Hrvatsku društvenu, političku, a onda neizbježno i pravnu scenu zaokuplja trenutačno najvažniji problem, odlučan za preživljavanje pojedinca i društva (Države), a dakako i za zadržavanje ili održavanje ideološkog identiteta Hrvata, kako nacionalnoga tako i građanskoga. Do jučer, to je bio Lex Agrokor, ali najmanje njegova provedba i poželjan uspjeh, već ponajprije pikantna pitanja oko autorstva Lexa, oko normativne nesavršenosti zakonskog teksta, oko osoba uključenih u izvanrednu upravu zaduženu za spašavanje dojučerašnjega posrnulog diva. To nas je bilo potaknulo da smo u jednom uvodniku evocirali slučaj talijanskog Parmalata od prije petnaest godina^[1], kada je Berlusconijeva vlada bila donijela »čudo od zakona« - Lex Parmalat, znakovito prozvan spasiteljskim - 'decreto/legge salva-imprese'. Upravu talijanske kompanije tada je preuzeo Enrico Bondi (James Bond talijanskoga kriznog gospodarstva), a nakon dvije godine Parmalat se uspio vratiti na burzu^[2].

Tada smo konstatirali da se margine slučaja pokušavaju, ponešto i uspijevaju, staviti u središte, suvremenim rječnikom političke svakodnevice rečeno - u fokus, problema. Poneki je stručnjak provedbu Lexa Agrokor čak i 'hrabro' okvalificirao - nacionalizacijom. 

Ima li sličnosti između dviju pojava, te je li pretjerano uspoređivati s tim ne tako davnim događanjem današnju uzbunu oko Lexa Istanbul (tj. Zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji), uz poziv boraca za ideološko čistunstvo na referendumski bojkot - u cilju spašavanja roda kao spola, s jedne strane, a uz to, s druge strane, protiv ideologije koja, kažu, pretendira postati teorijom, a koja, kažu opet, Hrvatskome saboru podmeće ratifikaciju Istanbulske konvencije, sve samo radi promocije rodne ideologije? Ako ima, a čini nam se da ima, barem u smislu pojave aberatio ictus, razlika je svakako u tome što sadašnja aberacija dolazi pretežno ili ponajprije iz vlastitih stranačkih redova, budno i prikladno praćena i iz onih sa strane. 

Čak je i ugledan hrvatski političar i diplomat, zastupnik u Europskom parlamentu, ne tako davno zastupnik u Hrvatskom saboru i potpredsjednik njegova Odbora za vanjsku politiku, požurio doletjeti iz Buenos Airesa prethodno uputivši pismo članovima Predsjedništva i Nacionalnog vijeća svoje stranke. »Argentinskim« pismom izražena je zamjerka zbog »uvredljivih i potpuno deplasiranih pokušaja da se imputira protivnicima Istanbulske konvencije da su protiv nje jer je nisu pročitali ili nisu dovoljno pametni te je nisu razumjeli«, te je ukazano na bit prijepora oko ratifikacije Konvencije, tj. da »nije glavni prijepor u tome što se u nekom dokumentu koristi riječ 'rod', već disocijacija 'roda' od prirode, od 'spola'«. U samom pismu nije precizirano, konkretizirano, koje odredbe Konvencije proizvode rečenu disocijaciju, ali je uvodnocitirana toč. 53. Pojašnjavajućeg izvješća Konvencije, prema kojoj da »Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju«^[3].

Ako je suditi po tome, problem bi bio samo u Pojašnjavajućem izvješću, a ne u tekstu same Konvencije. Međutim, kada se to poveže s pismom koje jekoordinatorica građanske inicijative 'Istina o Istanbulskoj' uputila na sam Dan žena zastupnicima Hrvatskog sabora, a malo zatim i Predsjednici Države, uočavaju se odredbe Konvencije koje bi u rečenom kontekstu bile ili jesu sporne.

