1. Uvod
Republika Hrvatska i Sveta Stolica u cilju uređenja međusobnih odnosa između Katoličke crkve i hrvatske države u pojedinim područjima zaključili su četiri međunarodna ugovora:
- Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, (potpisan 18. prosinca 1996.),
- Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske (potpisan 18. prosinca 1996.),
- Ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima (potpisan 18. prosinca 1996.), te
- Ugovor između Svete stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (potpisan 9. listopada 1998.)

Prvim od navedenih ugovora Republika Hrvatska i Sveta Stolica uredile su međusobne odnose Katoličke crkve i hrvatske države u područjima odgoja i kulture. Taj međudržavni ugovor Hrvatski sabor je ratificirao 24. siječnja 1997. sukladno odredbi tadašnjeg članka 133. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (danas, nakon promjene Ustava to je članak 138. st. 1.), usvojivši Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (»Nar. nov. - međunarodni ugovori«, br. 2/97, od 11. veljače 1997.) koji je potom stupio na snagu.

Taj, kao i ostali navedeni ugovori koje su zaključile Republika Hrvatska i Sveta Stolica, iz razloga što je zaključen između dva subjekta međunarodnog prava, ima karakter međunarodnog ugovora koji sukladno odredbi današnjeg članka 139. st. 1. Ustava Republike Hrvatske zahtijeva postupak potvrđivanja (ratifikacije) od Hrvatskoga sabora.¹ Uz to, sukladno načelu supremacije ratificiranih međunarodnih ugovora nad hrvatskim zakonima koje je propisano člankom 140. Ustava, taj Ugovor predstavlja dio pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi nalazi se između Ustava i zakona.² U tom smislu, za pretpostaviti je da je postupak ratifikacije proveden sukladno odredbama Ustava i Poslovnika Hrvatskog sabora, te da u tom smislu nema prigovora na ustavnost u formalnom smislu navedenog Zakona o potvrđivanju.

2. Karakter Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice
Gledano s aspekta međunarodnoga prava Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (u nastavku teksta: Ugovor) kao dvostrani međunarodnopravni dokument, predstavlja dokument kojim se kao i drugim odgovarajućim dokumentima konkordatima, sporazumima (paktovima) ili ugovorima, uređuju odnosi Katoličke crkve i pojedine države s kojom Sveta Stolica zaključuje takav dokument (Primjerice, čehoslovački sporazum sa Svetom Stolicom iz 1928. nosio je naziv Modus vivendi i nije imao značaj konkordata.) Takvim se sporazumima nikada ne zadire u pitanja religijskih dogmi i vjerovanja, već se uređuju razna prava Katoličke crkve i njezinih vjernika u takvim državama: od slobode ispovijedanja vjere, obavljanje vjerskih obreda i pastoralnog rada do raznih pravnih i gospodarskih pitanja koja su od interesa za Katoličku crkvu u takvim državama. Ovim se sporazumima uređuje i ustrojstvo crkvenih jedinica u konkretnoj državi koja ih zaključuje, imenovanje biskupa i drugih crkvenih dužnosnika, ustrojstvo svećenstva, te druga pitanja.³

U sustavima u kojima je izvršeno odvajanje države i Crkve odnosi između nekatoličkih crkava i vjerskih zajednica s jedne i države s druge strane uređuju se državnim zakonima. U tom smislu odnosi između Katoličke crkve i države mogu biti uređeni na dva načina: a) državnim zakonom kao jednostranim aktom suverene države, b) konkordatom (sporazumom, ugovorom) kao dvostranim aktom konkretne države i Svete stolice ili c) i zakonom i konkordatom (sporazumom, ugovorom).

Gledano teoretski, konkordatom odnosno odgovarajućim sporazumom ili ugovorom država se u biti u korist Katoličke crkve odriče pojedinih suverenih prava koja njezinoj državnoj vlasti pripadaju na njezinu teritoriju nad njezinim građanima. Danas važeća legalna teorija, za razliku od nekadašnje teorije privilegija,⁴ smatra da je država jedini i isključivi izvor prava, te da u tom smislu konkordati, sporazumi, odnosno ugovori sa Svetom Stolicom mogu predstavljati jedino dio cjelokupnog pravnog sustava neke države. Štoviše, danas je u međunarodnom pravu na podlozi zasada građanskoga prava priznata teorija ugovora prema kojoj konkordati, sporazumi, odnosno ugovori sa Svetom Stolicom predstavljaju dvostrane međunarodne ugovore dvaju ravnopravnih suverenih vlasti - Svete Stolice i konkretne države.

