1. Uvodne napomene
Na sjednici Hrvatskog sabora, koja je održana 21. listopada 2011., donesen je novi Kazneni zakon,¹ u kome je određeno da će stupiti na snagu 1. siječnja 2013., čime je ostavljen primjeren vacatio legis za njegovo upoznavanje i to ne samo pravne, nego i opće javnosti kod koje nove kaznene odredbe uvijek pobuđuju znatnu pažnju. Očekivanja pravne i opće javnosti od donošenja novih propisa općenito, pa i onih iz područja kaznenoga prava, često nisu istovjetna, a ponekad su i potpuno oprečna.

Opća javnost od novih kaznenih odredaba gotovo uvijek očekuje pojačanu represije i to od povišenja propisanih kazni za pojedina kaznena djela do uvođenja novih kaznenih djela kojima bi se sankcionirala kriminalna ponašanja, koja prije nisu bila obuhvaćena kaznenim odredbama. Takva očekivanja su gdjekad opravdana, a gdjekad i nisu. 

Pravna javnost u najširem smislu te riječi od novih kaznenih odredaba ima ponešto različita očekivanja. Prečeste izmjene materijalnih kaznenih odredaba suci najčešće ne dočekuju s odobravanjem jer one traže pojačani napor u radu kod redovite primjene novoga zakona na kaznena djela koja su počinjena nakon njegova stupanja na snagu, a još veći kod donošenja odluka u kaznenim predmetima za kaznena djela koja su počinjena prije, pa je u tijeku postupka sud dužan baviti se složenim pitanjima pravnog kontinuiteta između nove i stare odredbe i pitanjima primjene blažega zakona jer će, ako se u tijeku suđenja zakon izmijeni jednom ili više puta, sud biti dužan primijeniti onaj zakon koji je za počinitelja najpovoljniji. Sa sličnim problemima kod česte izmjene Kaznenog zakona susreću se i državni odvjetnici i branitelji, na suprotnim stranama, svaki sa svoga gledišta. 

Poteškoće kod primjene novih odredaba Zakona svakako nisu najveći problem, nego je poteškoća u tome što pravna javnost, u pravilu, ne dijeli mišljenje opće i političke javnosti o općoj dobrobiti bezgraničnog normativnog optimizma. Prijeko potrebne i suzdržane izmjene propisa svakako su dobrodošle, a to sigurno nisu brzoplete izmjene do kojih dolazi gotovo kvartalno. Tu je, u pravilu, riječ o izmjenama procesnih zakona koji kod nas nastoje normirati sve što život donosi, a to, jasno, nije moguće, umjesto da su procesne norme više okvirne, a da se sudskoj praksi ostavi prostor za tumačenje jer ta vrsta zakona dopušta analogiju.

Prijeko potrebne izmjene i one koje su potrebne zbog usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije, svakako su neizbježne, a tu svrstavamo i dobar dio odredaba novog Kaznenog zakona, no nikako sve odredbe koje su izmijenjene. 

Prije nego je novi Kazneni zakon (u nastavku teksta: KZ) uopće stupio na snagu, neposredno prije 1. siječnja 2013., donesene su njegove izmjene i dopune na sjednici Hrvatskoga sabora 14. prosinca 2012.,² kojima je izvršena intervencija u nešto više od 90 članaka, a što je nešto manje od trećine odredaba. Veći dio tih intervencija su nomotehničke prirode ili je riječ o uočenim pogreškama, no izvršena je i jedna vrlo značajna izmjena u kaznenom djelu zlouporabe droga i tvari zabranjenih u sportu. To kazneno djelo je izmijenjeno na način da je podijeljeno u dva kaznena djela: neovlaštenu proizvodnju i promet drogama u članku 190. KZ-a i neovlaštenu proizvodnju i promet tvari zabranjenih u sportu u članka 191.a KZ-a, uz prebacivanje kaznenog djela posjedovanja droge u područje prekršajne odgovornosti. Ova značajna izmjena u vrijeme vacatio legis bila bi nepotrebna da su predlagatelj i zakonodavac na vrijeme prihvatili nacrt te odredbe koji je predložila stručna skupina za izradu Zakona.

Osim izmjene kod kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama, izvršene su intervencija u zakonsko biće kaznenoga djela lančane igre iz članka 237. KZ-a, koje je dopunjeno i izmijenjeno u sadržaju, a sada s nazivom nedopuštena igra na sreću, a veća izmjena je učinjena i kod kaznenih djela neprijavljivanja kaznenog djela iz članka 302. KZ-a, kaznenog djela neisplate plaća iz članka 132. KZ i drugih.

