kao što su ekonomija, ekonomika, gospodarstvo, privreda, ekonomska politika, gospodarska politika, itd. Govori se o razvoju i uporabi ekonomske znanosti, a vidimo da mnogo poduzeća, posebice u zadnjih nekoliko godina, odlazi u stečaj i propada.

Zanima nas kakvo je stanje teorijske ekonomije kod nas i kako se ona upotrebljava u gospodarskom sustavu i politici? Kakva je stručna osposobljenost ljudi koji djeluju u politici i gospodarskom sustavu?

Đ. Š. Medić: Postavili ste puno krupnih i važnih pitanja na koja u kratkom razgovoru ne mogu odgovoriti cjelovito. Mogu samo naznačiti neke elemente za iscrpnije odgovore, odnosno za širi razgovor kojeg možemo obaviti nekom drugom prigodom. Točno je da na našoj ekonomskoj i političkoj sceni postoji velika zbrka oko ekonomskih i političkih pojava, procesa i odnosa. Ona se očituje u zbrci pojmova koji se neprecizno i nejasno upotrebljavaju u svakodnevnom govoru te ekonomskim i političkim raspravama. Tako se, primjerice, ekonomska misao suprostavlja ekonomskoj praksi, gdje se pod sintagmom 'ekonomska praksa' misli na svakodnevnu proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju materijalnih dobara i usluga, unutar institucijskih i tehnoloških ograničenja. Ideje i teorije se tretiraju kao nešto što je izvan ekonomske prakse, što treba spoznati i onda mehanički unijeti u praksu, tj. vješto primijeniti u svakodnevnom poslovanju radi stjecanja profita ili neke druge zarade, bez obzira na to kako u tom procesu prolaze ostali sudionici.

Sintagma ekonomska praksa’ često se upotrebljava u još užem smislu, tj. kao oznaka za trgovanje, ekonomično poslovanje i bogaćenje, što su stari Grci označavali terminom hrema-tistika.To je sužen i pogrešan pristup.

Naša ukupna ekonomska stvarnost sastoji se, prvo, od idejnog dijela, tj. od ideja, pojmova, percepcija, načela, koncepcija i teorija, te, drugo, od materijalnog dijela, tj. od ljudske djelatnosti u proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji materijalnih dobara i usluga. Oni čine jednu (međusobno uvjetovanu) cjelinu i ne treba ih tako strogo odvajati, već samo metodički i u prvom koraku.

Ideje, odnosno način mišljenja, prethode svakom ekonomskom ponašanju. Sve što vi ili ja danas svjesno činimo u ekonomskim procesima, prethodno je već nastalo u svijetu ideja, u našem načinu razmišljanja, u našoj volji, u našim ciljevima koji potiču i usmjeravaju naše ponašanje. Razni oblici ekonomske misli (pojmovi, koncepcije, teorije, politike itd.) jesu, dakle, idejni dijelovi i oblici ekonomske prakse. Proizvode se na idejnoj, poslovnoj i političkoj sceni, a pojavljuju često kao robe koje imaju svoje proizvođače i svoje potrošače. Ako su idejni elementi ekonomske prakse pogrešni ili ispravni, ali nedovoljno poznati građanima i subjektima odlučivanja, ili pogrešno upotrebljeni, tada će i materijalni dio ekonomske prakse (proizvodnja, razmjena raba, poslovanje ili zakonsko reguliranje poslovanja, itd.) biti neučinkovito, nepravedno i bitno različito od proklamiranih ciljeva vođenja, upravljanja ili razvoja. O tome se, na žalost, malo govori, jer je teorijska ekonomija na našim sveučilištima jako zapostavljena. Danas je teorijska ekonomija u Hrvatskoj za postavljena i potisnuta od subjekata koji daju prednost grubom pragmatizmu i tzv. poslovnoj ekonomici koja je utemeljena na pogrešnim idejnim temeljima. Poslovna ekonomika se pogrešno označava terminom 'poslovna ekonomija' jer se kod nas često ne razlikuje ekonomija kao veliko područje društvenih znanosti, i ekonomika kao jedna od znanstvenih disciplina unutar ekonomije. Ne razlikuje se ekonomistički pristup od, recimo, politekonomskog, socioekonomskog ili managerskog pristupa.

