Sloboda kretanja kapitala jedna je od četiri slobode na kojima se temelji unutarnje tržište Europske unije. Za Republiku Hrvatsku su se pregovori o tom poglavlju odnosili ponajprije na usklađivanje propisa iz područja kretanja kapitala i tekućih plaćanja, kao i borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma. Hipoteza koja čini okosnicu ove pravne analize jest je li Republika Hrvatska doista u potpunosti uskladila zakonodavstvo na tom području, uspostavila potrebne strukture, omogućila njihovu suradnju te dosljednu primjenu propisa? Naime, sve prethodno navedeno pretpostavka je za izgradnju učinkovitog sustava za borbu protiv pranja novca, korupcije i financiranja terorizma. Štoviše, to su ujedno i pretpostavke za ubrzanje i stvaranje plodnog tla za toliko potrebne izravne investicije u svrhu naglog oporavka nacionalnog gospodarstva koje, prema trenutnim statistikama, počiva na samom dnu. Čežnja za kapitalnim poslovima jedina je zdrava nada za oporavak posrnulog gospodarstva diljem Europske unije, i ne samo to, važno je i za opstanak zajedničke valute koja se, kao nikada do sada, našla na udaru unutarnje nestabilnosti, prezaduženosti velikog broja država članica, nedostatka konsenzusa o bitnim političkim pitanjima i nepostojanju zajedničke fiskalne politike pa tako niti proračunske kontrole novca na razini država članica.

Kapitalni poslovi uključuju izravna ulaganja, ulaganja u nekretnine, poslove s vrijednosnim papirima, poslove s udjelima u investicijskim fondovima, kreditni poslove, depozitne poslove, plaćanja na osnovi ugovora o osiguranju te jednostranom prijenosu imovine. Tekuća plaćanja odnose se na tekuće poslove, odnosno poslove zaključene između rezidenata i nerezidenata čija namjera nije prijenos kapitala. U ovoj analizi pozabavit ćemo se ponajviše s izravnim ulaganjima (izravnim investicijama) koja su »vrući krumpir«, a time i neizostavna karika u europskom »prehrambenom« lancu.

U svrhu poticanja izravnih investicija važno je primarno utvrditi jesmo li i u kojoj mjeri uskladili nacionalno zakonodavstvo s europskim da bismo omogućili slobodu kretanja kapitala? Odgovor na to pitanje pomalo je kompleksan budući da moramo pažljivo razmotriti što nam europsko pravo nudi kao rješenje dvojbe. Sloboda kretanja kapitala regulirana je člancima od 63. do 66. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Opća liberalizacija omogućena je Direktivom 88/301/EEZ iz lipnja 1988., koja ukida sva ograničenja u kretanju kapitala između fizičkih i pravnih osoba te rezidenata u državama članicama EU-a od 1. srpnja 1993. Sloboda kretanja kapitala omogućuje protok sredstava unutar EU, olakšava prekograničnu trgovinu, pogoduje mobilnosti radnika, olakšava prikupljanje kapitala potrebnog za započinjanje poslovanja i rast gospodarskih subjekata te funkcioniranje integriranog, otvorenog i učinkovitog unutarnjeg tržišta.

Sloboda kretanja kapitala važna je za izravne inozemne investicije da bi se realiziralo istinsko unutarnje tržište kapitala i uklonila sva ograničenja kretanja kapitala i plaćanja, olakšala prekogranična plaćanja, uskladila pravila trgovačkog prava, računovodstvenog praćenja i revizije, osigurao pravedan odnos prema potrošačima iz drugih država članica, uklonila fiskalna ograničenja u kretanju kapitala, donijele mjere usklađene borbe protiv pranja novca, financijskih prijevara i financiranja organiziranog kriminala ili terorizma, definirali financijski intersi Unije prema trećim državama i pripremili uvjeti za širenje zone eura.

Pitanje koje si svaki građanin Republike Hrvatske postavlja u ovom trenutku jest »što donosi integrirano financijsko tržište?« Ono, prije svega, omogućuje građanima obavljanje širokog spektra djelatnosti u inozemstvu poput otvaranja bankovnih računa u inozemnim bankama, kupnju dionica stranih poduzeća, investiranje te kupnju nekretnina. Za poduzeća, ta sloboda podrazumjeva mogućnosti investiranja i povećanje kapitalne dobiti.

