1. ČINJENICE I OKOLNOSTI¹
U konkretnom slučaju, riječ je o odvjetniku, koji samostalnu odvjetničku djelatnost obavlja neprekidno od 1995. godine i koji je 11. travnja 2016. sklopio ugovor o radu s Medicinskim fakultetom u Osijeku, s obvezom obavljanja toga rada 20 % punoga radnog vremena. Slijedom toga, Medicinski fakultet za njega je podnio odgovarajuću prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje², koja je odbijena, s obrazloženjem u prvostupanjskom rješenju da je navedena osoba „osiguranik iz čl. 10. st. 2. ZOMO,³ nema status radnika nego poslodavca, samostalnog obveznika uplate doprinosa, te kao poslodavac ne može sklopiti Ugovor o radu sa drugim poslodavcem, odnosno, nije obuhvaćen čl. 61. st. 3. ZOR⁴.“⁵ Žalbu protiv prvostupanjskog rješenja Zavod je također odbio, s obrazloženjem da „priložena prijava po kojoj je pobijanim rješenjem odbijeno priznanje svojstava osiguranika, može se odnositi na radnika koji je u radnom odnosu prema ugovoru o radu s poslodavcem. … U mirovinskom osiguranju je prema drugoj osnovi (članak 10. stavak 2. ZOMO-a) prijavljen kao osoba koja samostalno obavlja profesionalnu djelatnost po posebnom propisu. Prema naprijed navedenim odredbama tog posebnog Zakona, nespojivo je obavljanje odvjetničke djelatnosti, ovdje osnovom mirovinskog osiguranja i radnog odnosa po traženoj prijavi i zahtjevu. U tom smislu je prvostupanjsko tijelo u rješenju navelo članak 121. ZOMO-a glede prestanka postojećeg svojstva osiguranika u slučaju priznanja svojstva osiguranika po osnovi radnog odnosa.“⁶

U upravnom sporu, koji je slijedio, Upravni sud u Osijeku potvrdio je stajalište Zavoda, s obrazloženjem da „pravilno tuženik u osporenom rješenju ukazuje da ZOMO pravi razliku između osoba koje samostalno obavljaju neku djelatnost od onih koje obavljaju nesamostalan rad ... Ta se razlika odnosi na način uspostave mirovinskog osiguranja, kao i na plaćanje doprinosa za mirovinsko osiguranje. Naime, kada se radi o osiguranju osoba koje u skladu s posebnim propisima samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost (članak 10. točka 2. ZOMO-a), osiguranje se uspostavlja na temelju dozvole za obavljanje djelatnosti odnosno upisa u odgovarajući registar. (...) S druge strane, radnicima koji obavljaju nesamostalan rad (u pravilu na temelju ugovora o radu) osiguranje se uspostavlja na temelju prijave poslodavca ... Zbog toga navedene kategorije osiguranika nisu usporedive odnosno imaju poseban međusobno neusporediv status. Takvim se zakonskim rješenjima omogućava uvažavanje posebnosti pojedinih kategorija osiguranika, pa se stoga ne mogu prihvatiti tužbeni navodi u kojima tužitelj ističe da je po bilo kojoj osnovi diskriminiran.“⁷

Isto stajalište ponovio je i Visoki upravni sud RH, koji je utvrdio da „analizirajući odredbe ZOMO-a koje se odnose na obvezno osiguranje u njihovoj ukupnosti, Sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj, kao osoba koja je osigurana na mirovinsko osiguranje po osnovi samostalnog obavljanja profesionalne djelatnosti (odvjetništva), ne može istodobno biti osiguran po osnovi radnog odnosa koji obavlja kod drugog poslodavca na temelju ugovora o radu. Takvim zakonskim rješenjem ne zadire se u pravo odvjetnika na rad kod drugog poslodavca određeni broj sati u skladu s mjerodavnim propisima, već se onemogućava stjecanje svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja po dvije osnove“. Budući da se u upravnim tužbama isticalo i da je žalitelj diskriminiran glede mogućnosti rada i osiguranja po dvije osnove, Visoki upravni sud RH još je naveo da „osvrćući se na žalbeni navod o nedopustivosti različitog uređenja prava na rad kod drugog poslodavca odvjetnika i ostalih kategorija zaposlenika, koje, prema mišljenju žalitelja, dovodi do diskriminacije odvjetnika, valja naglasiti da odvjetnicima, pored obavljanja odvjetničke djelatnosti, nije uskraćeno pravo na rad određeni broj sati kod drugog poslodavca. Međutim, odabir odgovarajuće pravne osnove na temelju koje se posao obavlja ima utjecaja na obvezu uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, a što u konačnici utječe na izračun vrijednosnog boda u postupku radi priznavanja prava na mirovinu odnosno na visinu mirovinske osnovice. Stoga žalbeni navod o diskriminatornom postupanju prema tužitelju u konkretnom slučaju nije moguće prihvatiti.“⁸

