1. UVOD
Još 2006. Vlada RH i sindikati javnih službi postigli su sporazum o uvećanju osnovice za izračun plaća u javnim službama. Nakon više od deset godina od potpisivanja sporazuma postalo je sporno jesu li se ispunile pretpostavke za uvećanje osnovice sukladno postignutom sporazumu, a kako se sindikati i Vlada RH o tome nisu uspjeli usuglasiti, radnici su započeli s pokretanjem sudskih sporova u kojima su potraživali isplatu razlike plaće.

Nakon višegodišnjeg vođenja sporova „iskristalizirala“ su se pravna shvaćanja sudova o spornim pravnim pitanjima pa su radnici prije početka nastupanja zastare (sada u znatnijem broju) početkom 2021. zatražili sudsku zaštitu svojih prava pred sudovima redovite nadležnosti (općinskim sudovima).

Pravomoćnim sudskim presudama radnicima se priznaje pravo na razliku plaće prema većoj osnovici, ali razdoblje na koje se ta razlika odnosi nije dugo. Riječ je o razdoblju od prosinca 2015. (s dospijećem u siječnju 2016.) do siječnja 2017. (s dospijećem u veljači 2017.).

2. PRAVNI OKVIR
Vlada RH i sindikati javnih službi (Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi) zaključili su 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, kojim su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6 % u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine.

Vlada RH i isti sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem toga Dodatka suglasili su se o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, s tim da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice tako da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Isto tako, u čl. IV. odredili su i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj.

Vlada RH i (gotovo svi) sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s tim da ih nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su ih predstavnici tog sindikata parafirali, a tim izmjenama promijenjen je čl. III. Dodatka te čl. IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII., u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka Sporazumu te Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, i to tako da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom u razdobljima opisanima u čl. III. - V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao.

Dana 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela je Arbitražnu Odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u sadržaju kako je to prethodno opisano.

Vlada RH te sindikati javnih službi koji su potpisali spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. (dakle, ne i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske) donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, a to u odnosu na čl. IV. u svezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu.

3. ČINJENICE
Činjenice koje su u ovoj vrsti sporova važne jesu sljedeće:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika u spornom razdoblju (od prosinca 2015. do siječnja 2017.)

- da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2. Zakona o plaćama u javnim službama (Nar. nov., br. 27/01 i 39/09)

- da tuženik kao poslodavac radniku u utuženom razdoblju plaću nije isplaćivao temeljem osnovice u visini od 5.415,37 kn, već u visini od 5.108,84 kn.

Među strankama često sve te činjenice nisu sporne pa stranke u pravilu učine nespornom i (u osnovi spornu) visinu tužbenog zahtjeva odnosno u postupku se utvrdi temeljem izračuna samog poslodavca koliko iznosi razlika obračuna plaće s obzirom na prethodno navedene osnovice. Time se izbjegavaju troškovi postupka koji bi mogli biti uzrokovani financijskim vještačenjem.

Sljedeće činjenice koje su važne jest da je negativan rast bruto društvenog proizvoda (BDP) prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS) trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno.

U drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2 %, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8 %, što daje aritmetičku sredinu od 2,0 %, s tim da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od DZS-a objavljen 4. prosinca 2015.

Vezano uz utvrđivanje činjeničnog stanja treba imati u vidu i to da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. Znači da bi za mjesec siječanj 2017. razlika u visini plaće trebala biti niža u odnosu na razdoblje od prosinca 2015. do prosinca 2016. jer je osnovica bila viša za otprilike 100,00 kn.

4. OCJENA OPĆINSKIH I ŽUPANIJSKIH SUDOVA
U tim sporovima sudovi, prije svega, zaključuju da su pravno valjane i obvezujuće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., Arbitražna odluka od 7. prosinca 2011. i Vjerodostojno tumačenje od 28. prosinca 2012.

To što navedene Izmjene i dopune nisu potpisane od strane jednog od sindikata, a koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), po ocjeni sudova ne dovodi do ništetnosti i nevaljanosti navedenih Izmjena i dopuna, s obzirom da taj sindikat nije bio isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene i dopune.

Osim toga, sudovi su imali u vidu i to da su navedene Izmjene i dopune unesene i u Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. - članak 51. stavak 4. (Nar. nov., br. 141/12 - u nastavku teksta: TKU/12), koji je potpisao, između ostalih, i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske.

Dakle, i taj je sindikat u cijelosti prihvatio Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće jer su one postale dio TKU-a te su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.

