Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
27.06.2012.
Revizija kao izvanredni pravni lijek u zemljišnoknjižnom postupku
O reviziji, prema noveli Zakona o parničnom postupku iz 2011., pisali smo u Informatoru, broj 5976 od 15. lipnja 2011. i broj 5977 od 18. lipnja 2011. U ovom članku autor razmatra pitanje dopuštenosti revizije u zemljišnoknjižnom postupku i od kad je moguće ulagati taj izvanredni pravni lijek. Veći dio članka posvećen je relevantnoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Zbog opsežnosti, članak će biti objavljen u dva dijela.
1. Dopuštenost revizije
Prije svega, nameće se pitanje kakva je sudbina revizije u zemljišnoknjižnim stvarima i je li ona uopće dopuštena.
Naime, prema članku 91. Zakona o zemljišnim knjigama,1 zemljišnoknjižni postupak definira se kao izvanparnični postupak2 s tim da se određuje da će se podredno primjenjivati pravila parničnog postupka, ako zakonom nije drugo određeno.
ZZK o reviziji kao izvanrednom pravnom lijeku ne govori ništa, za razliku od žalbe kao redovitog pravnog lijeka koja je uređena člancima 123. - 128. ZKK-a. ZZK uređuje žalbu kao redovit, remonstrativan, nesuspenzivan, dvostran pravni lijek i odredbama tog Zakona uređuje se pitanje postupanja suda prvog stupnja i drugog stupnja u povodu žalbe, odluke koje donosi sud drugog stupnja te kako zemljišnoknjižni sud postupa u zemljišnim knjigama kad je žalba izjavljena.
Ostala pitanja sadržaja žalbe, razloga za žalbu, računanja rokova, oblika odluke i ostala pitanja regulira Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - u nastavku teksta: ZZP).
Za razliku od žalbe, o reviziji u ZZK-u nema niti jedne odredbe.
Prema našem mišljenju, valja, prije svega, analizirati pravila izvanparničnog postupka jer je zemljišnoknjižni postupak, zapravo, izvanparnični postupak.
Republika Hrvatska još uvijek nema cjelovito uređen izvanparnični postupak pa su stoga još uvijek u primjeni pravna pravila bivšeg Zakona o sudskom izvanparničnom postupku, koji je donesen 24. lipnja 1934.3. Pravna pravila tog Zakona primjenjuju se u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941.4
Prema odredbama pravnih pravila iz Zakona o sudskom izvanparničnom postupku (u nastavku teksta: ZSIP) paragrafom 12.-17. uređeno je pitanje pravnih lijekova.
I u izvanparničnom postupku žalba (rekurs kako je definira taj Zakon) dopuštena je i o njoj odlučuje sud prvog stupnja ili sud drugog stupnja (par. 12. i 13.).
Pravna pravila u paragrafu 15. određuju da je protiv odluka suda drugog stupnja moguće izjaviti rekurs (»ima mjesta rekursu«) na kasacioni sud
- ako je sud drugog stupnja preinačio ili ukinuo odluku suda prvog stupnja;
- ako je sud drugog stupnja potvrdio odluku suda prvog stupnja, ali je ta odluka u očitoj opreci sa zakonom ili sa stanjem spisa ili ako je počinjena ništavost.
U pravnim pravilima određuje se da je rok za rekurs (žalbu) protiv odluke suda drugog stupnja 15 dana (par. 17.).
Po svemu sudeći, moglo bi se argumentirati da je određeni pravni lijek protiv odluka suda drugog stupnja bio dopušten, prema odredbama ZZK-a i primjenom pravnih pravila ZSIP-a i do uvođenja instituta izvanredne revizije prema odredbama ZPP-a.