Konkordatima (odnosno sporazumima i ugovorima) Svete Stolice i pojedinih suvremenih država u kojima je ustavima propisana odvojenost Crkve od države, usklađuje se razgraničenje nadležnosti Katoličke crkve i države u pojedinim pitanjima koja su od interesa i za jednu i drugu stranu, a koja se odnose na slobodu ispovijedanja vjere, vjerskog odgoja i obrazovanja, vođenja određenih matičnih knjiga i registara (krštenih, vjenčanih, umrlih), pravnih učinaka crkvenoga i građanskog braka, vjerske službe u oružanim snagama, radnopravnog statusa svećenika, redovnika i redovnica, statusa vjerskih škola i fakulteta, financiranja Katoličke crkve sredstvima iz Državnog proračuna, njezina oporezivanja, te druga pitanja.

3. Temelji zaključenja Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice
Proslovom Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture statuirana je intencija ugovornih strana da njime žele “...urediti odnose između Katoličke Crkve i Hrvatske Države na području odgoja i kulture” (podcrtao autor). Takovom je formulacijom naglašeno da se uređuju odnosi između Crkve i države, te je izričajem ugovora punim nazivom istaknuto da se radi o odnosima “između Katoličke Crkve i Hrvatske Države” čime se htjelo naglasiti da se radi upravo o Katoličkoj crkvi i hrvatskoj državi, a velika su slova, po svoj prilici, upotrijebljena kako bi i u tom detalju oba subjekta bila ravnopravna unatoč činjenici da je to s motrišta pravopisa suvišno.

Pravni temelj i podlogu zaključenja Ugovora, kako se navodi, za Republiku Hrvatsku predstavljaju članci 14., 40. i 68. Ustava Republike Hrvatske⁵, a za Svetu Stolicu dokumenti Drugog vatikanskog sabora, posebno deklaracija Gravissimum educationis i odredbe kanonskoga prava. Nadalje se u proslovu Ugovora navodi da ugovorne strane imaju “...u vidu nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda, te njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja” kao i to da uzimaju na znanje “...da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi”.

4. Raščlamba sadržajne suglasnosti odredaba Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice s Ustavom Republike Hrvatske (ustavnosti u materijalnom smislu)
Raščlanjujući sadržajnu usklađenost članka 1. stavak 2. Ugovora koji glasi: “Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike” (podcrtao autor) s pojedinim odredbama Ustava Republike Hrvatske valja krenuti od sadržaja i smisla navedene odredbe Ugovora, te sadržaja i smisla odgovarajućih ustavnih odredaba, primjenjujući uobičajene metode tumačenja (interpretacije), poglavito gramatičko, logičko i teleološko.

Iz razloga što je predmetni Ugovor kao međunarodni ugovor nastao kao rezultat usaglašavanja ugovornih stranaka, te izražava njihov sporazum o predmetu ugovora, u međunarodnom i građanskom pravu smatra se da ga treba tumačiti onako kako to doista odgovara namjerama stranaka u trenutku njihova zaključivanja. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora u članku 31. stavak 1. propisuje da “ugovor treba tumačiti u dobroj vjeri u skladu s običnim značenjem koje treba dati izrazima ugovora u kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora”. Također, se stavkom 4. toga članka, propisuje da se nekom izrazu može dati posebno značenje, osim redovitog i običajnog, ako se utvrdi da su ugovornice namjeravale dati tom izrazu posebno značenje.⁶ Čini se da formulaciji “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” nije dano neko posebno značenje koje bi kršćansku etiku, kao takvu nametalo općim etičkim, sekularnim načelima u odgojno-obrazovnom sustavu. Isto tako, Stalni sud međunarodne pravde u Haagu zauzeo je stajalište da se tekst ugovora ne smije tumačiti na takav način da bi to dovelo do nerazumnih, odnosno besmislenih rješenja.⁷ Stoga valja raščlaniti pitanje sadržajne usklađenosti sporne odredbe Ugovora s ustavnim odredbama o jednakosti vjerskih zajednica i odvojenosti vjerskih zajednica od države, o slobodi savjesti i vjeroispovijedi, o autonomiji sveučilišta, o pravu i slobodi roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece, o ravnopravnosti građana i jednakosti pred zakonom, kao i pitanje suglasnosti odredaba Ugovora s najvišim vrednotama ustavnoga poretka.

