1. UVOD
U Odluci br. U-III-334/2023 od 5. ožujka 2024., Ustavni se sud nedavno bavio slobodom izražavanja u kontekstu satiričnog praćenja političkih i drugih svakodnevnih zbivanja. U članku predstavljamo relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) o tom pitanju, i stajališta Ustavnog suda, koji se s tim pitanjem u svojoj praksi susreo prvi put.

2. NAČELNA STAJALIŠTA O SLOBODI IZRAŽAVANJA IZ ČLANKA 38. USTAVA
Ustavni je sud u nizu svojih odluka (primjerice: U-III-7479/2014 od 16. prosinca 2015., U-III-2195/2016 od 2. studenoga 2016., U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III-3422/2019 od 10. lipnja 2020. (v. www.usud.hr), i U-III-458/2018 od 23. svibnja 2019. - Nar. nov., br. 77/19), ispitujući opravdanost prigovora miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, proveo test nužnosti u demokratskom društvu primjenom načelnih stajališta ESLJP-a, donesenih u tumačenju slobode izražavanja, zajamčene člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku tekstu: Konvencija).

Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak te za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na “informacije” ili “ideje” koje su blagonaklono prihvaćene, koje se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju.

To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema “demokratskog društva”. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom. Ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usp. s predmetima ESLJP-a Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008., i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Ni članak 10. Konvencije, a ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe “zahtjev” za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge (usp. s predmetom ESLJP-a Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, § 164., presuda od 27. lipnja 2017.).

Ograničenje slobode izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cijelosti, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usp. s predmetom ESLJP-a Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga od tuženika ne treba zahtijevati da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kad je riječ o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava. U suprotnom, sudovi se mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati je li riječ o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i “opći ton” (general tone) izjave o kojoj je riječ, imajući na umu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usp. s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

U okolnostima u kojima bi sporna izjava mogla utjecati na zaštitu ugleda ili prava drugih, taj je “sukob” potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja i, s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usp. s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.). Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usp. s predmetom ESLJP-a Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

Pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva sastavni je dio prava na poštovanje osobnog života, zajamčenog člankom 35. Ustava, odnosno njemu srodnog prava na poštovanje privatnog života, zajamčenog člankom 8. Konvencije. Da bi se članak 35. Ustava, odnosno članak 8. Konvencije mogao primijeniti, napad na ugled osobe mora postići određenu razinu ozbiljnosti i biti takav da dovodi u pitanje osobno uživanje prava na privatni život (v., primjerice, predmete Bédat, navedeno, § 72.; te Narodni list, navedeno, § 55.).

Drugim riječima, činjenične tvrdnje trebaju biti toliko jako uvredljive da njihova objava ima neizbježan izravan učinak na privatni život konkretnog pojedinca. Pritom, treba voditi računa o tome je li riječ o osobi koja je nepoznata javnosti ili javnoj osobi. Osoba nepoznata javnosti može tražiti određenu zaštitu prava na poštovanje svog privatnog života. Međutim, kad je riječ o javnoj osobi, granice prihvatljive kritike šire su jer je javna osoba neizbježno i svjesno izložena javnom nadzoru i stoga mora pokazati posebno visok stupanj tolerancije.

Nadalje, u pitanjima od javnog interesa postoji malo prostora za ograničenje slobode izražavanja. Potencijalna ozbiljnost određenih primjedbi (v., primjerice, predmet ESLJP-a Thoma protiv Luksemburga, br. 38432/97, § 57., presuda od 29. ožujka 2001.) ne ukida pravo na visoku razinu zaštite slobode izražavanja s obzirom na to da postoji stvar od javnog interesa (v. predmet Bédat, navedeno, § 49.).

Priroda i ozbiljnost nametnute sankcije također su čimbenici koje treba uzeti u obzir pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja. Dosuđivanje naknade štete oštećenoj osobi mora biti u razumnom odnosu razmjera s pretrpljenim narušavanjem ugleda (usp. s predmetima ESLJP-a Kwiecień protiv Poljske, br. 51744/99, § 56., presuda od 9. siječnja 2007.; Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 18139/91, § 49., presuda od 13. srpnja 1995.).