Mnoga poduzeća otišla su u stečaj koji je unaprijed programiran u svijetu ideja i »velike« politike upravljanja ovim prostorima. Teorijska ekonomija koja se pojavljuje na svjetskoj i domaćoj akademskoj sceni, nudi dovoljno znanja o uspješnom izlasku iz tranzicijske krize u Hrvatskoj. Međutim, na našoj političkoj sceni postoji veliki konflikt interesa i nedostatak ideja, znanja, volje i politika koje oblikuju socijalni konsenzus oko strategije razvoja Hrvatske.

Kod nas još ne postoje organizirane institucije za sistematsko, recimo poslijediplomsko, izučavanje ekonomske teorije i ekonomske politike, odnosno za stručno osposobljavanje političara u pojedinim sektorima, primjerice za makroekonomski managament. Kolegij Makroekonomski manage-ment nedavno je formiran na poslijediplomskom studiju Ekonomske teorije i politike kojeg osobno vodim i koji je nedavno formiran na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Procjenjujem da su naši manageri u poduzećima (tj. mikro-manageri) bolje obrazovani od političara koji upravljaju ekonomskim sustavom i državom, tj. od policy maker-a i makromanagera. Mikromanageri bi bolje upravljali poduzećima kad policy makeri i makroma-nageri ne bi često (tj. sa svakom promjenom vlade) mijenjali pravne norme i druge institucije, što znači promjenu pravila igre. Promjena pravila ekonomsko-političke igre u tijeku same igre nije preporučljiva politika upravljanja niti politika razvoja.

informator: Iz kojih izvora, odnosno udžbenika studenti stječu potrebna teorijska znanja? Jesu li oni koncipirani na razini današnjeg stanja ekonomske znanosti?

Đ. Š. Medić: Na ekonomskim fakultetima u Hrvatskoj studenti stječu teorijska znanja u tijeku čitavog četverogodišnjeg studija. Oni koriste razne udžbenike. Najvažnija su fundamentalna teorijska znanja (ekonomistička, politekonomska, socioekonomska itd.) koja studenti stječu u temeljnom i uvodnom ekonomsko-teorij-skom kolegiju na ekonomskim i pravnim fakultetima. Temeljni i uvodni kolegij koncipira se obično kao Politička ekonomija ili kao Economics, odnosno kao Ekonomika, što se kod nas pogrešno prevodi kao Ekonomija.

Na ekonomskim fakultetima temeljni i uvodni ekonomsko-teorijski kolegij se sada naziva Poče/a ekonomije ili Osnove ekonomije. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu naziva se Politička ekonomija. Na ekonomskim fakultetima najviše se koristi američki udžbenik profesora Paula A. Samuelsona i Williama D. Nordhausa: EKONOMIJA, 15. izdanje, kojeg je na hrvatski jezik prevela i objavila (2000.) ugledna nakladnička kuća Mate iz Zagreba.

Udžbenik je koncipiran prema neok-lasičnoj školi ekonomske misli, odnosno, preciznije rečeno, prema neok-lasičnoj sintezi neoklasične mikroeko-nomike i keynesijanske makroekono-mike. Metodički je dosta dobar, ali ima nekih nedostataka: zastario je pa bi trebalo prevesti najnovije 17. ili 18. izdanje tog udžbenika. Osim toga, u 15. izdanju nema ništa o Hrvatskoj i malim tranzicijskim zemljama; nema poglavlja o europskim integracijama, niti poglavlja o kratkom pregledu povijesti ekonomske misli. Nedostaje i poglavlje o metodologiji ekonomije, tj. o tome kako dolazimo do ekonomskih znanja i kako provjeravamo spoznajnu valjanost i uporabnu vrijednost raznih ideja, koncepcija i politika. Osim toga, uz spomenuti udžbenik, kao njegova dopuna, a ne zamjena, koristi se i druga knjiga, tj. priručnik OSNOVE EKONOMIJE kojeg smo prof. S. Polovina i ja napisali i objavili 2002. g.

Osim toga, na drugim fakultetima i višim školama koristi se udžbenik OSNOVE EKONOMIJE kojeg je napi-saao prof. Đuro Benić iz Dubrovnika, zatim udžbenik OSNOVE POSLOVNE EKONOMIJE kojeg je napisao prof. Branko Kovačević, zatim udžbenik POLITIČKA EKONOMIJA kojeg su napisali profesor A. Dragičević i profesor S. Vranjican iz Zagreba, zatim udžbenik POČELA EKONOMIJE kojeg je napisao profesor Ivan Feren-čak iz Osijeka.

