1. UVODNO

Pravo je stranke protiv koje je pokrenut sudski ili drugi pravni postupak da o tom postupku bude obaviještena, da u njemu sudjeluje aktivno i ravnopravno s drugom strankom poduzimanjem zakonom dopuštenih radnji tijekom postupka pa sve do njegova pravomoćnog okončanja. Situacija protivna navedenim zahtjevima utječe na procesni položaj stranaka, narušava njihovu procesnu ravnopravnost te može rezultirati nezakonitom odlukom suda, odnosno povredom prava na pravično (pošteno) suđenje i odlučivanje.

Pravila suđenja u odsutnosti stranaka nalazimo u zakonima koji uređuju pojedine sudske postupke. Iako način i obuhvat stranačke aktivnosti u sudskom postupku prije svega ovisi o samoj stranci u smislu da ona odlučuje hoće li, kada i kojim pravnim sredstvima pristupiti sudu (osobno ili putem punomoćnika), a kada dođe do pokretanja sudskog postupka ono podrazumijeva i djelovanje nadležnog suda na način propisan zakonom te uključivanje protivne stranke u postupak.

Izravan poticaj na pisanje ovog članka je nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u predmetu H. P. Cvitanović protiv Hrvatske,¹ koji je u tzv. „parnici u odsutnosti“ utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija).²

2. SADRŽAJ PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE

Pravo na pravično (pošteno) suđenje smatra se jednim od vodećih procesnopravnih načela i zahtjeva suđenja čije ostvarenje uključuje sve sudionike sudskog postupka - stranke koje na njega imaju pravo i sud koji ima obvezu provesti postupak i donijeti odluku sukladno tim zahtjevima. Primjeni načela pravičnog suđenja prethodi pravni okvir koji ga jamči i propisuje njegovu zaštitu.

Ustav Republike Hrvatske u članku 29. stavak 1. propisuje: „Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“³ Konvencija u članku 6. stavak 1. na gotovo istovjetan način jamči pravo na pravično suđenje u postupku pred ESLJP.

Prema sudskoj praksi, osobito Ustavnog suda Republike Hrvatske⁴ i ESLJP-a⁵ pravično suđenje obuhvaća postupovna jamstva, kao što su, primjerice, pravo na nepristran sud i pristup sudu, suđenje u razumnom roku, jednakost procesnog položaja stranaka i procesnih sredstava („jednakost oružja“), kontradiktornost postupka, obrazloženu sudsku odluku, učinkoviti pravni lijek, zaštitu od arbitrarnog suđenja itd. Primjena tih prava utječe i na druga procesna prava stranaka, ovisno o vrsti sudskog postupka, stranačkim aktivnostima te mogućim posebnim okolnostima slučaja.

3. ZAKON O PARNIČNOM POSTUPKU

Pravila sudskog postupka u građanskopravnim sporovima uređena su Zakonom o parničnom postupku⁶. Prema osnovnim odredbama ZPP-a, stranke slobodno raspolažu svojim zahtjevima tijekom parničnog postupka, s tim da sud neće uzeti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (članak 3. ZPP-a). Stranke imaju pravo osobno i aktivno sudjelovati u postupku uz obvezu savjesnog korištenja svojim stranačkim pravima, dok je zabranjena svaka zloporaba tih prava (članak 4., 5., 9., 10. ZPP-a).

Sudjelovanje stranke u parničnom postupku podrazimijeva njezinu nazočnost na ročištima (pripremnom ili za glavnu raspravu) osobno ili putem punomoćnika. ZPP vrlo temeljito uređuje način dostave pismena strankama i njihovim punomoćnicima te drugim sudionicima postupka (članak 133. - 133.d ZPP-a). Sud može u zakonom propisanim slučajevima tuženiku imenovati posebnog zastupnika za primanje pismena (članak 146.), kao i privremenog zastupnika ako mu je adresa nepoznata ili se nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj (članak 84.).

Stranka može samo iz opravdanih razloga izostati s ročišta, dok neopravdani izostanak stranaka ima ozbiljne zakonske posljedice kao što je u odnosu na tužitelja odluka suda o povlačenju tužbe (članak 291. te članak 295. ZPP-a) ili u odnosu na tuženika presuda zbog ogluhe odnosno zbog izostanka (članak 331.b te članak 332. ZPP-a). Prema odredbama članka 332.a ZPP-a, sud može pod određenim uvjetima odlučiti o tužbenom zahtjevu bez održavanja rasprave ili zakazivanja ročišta. Postupanje suda protivno navedenim ovlastima može uzrokovati žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka (članka 354. ZPP-a).