3. NAČELNA STAJALIŠTA O SATIRI
Prema praksi ESLJP-a, članak 10. Konvencije obuhvaća i umjetničku slobodu koja omogućuje sudjelovanje u javnoj razmjeni kulturnih, političkih i društvenih informacija i ideja svih vrsta. Stoga, oni koji stvaraju, izvode, distribuiraju ili izlažu umjetnička djela doprinose razmjeni ideja i mišljenja koja su ključna za demokratsko društvo (Müller i drugi protiv Švicarske, br. 10737/84, presuda od 24. svibnja 1988., § 27. et seq.; Lindon, Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske [VV], br. 21279/02 i 26448/02, presuda od 22. listopada 2007., § 47.).

ESLJP je više puta primijetio da je satira oblik umjetničkog izražavanja i društvenog komentara koji svojim inherentnim značajkama preuveličavanja i iskrivljavanja stvarnosti prirodno nastoji provocirati i uznemiriti. Prema tome, svako miješanje u pravo umjetnika, ili bilo koga drugoga da upotrebljava taj način izražavanja, treba ispitati s posebnom pažnjom (Welsh i Silva Canha protiv Portugala, br. 16812/11, presuda od 17. prosinca 2013., § 29.; Eon protiv Francuske, br. 26118/10, presuda od 14. ožujka 2013., § 60.; Alves da Silva protiv Portugala, br. 41665/07, presuda od 20. listopada 2009., § 27.; Vereinigung Bildender Künstler protiv Austrije, br. 68354/01, presuda od 25. siječnja 2007., § 33.; Tuşalp protiv Turske, br. 32131/08 i 41617/08, presuda od 21. veljače 2012., § 48.; Ziembiński protiv Poljske (br. 2), br. 1799/07, presuda od 5. srpnja 2016., § 45.; Handzhiyski protiv Bugarske, br. 10783/14, presuda od 6. travnja 2021., § 51.). S tim u vezi može se istaknuti nekoliko varijacija satiričnog izražavanja u praksi ESLJP-a: slika (Vereinigung Bildender Künstler protiv Austrije, br. 68354/01, presuda od 25. siječnja 2007., § 33.), natpis s političkom porukom (Eon protiv Francuske, navedeno, § 53.), izmišljeni intervju (Nikowitz i Verlagsgruppe News GmbH protiv Austrije, br. 5266/03., presuda od 22. veljače 2007., § 18.), oglas (Bohlen protiv Njemačke, br. 53495/09, presuda od 10. veljače 2015., § 50.), karikatura (Leroy protiv Francuske, br. 36108/03., presuda od 2. listopada 2008., § 44.), novinski članak u lokalnim novinama (Ziembiński protiv Poljske (br. 2), navedeno, § 45.), javno ismijavanje spomenika njegovim prerušavanjem (Handzhiyski protiv Bugarske, navedeno, § 51.).

U predmetu Lopes Gomes da Silva protiv Portugala (br. 37698/97, presuda od 28. rujna 2000.) koji se odnosio na uvodni članak u novinama, ESLJP je smatrao da su izneseni, relativno oštri komentari o političkoj misli i ideologiji kandidata na lokalnim izborima, bili u određenoj mjeri utemeljeni na činjenicama te da se ta situacija jasno odnosila na političku raspravu o pitanjima od općeg interesa, pri čemu je riječ o području u kojem ograničavanje slobode izražavanja treba usko tumačiti (§ 33.).

ESLJP razlikuje činjenične izjave i vrijednosne prosudbe u predmetima koji se odnose na satiru. Glede satiričnog članka o austrijskom skijašu koji je navodno izrazio zadovoljstvo ozljedom koju je pretrpio jedan od njegovih suparnika, ESLJP je zaključio da je navedeni komentar predstavljao vrijednosnu prosudbu, izraženu u obliku šale, te da je bio unutar granica prihvatljivog satiričnog komentara u demokratskom društvu (Nikowitz i Verlagsgruppe News GmbH protiv Austrije, br. 5266/03., presuda od 22. veljače 2007.).

4. ČINJENICE KONKRETNOG PREDMETA
Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br.: Pn-2763/18-21 od 27. prosinca 2018. (u nastavku teksta: prvostupanjska presuda) usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja V. B. te je podnositelju (nakladniku satiričnog portala) naloženo da na ime naknade štete zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva, nastale zbog objave spornog članka, isplati 12.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i 12.050,00 kn za troškove parničnog postupka. Drugostupanjskom je presudom ta presuda potvrđena.

Na naslovnici internetskog portala, 22. svibnja 2015. objavljen je članak pod naslovom “Hitna pomoć oživljavala B. nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”, a u kojem je navedeno niz netočnih informacija vezanih uz tužitelja.