Dakle imajući na umu netom navedene koristi od integriranog financijskog tržišta za građane Republike Hrvatske, pokušajmo ocijeniti u kojoj smo mjeri »potpomogli« da se taj proces odvija u skladu s rasporedom koji nam je određen od trenutka kad smo započeli pretpristupne pregovore za članstvo do trenutka njihovog zaključenja. Republika Hrvatska već je ostvarila potpunu liberalizaciju kapitalnih kretanja. Prema Zakonu o deviznom poslovanju, potpuna liberalizacija kapitalnih transakcija nastupila je 1. siječnja 2011. Ta liberalizacija omogućuje, primjerice, otvaranje računa u inozemstvu, odobravanje kredita nerezidentima, unošenje i iznošenje gotova novca iz zemlje bez ograničenja. Međutim, promjene za Republiku Hrvatsku nastupile su već stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP).¹ Prema zadnjem Izvješću Europske komisije o napretku iz 2012.,² hrvatski napredak je ocijenjen generalno kao zadovoljavajući. U Izvještaju se ističe da su u području slobode kretanja kapitala potrebni daljnji napori, posebice glede Izmjena i dopuna Zakona o privatizaciji INE i HT-a, kao i Zakona o zaštiti prirode i provedba Akcijskog plana protiv sprječavanje pranja novca. Međutim, glavni problem ostaje i dalje korupcija, posebno na lokalnoj razini, a osobito u postupcima javne nabave kao i nedostatak transparentnosti u svim kapitalnim procesima. Osim toga, nedosljednost primjene Zakona o javnoj nabavi, Zakona o sukobu interesa te Zakona o pravu na pristup informacijama i dalje je kamen spoticanja za uklanjanje prepreka slobodi kretanja kapitala. Podsjetimo se recentnog primjera koji je imao »zasluženu« medijsku pozornost.

Naime, u travnju prošle godine došlo je do žestoke rasprave u političkim krugovima o tome smiju li političari biti imenovani u nadzorne odbore javnih poduzeća. Hrvatska vladajuća politička scena ocijenila je da je to moguće i prihvatljivo jer je to u nacionalnom interesu, međutim ako zagrebemo malo dublje i odlučimo dati pravnu dijagnozu u konkretnom slučaju, naići ćemo na odluku Europskog suda pravde u Luksemburgu (ESP) koji je u slučaju Njemačke u predmetu Volkswagen zauzeo jasno stajalište da imenovanje političara u nadzorne odbore poduzeća predstavlja ograničenje slobode kretanja kapitala.³ U samoj presudi navodi se da se time »odvraća strane investitore iz drugih država članica Europske unije od investiranja u kapital poduzeća.« Nakon presude ESP-a, Njemačka je donijela odluku u kojoj stoji da državni i zemaljski ministri više ne sjede u nadzornom odboru VW-a, ali se pokušala zaštiti ostavljanjem odredaba o mogućnosti da zemaljska vlada Donje Saske blokira odluke o poduzeću temeljem 20% glasova. Zbog toga ih je Europska komisija ponovno, u studenom 2011., tužila. ESP smatra da država krši pravo EU uvijek kad u okviru poduzeća djeluje kao regulator, a ne kao vlasnik i, prema njegovu mišljenju se sloboda kapitala ugrožava čim se državna vlast svojim autoritetom upleće u donošenje poduzetničkih odluka.⁴ U svojem mišljenju (C-282/04 i C-283/04) nezavisni odvjetnik ESP pravde Miguel Poiares Maduro pojašnjava da ESP štiti načelo poduzetničke autonomije, a država mora identificirati specifični javni interes koji bi mogao opravdati moguće restrikcije. Navedeni slučaj problematizira i Siniša Rodin u recentno objavljenom tekstu, u časopisu Banka, navodeći da pravila kojima se državi dodjeljuju posebna prava moraju se temeljiti na objektivnim i jasnim kriterijima koji ne zadiru u tržišne slobode više od onoga što je nužno za ostvarivanje javnog interesa. Maduro također naglašava važnost postojanja učinkovitog sudskog nadzora nad odlukama državne vlasti.⁵ Ako presude ESP-a u Luksemburgu predstavljaju legitiman izvor prava i predstavljaju dio pravne stečevine, kako je moguće da Republika Hrvatska zauzima posve suprotno stajalište u sličnom slučaju, tvrdeći da je upravo takvo stajalište u skladu s europskim pravom?