No, usprkos tomu, sudska je praksa, nastala prije Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 117/03 – u nastavku teksta: ZID ZPP/03), imala vrlo čvrsto stajalište da protiv rješenja donesenog u zemljišnoknjižnom postupku u drugostupanjskom postupku revizija nije dopuštena.5
Stvari se na neki način pojednostavnjuju nakon stupanja na snagu ZID ZPP/03 jer je člankom 285. stavak 1. u svezi sa stavkom 2. tog članka Zakona bilo propisano da se u sudskim postupcima, u kojima se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP-a, može podnijeti revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.
1.1. ZID ZPP/03-om uveden je institut izvanredne revizije
Stavkom 2. i 3. noveliranog članka 382. ZPP-a bilo je određeno:
»U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjski sud u izreci te presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena. Drugostupanjski sud može tako odlučiti ako ocijeni da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U obrazloženju presude drugostupanjski će sud naznačiti zbog kojeg je pravnog pitanja dopustio reviziju i izložiti razloge iz kojih je smatrao da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Odredbe stavka 1. točke 1. i stavka 2. ovoga članka ne primjenjuju se u onim sporovima za koje je ovim ili drugim zakonom izrijekom određeno da u njima revizija nije dopuštena.«
Dakle, bît stvari bila je da je u svim postupcima u kojima se na odgovarajući način primjenjuje ZPP revizija bila dopuštena, pa tako i u zemljišnoknjižnom postupku, slijedom odredbe članka 91. ZZK-a, pod uvjetom:
- da je reviziju dopustio sud drugog stupnja;
- da je odluka važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana jer odluka u postupku ovisi o rješavanju važnog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja.
Prema tom režimu, revizijski bi sud dolazio u položaj odlučivati u zemljišnoknjižnom postupku samo ako i kad bi takvu reviziju dopustio sud drugog stupnja, sukladno odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a, u svezi s člankom 285. ZID ZPP/036.
Ako takvog dopuštenja suda drugog stupnja nije bilo, revizija nije bila dopuštena, što posve jasno slijedi i iz Odluke Vrhovnog suda RH, br. Rev-1071/09 od 12. srpnja 2010., u kojoj je navedeno:
»Revizija predlagatelja nije dopuštena.
Odredbom čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04 i 107/07 - dalje: ZZK) propisano je da zemljišnoknjižni sud postupa po pravilima izvanparničnog postupka, a podredno parničnog postupka, ako zakonom nije što drugo određeno.
Revidenti se u svezi s citiranom odredbom pogrešno pozivaju na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03. - u nastavku teksta: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Nar. nov., br. 84/08), kojom je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.
Drugostupanjsko rješenje u ovoj pravnoj stvari doneseno je 23. srpnja 2008., dakle, u vrijeme važenja odredbe čl. 155. st. 2. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 150/05) kojom je propisano da protiv odluka suda drugog stupnja u izvanparničnim stvarima nije dopuštena revizija, ako zakonom nije drukčije uređeno. Citirana odredba brisana je odredbom čl. 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 113/08) koji je stupio na snagu 11. listopada 2008., nakon donošenja pobijanog drugostupanjskog rješenja.
Odredba čl. 123. ZZK ne određuje da je revizija kao pravno sredstvo dopuštena u zemljišno-knjižnim stvarima, a niti neki drugi zakon to određuje.
Iz navedenih razloga revizija nije dopuštena, pa je valjalo istu odbaciti na temelju odredbe čl. 392. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.«
1.2. Novela ZPP-a iz 2008. i 2001.
Od ZID ZPP/03 ZPP je doživio još dvije novele. Radi se o Zakonu o izmjenama i dopunama ZPP-a (Nar. nov., br. 96/98 – u nastavku teksta: ZID ZPP/08) i Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Nar. nov., br. 57/11 – u nastavku teksta: ZID ZPP/11).
U obje navedene novele ZPP-a niti jednom odredbom tih Zakona nije brisana odredba sadržana u članku 285. ZPP-a, noveliranog ZID ZPP/03.