Smatrajući da navedeni članak sadržava povrede ugleda, časti i dostojanstva, tužitelj je tužbom od 31. svibnja 2015. od podnositelja tražio isplatu naknade neimovinske štete od 12.000,00 kn.

Podnositelj je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka posebno isticao da je nakladnik satiričnog portala na kojem se, između ostalog, objavljivanjem očito lažnih vijesti, ismijavaju i kritiziraju pojave u društvu, a ne objavljuju stvarne vijesti i informacije. Stoga se podnositelj tijekom postupka pozivao na izuzeće primjene članka 21. Zakona o medijima (Nar. nov., br. 59/04) na taj predmet jer njegov portal nije informativni medij čiji je cilj objavljivati informacije već, upravo suprotno, specijalizirani satirično - humoristični portal koji objavljuje izmišljene vijesti, kojima je cilj kroz snažnu kritiku i iskrivljavanje stvarnih činjenica ponajprije zabaviti svoju publiku i istaknuti određene društvene anomalije. Upravo u tu svrhu podnositelj na portalu ima javno objavljene Opće uvjete korištenja. Ističe da se ne bavi objavom informacija te, stoga, nema osnove za isplatu naknade i odštetnu odgovornost.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, nakon što je utvrdio da su svi objavljeni podaci o tužitelju neistiniti. U obrazloženju presude, u vezi s odštetnom odgovornosti, prvostupanjski sud navodi: “Nadalje, valja reći, da se pod pojmom satire podrazumijeva ismijavanje konkretnih postojećih anomalija u društvu, dakle, ismijavanje stvarnih činjenica i događaja u društvu a ne izmišljenih, time da je u satiričnom izričaju dopušteno javne osobe kritizirati ‘žešćim tonom’ negoli osobe koje po svom djelovanju nisu javne, no i u tom kritiziranju ‘žešćim tonom’ nije dopušteno da se onim što je objavljeno može vrijeđati dostojanstvo, ugled i čast osobe o kojoj se piše u obliku satire, a takav stav (što je satira i što se dopušta u satiričnom izričaju) je zauzeo i najviši sud sudbene vlasti Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama br. Rev-930/06 od 23.11.2006.g., Rev-669/06 od 13.03.2007.g. (...) temeljem rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da su činjenice i događaji vezano za tužitelja koji se spominju u spornom članku izmišljeni od strane novinara tuženika, dakle da nisu točni i istiniti, a što uostalom ni nije sporno među strankama, to onda autor spornog članka - novinar tuženika nije postupao u dobroj vjeri.”. Slijedom toga, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen, a što je potvrdio i drugostupanjski sud.

5. STAJALIŠTE USTAVNOG SUDA
U konkretnoj pravnoj stvari, iz sadržaja obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je podnositelj pred prvostupanjskim sudom istaknuo prigovor miješanja u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli, propisano člankom 38. stavak 1. i 2. Ustava.

Prvostupanjski sud ocijenio je da tužitelju u konkretnom slučaju pripada pravo na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti, pri čemu je, međutim, otklonio podnositeljev prigovor o miješanju u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli. Stoga je Ustavni sud ocijenio da je u ovom slučaju potrebno provesti test nužnosti u demokratskom društvu, te procijeniti je li došlo do miješanja u jamstvo slobode izražavanja, je li ono utemeljeno na zakonu, te je li miješanje nužno u demokratskom društvu.

Ustavni je sud prvo utvrdio da je u ovom predmetu podnositelju naloženo plaćanje naknade štete od 12.000,00 kn tužitelju, novinaru i javnoj osobi, zbog objave članka na internetskom portalu koji je, prema ocjeni sudova, svjesno i u lošoj vjeri iznio klevetničke izjave o tužitelju. Predmet se stoga tiče slobode izražavanja.

