1. Razvitak tržišta osiguranja u Europskoj uniji

Financijska tržišta u Europskoj uniji su splet mehanizama koji se sastoji od burzi, bankovnih i osigurateljnih tržišta, tržišta investicijskih i mirovinskih fondova, te niza posrednika i drugih sudionika. Tržište osiguranja kao jedan segment financijskih tržišta u Europskoj uniji sastoji se od niza pojedinačnih tržišta, koja se nalaze u dugotrajnom i složenom procesu povezivanja i usklađivanja u jedinstveno tržište. Od potpisivanja Rimskog ugovora prošlo je 45 godina tijekom kojih se usklađuju propisi i praksa u zemljama koje su se vrlo razlikovale po povijesnom naslijeđu, ekonomskom razvitku, poreznim sustavima pa i kulturološkom pristupu. Usklađivanje se provodi donošenjem propisa Europske unije (ranije Europske ekonomske zajednice), koje čine smjernice Vijeća, preporuke, odluke i mišljenja. U nastavku teksta navest ćemo najvažnije odredbe tih propisa da bi se dobio uvid u pravni temelj, organizaciju i veličinu tržišta osiguranja u Europskoj uniji.

1.1. Prva generacija smjernica EU-a - počeci usklađivanja propisa

Smjernica 64/225/EEZ o otklanjanju prepreka za slobodno osnivanje i obavljanje djelatnosti reosiguranja i retroce-sije, donesena je još 1964. godine kojom su zabranjena bilo kakva ograničenja za slobodno obavljanje djelatnosti reosiguranja u Europskoj ekonomskoj zajednici.

Proces usklađivanja u oblasti osiguranja počeo je s Prvom smjernicom Vijeća o osiguranju motornih vozila 72/166/ EEZ koja je uredila načela sustava zelene karte kao temelja dogovora u Zajednici o osiguranju motornih vozila. Područje obveznog osiguranja od odgovornosti motornih vozila je kasnije uređivano smjernicama iz 1984; i 1990. godine, te brojnim odlukama.

Potpunije uređivanje oblasti osiguranja od uvjeta za osnivanje i poslovanje osiguratelja, do utvrđivanja potrebnog kapitala i nadzora, počelo je donošenjem Prve smjernice Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. godine o usklađivanju zakona, uredbi i administrativnih odredbi u vezi s poslovanjem u izravnom neživotnom osiguranju Prve smjernice Vijeća 79/267/ EEZ od 5. ožujka 1979. godine o usklađivanju zakona, uredbi i administrativnih odredbi u vezi s poslovanjem u izravnom životnom osiguranju. Početni ciljevi su bili omogućavanje poslovanja osigurateljima iz jedne države članice u drugoj državi članici pod uvjetima propisanim u zemlji domaćina koji bi trebali biti jedinstveni za sve osiguratelje u svim zemljama članicama.

Države članice zahtijevaju da osiguratelj pribavi dozvolu nadzorne vlasti za obavljanje poslova osiguranja. Dozvola vrijedi za cijelu državu i izdaje se odvojeno za svaku vrst osiguranja. Osiguratelji moraju imati propisani pravni oblik za svaku državu. Oni moraju podnijeti plan djelatnosti, koji osobito sadržava navode ili dokaze o rizicima koje poduzeće želi pokrivati, o općim i posebnim uvjetima osiguranja, o tarifama osiguranja, politici reosiguranja, garancijskom fondu, procjeni prihoda i troškova, likvidnosti i rezervi solventnosti. Izdavanje dozvole ne smije ovisiti o prosudbi tržišnih potreba.