2. Opći dio Kaznenoga zakona
Novi Kazneni zakon u svom Općem dijelu, koji se primjenjuje na sve norme iz Posebnog dijela zakona, ali i na druge zakone, u usporedbi s KZ/97³, unio je niz novina.

Osim u dijelu koji govori o krivnji i razlozima isključenja protupravnosti, velike su novine u dijelovima Zakona koji se odnose na kazne, njihove vrste, granice mogućeg ublažavanje, uvjetnu osudu i djelomičnu uvjetnu osudu, rad za opće dobro, posebne obveze koje se mogu izreći počinitelju kaznenoga djela, zaštitni nadzor, pa i nakon punog izvršenja kazne zatvora, sigurnosne mjere te odredbe o zastaru kaznenoga progona i izvršenja kazne. 

2.1. Odredbe o krivnji i razlozima isključenja protupravnosti
Prema odredbi članka 4. KZ-a nitko ne može biti kažnjen ako nije kriv za počinjeno kazneno djelo. Ova nova definicija načela krivnje uvelike je izmijenjena u usporedbi s definicijom iz KZ/97⁴ jer je prilagođena dualističkom sustavu kaznenopravnih sankcija. 

Naime, prema ovakvom definiranju načela krivnje, krivnja je temelj za izricanje kazne, ali nije temelj za izricanje sigurnosnih mjera iz čega proizlazi da se društvo ima pravo štiti od počinitelja protupravne radnje i kad on za tu radnju nije kriv.

Takav način definiranja načela krivnje među teoretičarima, a i praktičarima, ima oštre oponente. Zagovornici takve definicije smatraju da je krivnja bitna samo kod odmjeravanja kazne, dok kod drugih kaznenopravnih sankcija nije odlučna, a kod izricanja sigurnosnih mjera nije odlučna krivnja, nego opasnost počinitelja. Zakonodavac je uz ovakvo definiranje načela krivnje uveo i jedno novo načelo koje KZ/97 nije poznavao, načelo razmjernosti, prema kojem sigurnosna mjera mora biti u razmjeru s težinom počinjenoga kaznenog djela i kaznenih djela koja se mogu očekivati kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti (čl. 67. KZ-a), kao svojevrsnu kočnicu kod izricanja sigurnosnih mjera.

Odredbe o razlozima isključenja protupravnosti izmijenjene su samo djelomice. 

2.1.1. Nužna obrana
Nužna je obrana u odredbi članka 21. stavak 1. KZ-a, precizirana, a govori o isključenju protupravnosti kod djela koje je počinjeno u nužnoj obrani, dok je KZ/97 u istoj odredbi govorio da nema kaznenog djela ako je počinjeno u nužnoj obrani. Kod prekoračenja nužne obrane značajna je izmjena jer je, prema odredbi članka 21. stavak 4. KZ-a, isključena krivnja kod onoga počinitelja koji prekorači granice nužne obrane zbog prepasti (astenički afekt)⁵ prouzročene napadom, dok je, prema odredbi članka 29. stavak 3. KZ/97, takav počinitelj bio kriv, ali se mogao osloboditi kazne. Međutim, ako je počinitelj prekoračio granice nužne obrane zbog jake razdraženosti (stenički afekt)⁶, to nije razlog isključenja krivnje, ali se može uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne. 

2.1.2. Krajnja nužda
Kod krajnje nužde, u odredbi članka 22. stavak 1. KZ-a krajnja nužda je razlog isključenja protupravnosti, dok KZ/97, u istoj odredbi (čl. 29. st. 1. KZ/97) govori da nema kaznenog djela. U članka 22. stavak 2. KZ-a krajnja nužda je razlog isključenja krivnje za onoga tko počini protupravnu radnju zbog otklanjanja opasnosti ako počinjeno zlo nije nerazmjerno teže od onoga koje je prijetilo i ako se počinitelj nije bio dužan izložiti opasanosti, dok se, prema odredbi članka 29. stavak 2. KZ/97, takav počinitelj oslobađao kazne ako je učinjeno zlo bilo jednako onome koje je prijetilo.