4. ZAKON O KAZNENOM POSTUPKU

ZKP u članku 402. stavak 3. izrijekom propisuje: „(3) Optuženiku se može suditi u odsutnosti samo ako postoje osobito važni razlozi da mu se sudi, a nije moguće suđenje u stranoj državi ili nije moguće izručenje ili je optuženik u bijegu ili nije dostižan državnim tijelima.“

Odredba članka 497. stavak 3. ZKP-a omogućava obnovu kaznenog postupka okončanog u odsutnosti osuđenika te glasi: “Kazneni postupak u kojem je osoba osuđena u odsutnosti (članak 402. stavci 3. i 4. ovoga Zakona), a nastupila je mogućnost da joj se ponovno sudi u njezinoj prisutnosti, obnovit će se i izvan uvjeta predviđenih u člancima 498. i 501. ovoga Zakona,⁷ ako osuđenik ili njegov branitelj u roku od jedne godine od dana kada je osuđenik saznao za pravomoćnu presudu podnesu zahtjev za obnovu postupka u kojem je navedena adresa na kojoj se osuđeniku mogu dostavljati pismena i osuđenik obeća da će se odazvati sudskom pozivu.”

5. ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA

Ustav Republike Hrvatske u članku 19. stavak 2. jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, koju provode upravni sudovi u upravnom sporu. Zakon o upravnik sporovima⁸ upravni spor uređuje kao spor pune jurisdikcije u kojem upravni sud ima mogućnost preispitivanja svih činjeničnih i pravnih pitanja, te u kojem stranka ima pravo na pravično suđenje.⁹

U odnosu na pitanje sudjelovanja stranaka u upravnom sporu, upravni sud mora prije donošenja presude svakoj stranci omogućiti izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge strane te svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, osim u slučajevima propisanima zakonom (članak 6. ZUS-a).

Sud u upravnom sporu odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave, a može odlučivati bez održavanja rasprave samo u slučajevima propisanima Zakonom (članak 7. ZUS-a). Slučajevi rješavanja upravnog spora bez rasprave propisani su u članku 98. ZUS-a.

Upravni sud mora održati raspravu uz sudjelovanje tuženika ako to tuženik izrijekom traži u odgovoru na tužbu. Kad sud zakaže ročište poziva stranke, svjedoke i druge sudionike s tim da će u pozivu navesti da se ročište može održati i donijeti presuda i bez nazočnosti uredno obaviještene stranke ako ona izostane (članak 89. stavak 3. i stavak 4. ZUS-a). Ako stranka ili drugi sudionik spora bez opravdanog razloga ne dođu na ročište, ono se može održati i bez njihove nazočnosti (članka 91. stavak 3. ZUS-a).

6. USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Rješenjem broj: U-I-2189/13 i dr. od 23. 2. 2021. Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za ocjenu ustavnosti odredbi članka 335. ZPP-a. Glede stranačke discipline i odnosa stranaka prema postupovnim pravilima parničnog postupka, izraženo je stajalište (načelno primjenjivo u ovom tekstu), a koje glasi: „25. Parnični postupak je postupak u kojem se pruža zaštita ugroženim ili povrijeđenim subjektivnim pravima adresata. Razmatrajući osporenu odredbu s aspekta ustavnog jamstva prava na pravično suđenje i prava na žalbu, Ustavni sud ističe kako je dužnost stranaka u parničnom postupku upoznati se s postupovnim pravilima te uskladiti svoje ponašanje s tim pravilima. Propusti fizičkih i pravnih osoba ponašati se u parnici na način propisan formom postupka i ispuniti zahtjeve procesne discipline padaju na teret tih osoba, odnosno ovdje nepoznavanje prava škodi (ignorantia iuris nocet). Nadalje, sudske postupke građanskopravne prirode ne provode tijela sudbene vlasti ex offo, odnosno po službenoj dužnosti. Stoga država ovdje nije dužna štititi privatne interese fizičkih i pravnih osoba preko granice koja je utvrđena procesnim jamstvima zaštićenim Ustavom. Drugim riječima, država je ovlaštena propisivati procesna pravila, pri čemu mora paziti jedino da ta pravila ne narušavaju samu bit i smisao provođenja parničnog postupka.“