U europskoj sudskoj praksi, zasad, postoji jedan jedini slučaj u kojem se ograničenje slobode kretanja kapitala smatralo opravdanim. Kraljevskim dekretom od 10. lipnja 1994., Belgija je u poduzeću Société nationale de transport par canalisations stekla pravo da se nadležni ministar može suprotstaviti odlukama koje se odnose na korištenje infrastrukture za transport energenata, ako smatra da su odluke poduzeća suprotne nacionalnom interesu u energetskom sektoru.⁶ Da bi opravdala te propise, Belgija se pozvala na zaštitu nacionalne sigurnosti koja zahtijeva stabilnu opskrbu plinom. ESP je odlučio da navedeni nacionalni propisi predstavljaju ograničenje kretanja kapitala, ali da su zbog određenih okolnosti opravdani.

Slobodno kretanje kapitala iz jedne nacionalne ekonomije u drugu je proces koji se u ekonomskoj teoriji i praksi najčešće definira kao međunarodno kretanje kapitala. Izraz »međunarodno kretanje kapitala« podrazumijeva tri oblika: međunarodno kretanje zajmovnog kapitala (zajmovi i krediti), portfolio investicije (akcije i obveznice bez prava upravljanja poduzećem) i izravne investicije (oblici ulaganja s pravom upravljanja). Prema definiciji Svjetske trgovinske organizacije, izravne strane investicije (engl. Foreign Direct Investment - FDI) postoje kad ulagač iz jedne zemlje (engl. home country) stekne imovinu u drugoj zemlji (engl. host country) s namjerom da upravlja tom imovinom. Sve investicije stranih subjekata ne ulaze u FDI, već moraju zadovoljiti jedan od dva osnovna kriterija, stoga se izravnim stranim investicijama smatraju: investicije u vlastito poduzeće u inozemstvu (podružnica, predstavništvo ili samostalno poduzeće), te kupnja najmanje 10% nekog inozemnog poduzeća. ⁷

Ukratko, izravna strana ulaganja oblik su ulaganja kod kojih strani investitor osigurava pravo vlasništva, kontrole i upravljanja poduzećem, radi dugoročnog ekonomskog interesa. U užem smislu podrazumjevaju ulaganje radi obavljanja profitabilne djelatnosti na teritoriju druge države. Kao oblik međunarodnog kretanja kapitala, utječu na ekonomski rast države, smatraju se važnim izvorom kapitala, a učinci ovise o obliku i lokaciji ulaganja. Ako je tome tako, a nedvojbeno jest, budući da se radi o znanstvenoj spoznaji, utjelovljenoj u ekonomskoj teoriji i ekonomskoj politici svake države, postavlja se pitanje zašto su u državama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije, a posebice u Republici Hrvatskoj, koja se smatra najrazvijenijom na Zapadnom Balkanu, izravne investicije postale bauk i crv sumnje oko kojih se vode žestoke rasprave, a država je postavila toliko gotovo nepremostivih prepreka da se »oplođivanje« međunarodnog kapitala poistovjećuje s igrom bez granica? Ako pogledamo statistiku, stvari će izgledati puno jasnije. Statistiku izravnih stranih investicija vodi Hrvatska narodna banka, i to od 1993. U razdoblju od 1993. do 2010. (18 godina) ukupne izravne strane investicije iznosile su 24.722,9 milijuna eura. Godine 1999. prvi je put FDI prešao milijardu eura te se na toj razini zadržao do 2003. kad je iznosio 7,13% u ukupnom FDI-u. Godine 2004. zabilježen je pad FDI-a ispod milijardu eura, no 2005. ponovno se FDI vraća na razinu iz 1999. Godine 2006. FDI raste na 2.768,3 milijuna eura (11.20% ukupnog FDI-a) što je porast od šest postotnih bodova u odnosu na 2005. Do 2008. FDI je u stalnom rastu i tada doseže svoju najveću vrijednost u promatranom razdoblju, 17,06% ukupnog FDI-a (4.218,6 milijuna eura). Godine 2009., poradi financijske krize koja je zahvatila svijet u cijelosti, FDI pada, no ne tako drastično kao 2010. kad FDI pada ispod razine iz poslijeratne 1996., tj. na 232,3 milijuna eura. Prva dva kvartala 2011. daju nam nadu da će se FDI oporaviti i vratiti barem na razinu iz 2000.⁸ Razloge tome možemo tražiti u različitim ekonomskim čimbenicima, profitabilnosti, stabilnosti valute, tržištu rada, lošoj implementaciji europske pravne stečevine, ali i u političkoj (ne)stabilnosti. Svi spomenuti čimbenici utječu na odluku inozemne tvrtke da uloži svoj kapital u zemlju domaćina. Međutim, osim razlika ekonomske prirode, jedan od važnih čimbenika za ulazak stranih investicija u zemlju su politička stabilnost i učinkovit pravosudni sustav.