2.2.1. Vrste kazne
Odredbe o kaznama znatno su izmijenjene. Do sada su postojale dvije vrste kazni: zatvor i novčana kazna, a sada su tri vrste kazni jer je i dugotrajni zatvor postao vrsta kazne. Nismo sigurni je li za to bilo potrebe. Dugotrajni zatvor je, u stvari, zatvor koji samo duže traje jer, ako nekoga osudimo na 20 godina, bit će riječ o kazni zatvora, a osudimo li nekoga na 21 godinu, taj zatvor zovemo dugotrajni zatvor. Mislimo da bi navođenje kazne dugotrajnog zatvora u posebnu vrstu kazne imalo opravdanja kad bi se dugotrajni zatvor drukčije, strože izvršavao.

Kaznu zatvora sada možemo izricati od tri mjeseca do 20 godina, a kaznu dugotrajnog zatvora od 21 godine do 40 godina, s tim da, iznimno, kod stjecaja kazna dugotrajnog zatvora, može biti 50 godina ako su počinitelju za dva ili više kaznenih djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora, čiji zbroj prelazi 50 godina.

Zakon predviđa mogućnost izricanja kazne koja je blaža od propisane u tri slučaja: ako je to izričito u zakonu navedeno (tzv. zakonsko ublažavanje kazne), ako sud utvrdi postojanje osobitih olakotnih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne (tzv. sudsko ublažavanje kazne) i kad se o ublažavanju kazne sporazume državni odvjetnik i optuženik (presuda na temelju sporazuma stranaka).

Kao što vidimo u Kaznenom zakonu je i dalje zadržana mogućnost zakonskog i sudskog ublažavanja kazne, no velika izmjena u odnosu na KZ/97 je u tome što su u njemu granice za sudsko ublažavanje kazne bile strože od onih za zakonsko ublažavanje, dok novi Zakon nema te razlike.

Mogućnost suda da počinitelja oslobodi od kazne (fakultativno oslobađanje od kazne) u Zakonu je postavljena dosta široka u više od 30 slučajeva, no za razliku od KZ/97 nema ni jedan slučaj kad je sud dužan počinitelja osloboditi od kazne (obligatorno oslobađanje od kazne).

2.2.2. Uvjetna osuda
Uvjetna osuda je, također, značajno izmijenjena u usporedbi s KZ/97. 

Kao što vidimo iz odredbe članka 56. stavak 1. KZ-a uvjetna osuda se izriče, dok smo do sada, prema KZ/97, uvjetnu osudu primjenjivali, a optuženik se na kaznu osuđuje, dok smo mu do sada kaznu izricali. Izricanje uvjetne osude vezano je samo za duljinu kazne na koju je optuženik osuđen, a ne više i za visinu propisane kazne za kazneno djelo za koje mu se sudi, pa je uvjetnu osudu moguće izreći za svako kazneno djelo za koja smo počinitelja osudili na kaznu zatvora do jedne godine ili novčanu kaznu bez obzira na to je li propisana kazna za konkretno kazneno djelo visoko odmjerena.

2.2.3. Djelomično uvjetna osuda
Uz uvjetnu osudu Zakon predviđa i djelomičnu uvjetnu osudu koju KZ/97 nije poznavao. Riječ je o novoj odredbi kojom se uvjetuje samo dio izrečene kazne. Djelomičnom uvjetnom osudom omogućena je primjena uvjetne osude i za kaznena djela za koja je izrečena kazna zatvora od jedne do tri godine kad je to u skladu sa svrhom kažnjavanja. Ona ima sličan cilj kao i uvjetni otpust, s tim da se privremeno puštanje na slobodu određuje unaprijed. Na dio kazne koji je uvjetovan primjenjuju se odredbe o uvjetnoj osudi, opozivu uvjetne osude, posebnim obvezama uz uvjetnu osudu i njihovo izricanje te odredbe o zaštitnom nadzoru.

2.3. Odredbe o sigurnosnim mjerama
Sigurnosnim mjerama posvećena je Glava V. Kaznenog zakona, a ukupno ih je predviđeno devet, dok je KZ/97 imao pet sigurnosnih mjera. Nakon odredaba koje govore o vrstama i svrsi izricanja sigurnosnih mjera, odredbom članka 67. KZ-a uvedeno je jedno novo načelo, načelo razmjernosti, kojim se kod izricanja sigurnosnih mjera ograničava kaznenopravna prisila jer sigurnosna mjera mora biti u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela i kaznenih djela koja se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

2.4. Odredbe o zastari
U dijelu Zakona koji govori o zastari najznačajnija novota je napuštanja razlikovanja relativne i apsolutne zastare zbog čega su svi zastarni rokovi produljeni, a proširen je i raspon predviđenih rokova zastare, s pet (kako je predviđao KZ/97), na šest raspona u koje su raspoređena kaznena djela prema visini predviđene kazne, tako da je za višu predviđenu kaznu predviđen i dulji rok zastarjevanja pokretanja kaznenoga postupka.