Sljedeće što je važno za odluku sudova jest da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu zaključene na rok od pet godina, a kako proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena i dopuna te su trebale biti u primjeni do 26. listopada 2016.

Nadalje, prema odredbi iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu (Nar. nov., br. 93/14, 127/17 i 98/19) nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila koja uređuje, između ostaloga, sadržaj radnog odnosa, i dalje se primjenjuju kao dio sklopljenih ugovora o radu, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor pa je rok važenja Izmjena i dopuna Dodatku Sporazuma bio do 26. siječnja 2017.

S obzirom na iskaze osoba koje su sudjelovale u pregovorima i potpisivanju predmetnih pravnih akata, sudovi utvrđuju da nitko nikada nije dovodio u pitanje valjanost i pravne učinke spornih akata, a što je također uzeto u obzir pri ocjeni valjanosti tih akata.

Što se tiče odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna, sudovi zaključuju da se odredbe članka VII. Izmjena i dopuna na njega ne odnose jer iz teksta i smisla odredbe čl. VII., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011., tako i iz Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012. proizlazi da se odgoda odnosi samo na “uskladbu”, odnosno “način usklađivanja pariteta” određen člankom IV., dok je čl. III. naveden samo u kontekstu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a.

Budući da je BDP rastao dva tromjesečja uzastopno krajem studenoga 2015., sudovi smatraju da je ispunjen uvjet iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu pa od prosinca 2015. radnicima pripada plaća po osnovici od 5.415,37 kn, i to sve do isteka važenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, dakle do 26. siječnja 2017.

Naime, sukladno javno objavljenim i općepoznatim podacima DSZ-a, od 4. tromjesečja 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već samo pozitivan rast, pa nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, koji glasi: “Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-V. uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine trajao.”

Dakle, nije došlo od odgode primjene članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., kojim je uređen način povrata osnovice.

5. PRAVNA PITANJA ČIJA JE POSTAVLJANJA VRHOVNI SUD RH ODOBRIO
Odlukom poslovni broj Revd-535/2020-2 od 22. travnja 2020. Republici Hrvatskoj kao umješaču u tom predmetu dopušteno je podnošenje revizije protiv odluke suda drugog stupnja zbog sljedećih pravnih pitanja¹:

1. „Je li dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. u javnim službama odgođen primjenom odredbe čl. VII. st. 1. Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, ako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast, jer je prema podacima Državnog zavoda za statistiku takav pad evidentiran od listopada 2011. do rujna 2014., za 12. tromjesečja“?

2. “Je li ispunjenje uvjeta iz članka III. preduvjet primjene članka IV., a ispunjenje uvjeta iz članka III. i IV. preduvjet primjene članka V., i primjenjuje li se članak VII., na članak III. - V., na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji)“?

Odlukom broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. Vrhovni sud RH odbio je reviziju Republike Hrvatske kao umješača u tom predmetu te je odgovorio na postavljena pitanja kako slijedi:

• dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III nije odgođen primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.

• Odredbom čl. VII Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi.

6. UTJECAJ ODLUKE REV-1111/2020 NA SPOROVE U TIJEKU
Nakon što je izložena ova odluka Vrhovnog suda RH, treba naglasiti da su njome razjašnjena sporna pitanja koja je u reviziji Republika Hrvatska kao umješač u predmetu na koji se revizija odnosi istaknula.

Ta pravna shvaćanja uglavnom se odnose na dan početka primjene uvećane osnovice.

No, osim tih pitanja u sporovima za isplatu uvećane plaće, sporna su bila i neka druga pitanja o kojima se Vrhovni sud RH u odluci Rev-1111/2020 nije izjasnio odnosno zbog tih pitanja revizija nije niti bila dopuštena.

Nadalje, posebno treba istaknuti da pravna shvaćanja iz predmeta Rev-1111/2020, osim što je njima Vrhovni sud RH odgovorio samo na određena (odobrena i postavljena) pitanja, odnose se samo na predmet u kojem je odluka donesena.

U svakom drugom istovrsnom predmetu pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH izložena u odgovorima na postavljena pravna pitanja u predmetu Rev-1111/2020 nisu automatizmom (ex lege) primjenjiva. No, općinski i županijski sudovi vjerojatno će prihvaćati ta pravna shvaćanja i glede istih pitanja jednako odlučivati, ali ne argumentom snage, već snagom argumenta. Dakle, ne zato što im zakon nalaže da pravna shvaćanja prihvate i jednako sude, već zbog uvjerljivosti pravnih shvaćanja revizijskog suda. Ipak, ne učine li to, stranke mogu predložiti da im se dopusti izjavljivanje revizije jer bi bila „riječ o pravnom pitanju o kojemu odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda„.²

Međutim, u drugim predmetima sigurno će i dalje biti sporna i druga pitanja. Tada će za druga pravna pitanja biti relevantna pravna shvaćanja koja Vrhovni sud RH o tim pitanjima bude zauzimao ili je već zauzeo.