Odlukom broj: U-III-1123/18 od 4. 6. 2024. Ustavni sud je samo utvrdio da je podnositelju ustavne tužbe bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i pravo da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, zajamčeno u članku 29. stavak 1. i stavak 2. alineja 5. Ustava te u članku 6. Konvencije.¹⁰ U odnosu na pravo okrivljenog da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, izraženo je sljedeće stajalište: „14. Uzimajući u obzir da podnositelj ustavne tužbe i njegova braniteljica nisu ni pozvani te nisu ni prisustvovali sjednici drugostupanjskog vijeća i da Vrhovni sud u drugostupanjskoj presudi nije naveo razloge njihovog nepozivanja na sjednicu drugostupanjskog vijeća na kojoj je drugostupanjski sud postrožio izrečenu kaznu zatvora na način da je njezino trajanje produljio za trećinu prvobitno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud kao žalbeno tijelo u navedenim okolnostima povrijedio ustavna prava podnositelja da mu se sudi u njegovoj nazočnosti i da se brani i sam i uz branitelja.“¹¹

7. EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA¹²

U predmetu Zahirović protiv Hrvatske¹³ ESLJP je utvrdio povredu članka 6. stavak 1. i stavak 3. (c) Konvencije zbog toga što je u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva (okrivljeniku) moralo biti omogućeno da bude nazočan sjednici žalbenog vijeća te da iznese svoju obranu, a to nije učinjeno, tim više što mu je odlukom o žalbi kazna povećana. Stoga je zaključeno da ovisno o okolnostima konkretnog slučaja postoji obveza žalbenog suda omogućiti okrivljeniku da se brani sam čak i onda kada na temelju domaćeg prava žalbeni sud ima diskrecijsko pravo odlučiti hoće li okrivljeniku pružiti priliku da bude nazočan na žalbenoj sjednici. ESLJP smatra da je zbog pravičnosti kaznenog postupka nazočnost okrivljenika na sjednici žalbenog vijeća potrebna.

U predmetu Drača protiv Hrvatske¹⁴ utvrđena je povreda članka 6. stavak 1. i stavak 3. Konvencije jer podnositelj zahtjeva (okrivljenik) nije pozvan na sjednicu žalbenog suda. ESLJP je utvrdio da drugostupanjski sud može pozvati okrivljenika na sjednicu žalbenog vijeća unatoč tomu što on to nije zatražio, ako smatra da je njegova nazočnost korisna za razjašnjenje slučaja. Međutim, utvrđeno je da drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge zašto to nije učinio, već je potvrdio izrečenu kaznu, a da prethodno nije iskoristio priliku steći osobni dojam o okrivljeniku.

8. PRESUDA U PREDMETU CVITANOVIĆ PROTIV HRVATSKE

Podnositeljica zahtjeva je australska državljanka, a njezin se zahtjev odnosi na nemogućnost da kao tužena stranka sudjeluje u parničnom postupku (radi isplate) pred hrvatskim sudom. Konkretno, podnositeljica je prigovorila da joj tužba i drugi podnesci nisu bili uredno dostavljeni, što joj je onemogućilo učinkovito sudjelovanje u postupku te da uvjeti za postavljanje privremenog zastupnika nisu bili ispunjeni kao i da postavljeni zastupnik nije uredno obavljao svoje obveze.

ESLJP je imao na umu činjenice da je prvostupanjski sud pokušao tužbu dostaviti podnositeljici diplomatskim putem na njezinu adresu, no dostava nije bila uspješna jer je hrvatsko konzularno tijelo u Australiji obavijestilo sud da se podnositeljica više ne nalazi na toj adresi i dostavilo je povratnicu na kojoj je to naznačeno. S obzirom na nepoznatu adresu podnositeljice, sud joj je postavio privremenog zastupnika. Iz činjeničnog supstrata sudskih odluka također je bilo razvidno da je punomoćnik tužitelja prije utuženja s podnositeljicom komunicirao elektroničkom poštom.