S druge strane, obje posljednje novele ZPP-a ne sadržavaju odredbu koju je sadržavao ZID ZPP/03, u svojim prijelaznim i završnim odredbama.
Stoga se može s pravom postaviti pitanje je li revizija nakon ZID ZPP/08 uopće dopuštena u zemljišnoknjižnim predmetima?
Ako pogledamo odredbu članka 382. stavak 2. ZPP-a možemo zaključiti da obje novele ZPP-a (2008. i 2011.) nisu izmijenile razloge zbog kojih se tzv. izvanredna revizija može izjaviti pa je i dalje, izvanredna revizija dopuštena pod uvjetom:
- da se radi o predmetu u kojem redovita revizija nije dopuštena;
- da se radi o predmetu u kojem upravo odluka u tom postupku ovisi o odgovoru na neko procesnopravno ili materijanopravno pitanje;
- da je odgovor na takvo pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih (ranije građana).
Dakle, jedina promjena je u tome što je mogućnost podnošenja revizije liberalizirana tako da stranke ne ovise o dozvoli suda drugog stupnja, već taj pravni lijek mogu same izjavljivati pod uvjetima iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, o čemu je već u članku bilo riječi.
Imajući na umu sve navedeno, a prije svega činjenicu da niti jednom odredbom (misli se na novele ZPP-a iz 2008. i 2011.) nije odlučeno da se odredba članka 285. ZPP-a ne će primjenjivati ili da je ta odredba prestala važiti, možemo jedino zaključiti da se glede pitanja procesne dopuštenosti revizije u zemljišnoknjižnim predmetima ima primjenjivati uređenje uspostavljeno odredbom članka 285. ZPP-a noveliranog 2003. Dakle, zbog toga što se na temelju članka 91. ZZK-a u zemljišnoknjižnom postupku primjenjuju na odgovarajući način i odredbe ZPP-a, i zbog toga što se u svim postupcima, pa tako i u zemljišnoknjižnom postupku, u kojima se pravila parničnog postupka primjenjuju na odgovarajući način, može izjaviti tzv. izvanredna revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, ta je revizija dopuštena i u zemljišnoknjižnom postupku.
Kad se ne bi prihvatilo to tumačenje, slijedilo bi da izvanredna revizija u zemljišnoknjižnim stvarima nije uopće dopuštena, što sigurno nije bila intencija zakonodavca iako bi zbog otklanjana bilo kakvih nedoumica bilo uputno dopuštenost revizije izričito propisati, tim prije što je odredbom članka 399. stavak 2. ZPP-a7 propisano da, kad je nekim posebnim zakonom propisano da je revizija dopuštena, tada se ima smatrati da se radi o reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP-a, dakle o izvanrednoj reviziji.
Budući da odredbama ZZK-a pravo na reviziju nije nigdje propisano, moglo bi se zaključiti da u tom postupku nema mogućnosti podnošenja revizije, ako bi se zanemarila i daljnja egzistencija odredbe članka 285. ZPP-a, novelirana 2003.
Svakako su moguća i drukčija tumačenja, ali ta bi bila u suprotnosti s uspostavljenom praksom najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i bila bi time i protivna članku 6. Europske konvencije o ljudskim pravima jer bi nagla promjena sudske prakse, koja se tiče dopuštenosti izvanrednog pravnog lijeka u zemljišnoknjižnim stvarima, iako postoje temelji da se to pravo i dalje održi, bilo svojevrsno kršenje prva na pravično suđenje.
Valja još reći da i pravna pravila izvanparničnog postupka u paragrafu 21. stavak 1. upućuju na odgovarajuću primjenu propisa koji uređuju parnični postupak, pa bi i iz tog razloga, bez obzira na činjenicu da odredbe ZZK-a nemaju odredaba o reviziji, izvanredna revizija u zemljišnoknjižnom postupku bila dopuštena slijedom odredbe članka 285. ZPP-a, novelirane 2003.
