Virus se, kako stvari stoje, ne da - stalno dobiva nove oblike, koji traže nove pristupe znanstvenika i liječnika, nove mjere i novo strpljenje.

Na društvenom planu, pandemija je podijelila građane: hoćemo li se cijepiti ili ne, je li nametanje testiranja ili cijepljenja u cilju održavanja radnog odnosa ustavno ili ne, tko su antivakseri i čija se sloboda ograničava – onih koji su se cijepili ili onih koji nisu cijepljeni, danas je ne samo hrvatska zbilja, nego i zbilja mnogih europskih zemalja. Pitanja je puno, odgovora je malo. Svaka strana ima svoju istinu, svoje uvjerenje i svoje opredjeljenje. U slučaju Hrvatske, vlast se, čini se, ne snalazi najbolje po pitanju cijepljenja i njegovih učinaka na slobode i prava pojedinca. To nesnalaženje ponajviše povezujem s činjenicom da nedovoljno artikulira odnosno upoznaje javnost s činjenicom da se slobode i prava mogu ograničiti zakonom u cilju zaštite zdravlja, s tim da se pritom mora voditi računa o razmjernosti naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Olako nametanje i propisivanje zabrana ili ograničenja bez ispitivanja njihove razmjernosti i nužnosti predstavlja izravnu opasnost za vladavinu prava, načelo koje ponajprije obvezuje vlast.

Hrvatsku javnost ne zaokuplja samo dvojba o (ne)cijepljenju. Protekla godina bila je godina sajma taštine na političkoj sceni, koji je u cijelom svojem šarenilu pokazao naličje političke retorike i političke kulture u Hrvatskoj. Otvoreno vrijeđanje, neuvažavanje i nepoštovanje kako pojedinaca na osobnoj razini, tako i nepoštovanja institucija pokazuje da se politika čvrstim koracima odmiče od pristojnog, odmjerenog i dostojanstvenog diskursa. Ako nas kojim slučajem to ne dotiče, ono zbog čega se trebamo ozbiljno zabrinuti jest pitanje kako je moguće u takvim okolnostima brinuti se i nositi odgovornost za usklađeno funkcioniranje tijela državne vlasti.

Nažalost, pukotine u tom smjeru već su vidljive. Zastoj u diplomatskim imenovanjima, nesuglasice oko izbora čelnika sudbene vlasti, nerazumijevanje po pitanjima obrane, odvojeni protokoli za događanja koja bi trebala biti mjesto jedinstva, a ne razdvajanja, sve iscrpljuju i iz dana u dan vode k sve većem nepovjerenju prema vlasti. Nepovjerenje potvrđuju korupcijske afere političara koje se gomilaju na sudovima, ali većina je njih daleko od svoga konačnog epiloga. Čini se da u posljednje vrijeme poslovica da je pravda spora, ali dostižna sve više glasi da je pravda prespora i teško dostižna. Da nije ponekad i nedostižna?

Drage čitateljice i čitatelji,

ovaj kratak pregled odlazeće godine sigurno je unio apatiju i zabrinutost. Ali, s tim teškim osjećajima ne smijemo ući u Novu, 2022. godinu! Nikako!

Veliki Martin Luther King Jr. rekao je: “Moramo prihvatiti konačno razočaranje, ali nikada ne smijemo izgubiti beskonačnu nadu.”

Ako imamo nadu, onda ćemo naći snagu da svojim mudrim i promišljenim glasovanjem, poštovanjem i prihvaćanjem različitosti, demokratskim akcijama u obrani svojih i tuđih prava, borbom za jednakost i osjetljivošću za opći interes utječemo na promjene nabolje.

U to ime, neka vam 2022. bude godina daljnjeg osobnog i poslovnog rasta i vrijeme koje ćete posvetiti sebi i svojim bližnjima. Neka vas zagrne zdravljem, podari veselje, ali i naoruža hrabrošću za moguće nedaće. No, ono što vam najviše želim jest da vam srca u 2022. budu ispunjena ljubavlju i mirom.

U ime svih zaposlenih u Novom informatoru i u svoje osobno, sretna vam Nova godina!

vaša Slavica Banić