U dijelu presude o osnovanosti zahtjeva, ESLJP je istaknuo: „26. Opći pojam poštenog suđenja, koji obuhvaća temeljno načelo da bi postupak trebao biti kontradiktoran, zahtijeva da osoba protiv koje je pokrenut postupak bude obaviještena o toj činjenici. Ako sudska pismena nisu uredno dostavljena strankama u sporu, moglo bi im biti onemogućeno da se same brane u postupku. Domaći sudovi stoga su dužni uložiti razumne napore pozvati stranke da pristupe sudskom postupku.

27. U predmetima koji se odnose na parnični postupak u odsutnosti Sud mora provjeriti: jesu li vlasti postupale revno kako bi podnositelje zahtjeva obavijestile o postupku i može li se smatrati da su se podnositelji odrekli svog prava da se pojave pred sudom i da se brane te jesu li u domaćem pravu podnositeljima zahtjeva osigurana odgovarajuća sredstva za ostvarivanje novog kontradiktornog postupka nakon što su saznali za presude donesene protiv njih. (...)

30. Sud smatra da bi u tim okolnostima i s obzirom na važnost načela kontradiktornosti postupka, obveza revnosti zahtijevala da prvostupanjski sud upotrijebi adresu e-pošte kako bi pokušao obavijestiti podnositeljicu o postupku protiv nje, saznati njezinu poštansku adresu putem e-pošte za potrebe dostave tužbe ili da, u najmanju ruku, predloži privremenom zastupniku da to učini.“

ESLJP je na kraju zaključio da hrvatski sudovi nisu uložili razumne napore u odnosu na obavještavanje podnositeljice o tom postupku te stoga nisu postupali revno u tom pogledu, zbog čega je došlo do povrede prava na pošteno suđenje iz članka 6. stavak 1. Konvencije. ESLJP stoga nije smatrao potrebnim ispitati je li i navodno neodgovarajuće zastupanje dodijeljenog privremenog zastupnika predstavljalo povredu toga članka.

9. ZAKLJUČNO

Sudski postupak mora biti pokrenut i proveden sukladno pravilima zakonitog i pravičnog postupka, što podrazumijeva primjenu načela zakonitosti i postupovnih jamstava pravičnog suđenja. Stoga govorimo o obvezama sudova i pravima stranaka, odnosno dobrom pravosuđu i pravičnom (poštenom) suđenju. Pravo na pristup sudu (ili pravo na sud) smatra se najvažnijim jamstvom pravičnog suđenja jer ako je ono ograničeno tako da njegovo ostvarenje praktično bude nemoguće, nije moguće ostvariti niti druga jamstva pravičnog suđenja koja se tiču pokretanja sudskog postupka i rješavanja spora od strane suda.¹⁵

Pravila sudskog postupka određuje zakonodavac,¹⁶ a sudovi su odgovorni za njihovo pravilno tumačenje i primjenu u pojedinom sudskom predmetu, koje ne smije biti u suprotnosti sa zahtjevima pravičnog suđenja.¹⁷ Međutim, ne postoje pretpostavke za pozivanje na nepravično suđenje u situaciji tzv. stranačke nediscipline, koja postoji ako se stranke ne pridržavaju svojih stranačkih obveza ili ako zloupotrebljavaju svoja procesna prava, što se može odnositi na stranke obaju procesnih položaja.

Odsutnost stranke ne mora uvijek imati za posljedicu nepravičnost postupka, ovisno o tome je li do nje došlo voljom same stranke ili propustom suda. Stoga i zakon različito tumači (sankcionira) opravdanu i neopravdanu odsutnost. Također, bitno je utvrditi je li nazočnost stranke nekoj procesnoj radnji bila obvezatna ili ne.¹⁸

Problematika suđenja u odsutnosti stranke s aspekta povrede jamstava pravičnog suđenja, u pravilu, odnosi se na osobu protiv koje se pokreće parnični, kazneni ili neki drugi sudski postupak.

Prema navedenoj sudskoj praksi, riječ je o tuženiku u parnici ili okrivljeniku (optuženiku) u kaznenim stvarima. U svakom slučaju, standard pravičnog (poštenog) suđenja nije nedostižan i nemoguć ako su pravila sudskog postupka jasna, provediva i djelotvorna, suglasno kojima sud može (i mora) provesti postupak uvažavajući zajamčena postupovna prava stranaka, čemu mogu doprinijeti i same stranke svojim urednim i osobnim sudjelovanjem u sudskom postupku na zakonom propisan način.