4.1. Pitanje suglasnosti s ustavnom odredbom o jednakosti vjerskih zajednica i odvojenosti vjerskih zajednica od države
Ustav RH u članku 41. stavak 1. koji glasi: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” izričito kaže da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom.

Jasna formulacija članka 41. Ustava RH o jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom i njihovoj odvojenosti od države, propisuje temelje na kojima se moraju urediti međusobni odnosi vjerskih zajednica i odnosi vjerskih zajednica i države. Smatramo da ovu ustavnu normu ne treba shvatiti isključivo kao krutu, kogentnu normu, već kao načelo koje pored pravnih kriterija treba tumačiti i primjenom nekih socio-političkih kriterija, što je u skladu sa suvremenim shvaćanjima jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom u ustavnim sustavima gdje je crkva odvojena od države.⁸

Naime, u svim zemljama postoji neka dominantna vjerska ili crkvena zajednica koja, doduše, nema privilegiran ustavni položaj, ali se objektivno nalazi u drukčijem položaju od ostalih vjerskih zajednica koje su u manjini, što se objektivno prihvaća kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Jer, inače bi apsolutna jednakost vjerskih zajednica objektivno značila nejednakost one vjerske zajednice koja iza sebe ima gotovo cijelo stanovništvo, prema vjerskim zajednicama čije je članstvo skromno. Time se ne dira u načelo odvojenosti crkve od države koje omogućava ravnopravnost pripadnika različitih vjeroispovijesti i vjerskih zajednica u funkcionalnom smislu. U tom smislu, primjerice, koegzistiraju instituti crkvenog i građanskog braka u obiteljskom zakonodavstvu, te im se građani priklanjaju prema vlastitom slobodnom izboru.

Temeljno je pitanje u prosudbi sadržajne usklađenosti s Ustavom sporne odredbe Ugovora kako razumijevati formulaciju “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...", te protivi li se ona, doista, ustavnom načelu o jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom i njihovoj odvojenosti od države iz članka 41. Ustava, te koji je cilj koji se ovom odredbom želi postići.

Tumačeći sadržaj navedene odredbe gramatičkom, logičkom i teleološkom (ciljnom) metodom, mišljenja smo da formulacija sporne odredbe ugovora ne treba biti shvaćena kao apsolutno favoriziranje i nametanje kršćanske etike u programe obrazovnih institucija o kojima je riječ (predškolske ustanove, osnovne i srednje škole, te visoka učilišta). Skloni smo tumačenju da takva formulacija zapravo predstavlja svojevrsno optimalizacijsko načelo i ustrojbenu, a nikako ne imperativnu, kogentnu normu, čemu u prilog govori sama stilizacija izričaja “uzimat će u obzir vrijednosti” (nije rečeno “temeljit će se na vrijednostima” što bi predstavljalo imperativnu formulaciju). Time, prema našem shvaćanju, iz odgojno-obrazovnog sustava i procesa nipošto nisu isključeni drukčiji opći etički sadržaji i sekularna načela koja bez obzira na svoje podrijetlo, nastanak i način prihvaćanja, imaju opće važenje i univerzalnu primjenu, što nije u suprotnosti s ustavnim odredbama o jednakosti vjerskih zajednica i odvojenosti vjerskih zajednica od države. Štoviše, slijedeći takovu formulaciju odredbe Ugovora, sva univerzalna etička načela u odgojno-obrazovnom procesu mogu biti izlagana, uspoređivana i primjenjivana bez bojazni da bi neka bila favorizirana nauštrb drugih.