Pismo inicijative 'Istina o Istanbulskoj' korektno započinje pitanjem »Gdje se u Istanbulskoj konvenciji 'nalazi' rodna ideologija?«, da bi se konstatiralo da se »posljednjih godina 'rod' kao pojam pojavio u nekim hrvatskim zakonima, ali bez njegove definicije, a Istanbulska konvencija ga prvi put definira«, te da ta »definicija oduzima pojmu rod njegovu cjelovitost i suzuje ga isključivo na društveni konstrukt^[4], na uloge koje je društvo namijenilo određenom spolu«. Zatim, da ta definicija »pojam spola pretvara u isključivo tjelesni, biološki konstrukt«, pa da »spol i rod prestaju biti inačice, postaju potpuno različiti«. 

Nadalje, da se u dijelu Konvencije o temeljima nediskriminacije pojmovi spola i roda navode kao dva odvojena i različita pojma: »Stranke će osigurati provedbu odredaba ove Konvencije, ..., bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, vjera, ... rođenje, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob ...« (čl. 4.3). Ta se konstatacija povezuje sa spomenutom i prethodno citiranom toč. 53. Pojašnjavajućeg izvješća i u njoj nalazi potvrda pojmovnog odvajanja (disocijacije). 

Stoga da je »jasno da se odvajaju aspekti osobe i njene spolnosti, onaj tjelesni i onaj društveni, koji prirodno teže skladu«, te da bi se tako »Istanbulskom konvencijom (s obzirom na to da je ona kao međunarodni ugovor pravno jača od nacionalnih zakona) ozakonila dogma rodne teorije prema kojoj naš 'spol' nema veze s našim 'rodom', odnosno netko tko je po spolu muškarac može slobodno odabrati da je po rodu žena i obrnuto«.

Inicijativa vidi daljnju opasnost u tome što bi »ova konfuzna i neznanstvena teorija mogla opasno ugroziti uravnotežen i zdrav razvoj djece i mladih, jer bi trebala ući ne samo u zakone već i u sve pore društva te mijenjati mentalitet«, jer Konvencija zahtijeva »da se rodna pitanja i nastavni materijali uključe 'u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja' (čl. 14.1), te da se promiču 'u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima' (čl. 14.2)«.

Inicijativa svoje pismo završava zaključkom o potrebi »boriti se protiv nasilja nad ženama i protiv nametanja neravnopravnih uloga ženama«, ali da to treba učiniti tako da se »neki dobri i potrebni članci Istanbulske konvencije, koji se zaista bave zaštitom žena, uzmu i ugrade u naše zakone«.

Ponajprije treba konstatirati da se u Konvenciji doista na (svega) nekoliko mjesta spominje pojam roda odnosno rodnog identiteta. Zbog toga je bilo potrebno i korisno definirati taj pojam/te pojmove. To je i učinjeno u čl. 3. Konvencije - Definicije, a dodatno je pojašnjeno u službenom Pojašnjavajućem izvješću uz Konvenciju - II. Komentari uz odredbe Konvencije, Poglavlje I. Svrhe, definicije, ravnopravnost i nediskriminacija, opće obveze, toč. 43. i 44. Radi cjelovitosti slike, uz definicije roda i rodno utemeljenog nasilja, treba ukazati i na definicije 'nasilja nad ženama', 'nasilja u obitelji', 'žrtve' i 'žene' (toč. 40., 41., 42., 45., 46.). Prema konvencijskim definicijama, a 'U svrhu ove Konvencije'^[5]:

Konvencijski Komentar uz definiciju termina »rod«, pod toč. 43. pojašnjava: U kontekstu ove Konvencije termin rod, temeljen na dvama spolovima, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Istraživanja su pokazala da određene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, članak 12 (1) uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Na drugim mjestima, Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao temelj za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama … Stoga, termin »rod« prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine »žena« i »muškarac« koji se rabe u Konvenciji. Dodali bismo - sapienti sat. 

Dakle, konvencijska definicija roda nedvojbeno polazi od biološkog određenja čovjeka kao - žene ili muškarca, te se termin rod i temelji na dvama spolovima - muškom i ženskom, a pojam se uzima u društvenom kontekstu. 

To jasno proizlazi i iz toč. 44. Komentara, uz definiciju rodno utemeljenog nasilja nad ženama. Prema tom komentaru: termin »rodno utemeljeno nasilje nad ženama« koristi se u čitavoj Konvenciji i odnosi na nasilje koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene. … , te: Ovaj izraz treba razumjeti tako da je usmjeren na zaštitu žena od nasilja koje je rezultat rodnih stereotipa, a koje posebno uključuje žene^[6].

