Hrvatski su intelektualci tradicionalno pokazivali neograničeno povjerenje u dobre namjere i razboritost svojih autoritativnih državnih poglavara glede ostanka na vlasti. Odnosi se to, dakako, samo na najhrabrije, ali ipak začuđuje kako je taj ‘patrijarhalni sindrom’ raširen u zemlji takvih iskustvenih spoznaja o djelovanju neupitno velikih vođa. Sjetimo se otvorenog pisma što ga je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, istaknuti pisac i profesor književnosti, priznati ljevičar, uputio samom doživotnom predsjedniku Partije i države kojeg su Zapadnjaci nazivali posljednjim Habsburgom, da bi mu objasnio kako je u najboljem interesu zemlje (i socijalističke demokracije) da se taj vladar sam odrekne vlasti.¹ Sjetimo se drugog javnog apela, kad je šest istaknutih intelektualaca liberalne orijentacije, početkom devedesetih godina uputilo predsjedniku Republike Hrvatske, pozivajući ga da odstupi sa svoje tek učvršćene pozicije, jer da je to u najboljem interesu razvoja zemlje (i liberalne demokracije) u situaciji ni rata ni mira.² 

Ove inicijative nisu, dakako, urodile očekivanim rezultatom. Politolozi bi takvu pojavu objasnili izrazom podaničke političke kulture, u kojoj se djeci od malih nogu usađuje vjera u pametnog i dobronamjernog vladara koji, istina, ponekad ima problema obuzdati svoje razularene službenike. Radilo se, u stvari, o nesporazumu karakterističnom za psihologiju društava bez mnogo iskustva s demokratskim političkim procesom. Vidljivo je naivno uvjerenje kako su se politički vođe iskreno odani deklariranim vrijednostima, vođeni znanstvenim spoznajama, te se smatraju vezanim vlastitim programima i obećanjima. Homo politicus, vrstapredatora koja nastanjuje političke institucije, ne razmišlja na taj način. Politički sustavi tako ne funkcioniraju i vlast se u povijesti krajnje rijetko predavala bez nesmiljene borbe.³

Demokratski su izbori posebno važan izum u povijesti čovječanstva, jer su nemilosrdnu borbu oko vlasti preobrazili u relativno benignu izbornu utakmicu.⁴ Valja, međutim, napomenuti da niti obične nogometne utakmice nisu za defetiste, a ovdje se ipak radi o ekstremnom borilačkom sportu i natjecanju za golemu nagradu. Borba za vlast vodi se, stoga, do kraja, uz mnoštvo propagande, obećanja, izokretanja istine, trikova i demagogije, ali ipak demokratskim sredstvima, u okvirima Ustava i zakona. 

Mirna smjena vlasti u Hrvatskoj, od prve, kritično važne smjene vlasti 1990. godine, preko druge, nakon cijelog desetljeća jednako važne 2000. godine, do treće 2003. godine, tek je postupno postajala normalan i prihvaćen dio političkog procesa.⁵Zbog toga valja pozdraviti novu mirnu smjenu vlasti. Smjena vlasti najvažnije je dostignuće demokracije, ona otvara nove mogućnosti demokratskog razvitka političkog sustava, utemeljenog na vladavini prava, ali ga ni u kojem slučaju ne jamči. Nije svejedno tko preuzima vlast, ali vjerujemo da možemo računati s učinkom kolektivnog učenja unutar stranaka koje su već obnašale vlast, pa se zatim vratile u oporbu. Demokracija i vladavina prava, u jednakoj su mjeri oslonci izbornih pobjednika kao i izbornih gubitnika. Tko god preuzima vlast, mora to stalno držati na pameti, te strogo voditi brigu o poštovanju načela ustavne vladavine. Kod svake sam se smjene vlasti usudio na to upozoriti svaku novu vlast i njezine pristaše.⁶

Rado se citira spoznaja da apsolutna vlast apsolutno kvari vladare i njihove podanike. Iskustvo demokratskih zemalja, kao i hrvatsko iskustvo, pokazalo je kako se bez iznimke, etički potencijal stranke koja predugo drži vlast troši, izborna obećanja zaboravljaju i stranka tone u korupciju, klijentelizam, nepotizam i druge zloporabe. Kriza povjerenja u institucije vlasti postala je univerzalni problem suvremenih demokracija i opće mjesto političkih znanosti. »Građanstvo gubi povjerenje u političare, ne samo na temelju dokaza o raširenoj bahatosti i korupciji vlasti, već i zbog uvjerenja kako političari ne razumiju, pa dakako ne mogu niti rješavati najveće probleme s kojima su suočene političke zajednice, kao što je nezaposlenost i propadanje javnih službi.«, pisao je R. Cox još 90-ih godina. U isto vrijeme G. Sartori ozbiljno upozorava: »U mnogim zemljama, razočaranje i nezadovoljstvo dosegli su vrhunac frustracije i gnjeva, te konačno potpunog odbacivanja politike i prihvaćanja onog što bismo mogli nazvati anti-politikom. Kako je došlo do toga? Objašnjenja tog odbacivanja ima mnogo. Jedno je opće negiranje politike što smo ga ranije spomenuli. Drugo je utjecaj televizije. Ali najbolje objašnjenje današnjeg ogorčenja je politička korupcija. Politika nije nikada bila, a vjerojatno neće nikad niti biti potpuno čista, niti je politička korupcija u bilo kojem pogledu novost. Pohlepa i korupcija u novije su vrijeme dosegle ranije nepoznate razmjere. Politička je korupcija, zaista, dosegla točku u kojoj ona korumpira politiku samu...a kad kažem kako korumpira politiku, mislim na demokratsku politiku.«⁷ 