Opravdano je uvođenje jedinstvene zastare kaznenog progona jer razlikovanje relativne i apsolutne zastare ne poznaju druga zakonodavstva, a s institutom prekida zastare stvorene su velike poteškoće u primjeni. Prijašnji Zakon nije predvidio što sve prekida zastaru kaznenoga progona (nakon čega zastara počinje teći iz početka, a isteklo vrijeme zastare se gubi sve do nastupa apsolutne zastare), pa je pitanje prekida zastare određivala sudska praksa. Takva situacija je ponekad dovodila do različitih tumačenja, pa i različitih odluka u konkretnim predmetima, tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske bio prisiljen donijeti više pravnih shvaćanja o zastari kaznenog progona, a osobito o zastari izvršenja kazne.

Rokovi zastare kaznenoga progona iz novog Kaznenog zakona moći će se primjenjivati samo ako do 1. siječnja 2013. već nije nastupila zastara. 

Nezastarijevanje kaznenog progona predviđeno je trojako, pa tako zakonodavac predviđa da nema zastare kaznenog progona u kaznenim djelima: 

1) za kazneno djelo genocida (čl. 88.), zločin agresije (čl. 89.), zločina protiv čovječnosti (čl. 90.), ratnog zločina (čl. 91.), što je predviđeno na jednak način kao i u KZ/97; 

2) za druga kaznena djela koja ne zastarijevaju prema Ustavu, što je omogućeno izmjenom članka 31. Ustava Republike Hrvatske⁸ te donošenja Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije,⁹ čijim donošenjem je uvedeno nezastarijevanje jednoga broja kaznenih djela koja su počinjena u ograničenom vremenskom razdoblju.

3) za druga kaznena djela koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu.

Nova odredba je i ona iz članka 81. stavak 4. KZ-a, a njome se produljuju svi zastarni rokovi pod uvjetom da je donesena prvostupanjska presuda prije proteka rokova zastare, pri čemu je neodlučno je li okrivljenik tom presudom osuđen ili je oslobođen ili je optužba odbijena. Zakonodavac je odlučio da se u tome slučaju zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine. 

Čini nam se opravdanim uvođenje produljenja rokova zastare kaznenoga progona u ovakvim slučajevima, kada sud prvoga stupnja donese presudu pri kraju isteka roka zastare, pa sudu drugoga stupnja ne ostaje dovoljno vremena da odluči o žalbi ili, pak, zastara nastupi neposredno nakon ukidanja prvostupanjske presude.

3. Posebni dio Kaznenog zakona
U Posebnome dijelu Kaznenog zakona učinjene su vrlo velike izmjene, neka kaznena djela su ukinuta, uveden je veći broj potpuno novih kaznenih djela koja KZ/97 nije poznavao, a kod brojnih kaznenih djela učinjene su veće ili manje izmjene, što po obujmu premašuje dužinu jednoga članka, pa ćemo se osvrnuti samo na neke od izmjena koje nam se čine osobito značajne.

3. 1. Neovlaštena proizvodnja i promet drogama, prednosti i poteškoće nove formulacije
Kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. KZ-a samo djelomice odgovara odredbi članka 173. KZ/97, s nazivom - zlouporaba opojnih droga, iz koga članka je prvi stavak brisan, tako da posjedovanje droge više nije kazneno djelo, nego prekršaj koji se kažnjava prema Zakonu o suzbijanju zlouporabe droga.¹⁰ Ovom izmjenom otklonjena je mogućnost dvostrukog kažnjavanja jer su kod posjedovanja droge kaznena i prekršajna odredba bile identične.

Veće će poteško za sudsku praksu imati primjena potpuno nove odredbe članka 190. stavak 1. KZ-a, u kome je inkriminirana neovlaštena proizvodnja i prerada tvari koje su propisom proglašene drogom, ali ta droga nije namijenjena daljnjoj prodaji, nego je predviđena za vlastitu uporabu.

Takvu odredbu KZ/97 nije poznavao, nego je predviđao neovlaštenu proizvodnju ali zbog prodaje, a ne za vlastitu uporabu.

U tom stavku se ne navodi koju količinu droge počinitelj može neovlašteno proizvesti ili neovlašteno preraditi da bi bila riječ o ovom blažem obliku kaznenoga djela, odnosno koja je količina potrebna za pravnu oznaku prema članku 190. stavak 2. KZ-a, nego je to ostavljeno sudskoj praksi.