Postavlja se pitanje je li bilo potrebno i/ili korisno uz biološko određenje spola u ovaj kontekst uvoditi i društveni pogled na socijalno oblikovanu ulogu (ponašanje, aktivnosti i osobine) osoba dvaju spolova.

Činjenica jest da se gledanje društva na tu ulogu spolova, ovisno o vremenu i prostoru, razlikuje i mijenja. U tom je kontekstu jasno da konvencijski aspekt na spolove uvažava društveni pojmovni okvir u kojemu se redovito ili povremeno pojedini spol nalazi i/ili prihvaća, doživljava. Uvažavajući to, Konvencija ipak pojam roda distingvira s obzirom na ženu odnosno muškarca, s tim da svoju primjenu usmjerava na socijalni tretman pojedinca, ovdje ponajprije žene kao žene. Nije nevažno ni to što pojam roda i rodnog nasilja nije kreirala Istanbulska konvencija, već se oni nalaze u općeprihvaćenim dokumentima Ujedinjenih naroda, utemeljenim na CEDAW-u, Konvenciji UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (v. bilješku br. 6). 

Stoga je teško prihvatiti zaključak o disocijaciji pojmova rod i spol. Iz konteksta definicija, ali i s njom povezanih odredaba Konvencije - radije zaključujemo da se radi o njihovoj asocijaciji (povezivanju), a ne o njihovoj disocijaciji (odvajanju). 

Dapače, i u prizvanoj odredbi neslužbenog Pojašnjavajućeg izvješća uz Nacrt Konvencije vidimo potvrdu asocijacije, a ne disocijacije. Naime, kada se u Izvješću konstatira društvena pojava, kao činjenica, da određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju, autori Izvješća baš potvrđuju, inače notorno, postojanje osoba koje se »poistovjećuju s rodom koji nije u skladu s njihovim spolom«, a to je ono što je njihova biološka osobina stečena rođenjem (dodijeljena pri rođenju). Takve osobe, dakle, imaju spol stečen rođenjem, ali se (samo) poistovjećuju s drugim rodom (spolom). Pojam 'poistovjećivanja' inkompatibilan je s jednakošću. Jednako je jednako, a poistovjetiti se može samo netko tko je različit. 

Last but not least, ne treba smetnuti s uma odredbu Konvencije (uobičajenu u takvim tekstovima), koja, uz navođenje definicija naglašava: »Članak 3. - definicije - U svrhu ove Konvencije: …«. 

Nadalje, vjerujemo da nitko ne smatra, pa vjerojatno ne smatraju ni pripadnici Inicijative, da u životu i u društvu ne postoje osobe koje se poistovjećuju sa spolom koji im nije 'dodijeljen pri rođenju', kao i da ne postoje slučajevi diskriminacije i/ili zlostavljanja takvih osoba. 

Iz konstatacije postojanja takvih slučajeva logički je neprihvatljivo insinuirati zaključak da »netko tko je po spolu muškarac, može slobodno odabrati da je po rodu žena i obrnuto«. To Konvencija niti uređuje, niti je to po prirodi stvari područje njezina obuhvata.

S druge strane, individualan doživljaj (osjećanje) rodnog identiteta stvar je pojedinca, po svemu sudeći biološko-psihološki uvjetovan, a pravna registracija osobe, s obzirom na okolnosti, stvar je pojedinoga socijalno-pravnog sustava. U svakom slučaju, izvan je domene Konvencije. 

Konačno, teško je naći prihvatljive razloge suprotstavljanju da se zaštita i takvih osoba, kao i osuda neprihvatljivoga društvenog ponašanja prema njima, uključi u redoviti nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, te da se promiču u sportskim i kulturnim okruženjima i medijima.

Istanbulska konvencija donesena je 2011. godine, a stupila je na snagu tek 1. kolovoza 2014. Konvenciju je (samo) potpisala većina država članica Vijeća Europe (44 od njih 47), ali ju je ratificiralo samo nešto više od polovice (27), a neke su države posljednjih mjeseci i odustale od najavljivane ratifikacije. Razlozi su tome različiti, a čini nam se posebno zanimljiv razlog koji Veliku Britaniju, davnašnju potpisnicu, i danas zadržava od ratifikacije. To je očito zahtjevna potreba usklađivanja domaćeg zakonodavstva, ali i cijena provedbe Konvencije.