Ako se formulacija ugovorne odredbe “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” tako shvati, tada ona ne bi bila protivna ustavnom načelu o jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom i njihovoj odvojenosti od države. Ako bi, međutim, ova formulacija bila shvaćena kao imperativ kojim se favorizira kršćanska etika naspram drugih općih sekularnih etičkih načela, tada bi ova odredba Ugovora bila u suprotnosti sa člankom 41. Ustava RH.

4.2. Pitanje suglasnosti s ustavnom odredbom o slobodi savjesti i vjeroispovijedi
Ustav RH u članku 40. jamči slobodu savjesti i vjeroispovijedi riječima: “Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.” Takvom formulacijom izričito se kaže da je zajamčena sloboda savjesti. Sloboda savjesti predstavlja slobodu građanina da vjeruje ili ne vjeruje u dogme neke religije.

Slobode savjesti ne bi bilo kad bi građanin bio pravno obvezan, makar i formalno, da pripada nekoj religiji. Sloboda vjerovanja ili nevjerovanja u dogme neke religije ne može biti podređena bilo kakvoj državnoj kontroli ili pravnoj sankciji, jer duboko u svojoj savjesti svaki čovjek doista može vjerovati i misliti što hoće. Međutim, sloboda savjesti ne sastoji se samo u tome da svaki čovjek slobodno može vjerovati ili ne vjerovati u dogme, već i u tome da nitko, pa ni sama država ne smije siliti čovjeka na akte koji pretpostavljaju neko vjerovanje koje nije njegovo, ili, s druge strane, nevjerovanje koje ne odgovara njegovu unutarnjem raspoloženju. Kad bi se takva prisila činila, tada bi se radilo o kršenju ustavnih jamstava o slobodi savjesti.

Uz slobodu savjesti usko je vezana i sloboda vjeroispovijedi. Ona sa stajališta ustavnih prava i sloboda predstavlja ustavno jamstvo da građani svoju religioznu pripadnost izražavaju vanjskim znacima koji su vezani uz religiju, pa tek sloboda vjeroispovijesti daje stvarnu vrijednost slobodi savjesti. Isto tako, da bi sloboda savjesti bila potpuna, ustavna jamstva moraju se odnositi i na one koji ne pripadaju nijednoj religiji te ne vjeruju u nikakve vjerske dogme, te im zato mora biti dopušteno da takva ateistička uvjerenja izražavaju riječju, pismom i drugim sredstvima.⁹

Ugovorom o kojemu je riječ jamči se da se u cijelom javnom odgojno-obrazovnom sustavu Republike Hrvatske uzimaju u obzir vrijednosti kršćanske etike. I ovdje je temeljno pitanje kako će se razumijevati formulacija “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” I u ovom slučaju mišljenja smo da formulacija sporne odredbe ugovora ne treba biti shvaćena kao apsolutno favoriziranje i nametanje kršćanske etike u programe obrazovnih institucija o kojima je riječ (predškolske ustanove, osnovne i srednje škole, te visoka učilišta). Skloni smo tumačenju da takva formulacija i ovdje predstavlja optimalizacijsko načelo i ustrojbenu, a ne kogentnu, imperativnu normu, čemu u prilog govori sama stilizacija izričaja “uzimat će u obzir vrijednosti” (nije rečeno “temeljit će se na vrijednostima” što bi predstavljalo imperativnu formulaciju). Zato smatramo da, kao i u prethodnom slučaju, iz odgojno-obrazovnog sustava i procesa nipošto nisu isključeni drukčiji opći etički sadržaji i načela koja, bez obzira na svoje podrijetlo, nastanak i način prihvaćanja, imaju opće važenje i univerzalnu primjenu, što nije u suprotnosti s ustavnim odredbama o slobodi savjesti i vjeroispovijedi. I ovdje univerzalna etička načela u čitavom odgojno-obrazovnom procesu mogu biti izlagana, uspoređivana i primjenjivana bez straha da bi neka bila favorizirana nauštrb drugih. U tom smislu, ako se formulacija ugovorne odredbe “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” tako shvati, tada ona ne bi bila protivna ustavnom načelu o jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom i njihovoj odvojenosti od države. Međutim, ako bi bila shvaćena kao imperativ kojim se favorizira i nameće kršćanska etika nasuprot drugih općih etičkih načela, tada bi ova odredba Ugovora bila u suprotnosti s člankom 40. Ustava RH o slobodi savjesti i vjeroispovijedi.