Konačno, u svojoj ustavnoj tužbi njezin podnositelj, između ostaloga, ističe da „niti jednom odredbom Zakona o mirovinskom osiguranju nije zabranjeno stjecanje svojstva osiguranika po dvije osnove. Odredbe tog Zakona na koji se pozivaju upravni sudovi ne zabranjuju prijavu osiguranika po dvije različite osnove. Odredbe tog Zakona na koji se pozivaju upravni sudovi ne zabranjuju prijavu osiguranika po dvije različite osnove … Sve što nije zabranjeno, dopušteno je … Naime, s obzirom da je notorno da druga zanimanja (npr. liječnici, suci itd.), a koji su zaposlenici ustanova u kojima rade na neodređeno vrijeme, predaju na fakultetima temeljem čl. 61. st. 3. Zakona o radu, a meni je kao osobi koja samostalno obavljam profesionalnu djelatnost to ovakvim presudama onemogućeno, jasno je da je povrijeđena odredba čl. 14. st. 2. Ustava RH koja jamči jednakost pred zakonom, jer se zaposlenicima u ustanovama omogućuje dodatan rad, a meni kao osobi koja obavljam samostalnu profesionalnu djelatnost to je ovakvim presudama onemogućeno. Nadalje, s tim presudama je i nedvojbeno povrijeđena odredba čl. 55. Ustava ... jer mi je onemogućeno pravo na rad ... i slobodu rada ...“⁹.

Iz navedenoga, a posebno iz stajališta Visokog upravnog suda RH, može se vidjeti da u ovome slučaju zapravo nije sporno može li se uz obavljanje samostalne odvjetničke djelatnosti raditi u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom, ali je sporno može li se istodobno imati svojstvo osiguranika u obveznom mirovinskom osiguranju po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti odvjetnika i radnoga odnosa i je li u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije zbog nemogućnosti uspostavljanja svojstva osiguranika po dvije osnove.

2. ODLUKA USTAVNOG SUDA
Prije svega, Ustavni sud istaknuo je jamstvo na temelju kojeg prema članku 54. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske¹⁰ „svakome pripada pravo da se pod jednakim uvjetima natječe za svako radno mjesto ili dužnost i da nadležno izborno tijelo u propisanom postupku odluči o njezinoj/njegovoj prijavi (to se jamstvo po naravi stvari ne odnosi na imenovanja isključivo političke naravi)“. To jamstvo temelji se na osiguranju jednakog postupanja, tj. na načelu jednakosti i bez diskriminacije prema članku 14. Ustava RH, ali sadržava i postupovni aspekt, prema kojemu se osigurava pravo na žalbu iz članka 18. Ustava RH i pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava RH¹¹.

Pri primjeni svojih načelnih shvaćanja na konkretan slučaj, Ustavni sud pozvao se na članak 61. ZOR-a, prema kojemu „radnik koji radi u punom radnom vremenu može sklopiti ugovor o radu s drugim poslodavcem u najdužem trajanju do osam sati tjedno, odnosno do sto osamdeset sati godišnje, samo ako je poslodavac, odnosno ako su poslodavci s kojima radnik već prethodno ima sklopljen ugovor o radu, dali radniku za takav rad pisanu suglasnost, ne zabranjuje osobi poslodavca, kako upravna tijela i sudovi definiraju podnositelja kao odvjetnika, mogućnost dodatnog, odnosno kumulativnog rada. Dakle, ZoR nije propisao na koje se kategorije osoba citirana odredba odnosi, drugim riječima, ZoR nije propisao iznimke u odnosu na određenu kategoriju radnika. Također, ZoMO ne sadrži odredbe kojima je zabranjeno stjecati svojstvo osiguranika po dvije osnove obveznog mirovinskog osiguranja. Nadalje, sklapanjem ugovora na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom od 60 sati godišnje podnositelj nije izgubio status osiguranika prema članku 10. ZoMO-a, pa se na podnositelja ne može primijeniti članak 121. ZoMO-a.“¹²

