1. UVOD
Cilj ovog članka je razmatranje ugovornih odnosa između fizičkih osoba i pravnih osoba koje oni zastupaju sukladno Zakonu o trgovačkih društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 i 34/22 – u nastavku teksta: ZTD) i Zakonu o ustanovama (Nar. nov., br. 76/93, 29/97, 47/99, 35/08 i 127/19 - u nastavku teksta: ZU), analizom zakonskih rješenja kojima su uređeni ti odnosi te analizom sudske prakse i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

2. OGRANIČENJA U UGOVORNIM ODNOSIMA IZMEĐU FIZIČKIH OSOBA I PRAVNIH OSOBA KOJE ONE ZASTUPAJU
Osobama ovlaštenima za zastupanje trgovačkih društava i ustanova pravni poredak Republike Hrvatske nameće ograničenja kad su u pitanju ugovorni odnosi između tih fizičkih osoba i pravnih osoba koje one zastupaju.

Tako je odredbom čl. 49. ZTD-a propisano da prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba (tzv. sklapanje ugovora sa samim sobom). Navedeno ograničenje prema odredbi članka 41. st. 3. ZTD-a odnosi se na sve zastupnike društva.

Također, odredbom čl. 37. st. 3. ZU-a propisano je da ravnatelj ne može bez posebne ovlasti upravnog vijeća ili osnivača ustanove, odnosno tijela kojeg je osnivač odredio nastupati kao druga ugovorna strana i s ustanovom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

Ograničenje se tiče potrebe postojanja posebnog ovlaštenja za nastupanje kao druga ugovorna strana i sklapanje ugovora u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Sklapanje ugovora sa samim sobom, bez posebne ovlasti za to, zabranjeno je prije svega prije navedenim zakonskim zastupnicima trgovačkih društava, prokuristima, zastupnicima po punomoći, te ravnateljima ustanova. Međutim, iako će u praksi rijetko biti i ovakvih slučajeva, dobro se podsjetiti da je ovo ograničenje propisano i za punomoćnike po zaposlenju (čl. 43. ZTD-a), trgovačke punomoćnike (čl. 56. st. 2. ZTD-a) i trgovačke putnike (čl. 58. ZTD-a).

Sve navedene osobe, dakle, ne mogu bez posebne ovlasti trgovačkoga društva odnosno ustanove nastupati kao druga ugovorna strana i s tim društvom odnosno ustanovom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

Smisao takvih odredaba Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o ustanovama je sprječavanje sukoba interesa i zloporabe položaja, te zaštita same pravne osobnosti te pravne osobe, ali posljedično tome i njezinih vjerovnika.

3. IZNIMKA U SLUČAJEVIMA KADA TRGOVAČKO DRUŠTVO IMA JEDNOG ČLANA KOJI JE UJEDNO I OSNIVAČ DRUŠTVA
U Rješenju Rev-3115/2016-2 od 8. srpnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

„Je li za zaključenje pravnih poslova između jednog jedinog člana društva, koji drži sve poslovne udjele u društvu ili uz njega još i društvo, i samog tog društva potrebno ili ne posebno pisano ili kakvo drugo ovlaštenje tog trgovačkog društva za zaključenje takvog pravnog posla, čak i ako je taj pravni posao zaključen u pisanom obliku te da li s obzirom na to postoje pretpostavke iz čl. 41. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima odnosno da li se iste presumiraju?“