4.3. Pitanje suglasnosti s ustavnom odredbom o autonomiji sveučilišta
Člankom 67. Ustava RH zajamčena je autonomija sveučilišta: “Jamči se autonomija sveučilišta. Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju u skladu sa zakonom.”

Autonomija sveučilišta definira se kao samostalnost sveučilišta da odlučuju o svom djelovanju i ustrojstvu, pri čemu ona predstavlja uvjet da bi ove najviše obrazovne i znanstvene ustanove uopće mogle uspješno djelovati, tj. pružati studentima-slušačima nastavu koja je utemeljena na znanstvenim istraživanjima. Drugim riječima, sveučilišta samostalno putem svojih tijela određuje programe i sadržaje svoga djelovanja.¹⁰

Osporavanom odredbom članka 1. stavak 2. Ugovora, utvrđuje se da će odgojno-obrazovni sustav uključujući u njega i visoka učilišta ...uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike. I u ovom slučaju temeljno pitanje za prosudbu ustavnosti navedene formulacije predstavlja razumijevanje njezina karaktera: je li posrijedi imperativna norma ili optimalizacijsko načelo?

Ako bi ova formulacija bila shvaćena kao imperativna norma kojom bi sveučilišne ustanove bile dužne u svoje programe uključiti isključivo kršćanska načela, bez mogućnosti da o tome samostalno i autonomno donesu vlastitu odluku, tada bi ona predstavljala kršenje članka 67. Ustava RH i njegovog načela o autonomiji sveučilišta. No, ako bi se radilo o optimalizacijskom načelu, kojim se sveučilište (koje jest i ostaje autonomno) suočava s činjenicama vrijednosti kršćanske etike, tada ne bi moglo biti govora o nesuglasnosti takve norme Ugovora s Ustavom RH.

3.4. Pitanje suglasnosti s ustavnom odredbom o pravu i slobodi roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece
Člankom 63. stavak 1. i 2. Ustava RH zajamčena je dužnost roditelja da odgajaju djecu, kao i njihovo pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece: “Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.”

Činjenica je da upućivanje djece u etička pravila i sadržaje, te poticanje djece da ih usvoje u vlastitom ponašanju, predstavlja temeljnu funkciju i svrhu odgoja. Ponovno je za prosudbu ustavnosti navedenih odredbi temeljno pitanje kako razumijevati formulaciju “odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” Naime, propisuje li se ovakvom formulacijom isključiva primjena vrijednosti kršćanske etike u odgojno-obrazovnom sustavu ili se uzimajući u obzir ova načela ostavlja slobodan prostor i za ostala opća etička načela neovisno o njihovoj provenijenciji i sekularnom karakteru. I u ovom smo slučaju mišljenja da formulacija navedene odredbe ugovora ne treba biti shvaćena kao apsolutno favoriziranje i nametanje kršćanske etike u programe obrazovnih institucija o kojima je riječ.

Iz razloga što nije upotrijebljena formulacija “temeljit će se na vrijednostima” (što bi prema našem shvaćanju jedino predstavljalo imperativnu normu) smatramo da, kao i u prethodnom slučaju, iz odgojno-obrazovnog sustava i procesa nipošto nisu isključeni drukčiji opći etički sadržaji. Pitanje je organizacije nastave i odgoja u navedenim ustanovama kako će oni biti izlagani djeci, učenicima, odnosno studentima, čime roditelji nipošto nisu ograničeni niti uskraćeni u svojoj slobodi da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. I ovdje univerzalna etička načela u čitavom odgojno-obrazovnom procesu mogu biti izlagana, uspoređivana i primjenjivana bez straha da bi neka bila favorizirana nauštrb drugih. U tom smislu, ako se formulacija ugovorne odredbe “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” tako shvati, tada ona ne bi bila protivna ustavnom načelu o jednakosti vjerskih zajednica pred zakonom i njihovoj odvojenosti od države.