Pritom, Ustavni sud još je istaknuo:

• da podnositelj ustavne tužbe stoga odvjetničku djelatnost nastavlja obavljati u punom opsegu i u punom radnom vremenu
• da je Medicinski fakultet u Osijeku za obavljanje toga dopunskog rada dužan obračunavati i uplaćivati za podnositelja pripadajući doprinos, što je odbijeno prethodnim rješenjima upravnih tijela i upravnih sudova
• da je podnositelj osoba koja ima svojstva radnika i u obavljanju samostalne odvjetničke djelatnosti te da bi svaki odvjetnik zaposlen u odvjetničkom društvu također mogao obavljati dopunski rad izvan toga društva¹³.

Polazeći od toga da je dopunski rad bez iznimke zakonski dopušten i stoga moguć svim pravnim subjektima koji su zaposleni u punom radnom vremenu, Ustavni sud smatra da u ovome slučaju pravno ne stoji zabrana dopunskog rada iz onih razloga koje su naveli sudovi, te zaključio da „s obzirom na to da je dopunski rad bez iznimke zakonski dopušten i stoga moguć svim pravnim subjektima koji su zaposleni u punom radnom vremenu, Ustavni sud smatra da zabrana dopunskog, kumulativnog rada, podnositelju iz razloga koje su naveli sudovi, nije utemeljena. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom odlukom podnositelju povrijeđeno pravo na dostupnost pod jednakim uvjetima svakog radnog mjesta i dužnosti zajamčenog člankom 54. stavkom 2. Ustava, u vezi s pravom na pravično suđenje zajamčenim člankom 29. stavkom 1. Ustava.“¹⁴

3. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Ovom Odlukom Ustavnog suda otvoreno je pitanje nastaje li obveza na utvrđivanje svojstva osiguranika u obveznom mirovinskom osiguranju u slučajevima istodobnog rada po dvije i više osnova, tj. slijedi li za svaki oblik rada pojedinca i obveza na uspostavljanje prijave na to osiguranje i, slijedom toga, plaćanje odgovarajućih doprinosa. Naime, ZOMO ne sadržava izričite opće odredbe o tome, ali ima ipak dosta odredaba o neutvrđivanju svojstva određenim slučajevima povodom obavljanja određenih djelatnosti. To su odredbe o osobama koje obavljaju određene djelatnosti¹⁵ ili osobama koje obavljaju domaću radinost ili sporedno zanimanje prema Zakonu o obrtu¹⁶, članovima uprave i izvršnim direktorima trgovačkih društava, likvidatorima i upraviteljima zadruga¹⁷, svećenicima i drugim vjerskim službenicima¹⁸, odredbe o roditeljima koji obavljaju roditeljske dužnosti¹⁹, osobama zaposlenima u inozemstvu²⁰, osobama zaposlenima u institucijama Europske unije²¹ i o članovima posade u međunarodnoj plovidbi²².

Svrha tih odredaba upravo je izbjegavanje dvostrukog obveznog osiguranja u navedenim slučajevima, a što je i inače do sada bila praksa u postupanju pri utvrđivanju obveze na obvezno osiguranje odnosno uspostavljanje svojstva osiguranika u pojedinim slučajevima. Iz njih bi se moglo implicitno zaključiti o nespojivosti dviju i više kumuliranih obveza na mirovinsko osiguranje u slučaju istodobnoga rada po dvije ili više osnova. Naime, smatra se dostatnim da je odnosna osoba obvezno osigurana po jednoj osnovi, iako obavlja dvije ili više radnih djelatnosti. Tako, primjerice, osobe u radnom odnosu i osigurane po toj osnovi, ne osiguravaju se još u slučaju otvaranja obrta, ali prigodom obavljanja toga obrta imaju obvezu plaćanja poreza i ostalih javnih obveza, osim doprinosa za mirovinsko osiguranje, ali po prestanku radnoga odnosa automatski se aktivira svojstvo osiguranika povodom obavljanja obrta. Također, osobe u radnom odnosu, koje su imenovane za članove uprave trgovačkih društava, nisu obvezno osigurane dok su u radnome odnosu, ali im se po njegovu prestanku automatski aktivira obvezno mirovinsko osiguranje na temelju svojstva člana uprave trgovačkog društva itd.