Ova upozorenja, stara dvadesetak godina, na dramatičan se način potvrđuju posljednjih godina pred očima zabrinutih pristaša demokracije u Sjevernoj Americi, Europi i Republici Hrvatskoj. 

Kad se raspravlja o izgledima promjena što ih otvara smjena vlasti u Republici Hrvatskoj, ne smije se zaboraviti niti povijesno iskustvo i povijesna razočaranja: (1) demokracija ne samo da nije imuna od zloporaba i korupcije, nego je to njezin glavni problem; (2) slobodnim izborima moguće je uspostaviti sustav političke korupcije, te nikakav ustavno utvrđen sustav ustrojstva vlasti nije bio prepreka korupcionaškoj praksi, pa tako niti parlamentarni sustav; (3) promjena vlasti bitno olakšava postizanje i održavanje »političke volje« u borbi protiv političke korupcije; (4) izmjenjivanje stranaka na vlasti doprinosi stabiliziranju demokratskih političkih institucija i institucionalizaciji demokratske politike; (5) sustav u kojem se stranke, na temelju odluke birača, periodično smjenjuju na vlasti, ne predstavlja nužno zlo, nego uvjet održavanja i razvoja sustava vladavine prava. 

Francuski autor Jean-Louis Quermonne pokušao je važnost smjenjivanja političkih stranaka na vlasti odrediti na sljedeći način: »Teško je odrediti značaj periodičnog smjenjivanja. Općenito se kaže kako se radi o smjenjivanju dviju stranaka ili koalicija na vlasti i u oporbi. Zapravo, u okviru poštovanja režima na snazi, događa se promjena uloga između političkih snaga smještenih u oporbi koje odluka na općim izborima dovodi na vlast, te drugih političkih snaga koje su privremeno bile na vlasti, a koje ta odluka vodi u oporbu. Činjenica da se ta rokada događa bez promjene režima, od prvorazredne je važnosti. To ne znači da smjena isključuje svaku ustavnu promjenu. Ali u biti, ona predstavlja nenasilni nadomjestak revolucije«. I dalje: »Smjena vlasti smjera objedinjavanju u jedan politički mehanizam dvaju uvjeta nužnih za ostvarenje ravnoteže i za napredak: stabilnosti institucija i političkog sustava, uz obnavljanje vladajućih elita i javnih politika. Na pola puta između nemoći i nereda ona danas obilježava demokracije koje istinski funkcioniraju.«⁸

Kako bi periodične smjene vlasti doprinosile održavanju i razvoju ustavne vladavine, potrebno je da su kumulativno ispunjena sljedeća tri uvjeta: (1) jamstvo »povratne karte« izbornim gubitnicima, u smislu prava na nastavak borbe za povjerenje birača; (2) suglasje o institucionalnom sustavu, u smislu jamstva očuvanja temeljnog demokratskog ustavnog poretka; i (3) ograničenje pri obavljanju vlasti, koje od novih vladajućih zahtijeva da u potpunosti preuzmu odgovornost za državne interese, posebno napodručju vanjske, obrambene i financijske politike.⁹ 

Smatralo se da je smjena vlasti odlukom biračkog tijela redovito prouzročena ozbiljnim poremećajima u funkcioniranju vlasti. Francuski autori P. Lalumerre i A. Demichel pišu: »Može se postaviti hipoteza kako se načelo smjenjivosti vlasti priziva samo u doba političkih nemira ili ozbiljne gospodarske ili društvene krize. Razvijeno javno mnijenje u potrazi za odgovorima na probleme, redovito poklanja povjerenje jednoj ili drugoj stranci. Smjena je odgovor na duboke promjene temeljnog raspoloženja birača koje se, zbog prepreka izbornog sustava, ne mogu izraziti promjenom vladajućih ekipa na svakoj izbornoj provjeri.«¹⁰ 