Naprotiv, ako bi ova formulacija bila shvaćena kao imperativ kojim se favorizira i nameće kršćanska etika nasuprot drugih općih sekularnih etičkih načela, te ako bi kršćanska etika bila obvezatna u nastavi namijenjenoj svoj djeci, učenicima, odnosno studentima, bez prava roditelja, odnosno djece, učenika i studenata na izbor i vlastiti sud o njima, tada bi ova odredba Ugovora bila u suprotnosti s člankom 63. stavak 1. i 2. Ustava RH o pravu i slobodi roditelja da samostalno odlučuju o odgoju djece.

4.5. Pitanje suglasnosti s ustavnom odredbom o ravnopravnosti građana i jednakosti pred zakonom
Člankom 14. Ustava RH propisana je ravnopravnost svih ljudi i građana pred zakonom u njihovim pravima i obvezama: “Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju (podcrtao autor), nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.”

Znači li navedena formulacija Ugovora “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...” i u ovom slučaju pravno pretpostavljanje jedne vjerske zajednice u odnosu na druge? Znači li ona isključivu zakonsku obvezu poštivanja vrijednosti kršćanske etike te ujedno i diskriminaciju po vjeri i nejednakost pred zakonom, ili pak predstavlja optimalizacijsko načelo? To također ovisi o tumačenju navedene odredbe Ugovora. Ako bi njezina formulacija bila shvaćena kao imperativ kojim se favorizira i nameće kršćanska etika nasuprot drugih, sekularnih etičkih načela, te ako bi bila obvezatna u nastavi namijenjenoj svoj djeci, učenicima, odnosno studentima, bez prava roditelja, odnosno djece, učenika i studenata na izbor, tada bi ova odredba

Ugovora bila u suprotnosti s člankom 14. Ustava RH o ravnopravnosti građana i njihovoj jednakosti pred zakonom. Ako to ne bi bio slučaj, već se navedena odredba Ugovora shvatila kao optimalizacijsko načelo koje ne prisiljava i koje ne isključuje, tada se ne bi moglo govoriti o njezinoj neusklađenosti s Ustavom.

4.6. Pitanje suglasnosti s najvišim vrednotama ustavnog poretka
Članak 3. Ustava RH koji govori o najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske propisuje: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavine prava najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.” Takav pregled najviših vrednota ustavnog poretka pisci hrvatskog Ustava unijeli su prema uzoru na ustave nekih suvremenih europskih država. U svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da iako ovaj članak Ustava ne predstavlja neposredan ustavni temelj za pružanje ustavnosudske zaštite u povodu podnošenja ustavne tužbe, ipak ga iz razloga što predstavlja kriterije za tumačenje svih ustavnih normi i instituta valja uzeti u obzir pri prosuđivanju drugih ustavnih jamstava i sloboda.11

Razmatrajući prethodno (toč. 3.1. do 3.6.) pitanje usklađenosti navedene odredbe članka 1. st. 2. Ugovora s pojedinim člancima Ustava RH u svim slučajevima dali smo ambivalentan hipotetski odgovor upravo zbog pravne neodredivosti formulacije “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...”. U tom smislu i ovdje moramo reći da ako bismo ovu formulaciju shvatili na isključiv, imperativan način gdje ona ne bi dopuštala koegzistenciju drugih pogleda s kršćanskom etikom, tada bismo mogli reći da članak 1. stavak 2. Ugovora onemogućava ozbiljenje pojedinih vrednota iz članka 3. Ustava RH - slobodu, jednakost, poštivanje prava čovjeka, te vladavine prava. To smatramo iz razloga što upravo eventualna suprotnost s prethodno spominjanim člancima Ustava RH nužno za sobom povlači i onemogućavanje ozbiljenja tih najviših ustavnih vrednota, i obratno. Ustav upravo preko pojedinih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina koje poznaje, operacionalizira i pojedine najviše vrednote ustavnog poretka, pa pojedina prava i slobode moraju biti nadahnuta tim najvišim vrednotama.

Nasuprot takovom gledištu i razumijevanju smisla odredbe i formulacije članka 1. stavak 2. Ugovora kao imperativne i kogentne, ako bi se ona shvatila tek kao optimalizacijsko načelo koje, kako je prethodno podrobno obrazloženo, ne bi bilo nesuglasno odgovarajućim odredbama Ustava RH, tada, uvjereni smo, ne bi bilo ni bojazni da bi via facti bile ugrožene i najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.