izrazio pravno shvaćanje da predlagatelju za zaključenje pravnog posla između jedinog člana i jedinog osnivača trgovačkog društva, s jedne strane, te istog tog trgovačkog društva s druge strane, nije potrebno posebno odobrenje od toga društva. Naime, iz obrazloženja citirane odluke proizlazi da je „… čl. 41. st. 1. ZTD-a propisano kako ovlast za zastupanje trgovačkog društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini dio tog društva određene odredbama ZTD-a, dok je odredbom čl. 49. ZTD-a propisano kako prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Dakle, prema navedenim zakonskim odredbama članovi uprave ograničeni su u svojoj ovlasti za zastupanje u tome što bez posebne ovlasti društva ne mogu djelovati tako da ga zastupaju i da istodobno nastupaju kao druga ugovorna strane te sklapaju ugovor s društvom u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Za zabranu je dovoljno da se član uprave nalazi u nekom od navedenih svojstava na obje ugovorne strane, jer to pobuđuje sumnju u postojanje sukoba interesa. Iz navedenog bi proizlazilo da bi jedna te ista osoba zasnovala založno pravo kao založni vjerovnik s jedne strane i kao zakonski zastupnik založnog dužnika s druge strane, potrebno je da je za zasnivanje založnog prava na nekretnini založnog dužnika imala posebno ovlaštenje društva. Međutim, u situaciji kada je u trenutku sklapanja ugovora o zasnivanju založnog prava predlagatelj bio jedini direktor i jedini osnivač trgovačkog društva-protustranke, dakle, kada je jedna te ista osoba u trenutku zasnivanja založnog prava bila jedina osoba ovlaštena za zastupanje i ujedno jedini član društva, založnog dužnika, to bi značilo da ta osoba mora sama sebi dati takvo ovlaštenje, a s obzirom na to da se radi o istoj osobi, sigurno je da ta osoba ne bi sama sebi odbila dati ovlaštenje tako da u ovom slučaju nije bilo potrebno da takva osoba za sklapanje ugovora ima posebno ovlaštenje društva.“

4. IZDAVANJE POSEBNE OVLASTI
Dok je za ravnatelja ustanove izričito propisano da posebnu ovlast na sklapanje takvih ugovora daje upravno vijeće ili osnivač ustanove, odnosno organ koji je osnivač odredio, nadležnost za davanje posebne ovlasti kod trgovačkih društava, u pravilu, ovisi o tome o kojoj je vrsti društva riječ i kome se daje ovlast. Za zakonske zastupnike kod dioničkog društva takvu će ovlast dati nadzorni odbor jer nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave. Na nadzorni odbor društva s ograničenom odgovornošću odgovarajuće se primjenjuje, između ostalih, i odredba čl. 268. ZTD-a, što znači da će ako d.o.o. ima nadzorni odbor takvu ovlast dati nadzorni odbor, a ako nema nadzornog odbora, ovlast će dati članovi društva, odnosno skupština.

5. POSLJEDICA SKLAPANJA UGOVORA SA SAMIM SOBOM BEZ POSEBNE OVLASTI
U slučaju sklapanja ugovora sa samim sobom bez posebne ovlasti, sudska praksa zauzela je sasvim jasno stajalište o pravnoj posljedici takvog postupanja, a to je - ništetnost takvog ugovora. Naime, prema ujednačenoj praksi i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.) i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (Pž-1412/05 od 14. svibnja 2008., Pž- 1651/03 od 12. rujna 2006., Pž-3542/07 od 19. lipnja 2007.) riječ je o odredbama prisilne naravi pa je, stoga, posljedica povrede tih odredaba ništetnost takvog ugovora. Dakle, za takav ugovor smatra se kao da nikad nije ni bio sklopljen i bez učinka je, a ako nešto i jest ispunjeno po takvom ugovoru, primljeno se mora vratiti. U tom slučaju ništetnost je apsolutna, što znači da se postupanje suprotno tim odredbama ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim odobrenjem. Naime, prema sudskoj praksi nije riječ o zabrani manjeg značenja. Iz navedenih razloga proizlazi da se posebna ovlast mora tražiti prije poduzimanja radnje, tj. prije sklapanja takvog ugovora.