Ovo je mišljenje samo djelomično točno, jer polazi od prevladavajuće pretpostavke kako postoje ili su postojala razdoblja bez kriza. Poznavatelju povijesti bilo bi teško pokazati kada je doista bilo takvo idilično doba.¹¹ 

Krize su, u stvari, redoviti način funkcioniranja političkih sustava. Promjena vlasti najvažniji je test kojem se periodično podvrgava ustavni sustav. Jedna opasnost ipak postoji: svaka smjena vlasti nosi sa sobom revolucionarne ideje kako valja radikalno raščistiti političku scenu i započeti razvoj ispočetka. Američki socijalni psiholog B. Moore ukazuje: ljudi ne žele demokraciju kao takvu, ali ona je izuzetno korisno sredstvo brojnima i siromašnima protiv malobrojnih, bogatih i moćnih.¹² Ona je sredstvo konstruktivnog, a ne destruktivnog djelovanja unutar političkoga sustava, te djeluje na ostvarivanje ciljeva što su se nekad nazivali »dobra vlast«.¹³ 

Mirna smjena vlasti zahtijeva kulturu kompromisa. Pobjeda se ne smije beskrupulozno i do kraja iskoristiti.¹⁴ Filozof politike B. Russell upozorava kako demokracija ne nudi čista rješenja: »Poteškoća demokracije kao oblika vladavine je što ona zahtijeva spremnost na kompromise. Poražena stranka ne smije smatrati da su u pitanju načela oko kojih nema popuštanja, a pobjednička većina ne smije koristiti svoju prednost do točke u kojoj izaziva revolt. To zahtijeva iskustvo, poštovanje zakona i razumijevanje kako mišljenja različita od naših vlastitih nisu dokaz pokvarenosti. Još je važnije da ne postoji akutni strah, jer u takvom stanju ljudi traže vođu i podvrgavaju mu se kada ga nađu, s rezultatom da on ima priliku postati diktator. Ako su ti uvjeti ispunjeni, demokracija može postati najstabilnijim oblikom vladavine uopće.«¹⁵ 

Mirna smjena stranaka na vlasti nije rezultat izuzetnog stanja, nego nužan uvjet za održavanje i razvoj pluralističke demokracije. Promjena vlasti važna je i u starim demokratskim državama, a posljedice, pozitivne i negativne, slične su.¹⁶ Ona je posebno važna u tranzicijskim društvima sa slabim institucijama i labavo uspostavljenom vladavinom prava, gdje se borba protiv korupcije vodi putem političkih i sudbenih kampanja, a pojam pravne države koristi poglavito da bi se prizivala državna represija. Pitanje je pod kojim će uvjetima promjena političke vlasti značiti »korak naprijed« u razvoju demokracije?

Znanost o političkim institucijama nastoji uzeti u obzir cjelinu kulture i odnosa u kojima se odvijaju ustavno uređeni politički procesi demokratizacije. Pitanje je, mogu li većinom nedemokratski odgajani ljudi, uglavnom podvrgnuti strogoj stezi u centraliziranim političkim strankama, ipak djelovati u smjeru jačanja demokracije i vladavine prava. Odgovor je pozitivan, pod određenim uvjetima. U pluralističkom političkom sustavu, zajamčenom djelotvornim ustavnim okvirom, kroz sukobljavanja, konflikte, pa i krize, moguće je činiti pomake prema društvu koje je demokratsko: u smislu da je pluralističko, da povećava prostor za participaciju građana u vlasti, da jača odgovornost vlasti i da je ta odgovornost vlasti utemeljena na njezinoj potpunoj transparentnosti. Uvjet je periodična promjena vlasti.

Možemo li se, dakle, pouzdati da sada, konačno, dolazi vrijeme dobre vlasti, koja će zbog svoje dobrote i učenosti poštovati Ustav? Ni u kojem slučaju. Valja nam se nadati kako dolazi vlast svjesnija da je vladavina prava u njezinom kao i u općem interesu. I dobro paziti na njezine korake. Birači su shvatili temeljne zasade demokratskog sustava, ono što čini minimalni uvjet demokracije, a to je da se vlast može smijeniti mirnim putem. Prema tome, ni jedna vlast nije trajna. Čim ste preuzeli vlast, morate početi misliti o trenutku kad ćete je napustiti. Razmišljati o trenutku kad ćete vlast napustiti u trenutku kad ste je tek preuzeli, ne zahtijeva posebnu mudrost u svijetlu hrvatskog povijesnog iskustva. Od tuda naše uvjerenje kako nova smjena vlasti pridonosi postupnom razvitku sustava vladavine prava.