2. Relevantna sudska praksa Vrhovnog suda RH u zemljišnoknjižnim predmetima
Najviši sud u Republici Hrvatskoj nije imao previše prilike donositi meritorne odluke u povodu revizije u zemljišnoknjižnim predmetima iako je do sada u takvim predmetima doneseno 220 odluka8.
Prije svega razlog leži u činjenici što velik broj revizija koje podnose stranke ne udovoljava procesnim uvjetima za odlučivanje o reviziji.
Tako radi ilustracije valja citirati samo jednu od Odluka Vrhovnog suda RH iz koje je više nego razvidno koje uvjete izvanredna revizija mora udovoljavati da bi o njoj sud mogao meritorno odlučivati. Tako je rečeno:
»Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 91. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04) zemljišnoknjižni sud postupa po pravilima izvanparničnog postupka, a podredno parničnog postupka, ako zakonom nije što drugo određeno.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U reviziji nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti je navedeno koji drugostupanjski sudovi o tom pitanju zauzimaju suprotna pravna shvaćanja, pa revizija ne odgovara uvjetima iz čl. 382. st. 2. ZPP, te ju je stoga valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. st. 1. ZPP).«9
Dakle, svaka izvanredna revizija, da bi je se moglo razmatrati, mora imati jasno i nedvojbeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi i moraju biti naznačeni razlozi zbog kojih se takvo pravno pitanje postavlja pri čemu razlozi navedeni u članku 382. stavak 2. točka 1., 2. i 3. ZPP-a mogu biti samo neki od razloga, ali ne i jedini te je svakoj stranci dopušteno argumentirano izložiti i neke od drugih razloga izvan onih definiranih citiranom odredbom ZPP-a.
S druge strane, Vrhovni sud RH je o nekim pitanjima glede primjene zemljišnoknjižnog prava u zemljišnoknjižnim predmetima zauzeo određena stajališta koja donosimo u nastavku:
2.1. Je li postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra takav postupak čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje knjižnih prava, a za koji bi bilo pridržano pravo upisa zabilježbe tog postupka u zemljišne knjige?
U Odluci, br. Rev-1037/09 od 3. studenoga 2009., zauzeto je, glede tog pitanja stajalište koje potvrdno odgovara na netom navedenu pravnu dvojbu te je u navedeno:
»Naime, čl. 3. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Nar. nov., br. 158/03 - u nastavku teksta: ZPDML) je propisano da je pomorsko dobro opće dobro, od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu te se upotrebljava i koristi pod uvjetima i na način propisan tim zakonom.
Člankom 10. st. 1. ZPDML.a propisano je da pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno ili putem jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno jedinica lokalne samouprave u skladu s odredbama tog zakona.
Sukladno odredbi iz čl. 14. ZPDML-a, granice pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, a pokreće se na prijedlog Županijskog povjerenstva za granice.
O granicama pomorskog dobra Povjerenstvo za granice odlučuje rješenjem, protiv kojeg se može uložiti žalba Ministarstvu sukladno odredbi čl. 14. st. 6. ZPDML-a.
Granice pomorskog dobra utvrđuju se rješenjem u upravnom postupku, koje donosi Povjerenstvo Ministarstva (čl. 9. st. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o postupku utvrđivanja granice pomorskog dobra (Nar. nov., br. 8/04 - u nastavku teksta: Uredba).
Samo po sebi pomorsko dobro kao opće dobro nije, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 97/96, 68/98, 137/99, 22/00, 737/00, 114/01 i 79/96 - u nastavku teksta: ZV), sposobno biti predmetom prava vlasništva, ali se može, sukladno odredbi iz čl. 17. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama (Nar. nov., br. 97/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08-– u nastavku teksta: ZZK), upisati u zemljišnim knjigama ako to zatraži osoba koja za to ima pravni interes.
