1. UVOD
U hrvatskoj javnosti, čak i u dijelu pravne struke, zbog prevalencije patrijarhalnih stavova, još uvijek ne prevladava uvjerenje da su seksualno i reproduktivno zdravlje i prava bitan dio ljudskih prava žena i jamac osiguranja ravnopravnosti spolova. Nakon izlaska u javnost osobne tragedije građanke M. Č. u proljeće 2022., pitanje nedostupnosti usluge prekida trudnoće i velikog broja liječnika s prizivom savjesti prestalo je biti pitanje koje okupira isključivo feminističke udruge te je postalo visokopolitizirano svjetonazorsko pitanje koje je privuklo pozornost široke javnosti. Javnost se kroz slučaj M. Č. suočila s izbjegavanjem usvajanja novog suvremenog zakona kojim bi se reguliralo pravo žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece i prekidu trudnoće, i regulirao institut priziva savjesti tako da on ne bude na štetu reproduktivnih prava žena. Članak donosi pregled  međunarodnih i domaćih izvora prava koji reguliraju seksualna i reproduktivna prava zaštićena kao ljudska prava.

2. REPRODUKTIVNA PRAVA KAO LJUDSKA PRAVA U MEĐUNARODNOM PRAVU
Seksualno i reproduktivno zdravlje stanje je fizičkog, emocionalnog, mentalnog i socijalnog blagostanja u odnosu na sve aspekte seksualnosti i reprodukcije, a ne samo odsutnost bolesti¹. Reproduktivna prava obuhvaćaju ljudsko pravo svih parova i pojedinki da slobodno i odgovorno odlučuju o broju svoje djece i trenutku njihova rađanja te pravo pristupa informacijama i metodama koje im to omogućavaju, kao i pravo da donose odluke o vlastitoj reprodukciji oslobođeni diskriminacije, prisile i nasilja. Poštovanje seksualnih i reproduktivnih prava, kao ljudskih prava, pruža temelj i za eliminaciju rodno utemeljenog nasilja koje krši, umanjuje i poništava temeljne slobode djevojaka i žena, prepuštajući ih riziku genitalnog sakaćenja, seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, silovanja, prostitucije, obiteljskog nasilja i seksualnog ropstva.²

Ipak, unatoč postojećoj definiciji seksualnih i reproduktivnih prava, ne postoji niti jedan zaseban pravno obvezujući instrument ljudskih prava posvećen zaštiti reproduktivnih prava. Umjesto toga, brojni pravno neobvezujući instrumenti međunarodnih i regionalnih institucija štite različite elemente reproduktivnih prava. Tako je moguće apstrahirati priznanje i zaštitu seksualnih i reproduktivnih prava kao ljudskih prava u međunarodnom i europskom pravu o ljudskim pravima, posrednim tumačenjem njihovih odredbi.³

Prvi dokument koji je reproduktivna prava formalno ugradio u korpus ljudskih prava bio je Završni akt Teheranske konferencije o ljudskim pravima iz 1968., koji u paragrafu 16. navodi da roditelji imaju osnovno ljudsko pravo da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i razmaku između njihova rođenja, kao i pravo na odgovarajuće obrazovanje i informacije u tom pogledu. Potom je 1975. usvojena Meksička deklaracija o ravnopravnosti žena i njihovu doprinosu razvoju i miru, koja potvrđuje načelo jednakih prava u obitelji i načelo nepovredivosti ljudskog tijela. U njoj se navodi da svaki par i svaki pojedinac ima pravo slobodno i odgovorno odlučiti hoće li imati djecu, kao i odrediti njihov broj i razmak između njihova rođenja te pravo imati informacije, obrazovanje i sredstva koja su za to potrebna.

Svjetska konferencija o ljudskim pravima usvojila je 1993. Bečku deklaraciju i Akcijski program, još jedan dokument koji je upozorio na rastući globalni konsenzus o pravu na seksualno i reproduktivno zdravlje kao dijelu korpusa ljudskih prava. Odjeljak 3. Akcijskog programa bavi se ženskim pravima i njihovim pravom na dostupnu i primjerenu zdravstvenu zaštitu te najširi spektar usluga planiranja obitelji, kao i jednak pristup obrazovanju na svim razinama, uključujući seksualno obrazovanje. Potom je Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju iz 1994. u Kairu ponovno stavila reproduktivna prava na globalni dnevni red. Njezin program djelovanja jasno je potvrdio i definirao da su reproduktivno i seksualno zdravlje zaštićena ljudska prava koja su već priznata nacionalnim i međunarodnim pravom⁴. Sljedeće je godine (1995.) u Pekingu održana četvrta Svjetska konferencija o ženama, gdje su usvojene Pekinška deklaracija i Platforma za akciju. Između ostaloga, dokumenti ističu pravo na jednak pristup i jednak tretman žena i muškaraca u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti te na poboljšanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena, kao i obrazovanja koje je ključno sredstvo u promicanju i zaštiti reproduktivnih prava. No, nepostojanje univerzalnog međunarodnopravnog standarda zaštite reproduktivnih prava otvara prostor za velike razlike u tumačenjima opsega toga prava u različitim državama te posljedično pridonosi rodnoj nejednakosti i ima štetne posljedice za žene diljem svijeta.