To isto tako znači da stranke o tim drugim pitanjima mogu predlagati da im se dopusti revizija „ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, pogotovo ako sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, ili ako je riječ o pravnom pitanju o kojem sudska praksa revizijskog suda nije jedinstvena.“³

Konačno, i onda kada je o nekom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, treba imati u vidu da se može predlagati da se dopusti podnošenje revizije kada bi, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda RH, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije, trebalo preispitati sudsku praksu.

No, u ovom trenutku, a vezano uz sporove o isplati razlike plaće temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., relevantna praksa Vrhovnog suda RH jest da dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III nije odgođen primjenom Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., kao i da odredbom čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice.

O ostalim pitanjima i dalje će se izjašnjavati svi sudovi pred kojima se pitanja pojavljuje. U prvom redu to su općinski i županijski sudovi, a nakon toga i Vrhovni sud RH kada odlučuje o prijedlogu za dopuštenje da se podnese revizija o nekom od tih „ostalih“ pitanja.

7. ŠTO S POSTUPCIMA U TIJEKU ODNOSNO NOVOPOKRENUTIM POSTUPCIMA?
Uvodno je istaknuto da je prije nastupanja zastare tih potraživanja pokrenut znatan broj sporova. U tim sporovima, ako sud smatra da se na temelju tužbe može dalje postupati, naredit će najkasnije u roku od 60 dana od podnošenja tužbe, da se primjerak tužbe dostavi tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je dužan u pozivu upozoriti tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu. Te posljedice su donošenje presude zbog ogluhe. Ako takvog upozorenja nema, sud nije ovlašten donijeti presudu zbog ogluhe.

U pozivu sud poziva tuženika da već u odgovoru na tužbu iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika te upozorava stranke da nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

Sud može iznimno, ako to zahtijevaju posebne okolnosti pojedinog slučaja, a osobito ako je to potrebno radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje mjera osiguranja, odmah zakazati pripremno ročište i narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku.

Nakon primitka odgovora na tužbu ili isteka roka za odgovor na tužbu sud određuje pripremno ročište te upozorava stranke da će se na tom ročištu, ako za to budu ispunjeni uvjeti, zaključiti prethodni postupak i provesti glavna rasprava.

Ako je udovoljeno uvjetima za donošenje presude bez održavanja rasprave ili presude zbog ogluhe, sud ne određuje i pripremno ročište, nego strankama dostavlja pisani otpravak presude.

Dakle, ako poslodavac kao tuženik ne da odgovor na tužbu, sud može donijeti presudu zbog ogluhe. No, ono što je važno jest da sud mora zaključiti da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.

Ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu, ako ne postoje druge smetnje za njezino donošenje. Riječ je o presudi bez raspravljanja. Ona se, dakle, može donijeti kada se da odgovor na tužbu, ali sud ocijeni da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. SADRŽAJ ODGOVORA NA TUŽBU
Prema čl. 285. ZPP-a, u odgovoru na tužbu tuženik se može očitovati o zahtjevima i navodima tužbe te predložiti dokaze kojima potkrepljuje te navode. Uz odgovor na tužbu tuženik je dužan priložiti isprave na koje se poziva ako je to moguće.

Odgovor na tužbu podnosi se u roku koji odredi sud, ali taj rok načelno ne može biti kraći od trideset niti dulji od četrdeset pet dana. No, prema odredbi čl. 434. st. 2. ZPP-a, u postupku u parnicama iz radnih odnosa rok za odgovor na tužbu je 15 dana. Ipak, odredi li sud dulji rok, to ne smije ići na štetu tuženika kao stranke, već sud vezuje njegova pogrešna uputa.

Tuženik može u pisanom obliku odgovoriti na tužbu iako mu to sud nije naredio.

Nakon što primi odgovor na tužbu, sud može donositi sva rješenja koja može donositi u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe.

Dakle, poslodavac kao tuženik u odgovoru na tužbu iznosi sve što smatra bitnim i predlaže provođenje dokaza na te pravno odlučne činjenice.