U konkretnom slučaju sudovi su ocijenili da prednost ima pravna zaštita jamstva poštovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti, zajamčena člankom 35. Ustava, pred podnositeljevom slobodom mišljenja i izražavanja misli, zajamčenom člankom 38. stavak 1. i 2. Ustava. Pritom, međutim, ocjenu o postojanju odgovornosti podnositelja, u konkretnom je slučaju utemeljio isključivo na nepostojanju dobre vjere u postupanju kad je objavio sporni članak o navodnom događaju, u kojem je hitna pomoć oživljavala podnositelja nakon vijesti da je policija zaplijenila kokain u vrijednosti od 44 milijuna eura, a što nije predstavljalo istinitu informaciju, čime je došlo do narušavanja ugleda tužitelja. Drugostupanjski sud potvrdio je stajalište prvostupanjskog suda koji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o članku kojim je tužitelju nanesena šteta povredom ugleda i časti pri obavljanju njegova posla jer ga se prikazuje kao “osobu koja je sklona mržnji i netrpeljivosti kao i omalovažavanju po nacionalnoj osnovi odnosno kao osobu sklonu nečasnom, nemoralnom i nezakonitom ponašanju, dakle, na način koji ne samo po zakonu nego i inače u javnosti izaziva najveće osude, prijezir i sumnje u časnost i poštenje”.

Tijekom postupka pred sudovima i u ustavnoj tužbi podnositelj je isticao da je sporni članak objavljen na satiričkom portalu, koji jasno u općim uvjetima korištenja navodi da objavljuje lažne i netočne vijesti, ismijava i kritizira pojave u društvu, a ne objavljuju stvarne vijesti i informacije. Stoga se podnositelj tijekom postupka pozivao na izuzeće primjene članka 21. Zakona o medijima na ovaj predmet, jer je tijekom postupka smatrao da njegov portal nije informativni medij, čiji je cilj objavljivati informacije, već upravo suprotno, specijalizirani satirično - humoristični portal koji objavljuje izmišljene vijesti, kojima je cilj kroz snažnu kritiku i iskrivljavanje stvarnih činjenica ponajprije zabaviti svoju publiku i istaknuti određene društvene anomalije. Navodi kako je osporenim presudama došlo do ograničenja slobode izražavanja.

Stoga je zadaća Ustavnog suda bila utvrditi jesu li, u konkretnom slučaju, razlozi koji opravdavaju miješanje u jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli mjerodavni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnom cilju. Pritom, miješanje treba razmotriti u kontekstu slučaja u cijelosti.

U konkretnom su predmetu sudovi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja zaštitili njegovo dostojanstvo, čast i ugled, jer je riječ ne samo o zakonom zaštićenim vrijednostima već i pravu zaštićenom Ustavom (čl. 35.). Međutim, s obzirom na prigovor podnositelja, pri pružanju zaštite tužitelju sudovi su morali voditi računa i o pravima podnositelja koja proizlaze iz ustavnog jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli. Riječ je o pravima koja uživaju jednaku zaštitu te je zadatak sudova da postignu pravičnu ravnotežu tih prava. Kad se odlučuje o prigovoru osobe koja tvrdi da joj je objavom nečije informacije povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, ishod te ocjene treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode mišljenja i izražavanja misli.

U ovom predmetu, s obzirom na sadržaj spornog članka i navode podnositelja te druge konkretne okolnosti, Ustavni sud ne vidi razloge za sumnju da je objavljeni članak podnositelja bio motiviran njegovom ulogom kao satiričkog medija da kritizira javno djelovanje tužitelja kao voditelja praćene emisije, a motivirana je njegovim sudjelovanjem u protestu pred Ministarstvom hrvatskih branitelja 2015. Iz naslova članka svaki prosječni čitatelj može zaključiti da nije riječ o istinitoj informaciji jer su takve visoke količine zaplijenjene droge rijetkost, a ta bi vijest da je istinita, svakako bila na naslovnicima drugih medija.

Iz obrazloženja osporenih presuda nije vidljivo da su sudovi pri pružanju zaštite tužitelju, kao javno poznatoj osobi i novinaru, uzeli u obzir da novinari, iako važni za funkcioniranje pluralističkog demokratskog društva, nisu imuni na kritiku te da, osim u slučaju teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni, mogu biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana.

U odnosu na navode o povezanosti tužitelja s drogom, podnositelj je tijekom postupka priložio nekoliko članaka iz drugih medija iz 2014. iz kojih je razvidno da je tužitelj u kaznenom postupku priznao da je imao u posjedu manju količinu droge. Takav kontekst za objavu spornog članka sudovi nisu uzeli u obzir.