U ovome slučaju, također, Ustavni sud nije uzeo u obzir niti odredbe Zakona o odvjetništvu (Nar. nov., br. 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11), koji u članku 56. točka 8. određuje da „odvjetniku prestaje pravo na obavljanje odvjetništva ako stupi u radni odnos, osim u odvjetničkom uredu“, a ni odredbe članka 49. stavak 1. Statuta Hrvatske odvjetničke komore, koji sadržava istu odredbu o prestanku rada odvjetnika koji stupi u radni odnos. U ovome je slučaju podnositelj ustavne tužbe stupio u radni odnos (iako sa nepunim radnim vremenom), ali iz navedenih zakonskih i statutarnih odredaba proizlazi da je obavljanje odvjetničke djelatnosti prema zakonu nespojivo sa stupanjem u radni odnos (nije precizirano kakav). To je bio i razlog za izdvojeno mišljenje ustavnog suca u ovome slučaju. Smatramo stoga da se u ovome slučaju ipak mogla naći druga odgovarajuća forma za dopunski radni angažman podnositelja ustavne tužbe na Medicinskom fakultetu u Osijeku.

Nadalje, ipak se ne može tvrditi, kao što navodi podnositelj ustavne tužbe i kako se navodi u ovoj Odluci Ustavnog suda, da ZOMO nema odredaba o nemogućnosti stjecanja svojstva osiguranika u slučaju rada po dvije osnove²³, već samo nema odredbu za konkretan slučaj koji je povod ovoj ustavnoj tužbi. ZOMO nema odredaba nemogućnosti istodobnog obavljanja rada po dvije ili više osnova, jer to niti nije predmet toga Zakona, a bilo bi to i neustavno – sloboda rada ne može se ograničavati zakonom o mirovinskom osiguranju. U presudi Visokoga upravnog suda RH podnositelju je ustavne tužbe priznato je pravo na rad na Medicinskom fakultetu u Osijeku, što znači da je predmet ovoga spora bila samo osnova za uspostavljanje svojstva osiguranika po drugoj osnovi²⁴. I konačno, Ustavni sud izjednačava glede statusa odvjetnike i radnike u radnom odnosu, iako je položaj radnika u radnom odnosu uređen Zakonom o radu, a položaj odvjetnika Zakonom o odvjetništvu, iako te obje skupine ipak nisu u istome statusu, bar ne glede uvjeta rada i osiguravanja u obveznom mirovinskom osiguranju²⁵.

Obveza na obvezno osiguranje po više osnova postoji prema Uredbi Europske unije 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti²⁶, prema kojoj u slučaju rada u dvije i više država članica primjenjuje se obvezno osiguranje svake od njih, ali tako da se na odnosnu osobu primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice, u koju se tada uplaćuju doprinosi iz ostalih država članica, prema Uredbi 987/2009 o primjeni Uredbe 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti²⁷. Međutim, a s obzirom na to da u nadležnosti Europske unije nisu sustavi socijalne sigurnosti, već samo njihova koordinacija unutar EU-a i u odnosima Europske unije s drugim državama²⁸, a uređivanje socijalne sigurnosti prema temeljnim aktima Europske unije ulazi u nadležnost država članica i njihova unutarnjeg zakonodavstva, tako je i utvrđivanje svojstva osiguranika predmet unutrašnjeg zakonodavstva svake države članice posebno, pa tako i Republike Hrvatske.

Svrha odluka Ustavnog suda, pogotovo onih koje su dostupne javnosti, jest tumačenje sadržaja pojedinih odredaba Ustava Republike Hrvatske u konkretnim slučajevima, te pomoć pri rješavanju ostalih istih ili sličnih konfliktnih situacija o kojima se donose odluke u upravnom i sudskom postupku, uključujući tu i upravni spor, te pomoć, ali i izvjesna obveza pri kreiranju hrvatskog zakonodavstva. Što se tiče ove Odluke, čini se da se više odnosi na ovaj pojedinačni slučaj, nego što bi stvarala obvezu za promjenu zakonodavstva.