U smislu odredbe iz čl. 15. st. 2. ZPDML-a prijedlog za upis pomorskog dobra, kao općeg dobra, u zemljišne knjige podnosi državni odvjetnik nakon što mu rješenje o određivanju granice pomorskog dobra dostavi nadležno Ministarstvo.
Odredbom iz čl. 30. st. 4. ZZK-a propisano je da je zabilježba vrsta upisa kojim se čine vidljivim mjerodavne okolnosti za koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama i mogu se ostvarivati određeni pravni učinci kada je to zakonom predviđeno.
Odredbom iz čl. 81. ZZK-a propisano je da je zabilježba spora upis kojim se čini vidljivim da se glede knjižnog prava vodi pred sudom ili drugim nadležnim tijelom postupak, čiji bi ishod mogao utjecati na uknjižbu, pripadanje, postojanje, opseg, sadržaj ili opterećenje toga prava.
Budući da je pomorsko dobro opće dobro koje se upisuje u zemljišnoj knjizi, to i upravni postupak koji se pokreće radi utvrđivanja njegovih granica može biti predmetom zabilježbe u zemljišne knjige, za koji pravni interes ima Republika Hrvatska, iako pomorsko dobro kao takvo ne mora još biti upisano u zemljišnoj knjizi (čl. 120. ZZK-a). Ovo stoga, što se pomorsko dobro može smatrati knjižnim pravom, jer je za određenje pojma knjižnog prava odlučno da je to pravo vezano za nekretninu i može biti predmetom upisa u zemljišne knjige.
Nadalje, ishod postupka kojim se utvrđuju granice pomorskog dobra može utjecati na opseg, sadržaj i opterećenje tog prava, ali i knjižnih prava koja se dotiču s potencijalnom granicom pomorskog dobra.
O ishodu pokrenutog postupka ovisit će opseg prava na uporabu i iskorištavanje pomorskog dobra, jer se koncesija na pomorskom dobru, sukladno čl. 7. st. 4. ZPDML-a, na pomorskom dobru može dati tek nakon što je utvrđena granica pomorskog dobra i nakon što je pomorsko dobro u tim granicama provedeno u zemljišne knjige, s time da se koncesija upisuje u teretni list zemljišne knjige.
Zbog svega navedenog je zato osnovano učiniti vidljivim ovu pravno relevantnu činjenicu vođenja postupka utvrđivanja granice pomorskog dobra koji se vodi pred nadležnim sudom, u zemljišnoj knjizi u obliku zabilježbe, sukladno odredbi čl. 81. ZZK-a.«
2.2. Tko ima pravo na upis prava vlasništva na nekretninama koje predstavljaju zaštićeni park prirode?
Vrhovni je sud RH, u predmetu Rev-823/07 od 1. srpnja 2008.,10 glede tog pitanja, rekao:
»Drugostupanjski je sud, prihvaćajući žalbe zainteresiranih strana, preinačio rješenje prvostupanjskog suda i odbio prijedlog za upis prava vlasništva predmetnih nekretnina, polazeći od utvrđenja i zaključka da, s obzirom na stanje zemljišnih knjiga u trenutku podnošenja prijedloga, kao mjerodavnog stanja za odlučivanje o prijedlogu (čl. 107. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama - Nar. nov., br. 91/96, 114/01 i 100/04) i s obzirom na sadržaj isprava priloženih prijedlogu, nisu bile ispunjene sve materijalno-pravne pretpostavke za dopuštanje zahtijevanog upisa prava vlasništva, a koje su pretpostavke predviđene odredbama čl. 108. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Pri tome je pošao od odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode kojom je određeno da se zemljište unutar granica zaštićenih dijelova prirode iz čl. 3. st. 1. al. 3., 4., 5., 6., 7. i 8. na kojima pravo korištenja i raspolaganja imaju društveno-pravne osobe prenose u vlasništvo Županije ili Grada Zagreba, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.