3. REGULACIJA PRAVA NA SEKSUALNO I REPRODUKTIVNO ZDRAVLJE ŽENA U REPUBLICI HRVATSKOJ
Ustav Republike Hrvatske jamči zdravstvenu zaštitu svim građanima i građankama. Uz Ustav, Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju (u nastavku teksta: ZOZO) dva su glavna pravna instrumenta koja provode pravo na zdravstvenu zaštitu i reguliraju pružanje usluga i osiguranja. Zakon o zdravstvenoj zaštiti postavlja načela, organizaciju i modalitete pružanja zdravstvenih usluga, dok ZOZO definira prava osiguranika.

Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, glavni ciljevi hrvatske zdravstvene politike su prevencija i liječenje bolesti. Ostali ciljevi uključuju preventivno zdravstveno obrazovanje i pružanje zdravstvene zaštite djeci, adolescentima i ženama (uključujući potrebnu prenatalnu, majčinsku i postnatalnu skrb). Ginekološka zdravstvena skrb, koja pripada primarnoj razini, trebala bi pružiti savjetovanje i medicinsko liječenje vezano uz trudnoću (prenatalno i postnatalno), porođaj, planiranje obitelji i rano otkrivanje zloćudnih bolesti. Organizacije koje se bave reproduktivnim pravima utvrdile su da u sklopu ugovorene zdravstvene zaštite nedostaje 61 ginekološki tim, na temelju čega se procjenjuje da 450.000 žena u Hrvatskoj de facto nema pristup primarnoj ginekološkoj skrbi, odnosno ne može praktično i učinkovito ostvariti pravo na besplatnu i potpunu ginekološku zdravstvenu zaštitu⁵. To ujedno znači da su spriječene ići na redovite preglede i pristupiti adekvatnim informacijama o zdravlju, da imaju manje šanse prevenirati probleme s reproduktivnim zdravljem i da su i ultima linea te usluge javnog zdravlja prisiljene plaćati privatnicima. Cijena ginekološkog pregleda u privatnim ordinacijama, koji je preporučeno obavljati svake godine, kreće se između 400,00 i 600,00 kuna. Budući da si mnoge žene ne mogu priuštiti privatno korištenje zdravstvenih usluga, razvidno je da se njihova neadekvatno planirana i neosigurana zdravstvena zaštita izravno odražava ne samo na kvalitetu, već i na samo postojanje usluga vezanih uz reproduktivno zdravlje žena u Republici Hrvatskoj.

U Republici Hrvatskoj trenutačno su na snazi još dva zakona koja se izravno tiču ostvarivanja reproduktivnih prava. To su Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece te Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Prvi zakon usvojen je 1978. te je doživio tri izmjene – dvije se odnose na određivanje novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje, a treća se izmjena odnosi na stupanje na snagu Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji 2009., pri čemu su prestali važiti članci 29. - 34. i točka 3. stavka 1. članka 42. Zakona, koji su pitanje medicinski potpomognute oplodnje do tada samostalno regulirali. Iako bi izdvojeni Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji trebao značiti detaljniju i bolju uređenost te šire definirana prava vezana uz medicinski postupak potpomognute oplodnje, to nije bio slučaj⁶.

Primjerice, prema članku 15. Zakona, osobni podaci darivatelja spolnih stanica ili zametaka vode se pri Državnom registru i tajni su (stavak 5.), osim pred s pomoću njih začetim djetetom koji im može pristupiti nakon navršenih 18 godina života. Dakle, taj Zakon ne podrazumijeva anonimnost donatora. Izmjenom Zakona iz 2009. ograničen je broj oplođenih jajnih stanica korištenih u jednom postupku na svega tri, dok se višak preostalih spolnih stanica pohranjivao i čuvao za daljnje korištenje, pri čemu se zabranjivalo zamrzavanje zametaka. Ta je zabrana smanjivala uspješnost postupka i dovodila do niza negativnih medicinskih posljedica za žene, kao što su višeplodne trudnoće i spontani pobačaji koji uzrokuju dodatne postupke, velik financijski trošak, ali i emocionalne i fizičke traume za žene i njihove partner(ic)e.