Političku stabilnost i učinkovit pravosudni sustav važno je osigurati budući da nam izravne strane investicije osiguravaju novu tehnologiju, zaposlenost i slobodno tržište te omogućuju najbrži razvoj zemlje, putem kojih vlade potiču proizvodnju, infrastrukturu i smanjenje siromaštva. Hoće li strani ulagač investirati u određenu zemlju i oblik ovisi o veličini profita, dugoročnosti poslovanja te investicijske klime. Osnovni cilj stranog ulagača je maksimalizacija profita te ovisno o tome postoji nekoliko motiva ulaganja: iskorištavanje prirodnih bogastava, nova tržišta, djelotvornost rada. Motivi zemlje domaćina sastoje se u uspoređivanju društvenih koristi i troškova koji uzrokuju ulaganja, s ciljem da su društvene koristi veće od troškova.

Republika Hrvatska kao prva, među bivšim jugoslovenskim republikama, napušta koncept društvenog vlasništva i donosi u travnju 1991. godine Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća⁹ u kojem su kompromisno riješeni interesi ključnih društvenih skupina: nove elite - koja želi da sve strateške sektore u gospodarstvu stavi pod kontrolu; i zaposlenih - kod kojih je jako uvjerenje da društvena poduzeća pripadaju njima i da se daljnja rješenja moraju donositi uz uvažavanje stečenih prava. Hrvatski model privatizacije u startu je ostavljao mogućnost poduzećima da izaberu model privatizacije, pa su zaposlenici i uprava odigrali jednu od ključnih uloga. Proizvodna poduzeća bila su ostavljena za domaće tajkune. S druge strane, rastući budžetski deficit primorao je Vladu na prodaju banaka i velikih javnih poduzeća. Strana ulaganja u Republici Hrvatskoj regulirana su Zakonom o trgovačkim društvima¹⁰, Zakonom o poticanju ulaganja¹¹ i nizom drugih zakona, a stupanjem na snagu Zakona o trgovačkim društvima, prestali su važiti pravni propisi koji su regulirali materiju stranih ulaganja u Hrvatskoj prije 1995.

Ovakav model privatizacije bio je nebrojeno puta kritiziran u javnosti i politički je doživio javnu osudu gotovo na svim demokratkim izborima od 2000. godine, čak, štoviše, privatizacija je postala sinonim za legalnu pljačku. Taj je model evoluirao u novom stoljeću kad se pristupilo alternativnom modelu javno-privatnog partnerstva (JPP) koji je uobličen u Zakonu o javno-privatnom partnerstvu koji je stupio na snagu 15. studenoga 2008.,¹² a definira JPP kao dugoročan partnerski odnos između javnog i privatnog partnera. Na papiru ovakav prijedlog zvuči gotovo kao idealno rješenje za posrnulo gospodarstvo. Međutim u kojoj mjeri se takav model primjenjuje? Na žalost, vrlo često primjena JPP-a može imati i određene nedostatke kao, primjerice: privatni kapital može biti skuplji, postupak javne nabave je skuplji i dulji, ugovor o JPP-u složen je i dugotrajan, javni partner često ima ograničena znanja, iskustvo i vještine u primjeni JPP-a, prisutna je opasnost od primjene JPP-a zbog trenutne »mode«, politika može utjecati na primjenu JPP-a. U hrvatskom slučaju radi se o spletu više navedenih čimbenika. Iako se JPP, kako u EU tako i u RH, intenzivno promiče kao poželjan model provedbe velikih investicijskih projekata, u javnosti se uz ovaj model osim prednosti veže i cijeli niz kontroverzi, manjkavosti i nedorečenosti.