U svezi s tim upućuje na odredbe Zakona o ustanovama (Nar. nov., br. 76/93, 29/97 i 4/99) temeljem kojeg su zainteresirane osobe u ovom predmetu, kao javne ustanove, nastavno i temeljem Zakona o visokim učilištima (Nar. nov., br. 96/93, 34/94, 48/95, 29/96, 54/96 i 129/00) kao visoka učilišta u sastavu Sveučilišta u Zagrebu stekli pravo vlasništva na nekretninama glede kojih su bili tijela upravljanja. To stoga jer su danom stupanja na snagu Zakona o ustanovama (24. kolovoza 1993.) odnosno Zakona o visokim učilištima (2. studenoga 1993.), a koje treba smatrati posebnim zakonima u smislu čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode, predmetne nekretnine kao društveno sredstvo postale imovinom dosadašnjih tijela upravljanja, a to su upravo i zainteresirane osobe u ovom predmetu kao pravni slijednici nekadašnjeg tijela upravljanja (Poljoprivredno-šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu). Sve to proizlazilo je iz postojećeg stanja zemljišnih knjiga u trenutku podnošenja prijedloga predlagatelja Grada Zagreba za upis prava vlasništva navedenih nekretnina.
S obzirom na sve navedeno revizijski sud u cijelosti prihvaća ocjenu da su stupanjem na snagu posebnih zakona, tj. Zakona o ustanovama i Zakona o visokim učilištima, imajući na umu da i kasnije doneseni Zakon o zaštiti prirode upućuje na primjenu posebnih zakona (čl. 40. st. 2. istog Zakona), nastupili takvi učinci po samim odredbama navedenih posebnih zakona, koji su valjana osnova stjecanja vlasništva na strani navedenih zainteresiranih osoba u ovom predmetu, glede spomenutih nekretnina.
Stoga, uz postojeće upise u zemljišnim knjigama, pozivanje na odredbe čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode, nije davalo osnova za zaključak da su ispunjene sve materijalno-pravne pretpostavke predviđene odredbama čl. 108. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama za dopuštenje zahtijevanog upisa prava vlasništva.
Slijedom toga, preinačenjem prvostupanjskog rješenja, drugostupanjski je sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbio prijedlog za upis prava vlasništva.
Pri tome drugostupanjski sud s osnovom naglašava, da predlagatelj ima mogućnost svoje pravo vlasništva dokazivati u parničnom postupku, pozivom na odredbe čl. 363. st. 2., ali, po ocjeni revizijskog suda, pozivom i na druge odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te odredbe posebnih zakona, koje mogu biti od utjecaja za pitanje prava vlasništva predmetnih nekretnina. Sukladno tome, revizijski je sud, u ovom postupku, revizijske razloge, kao i razloge zbog kojih je revizija dopuštena, u smislu odredaba čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - u nastavku teksta: ZPP) cijenio i o njima odlučivao u granicama koje su određene ovim postupkom, ne ulazeći u ocjenu onih pitanja koja mogu biti predmet odlučivanja isključivo u parničnom postupku.
Iz svih navedenih razloga reviziju je trebalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.«
1 Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10 - Odluka USRH - u nastavku teksta: ZZK).
2 »Zemljišnoknjižni sud postupa po pravilima izvanparničnog postupka ...«.
3 Sl. nov., br. 175-XLV, od 1. kolovoza 1934.
4 Nar. nov., br. 73, od 31. prosinca 1991.
5 Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1667/97, Izbor odluka VSRH 2/1997 - sentencija 120.
6 Tako i Vrhovni sud RH, u Rev-1024/2006 od 20. studenoga 2006.
7 Čl. 41. ZID ZPP 2011.
8 Na dan 3. travnja 2012.
9 Rev-839/10 od 28. travnja 2011.
10 Ta je odluka donesena jer je sud drugog stupnja dopustio izjavljivanje revizije.