Tako iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-150/07 od 30. siječnja 2008. proizlazi da “zastupnik koji po zakonu zastupa trgovačko društvo ne smije bez posebne ovlasti tog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun. Zato tuženik kao član uprave (i zakonski zastupnik prodavatelja) i član uprave (u svojstvu radnika i kupca) takve ugovore nije smio sklopiti, jer za to nije imao potrebnu posebnu ovlast Društva. Ugovorne strane postupile su, dakle, suprotno čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 1. i 3. ZTD-a. Navedeni propisi su i prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prisilni (kogentni) propisi. Slijedom toga pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da su stranke sklopile ništave ugovore u smislu čl. 103. ZOO-a. Nije u pravu tuženik koji smatra da valja primijeniti čl. 88. ZOO-a. Prema tom propisu ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri (st. 1. tog članaka) a strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanoga da se u primjerenom roku izjasni odobrava li taj ugovor (st. 2. istog članka ZOO-a). Očito je da tužitelj nije naknadno odobrio navedene ugovore, jer je upravo tužitelj pokrenuo ovu parnici u cilju da se utvrdi njihova ništavost. … Činjenica, pak, da su ugovori ispunjeni jer je tuženik platio ugovorenu cijenu a tužitelj je dopustio da tuženik na temelju tih ugovora prenese dionice na svoj račun pri Središnjoj depozitarnoj agenciji, ne znači da su ti ugovori naknadno postali pravno valjani (konvalidirali). Ispunjenjem ugovora nije, naime, nestao uzrok ništavosti, jer su navedeni ugovori unatoč ispunjenju i dalje ništavi (čl. 107. st. 1. ZTD-a), kakvi su bili otpočetka (čl. 103. ZOO-a), zbog toga što su sklopljeni suprotno prisilnom propisu čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 1. i 3. ZTD-a. Tuženik nije u pravu kad se (prema sadržaju revizije) poziva i na primjenu čl. 107. st. 2. ZOO-a. Prema tom propisu ako je zabrana bila manjeg značenja, a ugovor je ispunjen, ništavost se ne može isticati. Propisi čl. 49. u vezi s čl. 41. st. 1. i 3. ZTD-a, koji zabranjuju zakonskom zastupniku trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, nisu zabrana manjeg značenja. Riječ je o strogom propisu (zabrani) koja trgovačko društvo štiti od možebitne zloporabe položaja koje mogu počiniti zakonski zastupnici trgovačkog društva. Zato se postupanje suprotno tom propisu ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim odobrenjem, jer nije riječ o zabrani postupanja manjeg značenja. Utvrđeno je, pak, da nije bilo posebne ovlasti Društva da tuženik smije nastupati kao kupac, tj. druga ugovorna strana, a što je bilo nužno, ako se željelo tuženiku dati pravo otkupa dionica primjenom čl. 49. ZTD-a u vezi s čl. 41. st. i 3. tog Zakona. Naprotiv i na tuženika se odnosio propis čl. 268. ZTD-a prema kojem Nadzorni odbor zastupa društvo prema članovima uprave, a to je bilo izričito određeno i spomenutim Planom prodaje dionica.“

6. OBLIK POSEBNE OVLASTI
Pisani oblik posebne ovlasti nije izričito propisan. Međutim, zbog ovako teške posljedice koja se može dogoditi zainteresiranim osobama, iz razloga pravne sigurnosti svakako je potrebno osigurati se dokazom posebne ovlasti u takvom obliku. Na takvu potrebu ukazuje i jedan primjer iz sudske prakse, u kojem postupku nisu bili uzeti u obzir iskazi trojice članova nadzornog odbora u svojstvu svjedoka jer takva odluka nije bila unesena u zapisnik o sjednici nadzornog odbora. Naime, budući da odluka nije zapisnički utvrđena, nije bilo moguće kontrolirati je li donesena na određenoj sjednici nadzornog odbora, je li bio prisutan broj članova koji prema zakonu ili statutu moraju biti prisutni da bi se mogle donositi valjane odluke i koliko je od danih glasova bilo za odluku, a koliko protiv (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-661/06 od 30. siječnja 2008.).

Svakako valja naglasiti da u slučaju prometa nekretnina uz ispravu o pravnom poslu posebna ovlast predstavlja upravo tabularnu ispravu, koja, da bi se uknjižba stvarnog prava dopustila, mora ispunjavati sve opće - čl. 48. i 49. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 63/19), kao i posebne pretpostavke za uknjižbu (čl. 57., 58., 59. i 60. Zakona o zemljišnim knjigama).