5. Zaključak
Prethodna analiza ukazuje na složenost problema razumijevanja sporne odredbe članka 1. stavak 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture zbog nedorečenosti i pravne neodređenosti formulacije “...uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike...”. U tom smislu pitanje je li ona sukladna odredbama hrvatskog Ustava ili ne, ponajprije ovisi o njezinu tumačenju i značenju koje joj se time prida. Skloni smo tumačenju ove formulacije kao neisključivog optimalizacijskog načela koje ne dovodi u pitanje ustavna načela, sekularnost hrvatske države, te prava i slobode čovjeka i građanina zajamčena Ustavom.

1 Članak 139. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 41/2001-proč. tekst i isp. 55/01) propisuje: Hrvatski sabor potvrđuje međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku.
2 Članak 140. Ustava RH propisuje: Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.
3 Na području današnje Republike Hrvatske u prošlosti su važili sljedeći konkordati i sporazumi sa Svetom Stolicom: Konkordat iz 1855. koji je važio za Habsburšku Monarhiju i koji je 1918. izgubio pravnu snagu; Konkordat sa Kraljevinom Jugoslavijom iz 1935. iako zaključen, nikada nije stupio na snagu jer ga tadašnji Senat nije ratificirao; Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika vlade bivše SFRJ i predstavnika Svete Stolice iz 1966.; a nakon državnopravnog osamostaljenja Republike Hrvatske zaključena su navedena četiri ugovora sa Svetom Stolicom. Odnosi države i Katoličke crkve, te drugih vjerskih zajednica uređivani su i posebnim zakonima. Vidi: Opća enciklopedija JLZ, sv. 4., Zagreb, 1978., str. 516.
4 Srednjovjekovna koncepcija supremacije Katoličke crkve nad svjetovnom državnom vlasti našla je izraz u teoriji privilegija i shvaćanju da konkordat zapravo predstavlja privilegij koji papa udjeljuje svjetovnoj vlasti time što se zadovoljava manjim od onoga na što bi inače imao pravo. Ta je teorija u modernim shvaćanjima građanske države i njezine državne suverenosti bila izložena kritici legalne teorije. Usp. J. Stefanović, “Odnos između Crkve i države", Zagreb, 1953., str. 57.
5 Navedeni članci Ustava Republike Hrvatske prije i nakon ustavnih promjena 1998., 2000. i 2001. glasili su i glase:
Članak 14.
Svatko (prije 2000.: Svaki čovjek i građanin) u Republici Hrvatskoj ima (prije 2000.: sva) prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
Članak 40.
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Članak 68.
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Država potiče i pomaže skrb o tjelesnoj kulturi i športu.
6 Vidi opširnije: Juraj Andrassy, “Međunarodno pravo”, Zagreb, 1984., str. 318.-343. i dalje.
7 Nav. djelo, str. 342, bilj. 17.
8 O tim je pitanjima od 16. do 20. svibnja 1999. u Varšavi održana XI konferencija europskih ustavnih sudova (bile su nazočne 23 delegacije, uključivši i hrvatsku) na kojoj se vodila stručna rasprava o vjerskim zajednicama i pravnom uređivanju njihova osnivanja, registriranja i djelovanja, gdje su iznesena gledišta da ova pitanja pored pravnih kriterija valja prosuđivati i primjenom sociopolitičkih kriterija. O toj je konferenciji u hrvatskom tisku izvijestio Večernji list, objavivši intervju s tadašnjim sucem Ustavnog suda RH dr. Velimirom Belajcem o pitanjima o kojima se raspravljalo. Vidi: Večernji list od 31. svibnja 1999. “Hrvatska je eldorado za vjerske sekte”.
9 Usp. J. Stefanović, o.c., str. 98.
10 Usp. Smiljko Sokol - Branko Smerdel, “Ustavno pravo”, III izd., Zagreb, 1998., str. 92.
11 Usp. S. Sokol-B. Smerdel, o.c., str. 71.