Od osamostaljenja do danas, RH je u složenoj međunarodnoj situaciji i okruženju donijela i liberalne propise o stranom ulaganju. Priljev izravnih stranih ulaganja u gospodarstvo Republike Hrvatske, u razdoblju od 1991.-1995. za vrijeme ratnih sukoba, iznosio je svega 367,5 milijuna dolara, dok je u razdoblju od 1996. pa zaključno s 1998. u Republiku Hrvatsku uloženo 1.976 milijuna dolara, a samo u 1999. 1.467 milijuna. U ovom razdoblju posebno, a potom i do kraja 90-ih, glavni razlog slabe hrvatske privlačnosti bio je previsok politički rizik.

Gotovo nakon više od jednog desetljeća nakon toga, dugotrajna kriza hrvatske ekonomije u okruženju neizvjesnosti svjetskih financijskih tržišta, određuje slab priljev inozemnog kapitala posljednjih godina. U prošloj godini stanje je dodatno pogoršano tijekom prvog kvartala, priljeva na ovoj osnovi uopće nije bilo (odljev od 16,6 milijuna eura) što nije nikad do sada realizirano (s izuzetkom zadnjeg kvartala 2010. kao posljedica netipičnih transakcija u okviru kružnih ulaganja). U omjeru s BDP-om, iznos FDI-a za posljednja četiri kvartala prošle godine nalazi se na razini od tek 2%.¹³ U usporedbi sa situacijom godinu prije, vrlo mali iznos inozemnih izravnih ulaganja u 2010. i 2011. potvrđuje višegodišnju suzdržanost inozemnih ulagača budući da nas prati rejting zemlje s visokim rizikom. Izravne investicije u tom razdoblju odnose se tek na manja ulaganja u trgovačku djelatnost, poslovanje nekretninama i u turizam, koje nisu izvozno orijentirane.

Takva demotivirajuća situacija navela je Vladu RH da izradi Prijedlog Zakona o strateškim investicijama u hitnom postupku. Rješenja koja nudi Prijedlog tog Zakona sadržana su već u postojećim zakonima pa se postavlja pitanje je li takav zakon doista nužan? Ono što Prijedlog Zakona pozitivno nudi je skraćivanje roka za pojedine postupke koji očito nisu u dosadašnjoj praksi bili poštovani. Za donošenje jednog takvog zakona koji je od izrazite važnosti za promicanje i zaštitu nacionalnih interesa, potrebno je osigurati javnu raspravu da bi se javnost upoznala s njegovim rješenjima, ali i da bi se uključila stručna javnost u one dijelove rasprave koji se odnose na kvalitetna i dugoročna rješenja. Primjerice, u Prijedlogu Zakona o strateškim investicijskim projektima potrebno je bitno ojačati zaštitne mehanizme prema javnim dobrima u skladu s Ustavom Republike Hrvatske koji, u članku 2. stavak 4., kaže da »Hrvatski sabor i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj te o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime«. Sadašnji Prijedlog Zakona ove odluke o korištenju prirodnih i kulturnih bogatstava Republike Hrvatske prepušta uskoj skupini ljudi u jednom Povjerenstvu koje imenuje i nadzire isključivo Vlada, nad čime ni Sabor ni hrvatski građani nemaju nikakvu kontrolu, što je suprotno načelu transparentnosti i predstavlja plodno tlo za razvoj korupcije. Stoga je u zakonski Prijedlog potrebno uvesti mehanizme zaštite od mogućeg sukoba interesa, i kontrole nad radom, kako Povjerenstva tako i rada Operativne skupine pojedinog projekta.

Ovaj se Zakon ne navodi u samo mjesec dana starom Planu normativnih aktivnosti Vlade Republike Hrvatske za 2013., u kojem je potrebno navesti primjenjuje li se na Zakon i postupak procjene učinaka propisa kojim bi se unaprijed trebali detektirati rizici i spriječiti mogući negativni učinci. Procjena učinka propisa trebala bi se provoditi upravo za one zakone s očekivanim značajnim posljedicama po društvo, okoliš i gospodarstvo – dakle sve ono što strateške investicije po svojoj prirodi jesu. Stoga je nužno provesti procjenu učinka ovog propisa, i to uz stručno vodstvo Ureda za zakonodavstvo, koja će uključiti analizu učinaka na društvo, gospodarstvo i okoliš, posebice ustavna prava građana i lokalnih zajednica, zaštitu prirodnih i kulturnih bogatstava Republike Hrvatske, poštenu tržišnu utakmicu, sprječavanje klijentelizma i korupcije, pravnu sigurnost i funkcioniranje javne uprave. Provedba procjene učinka propisa treba uključiti temeljito i široko savjetovanje sa svim dionicima, od lokalnih samouprava, preko strukovnih i gospodarskih udruženja, znanstvenih institucija do saborskih zastupnika i građana.