Prema dosadašnjoj praksi sudova, ako je u tijeku postupka utvrđeno da je počinitelj proizveo manju količinu droge za vlastite potrebe, najčešće je bila riječ o marihuani, sudovi su nerijetko zaključivali da je riječ o beznačajnom djelu te su primijenili odredbu članka 28. KZ/97.¹¹

Danas, kad imamo kao osnovni oblik ovog kaznenog djela - neovlaštenu proizvodnje droge za vlastitu uporabu - bit će potrebno utvrditi koja je to količina, a to će morati utvrđivati sud, za svaki slučaj zasebno. Pri tome će, svakako, najprije uzeti u obzir količinu proizvedene droge, a zatim ovisničke potrebe počinitelja kao i sve druge činjenice koje mogu biti značajne za utvrđenje je li počinitelj drogu, uistinu, proizvodio samo za sebi ili nije.

Ostali teži oblici ovoga kaznenog djela nisu u većoj mjeri mijenjani osim što je u stavku 3. inkriminiran niz kvalifikatornih okolnosti ovog kaznenoga djela vezano za dob kupaca (djeca), mjesto gdje se tvari prodaju (škole, sportski objekti, kaznene ustanove) svojstvo osobe (službena osoba), a posebno je predviđeno i strože kažnjavanje organizatora mreže preprodavatelja ili posrednika. 

3. 2. Počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja
Odredbu članka 329. KZ-a - počinjenje kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja - KZ/97 nije poznavao. Riječ je o novom članku koji je uveden zbog toga što su, kvalifikatorne okolnosti kod više kaznenih djela koja su počinjena u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, u novom Zakonu brisane.

U prijašnjem Kaznenom zakonu (KZ/97) mnoga kaznena djela imala su kvalificirane oblike ukoliko su bila počinjena u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, pa se događalo da je državni odvjetnik podizao optužnicu za kvalificirani oblik kaznenog djela zbog postojanja udruživanja i još i za samo udruživanje. Vrhovni sud u takvim slučajevima nije prihvaćao postojanje stjecaja jer bi se tako ista teža okolnost dva puta vrednovala na štetu počinitelja,¹² što je ovom novom odredbom izbjegnuto.

Ako je riječ o organizatoru ili vođi zločinačkog udruženja, on će biti kažnjen prema odredbi članka 329. KZ-a, u svezi s djelom koje je počinio i prema odredbi članka 328. stavak 1. KZ za samo organiziranje ili vođenje zločinačkog udruženja, dakle odgovarat će za stjecaj kaznenih djela. 

Međutim, ako netko samo sudjeluje u zločinačkom udruženju, stjecaja nema. Član udruženja će odgovarati prema odredbi članka 328. stavak 2. KZ-a samo onda ako nije počinio ni jedno kazneno djelo za to udruženje, ako je djelo počinio, bit će osuđen prema odredbi članka 329. KZ-a, u svezi s kaznenim djelom koje je počinio u sastavu udruženja.

Za počinitelja kaznenog djela, koji bitno pridonese otkrivanju zločinačkoga udruženja, predviđena je mogućnost blažeg kažnjavanja, no ta je odredba u KZ/97 bila znatno povoljnija za počinitelje jer je u slučaju da član grupe ili zločinačke organizacije otkrije grupu ili zločinačku organizaciju, prije nego li je u njezinu sastavu ili za nju počinio kazneno djelo, zakon je predviđao obvezno oslobođenje od kazne.

3.3. Obijesna vožnja u cestovnom prometu, novo kazneno djelo ili to, ipak, nije?
Obijesna vožnja u cestovnom prometu iz članka 226. KZ-a je nova odredba kojom se sankcionira grubo kršenje prometnih propisa od nesavjesnih i neodgovornih vozača. Međutim, Krivični zakon RH poznavao je slično kazneno djelo - ugrožavanja javnog prometa uslijed omamljenosti u članku 157. (164.) KZRH - pročišćeni tekst, pa ne možemo bezuvjetno reći da je riječ o potpuno novoj odredbi.

Da bi počinitelj mogao odgovarati za to kazneno djelo, potrebno je najprije utvrditi da prometne propise krši iz obijesti (ne na primjer iz nužde jer teško ozlijeđenu osobu vozi u bolnicu), pa se na subjektivnoj strani traži postojanje izravne namjere. 