 

1 Pismo P. Matvejevića iz 1974. godine ponovno je objavljeno 6. veljače 2010. godine u Slobodnoj Dalmaciji. 
 http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/90825/Default.aspx 
2 Pismo su 1993. objavili u časopisu ‘Erazmus’ autori: Ivo Banac, Krsto Cvijić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec. 
 http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/123958/Default.aspx 
3 Iz rimske antičke povijesti poznati su primjeri apsolutnih vladara koji su se svojom voljom uspješno sklonili s vlasti. Rimski tiranin Lucije Kornelije Sula (138. p.n.e. -78. p.n.e.) i car Dioklecijan (237.-316.) su se, međutim, zaštićeni svojim veteranima, dobro osigurali od mogućih osveta i odgovornosti. 
4 The Economist je u svojem ‘tisućljetnom broju’, u prosincu 1999., slobodne izbore i mirnu predaju vlasti svrstao među 100 najvećih izuma u proteklom tisućljeću. 
5 Gotovo opći konsenzus oko prvih višestranačkih izbora na proljeće 1990. omogućio je upravo uzoran prijenos vlasti na HDZ, premda je u ljevičarskom tisku poslije bilo predbacivanja da se »vlast ne predaje bez ispaljenog metka«. Prijenos vlasti na šesteročlanu koaliciju 2000. godine proveden je uredno, premda je kasnije u desničarskom tisku bilo predbacivanja zbog »ne-ispaljivanja metaka«. Tek od smjene vlasti 2003. možemo smatrati da je čvrsto etablirano pravilo o mirnom prijenosu vlasti, što je nužan, ali tek minimalan uvjet postojanja demokracije. Zbog toga je Zakon o mirnom prijenosu vlasti donesen tek 2004.    
6 Čime smo, dakako, dali svoj doprinos naivnosti glede razumijevanja takvih argumenata od onih koji gube vlast. Branko Smerdel: Zakon o izboru odbornika i zastupnika, Naše teme, 1, 1990. 5-20; Branko Smerdel: Konstitucionalizam i promjena vlasti, Zbornik PFZ, 50, 2-3 (2000), 5-28; Branko Smerdel: Promjena vlasti i izgledi ustavne vladavine, Kregar i dr.(urednici): Hrvatska, kako dalje? PFZ i Centar Miko Tripalo, 2004. 
7 Nota bene, citati su s kraja prošloga stoljeća: Branko Smerdel, Politička etika, ustavna vladavina i sukob interesa, Vladavina prava, 3, 7-8 (1999), 68. Ne treba posebno objašnjavati kako je kriza kvazi liberalnog sustava neusporedivo zaoštrenija krajem prvog desetljeća 21. stoljeća. 
8  Usp. Jean-Louis Quermonne: L’alternance au pouvoir, Presses universitaires de France, Paris, 1988.,4-5. 
9  Ibid., 13-18. 
10 Pierre Lalumiere, Andre Demichel: Les regimes parlementaires europeens,Themis, Paris 1978, 258. 
11 Povijesno gledano, europske su integracije osigurale dosad najduže razdoblje mira i napretka u Europi, što je bila njihova izvorno deklarirana svrha. Gledano politički, složeni sustav razvija se tako da prolazi iz krize  u krizu. Usp. Branko Smerdel: Hrvatska ustavnost u Europskoj Uniji, Informator, 6015-16/ 2011.; Branko Smerdel: Konvencija o budućnosti Europe. Pokušaj preliminarne ocjene rezultata, Informator 5141/2003.  
12 Barrington Moore, Jr. Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World (1966). 
13 Europska komisija je 2001. objavila ‘Bijelu knjigu o načelima dobre vladavine’. Međutim, dijelim mišljenje onih kojima je ‘pristojna vlast’ prihvatljiviji izraz. ‘Dobra vlast’ uključuje konotacije na savršenstvo ‘mudrih rukovodstava’. ‘Pristojna vlast’ podrazumijeva ljudsku pogrješivost, pa stoga i potrebu nadzora i promjene. Pristojna vlast, kao i pristojan pojedinac, kontrolira i prikriva svoje primarne nagone. Ne ponaša se prema primarnim instinktima, nego prema pozitivnim ustavnim i zakonskim načelima. Pristojna je vlast vezana s idejom o odgovornosti, a utemeljena na ideji i načelima vladavine prava. 
14 Upozoravamo na ponovno javljanje ideja o zabrani političkih stranaka, prijetnje ponovnim otvaranjem Golog otoka, kao i na dramatične apele na opasnosti od masovnih hapšenja, korištene kao, prema našem mišljenju, nedopustivo sredstvo predizborne kampanje. Takvo je shvaćanje razorno za stabilnost demokratskih režima. 
15 Usp. Bertrand Russell, Power. A New Social Analysis, Unwin Books, 1975 (1938), 132. 
16 Činjenicu da dio tih posljedica čine korupcionaške afere i suđenja prijašnjim moćnicima, smatramo pokazateljem uspješnosti demokracije kao uvjeta za ostvarivanje ustavnog načela vladavine prava.