Inozemna izravna ulaganja jedan su od pokretača investicijskih ciklusa određene zemlje te imaju puno izravnih i neizravnih učinaka na rast i stabilnost cjelokupnog gospodarstva. Ona ujedno pokazuju koliko je gospodarstvo određene zemlje otvoreno i spremno za inozemna ulaganja. Hrvatska se u tom smislu i nije pokazala kao dobar primjer jer postoje mnogobrojne prepreke koje koče inozemne izravne investicije, ponajprije pravne i administrativne prirode, što je velika šteta i neiskorišteni potencijal, jer su inozemne investicije najpotrebnije u vrijeme gospodarskog pada i stagnacije poradi financijske ili gospodarske krize.

Država već dvadesetak godina nastoji riješiti probleme i smanjiti zapreke koje stoje na putu značajnijem ulaganju stranih investicija u Republiku Hrvatsku. Međutim, taj proces teče vrlo sporo. Zakonodavni problemi više ne postoje, budući da svi zakoni koji reguliraju ulaganje i investiranje ne razlikuju domaće ili strane investitore, ali problem je u provedbi pojedinih odredaba zakona. Na lokalnim razinama vlasti investitori se susreću s nizom problema (velika i neučinkovita administracija, korupcija na svim razinama, nesređene zemljišne knjige, mnogo parafiskalnih davanja itd.) što dovodi do odustajanja od ulaganja. Problem privlačenja stranih investitora je u čitavom sustavu: od administracije, sudstva, poreznog sustava, političke volje da se privuku investicije, razvijenog hrvatskog financijskog tržišta i niske razine domaće štednje. Nužna je politička stabilnost države i instituacija, provođenje zakonskih odredaba i izravna primjena europskog prava, vodeći, pritom, računa o temeljnim načelima i zaštiti temeljnih prava, poput prava vlasništva. Dobra zakonska regulativa bez učinkovite sudske zaštite nije dovljan obrambeni mehanizam od koruptivnih radnji kao niti poštovanja temeljnih načela ustavopravnog poretka Republike Hrvatske.

1 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupio je na snagu 1. veljače 2005.

2 Communication from the Commission to the European Parliament and the Council on the main Findings of the Comprehensive Monitoring Report on Croatia’s State of Preparedness for EU Membership, COM (2012) 601, Brussels, 10. 10. 2012. SWD (2012) 338.

3 Case C-112/05, Commission v. Germany (»VW law«), Judgment of the Grand Chamber of 23 October 2007.

4 Rodin, Siniša, Sloboda kretanja kapitala i »zlatne dionice« – što možemo naučiti iz slučaja Volkswagen?, Banka, svibanj 2012.

5 Opinion of Advocate General Maduro in Commission v. Netherlands, Joined Cases C-282/04 and C-283/04[2006] ECR I-9141 par. 3 &31.

6 Opinion of Advocate General Dámaso Ruiz-Járabo Colomer in Cases C-367/98 Commission/Portugal, C-483/99 Commission/France and C-503/99 Commission/Belgium.

7 Na temelju ova dva kriterija, izravne strane investicije dijelimo na: greenfield investicije - investicije u nova postrojenja i brownfield investicije - investicije u postojeću infrastrukturu.

8 Relja Marin, Struktura FDI-a u Hrvatskoj. Izvor: http://www.finance.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=352&Itemid=95. Posjećeno: 10. listopada 2012.

9 Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, Nar. nov., br. 26/91.

10 Zakon o trgovačkim društvima, Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 52/00 – Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09.

11 Zakon o poticanju ulaganja 138/06

12 Zakon o javno-privatnom partnerstvu, Nar. nov.,  br. 129/08 i 55/11, čl. 2. st. 1. 

13 Hrvatska gospodarska komora, Gospodarska kretanja, br. 7-8. Izvor: http://www.hgk.hr/wp-content/files_mf/gospodarska_kretanja_7%208.pdf. Posjećeno 10. listopada 2012.