I mi bismo, kao i ostale potencijalne države članice Konvencije, pri odluci o potvrđivanju Konvencije trebali sagledavati i procjenjivati praktično-provedbene, a ne iskonstruirane ideološke razloge. To, dakako, vrijedi ne samo za ovaj slučaj.

U kontekstu aktualnih hrvatskih rasprava o ne/ratifikaciji Konvencije spominje se i mogućnost prihvaćanja uz rezerve, pri čemu se misli na one rodno-ideološkog sadržaja.

U svezi s tim treba podsjetiti da Konvencija predviđa mogućnost (dopustivost) ograničenog prihvaćanja, ali je ta mogućnost i sama vrlo ograničena. 

Naime, prema odredbama čl. 78. st. 1., 2. i 3. Konvencije, nikakve rezerve ne mogu se staviti glede bilo koje odredbe Konvencije, osim iznimaka predviđenih u st. 2. i 3.

Iznimke iz st. 2. omogućavaju državi koja pristupa, da u vrijeme potpisivanja ili prigodom polaganja svoje isprave o ratifikaciji (pristupu), izjavom upućenom glavnom tajniku Vijeća Europe, izjavi da zadržava pravo neprimjenjivati ili primjenjivati samo u posebnim slučajevima ili pod posebnim uvjetima taksativno navedene odredbe^[7], a one se ne odnose na razmatrana pitanja rodnih pojmova. Uz to, prema st. 3., svaka država (ili Europska unija)može izjaviti da zadržava pravo osigurati nekaznene sankcije umjesto kaznenih sankcija, za ponašanja iz čl. 33. i 34. (u tim je odredbama riječ o psihičkom nasilju i o uhođenju).

Člankom 3. predloženoga ratifikacijskog Zakona predviđena je hrvatska rezerva samo u odnosu na odredbe navedene u čl. 30. st. 2. Konvencije, koji glasi: »Odgovarajuća naknada štete od države dodjeljuje se onima koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede ili oštećenje zdravlja, u mjeri u kojoj ta šteta nije pokrivena iz drugih izvora kao što su počinitelj, osiguranje ili državna sredstva za zdravstvo ili socijalnu skrb. To ne sprečava stranke da zatraže povrat dodijeljene naknade od počinitelja, sve dok se pridaje dužna pažnja sigurnosti žrtve.«. Republika Hrvatska odredbe navedene u čl. 30. st. 2. Konvencije primjenjivala bi samo u odnosu na žrtve koje pravo na naknadu štete ostvaruju sukladno Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (Nar. nov., br. 80/08 i 27/11).

Odredbama čl. 66. st. 1. i 2. Konvencije predviđeno je posebno tijelo, kao mehanizam nadzora nad provedbom Konvencije. To je Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji - GREVIO. 

GREVIO se sastoji od najmanje deset, a najviše petnaest članova, pri čemu se uzima u obzir rodna i geografska ravnoteža, kao i multidisciplinarno stručno znanje. Njegove članove bira Odbor stranaka između kandidata koje predlažu stranke, na razdoblje od četiri godine, s mogućnošću jednog reizbora, te će biti izabrani među državljanima stranaka.

Trenutačni sastav Skupine GREVIO čini deset osoba, i to iz Turske, Srbije, Španjolske, Francuske, Italije, Portugala, Austrije, Albanije, Malte i Crne Gore. To je sastav Skupine glede geografske ravnoteže. 

Rodna ravnoteža uspostavljena je (?) izborom desetero članova Skupine: Ferida, Biljana, Francoise, Gemma, Simone, Helena, Rosa, Iris, Marcelina i Vesna (prezimena su ovdje izostavljena, kao rodno neutralna).