Danas postoji jedna pogrešna i potpuno neprihvatljiva tendencija da se uvodni teorijski kolegij pod nazivom POLITIČKA EKONOMIJA; POČELA EKONOMIJE ili OSNOVE EKONOMIJE ukine u procesu reforme i prilagođavanja Hrvatske obrazovnom sustavu Europske unije. Poznato je da je to najstarija ekonomska disciplina i da ona, pod različitim nazivima, postoji kako na europskim, tako i na američkim sveučilištima. U sadašnjem tijeku globalizacije takve tendencije predstavljaju pokušaj okupacije i kolonizacije naše svijesti. Ne trebamo mi, tobože ništa ni proizvoditi od roba, već ćemo sve uvoziti iz inozemstva, što vodi smanjivanju domaće proizvodnje i propadanju domaće trgovine. Pritom ćemo važna i profitabilna poduzeća prodavati strancima, pod izgovorom da je država loš upravljač; da mi, u Hrvatskoj, ne znamo njima upravljati, a stranci to, tobože, bolje znaju.

Ne trebamo, prema toj ideologiji, ni proizvoditi domaće udžbenike iz teorijske ekonomije, već samo uvoziti i prevoditi strane udžbenike koji nam nude svoj pogled na nas. Sve je to pogrešno, jer upravljanje je odavno razdvojeno od vlasništva. Ono zavisi prvenstveno od stručne osposobljenosti, obrazovanosti, vrjednota i vještina makromanagera i mikromanage-ra. Strane udžbenike trebamo, svakako, prevoditi i komunicirati s vanjskim svijetom, ali ne trebamo ukidati najstariju uvodnu ekonomsko-teorijsku disciplinu i zapostaviti pisanje udžbenika iz nje.

informator: Kako vi profesore ocjenjujete sadašnje pripreme Hrvatske za ulazak u Europsku uniju? Može li naše gospodarstvo postati konkurentan i ravnopravan partner u Europskoj uniji?

Đ. Š. Medić: To je zanimljivo pitanje s kojim se nisam posebno bavio, tj. nisam posebno istraživao stanje i promjene u našem ekonomskom sustavu, radi njegove prilagodbe Europ

skoj uniji. Profesori Mato Grgić, profesorica Mia Mikić, docent Ljubo Jurčić i druge kolegice i kolege koje se bave međunarodnom ekonomijom, znaju o tom pitanju više od mene. Zato vam preporučam da o toj temi razgovarate i s njima ili s nekim drugim stručnjacima iz tog područja.

Iz onoga što do sada o tome znam, procjenjujem da su naše vlade, do sada napravile velike pomake, prije svega formalno-pravne, tj. nominalne pomake u pravcu priprema za ulazak u Europsku uniju. Sve do sada učinjeno još je nedovoljno i nesistematično rađeno i vođeno na ideološkoj i političkoj razini, a mnogo manje na znanstveni način. Mi, recimo, još - koliko je meni poznato - nemamo kompletne cost - benefit analize ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a trebali bismo sagledati i procijeniti sve troškove i sve koristi od tog procesa i tek poslije toga ga organizirati i usmjeravati. Imam dojam da se Hrvatska sada olako odriče monetarnog i ostalog suvereniteta kojeg je teško stekla i da njezini građani i manageri još nemaju jasnu predodžbu o tome što ih čeka u Europskoj uniji.

Procjenjujem, dalje, da najveći dio naših poduzeća, prema sadašnjem njihovom stanju, još ne može biti ni konkurentan niti ravnopravan partner u Europskoj uniji. U tom smislu i ja pripadam u tzv. euroskeptike koji bi rado radili na promjeni idejnog i materijalnog dijela stvarnosti i u kretanju svijesti k izgradnji domaće, vlastite strategije razvoja. Oficijelna koncepcija ulaska u Europsku uniju nije i ne može biti zamjena za strategiju razvoja Hrvatske. U njoj bi trebali utvrditi i jasno sagledati gdje smo, što možemo i želimo te tko nas (od političkih elita), kako i kamo vodi u prostoru ekonomije i politike.