Konzervativan, i po navedenom problematičan Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2009. doživio je izmjene i dopune 2012., koje su i danas na snazi. Navedene izmjene i dopune odnosile su se na omogućavanje postupka medicinski potpomognute oplodnje i parovima u izvanbračnoj zajednici, ali i ženama koje su same, odnosno koje ne žive u braku, izvanbračnoj ili istospolnoj zajednici.

Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece donesen je na temelju članka 272. Ustava Socijalističke Republike Hrvatske, koji je sadržavao pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, podložno ograničavanju samo radi zaštite zdravlja. Navedena je odredba bila sadržana u članku 66. Prijedloga nacrta Ustava RH. Osim toga, prijedlog nacrta Ustava RH sadržavao je i članak 64., koji je propisivao da „Republika osobitu pozornost poklanja zaštiti materinstva, djece i mladeži te stvara uvjete za opstojnost takvih socijalnih i inih okolnosti kojima će se osigurati pravo na život svakog nerođenog djeteta“. To bi pokazivalo da je pravni poredak posvećen zaštiti prava žene na slobodno samoodređenje prema majčinstvu.

Nadalje, isti je nacrt Ustava RH u članku 64. propisivao da „Republika potiče svim potporama, a napose gospodarskim, povišenje broja poroda, obiteljima s više djece osigurava veće blagodati socijalnog osiguranja“. No, u konačnici je u Ustav RH ugrađena tek odredba kojom država štiti materinstvo, djecu i mladež.

Zakon o zdravstvenim mjerama, osim prekida trudnoće, utvrđuje i uređuje medicinske postupke sprječavanja neželjenog začeća – kontracepcijom i sterilizacijom. Zahtjev za sterilizaciju, kao trajnu metodu sprječavanja začeća, može podnijeti osoba koja je navršila 35 godina života, a o kojem odlučuje komisija u prvom stupnju.

Neovisno o godinama života može se sterilizirati žena čiji bi život bio ugrožen trudnoćom ili rađanjem te za koju se utvrdi da bi rodila dijete s teškim tjelesnim ili duševnim oštećenjima. Prema Zakonu, prekid trudnoće može se legalno izvršiti na zahtjev žene ako je riječ o trudnoći koja traje do navršenih deset tjedana nakon dana začeća.

Prekid trudnoće može se obaviti samo u ovlaštenim zdravstvenim ustanovama.

Međutim, iako legalan i dostupan u teoriji, to nije slučaj u praksi. Glavne su prepreke dostupnosti zdravstvene usluge prekida trudnoće visoka cijena i znatan broj zdravstvenih djelatnika/ca u javnim zdravstvenim ustanovama koji ulažu priziv savjesti.

Naime, liječnice i liječnici te medicinske sestre i tehničari kao i magistre i magistri farmacije mogu uložiti priziv savjesti u odnosu na izvršenje prekida trudnoće, ali i drugih medicinskih postupaka i usluga kojima se osigurava reproduktivno zdravlje žena (poput sterilizacije, medicinski potpomognute oplodnje, prenatalne dijagnostike i izdavanja kontracepcije).

Priziv savjesti Ustavom je i zakonom dopušten izbor odbijanja profesionalne obveze, koji se temelji na vjerskim, moralnim ili filozofskim uvjerenjima osobe⁷. Istraživanjem o dostupnosti zdravstvene usluge prekida trudnoće iz 2018., koje je provela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, utvrđeno je da zahvaljujući prizivu savjesti u pet od ukupno trideset zdravstvenih ustanova ovlaštenih za obavljanje prekida trudnoće u Republici Hrvatskoj nema niti jednog raspoloživog zdravstvenog djelatnika/ce koji bi pružali tu zdravstvenu uslugu.