Baš na Međunarodni dan žena, kada je Inicijativa objavila svoje pismo Hrvatskome saboru, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održan je okrugli stol na temu - Europska budućnost hrvatskoga građanskog pravosuđa. U sklopu jedne od tema prikazan je podatak (otprije, dakako, poznat onima koji prate web stranice Financijske agencije) o rodnom sastavu blokiranih. Blokiranih je muškaraca tri petine - u odnosu prema dvjema petinama žena (61 % : 49 %). K tome, muškarci su još i u blokadi s puno većim zaduženjima, tako da oni duguju 73 % od ukupnog duga blokiranih, dok se na žene odnosi (svega) 27 % tog zaduženja. Količinski je, dakle, muški rod zaduženiji od ženskoga skoro tri puta (3 x).

U ovoj složenoj problematici odmah su se pojavile i različite interpretacije te pojave, ovaj put ipak ne na liniji diskriminacije ženskog roda. Među mogućim uzrocima pojave iskrsnulo je i neizbježno pitanje - financijske pismenosti! Je li veća blokiranost računa muškaraca rezultat njihove veće financijske nepismenosti od žena? Predsjednica Instituta za financijsko obrazovanje Štedopis, Marina Ralašić, spasila je čast muškom rodu odlučnim - NE! Dapače, pojasnila je da »To nema veze s financijskom pismenošću. Naime, istraživanja pokazuju, a potvrđuje i zadnje na tu temu, da su žene financijski nepismenije od muškaraca, a u Fininompregledniku muškarci su blokiraniji od žena, znači suprotno. To što je netko u blokadi ne znači da je financijski pismen ili nepismen, to je mnogo dublji problem« - rekla je i uspostavila rodnu ravnotežu.

No, da slika ne bude prejednostavna, potrudila se predsjednica Udruge Blokirani (Miriam Kervatin), koja je krajem siječnja zaprijetila ostavkom na članstvo u Radnoj skupini za izradu novog Ovršnog zakona ako Vlada hitno »ne ispuni svoju ustavnu dužnost i uredbom do 6. veljače ne riješi problem prezaduženih«. Nedugo zatim objavila je u dnevnim novinama svoju osobnu priču, svoj slučaj^[8]. Kao samostalna poduzetnica, »prestara« za poveći redoviti bankarski kredit, uzela je (problematičan?) kredit (austrijske RBA zadruge) u visini od 320.000,00 eura i krenula urediti kuću s tri stana, a uz tromjesečnu otplatnu obvezu od blizu 10.000,00 eura (9.800,00). Dobivenim, svojim i tuđim novcem »trgovala« je, u zemlji i inozemstvu, dok njezino financijsko poduzetništvo nije krenulo nizbrdo. »Divno« zamišljen posao krahirao je. Tromjesečna rata skočila joj je na 120.000,00 eura, slijedile su ovrhe i teška blokada računa. Danas, uz ostavku na članstvo u Radnoj skupini ujedno priziva da se »nađe netko tko će povesti ovu zemlju u drugom smjeru«, opet uz najavu da će u protivnom »svi spakirati kofere i otići«.

Autor osjeća potrebu ograde, priznajući da izneseni slučaj nema nikakve veze s pojmovima roda i spola, kao ni s rodnom diskriminacijom ili rodnim zlostavljanjem. Slučaj je samo pločica u mozaiku aktualne problematike blokada računa u kontekstu prevelikih očekivanja od noveliranja Ovršnoga zakona. 

Sličnost iznesenog slučaja s onima na koje se odnosi Istanbulska konvencija, samo je u tome što pokazuje kako javno podizanje prašine može prikriti realnost i odvući pozornost pozvanih i prizvanih, ovdje ponajprije mislimo na zakonodavca, s pravih pitanja i, posljedično, s pravih rješenja.

Republika Hrvatska ratificirala je UN-ovu Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena - CEDAW, usvojenu na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, na snazi od 3. rujna 1981., a hrvatska ratifikacija uslijedila je jedanaest godina kasnije, 9. rujna 1992., izjavom o državnopravnoj sukcesiji^[9].

Drugi dokument, koji u ovom kontekstu vrijedi spomenuti, također je jedna konvencija Vijeća Europe (kao što je i razmatrana Istanbulska) - Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, usvojena 1950., a stupila na snagu 1953.^[10]

Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji -Istanbulska konvencija donesena je 2011., a na snagu je stupila 1. kolovoza 2014.