Riječ je o kaznenom djelu konkretnog ugrožavanja, kod kojeg sudionik u prometu na cesti teško krši propise zbog:

1.) trošenja alkohola uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg apsolutnog alkohola u krvi (što prema medicinskoj literaturi odgovara pijanom stanju vozača) ili trošenja droge ili psihoaktivnih lijekova;

2.) vožnje u zabranjenom smjeru, što je nerijetka pojava kršenja prometnih propisa na autocestama, koja je često povezana s alkoholiziranošću vozača.;

3.) pretjecanja na nepreglednom mjestu kolone vozila;

4.) vožnja brzinom koja prelazi 50 km/h iznad dopuštene u naseljenom mjestu ili području s naznačenim ograničenjem brzine.

 Temeljna posljedica tog kaznenog djela je konkretna opasnost, a ne prometna nesreća, što može dovesti do preklapanja ove kaznene odredbe s prekršajima iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama¹³ i povrede načela ne bis in idem. 

Tako, npr. vožnja u suprotnom smjeru ulazi u zakonsko biće kaznenoga djela iz članka 226. KZ-a, s tim da i odredba članka 49. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama¹⁴ ima gotovo istu odredbu. 

Na koji način će sudovi razgraničiti je li riječ o prekršaju ili o kaznenom djelu, kako će ocjenjivati je li vožnja u zabranjenom smjeru obijesna, kad je riječ o kaznenom djelu ili nije bila obijesna, pa je riječ o prekršaju, ostaje nam vidjeti. Mislimo da bi pri tome trebalo cijeniti duljinu vožnje u zabranjenom smjeru jer vozači ponekad svjesno voze zabranjenim smjerom na kratkoj relaciji da izbjegnu veliko obilaženje. 

Premda je ovdje riječ o kaznenom djelu konkretnog ugrožavanja, možda će sudovi za postojanje kaznenoga djela, ipak, tražiti ostvarenje neke posljedice koja će biti manja od one koja se traži za ostvarenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 227. KZ-a.

U svakom slučaju za sprječavanje kršenja načela ne bis in idem u ovakvim slučajevima sudovi će moći primijeniti buduću izmijenjenu odredbu članka 10. Prekršajnog zakona, kojom je određeno da se protiv počinitelja prekršaja, protiv kojeg je započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, za taj prekršaj, postupak ne može pokrenuti, a ako je postupak pokrenut, ne će se moći dalje voditi.<sup>15

* Predsjednica Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 
1 Kazneni zakon,  Nar. nov., br. 125/11, objavljen  7.  studenoga 2011. 
2 Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 144/12, objavljen 21. prosinca 2012.). 
3 Kazneni zakon  (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - u nastavku teksta: KZ/97). 
4 Čl. 4. KZ/97 glasi: Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga kaznenopravna sankcija ako nije kriv za počinjeno djelo. 
5 Astenički afekt  (prepast, strah, tuga, zdvojnost) često se tumači kao slabost počinitelja. 
6 Stenički  afekt (razdraženost, bijes, uzrujanost, srdžba) često se tumači kao izraz snage i agresivnost počinitelja; 
7 Zakon o strancima, Nar. nov., br. 79/07 i 36/09. 
8 Nar. nov., br. 76/10 od 16. lipnja 2010. 
9 Nar. nov., br.  57/11 od 25. svibnja 2011. 
10 Nar. nov., br. 197/01, 87/02, 163/03, 141/04, 40/07 i 149/09. 
11 Riječ o beznačajnom djelu kada je okrivljenik za vlastite potrebe posadio jednu sjemenu konoplje i uzgojio samo jednu biljku visine 35. cm. (Iz odluke Županijski sud u Vukovaru, Kv-113/08 od 6. svibnja 2008.). 
12 Iz Odluke VSRH, Kž-129/03 od 25. veljače 2003. 
13 Zakon o sigurnosti prometa na cestama (Nar. nov., br. 67/08, 48/10 i 74/11). 
14 Članak 49. 
(2) Na cesti na kojoj su kolničke trake fizički odvojene jedna od druge, na cesti s kolnikom za promet u oba smjera na kojem postoje najmanje četiri obilježene prometne trake kao i na cesti s kolnikom za promet vozila samo u jednom smjeru, vozač se ne smije vozilom kretati kolničkom trakom namijenjenom za promet vozila iz suprotnog smjera, odnosno u suprotnom ili zabranjenom smjeru. 
15 Iz Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona, koji je dostavljen na usvajanje  Hrvatskom saboru 6. prosinca 2012.</sup>