Ukupno 58,8 % zdravstvenih djelatnika/ca koji su stručni za obavljanje prekida trudnoće u 30 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne obavlja ih zbog priziva savjesti⁸. Isto je istraživanje utvrdilo i da je cijena prekida trudnoće u javnozdravstvenim ustanovama vrlo neujednačena te varira između 1.150,00 kn i 3.300,00 kn, što daje prosječnu cijenu prekida trudnoće u javnim zdravstvenim ustanovama na nacionalnoj razini od 2.240,00 kn⁹. Glede ostvarivanja reproduktivnih prava, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova preporučila je i da je potrebno „dosljedno provoditi mjere kojima će se jamčiti sveobuhvatan spolni odgoj, osigurati ženama pristup planiranju obitelji i cjelokupnom rasponu usluga povezanih sa spolnim i reproduktivnim zdravljem, uključujući suvremene metode kontracepcije te siguran i zakonit prekid trudnoće.“¹⁰

4. ZAKLJUČAK
Seksualno i reproduktivno zdravlje te seksualna i reproduktivna prava usredotočeni su na individualnu autonomiju i sposobnost donošenja odluka u vezi s vlastitom reprodukcijom i seksualnošću.

Tijekom slučaja M. Č. postalo je razvidno u kojoj mjeri osiguranje seksualnih i reproduktivnih prava žena zahtijeva sveobuhvatno razumijevanje društvenih struktura i odnosa moći, jer upravo oni oblikuju zakonska rješenja, javne politike i socijalnu dinamiku koja regulira područja reproduktivnih prava. Pitanje reproduktivnih prava trebalo bi sveobuhvatnije regulirati jer derogiranje reproduktivnih prava, poput pristupa medicinski potpomognutoj oplodnji te prava na prekid trudnoće na zahtjev do određenog tjedna trudnoće, otežava reproduktivno samoodređenje žena i parova te diskriminira žene temeljem spola. U nedostatku reproduktivnog izbora, sva druga ljudska prava – građanska i politička, ekonomska, društvena i kulturna, imaju samo ograničenu moć unaprjeđenja dobrobiti žena.

* Pravni fakultet u Zagrebu.
1 Komisija Guttmacher-Lancet. (2018). Executive Summary on sexual and reproductive health and rights. Preuzeto s mrežne stranice: https://www.guttmacher.org/guttmacher-lancet-commission/accelerate-progress-executive-summary.
2 OHCHR. Information series on sexual and reproductive health and rights. Preuzeto s mrežne stranice: https://www.ohchr.org/en/node/3447/sexual-and-reproductive-health-and-rights.
3 Vidi članke 2., 7., 17. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članak 12. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, članak 10. Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i njezine opće preporuke br. 21 (1994.), br. 24 (1999.), br. 28 (2010.), br. 33 (2015.) i br. 35 (2017.), članke 5. i 25. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, Uredbu (EU) 2021/522 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. ožujka 2021. o uspostavi Programa djelovanja Unije u području zdravlja (program „EU za zdravlje”) za razdoblje 2021.–2027. i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 282/2014.
4 Šimonović, D. (1994.), Međunarodna konferencija o stanovništvu i razvoju. Revija za socijalnu politiku. 1 (4). 405-412.
5 Libela (2020.). Roda: Trenutno u Hrvatskoj nedostaje 61 ginekološki tim. Preuzeto s mrežne stranice: https://www.libela.org/vijesti/10573-roda-trenutno-u-hrvatskoj-nedostaje-61-ginekoloski-tim/.
6 Duić, V. (2012.), Kontroverzni učinci primjene Zakona o medicinskoj oplodnji iz 2009. godine na uspješnost postupaka u Hrvatskoj. Jahr – Annual of the Department of Social Sciences and Medical Humanities. 3(5). 147-159. Horvat Vuković, A. (2020). Ustav Republike Hrvatske i priziv savjesti u pružanju zdravstvenih usluga. U Bačić, A. Ustavne promjene i političke nagodbe - Republika Hrvatska između ustavne demokracije i populizma. Zagreb: Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 435-464.
7 Horvat Vuković, A. (2020.), Ustav Republike Hrvatske i priziv savjesti u pružanju zdravstvenih usluga. U Bačić, A., Ustavne promjene i političke nagodbe - Republika Hrvatska između ustavne demokracije i populizma. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. 435-464.
8 Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (PRS). (2019). Izvješće o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2018. godinu. Preuzeto s mrežne stranice: https://www.prs.hr/application/images/uploads/IZVJE%C5%A0%C4%86A/Izvje%C5%A1%C4%87e _o_radu_Pravobraniteljice%20za%202018%20godinu.pdf, str. 315.
9 Ibid., str. 316.
10 Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova (PRS). (2020.). Izvješće o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu. Preuzeto s mrežne stranice:
https://www.prs.hr/application/images/uploads/IZVJE%C5%A0%C4%86A/IZVJESCE_O_ RADU_ZA_2019_Pravobra.pdf.