Istanbulska konvencija nedvojbeno je izraz realno postojećih problema u svim državama, problema koji su ipak različito izraženi u pojedinima od njih.

Na svakoj je državi potpisnici procjena prikladnog i prihvatljivog trenutka za ratifikaciju Konvencije. Čini se da se u hrvatskom slučaju tome pristupa sa stajališta trenutačnoga političkog naboja, uz ideološka prepucavanja, koja nemaju realnu podlogu.^[11]

U svakom slučaju, disocijacija borbe protiv nasilja na ono ovisno o rodu alias spolu žrtve - može biti samo potreba vremena i područja. Cilj nam je borba protiv svakog nasilja jednako, neovisno o žrtvi. Dakako da će svako zakonodavstvo morati uvažavati posebne okolnosti, pa će kvalificirati nasilje ovisno o obliku djela ili o okolnostima počinjenja, te sukladno tome propisivati sankcije. Bit će dobro ako i kada procijenimo da je sazrelo vrijeme za prestanak takve, rodne disocijacije.

U međuvremenu, nepotrebna nam je opstrukcija izmišljanjem nepostojeće rodno-spolne pojmovne disocijacije.

[1]Parmalatova financijska slika 2003. godine pokazivala je likvidnost tvrtke tešku 4 milijarde eura, ali istovremeno kompanija nije uspjela isplatiti niti dužne kamate za emitirane obveznice u visini od svega 150 milijuna eura, a istovremeno se i dalje zaduživala daljnjim emitiranjem obveznica, usprkos navodnoj velikoj likvidnosti.
[2]Nakon daljnjih šest godina Parmalat je preuzeo francuski div Lactalis i danas uspješno posluje, dok se njegov nekadašnji vlasnik i zapovjednik Parmalata »odmara u hladovini«.
[3] »Argentinsko« pismo, kao i pismo Inicijative, pozivaju se na toč. 53. nekog (vjerojatno radnog) Pojašnjavajućeg izvješća uz Konvenciju. Međutim, mjerodavno Pojašnjavajuće izvješće (Explanatory Report - CETS 210 - Violence against women and domestic violence) objavljeno na internetskoj stranici Vijeća Europe (http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/convention-violence/convention/), ima drugu numeraciju i sadržaj komentara uz članke Konvencije. U tim se dokumentima definicije roda i rodnog nasilja objašnjavaju komentarima pod toč. 43. i 44. - o tome v. u nastavku rada, u poglavlju 3. Asocijacija ili disocijacija pojmova roda i spola. Pojašnjenje na koje se pozivaju pisma, pod toč. 53., u cijelosti glasi:»U svjetlu tog običajnog prava, priređivači Nacrta željeli su dodati sljedeće temelje za nediskriminaciju koji su od velike važnosti za predmet Konvencije: rod, seksualna orijentacija, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračno stanje te status migranta ili izbjeglice ili drugi status, što znači da je ovo otvoren popis. Istraživanje traženja pomoći od strane žrtava nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, ali i pružanja usluga u Europi, pokazuje da je diskriminacija određenih skupina žrtava još uvijek vrlo raširena. Žene još uvijek mogu iskusiti diskriminaciju od strane tijela za provedbu zakona ili pravosuđa pri prijavi činova rodno utemeljenog nasilja. Slično tome, homoseksualne, lezbijske i biseksualne žrtve obiteljskog nasilja često su isključene iz usluga potpore zbog svoje seksualne orijentacije. Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama 'muško' ili 'žensko'. Nadalje, žene migranti i izbjeglice također mogu biti isključene iz usluga potpore zbog svog rezidentskog statusa. Važno je naglasiti da žene često doživljavaju višestruke oblike diskriminacije, na primjer žene s invaliditetom ili/i žene pripadnice nacionalnih manjina, Romkinje ili žene zaražene HIV/AIDS-om, da spomenemo samo neke. To se ne mijenja kad postanu žrtve rodno utemeljenog nasilja.«
[4] Društveni, ili socijalni, konstrukt, engl. social construct - jest ideja ili pojam koji nastaju društvenim međudjelovanjem. Naziv se odnosi na ideju ili pojam koje ljudi smatraju prirodnim i očiglednim, iako mogu, ali ne moraju reprezentirati stvarnost, te stoga čine proizvod društvenoga međudjelovanja u određenome kulturnom kontekstu. Društveni konstrukt ne odnosi se na neko inherentno svojstvo pojma, nego na njegovu društvenu uvjetovanost (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje - struna.ihjj.hr).