To što je o nekim od pitanja koja su u predmetu sporna u sudskoj praksi pravno shvaćanje već zauzeto, ne sprječava poslodavca da iznosi činjenice i pravna shvaćanja koje on smatra važnima ili presudnima.

Važno je znati da se sve činjenice i dokazi moraju iznijeti odnosno predložiti do zaključenja prethodnog postupka, a nakon toga samo ako stranka bez svoje krivnje činjenice i dokaze nije mogla iznijeti odnosno predložiti do zaključenja prethodnog postupka.

9. ZASTARA
Tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina od dospijeća.

Navedeno znači da ako je tražbina dospjela u ožujku 2016., zastara nastupa u ožujku 2021.

Zastara se računa od dana kada je plaća za taj mjesec (u konkretnom primjeru ožujak 2016.) dospjela. Ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije uređeno, to svakako ne bi smjelo biti nakon 15. ožujka 2016. jer plaća ne smije dospijevati poslije 15. u mjesecu za prethodni mjesec (čl. 92. st. 3. Zakona o radu).No, ako je zastara nastupila, za cijelo ili dio potraživanja radnika, poslodavac kao tuženik mora istaknuti prigovor zastare. Sud po službenoj dužnosti na zastaru ne pazi već samo po prigovoru stranke.

Ovaj prigovor može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. No, ako je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka, ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi na okolnosti vezane uz prigovor zastare, osim ako stranka bez svoje krivnje nije mogla ranije iznijeti te činjenice odnosno predložiti te dokaze.

10. ZASTUPANJE
Stranke se u postupku mogu same zastupati, ali mogu angažirati i punomoćnika.

Kada je riječ o zastupanju ustanove, tada ustanovu može zastupati ravnatelj, ali ravnatelj u ostvarivanju prava i obveza iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom može ovlastiti drugu punoljetnu poslovno sposobnu osobu da ga zastupa.

No, kada je riječ o zastupanju pred sudom, tu vrijede (samo) procesna pravila iz ZPP-a.

Prema čl. 89. a st. 1. ZPP-a, stranku kao punomoćnik može zastupati samo odvjetnik, ako zakonom nije drukčije određeno, a prema stavku 2. istog članka stranku može kao punomoćnik zastupati (i) osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna.

Izbor koga će poslodavac angažirati za zastupanje, na poslodavcu je.

No, kada je riječ o podnošenju prijedloga za dopuštenje podnošenja revizije i reviziji, treba imati u vidu da osoba koja podnosi reviziju mora imati položen pravosudni ispit (čl. 91. a ZPP-a).

11. PODMIRIVANJE TROŠKOVA POSTUPKA
Prema čl. 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. No, i umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama.

Kada su stranke djelomično uspjele u parnici, sud najprije treba utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela treba oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela.

Kada utvrdi te omjere i oduzme ih, sud treba utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

Iz te odredbe da se zaključiti da ona znači sljedeće. Ako je jedna strana uspjela u omjeru od 60 %, a druga u omjeru od 40 %, tada se od 60 oduzima 40, i onoj stranci koja je uspjela sa 60 % odmjerava se naknada njezinih potrebnih troškova u visini od 20 % jer 20 % predstavlja razliku između 60 % i 40 % (60 – 40 = 20).

No, pritom treba voditi računa o tome da se omjer uspjeha u sporu ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja glede osnove zahtjeva.

Dakle, omjer uspjeha u sporu ne mora biti čisti matematički izračun prema visini vrijednosti predmeta spora, već se posebno treba cijeniti i uspjeh dokazivanja osnove zahtjeva.

Isto tako, sud može odrediti da jedna stranka naknadi drugoj stranci pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi iz čl. 156. st. 1. ZPP-a, stranka je dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Dakle, riječ je o naknađivanju pojedinih troškova prema načelu krivnje.

Ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove opet primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a.

Sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

Vezano uz troškove postupka važno je znati da u postupcima koji su pokrenuti nakon 1. rujna 2019. drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava vezanu uz odluku o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

To znači da sama stranka treba izričito u žalbi istaknuti u kojem dijelu odluku o troškovima postupka smatra nezakonitom jer drugostupanjski ex offo odluku o troškovima postupka nije ovlašten ispitivati. Najčešće pogreške koje u odlukama o troškovima postupka događaju jesu da sudovi priznaju pravo na naknadu više od četiri obrazložena podneska ili da se odmjeri viši iznos naknade za pojedine parnične radnje od iznosa koji stranci pripada⁴.