U odnosu na klasifikaciju izjava koje su u članku uporabljene za tužitelja, Ustavni sud primjećuje da su sudovi samo zaključili da je riječ o svjesnom iznošenju lažnih vijesti sa svrhom da ga se prikaže u lošem moralnom svjetlu, odnosno kao osobu koja se ponaša nemoralno i nezakonito. Stoga su sudovi zaključili da je podnositelj prekoračio granicu osnovane kritike i da je primijenio riječi koje su bile klevetničke i bez poštovanja. Također su uporabljene riječi iz spornog članka ocijenjene kao sposobne nanijeti ozbiljnu štetu osobnom ugledu i dostojanstvu tužitelja.

Ustavni sud ocjenjuje da se procjena nužnosti miješanja u pravo slobodnog izražavanja u ovom predmetu ne može odijeliti od konteksta i cilja podnositeljeve kritike tužitelja kroz sporni članak. Također smatra da satirična narav teksta i ironija koja iz njega proizlazi trebaju biti uzeti u obzir kad se analizira sporni članak (v. i Sokołowski protiv. Poljske, br. 75955/01, § 46 in fine, presuda od 29. ožujka 2005). Uporaba sarkazma i ironije je u skladu s izvršavanjem slobode izražavanja koju uživaju novinari (v. Smolorz protiv Poljske, br. 17446/07, § 41., presuda od 16. listopada 2012.). Međutim, čini se da nadležni sudovi nisu u dostatnoj mjeri uzeli u obzir te osobine spornoga članka, iako su naveli da je riječ o satiričnom portalu koji i inače objavljuje članke s netočnim informacija u svrhu kritike i isticanja određenih pojava u društvu.

Drugim riječima, stupanj neumjerenosti je dopušten (v. Dąbrowski protiv Poljske, br. 18235/02, § 35., presuda od 19. prosinca 2006.; Uj protiv Mađarske, br. 23954/10, § 24., presuda od 19. lipnja 2011.; Novaya Gazeta i Borodyanskiy protiv Rusije, br. 14087/08, § 29., presuda od 28. ožujka 2013. i Marian Maciejewski protiv Poljske, br. 34447/05, § 79., presuda od 13. siječnja 2015.).

Prema ocjeni Ustavnog suda, ne ulazeći u svaku pojedinačnu izjavu o tužitelju u spornom članku, nema sumnje da su te izjave uporabljene u specifičnom kontekstu, ali su ostale u granicama dopuštenog pretjerivanja (limits of admissible exaggeration). Nadležni sudovi su propustili ocijeniti podnositeljeve izjave o tužitelju u kontekstu članka kao cjeline, pritom smetnuvši s uma da je satira specifičan oblik umjetničkog izražavanja i društvenog komentara koja svojim inherentnim značajkama preuveličavanja i iskrivljavanja stvarnosti prirodno nastoji provocirati i uznemiriti. Sukladno tome, svako miješanje s pravom na slobodno izražavanje u tom kontekstu mora biti ocijenjeno s posebnom pažnjom.

U odnosu na visinu naknade, Ustavni je sud utvrdio da osim općeg zaključka o pravičnosti dosuđenog iznosa te nepostojanja okolnosti na temelju kojih se podnositelj može osloboditi odgovornosti, sudovi u odlukama ne obrazlažu koje konkretne okolnosti su bile ključne za određivanje visine naknade.

Također ne daju valjano obrazloženje o tome koliko je za odluku o visini štete bio važan čimbenik da je podnositelj objavio ispravak objavljenog članka (u skladu s prirodom satiričkog portala). S tim u vezi upućuje se na utvrđenje ESLJP-a u predmetu Buvač protiv Hrvatske (br. 47685/12, § 25., presuda od 6. rujna 2018.) da je svrha ispravka omogućiti nakladniku ispravak iskrivljene predodžbe koja je u javnosti nastala o oštećenoj osobi, čime se oštećenome omogućuje ispravak stvarne štete koja je mogla nastati na temelju netočnih medijskih objava. Ostalo je nejasno jesu li sudovi na odgovarajući način vodili računa i o tome da dosuđena naknada ne smije dovesti do odvraćanja podnositelja od objavljivanja sličnih sadržaja u budućnosti.

Zaključno, valja navesti da je ova odluka putokaz sudovima u presuđivanju tužbi zbog naknade štete kod članaka ili objava koje su satirički intonirane, a koje, unatoč tome, mogu nanijeti štetu ugledu i časti pojedincima ili pravnim osobama. Ukazano je na granice dopustivosti takvih objava i na modalitete za test nužnosti u demokratskom društvu, koji je nužno provoditi u svakom slučaju koji se tiče članka 38. Ustava.