[5]Mjerodavno Pojašnjavajuće izvješće (Explanatory Report - CETS 210 - Violence against women and domestic violence) objavljeno je na internetskoj stranici Vijeća Europe (http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/convention-violence/convention/), i jednako je onome koje je objavio Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske Zagreb, 2014. (cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 882899. isbn: 978-953-7574-21-5). Pojašnjenje iz teksta na koji se pozivaju dva pisma (»argentinsko« i Inicijative), uz to što je drukčije numerirano, razlikuje se i sadržajno. V. i bilješku br. 3.
[6] Korištenje izraza »rodno utemeljeno nasilje nad ženama« u ovoj Konvenciji razumije se kao ekvivalent izrazu »rodno utemeljeno nasilje« korištenom u Općoj preporuci br. 19 CEDAW Odbora o nasilju nad ženama (1992.), Deklaraciji Opće skupštine Ujedinjenih naroda o uklanjanju nasilja nad ženama (1993.) i Preporuci REC(2002)5 Odbora ministara Vijeća Europe zemljama članicama o zaštiti žena od nasilja (2002.). Ovaj izraz treba razumjeti tako da je usmjeren na zaštitu žena od nasilja koje je rezultat rodnih stereotipa, a koje posebno uključuje žene.
[7] To su odredbe iz čl. 30. st. 2., čl. 44. st. 1.e, 3. i 4., čl. 55. st. 1. glede čl. 35. vezano uz lakša kaznena djela, čl. 58. glede čl. 37., 38. i 39., te čl. 59. Konvencije.
[8] Večernji list od 12. ožujka 2018.
[9] Fakultativni protokol uz CEDAW Republika Hrvatska ratificirala je 7. ožujka 2001.
[10]Vijeće Europe utemeljilo je deset europskih država 5. svibnja 1949. u Londonu, želeći učvrstiti demokraciju, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava na europskom kontinentu. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda usvojena je u Rimu, u studenome 1950., a u skladu s njom utemeljen je 1959. Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu. Po završetku hladnog rata Vijeće Europe nametnulo se kao glavni politički forum za trajan dijalog i suradnju sa zemljama istočne i srednje Europe koje su izabrale demokratski oblik upravljanja državom. Takva uloga Vijeća, kao čuvara demokratske stabilnosti, potvrđena je Bečkim sastankom na vrhu 1993. godine.
[11] Sadržaj prijedloga zakona propisan je Poslovnikom Hrvatskoga sabora (Nar. nov., br. 81/13). Prema čl. 174. Prijedlog, treba, uz ostalo, sadržavati: ustavnu osnovu donošenja zakona; ocjenu stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proizaći; ocjenu i izvore potrebnih sredstava za provođenje zakona; tekst prijedloga zakona, s obrazloženjem … . U objavljenom Nacrtu Prijedloga zakona o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji neodređeno je navedeno: »Za provedbu ovoga Zakona u razdoblju do 2020. godine osiguravaju se financijska sredstva u Državnom proračunu RH na pozicijama središnjih tijela državne uprave nadležnim za poslove zaštite djece, obitelji, pravosuđa, unutarnjih poslova, obrazovanja i zdravstva te državnim tijelima nadležnim za obavljanje poslova u vezi s ostvarivanjem ravnopravnosti spolova i zaštitu ljudskih prava, sukladno njihovom postojećem djelokrugu rada i nadležnostima. Za provedbu odredbi ovoga Zakonanakon 2020. godine bit će potrebno osigurati financijska sredstva u Državnom proračunu RH.Provedba Zakona proizvest će određene troškove, a poslove provođenja Zakona obavljat će u okviru svoje nadležnosti središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove zaštite djece i obitelji kao tijelo odgovorno za koordinaciju, primjenu, nadzor i procjenu politika i mjera za sprečavanje i borbu protiv svih oblika nasilja obuhvaćenih Konvencijom, kao što je definirano člankom 10. Konvencije.«