Nadzorna vlast države domaćina treba, ispitivati solventnost cijelog poslovanja osiguratelja, a nadzorne vlasti drugih država članica dužne su joj dostaviti potrebite obavijesti. Nadzorna vlast države domaćina pazit će da bilanca osiguratelja iskazuje vrijednosti aktive za pokriće tehničkih pričuva koje odgovaraju obvezama nastalim u svim zemljama u kojima taj osiguratelj djeluje. Svaka država domaćin obvezat će osiguratelja da oblikuje rezervu solventnosti koja je dovoljna za cjelokupni obujam njegova poslovanja. Rezerva solventnosti sastoji se od slobodnog vlastitog neopterećenog kapitala osiguratelja i utvrđeni su njeni mogući sastavni dijelovi. Visina rezerve solventnosti izračunava se ovisno od obujma poslovanja, tako da odgovara višem od dva indeksa, i to indeksa premija i indeksa šteta, prema odredbama u smjernici. Trećina rezerve solventnosti čini garan-cijski fond. Utvrđeni su najriianji iznosi garancijskog fonda u obračunskim jedinicama, kasnije ECU, odnosno EUR, za pojedine skupine vrsta osiguranja.

Osiguratelji su obvezni izvješćivati godišnje o svom cjelokupnom poslovanju, gospodarskom položaju i solventnosti. Nadzorna vlast zemlje domaćina zahtijevat će od osiguratelja, čija rezerva solventnosti više ne dosiže propisane najniže iznose da podnese na odobrenje plan za uspostavljanje zdravih financijskih odnosa, a ako rezerva solventnosti padne ispod garancijskog ižhbsa; zahtijevat će izradu kratkoročnog programa financiranja. Ona može ograničiti ili zabraniti slobodno raspolaganje imovinom osiguratelja i poduzeti sve mjere koje su primjerene da se sačuvaju interesi osiguranika. Nadzorna vlast može opozvati dozvolu za obavljanje poslova osiguranja ako osiguratelj više ne ispunjava uvjete za dobivanje dozvole, ako nije u stanju provesti mjere sanacije ili program financiranja, te ako u većoj mjeri povrjeđuje obveze koje mu nameće nacionalno pravo.

U Prilogu pod A Smjernice 73/239/EEZ navedeno je 17 vrsta neživotnih osiguranja, čime je uređena jedinstvena klasifikacija tih osiguranja na području Europske unije, a kasnije je ona propisana i u Republici Hrvatskoj. Pod B je opisano označavanje dozvole izdane istovremeno za više vrsta osiguranja, a pod C su opisani dodatni rizici.

U Smjernici 79/267/EEZ propisano je da se poslovi životnih osiguranja ne mogu kumulirati s poslovima neživotnih osiguranja, odnosno da to moraju obavljati različiti osiguratelji. Ipak, postojećim osigurateljima dozvoljeno je da nastave kumulativna obavijati ove djelatnosti, ali pod uvjetom da svaku djelatnost zasebno vode. Zasebno vođenje mora biti organizirano tako da interesi osiguranika budu zaštićeni. Knjigovodstvo mora osigurati odvojeno praćenje svih prihoda i rashoda pojedine djelatnosti, a zajednički elementi trebaju biti razdijeljeni po ključu odobrenom od nadležnog organa, dok rezultat i posebne rezerve solventnosti trebaju se odvojeno utvrditi. Države članice trebaju surađivati u provjeravanju financijskog položaja osiguratelja. Nadzorna vlast države domaćina obvezna je utvrđivati solventnost osiguratelja za njegovu ukupnu djelatnost. Ali svaka država članica na području koje osiguratelj obavlja svoju djelatnost nameće mu obvezu oblikovanja potrebnih tehničkih pričuva uključujući i matematičku pričuvu. Tehničke pričuve i matematičke pričuve moraju biti pokrivene odgovarajućom imovinom lokaliziranom u svakoj zemlji gdje se obavlja djelatnost. Ipak, mogu biti dogovorena ublažavanja ovih pravila među zemljama članicama.

Odredbe o rezervi solventnosti prilagođene su elementima životnih osiguranja, a garantni fond je trećina minimalne rezerve solventnosti, najmanje 800.000 obračunskih jedinica, osim za posebne organizacije - uzajamna osiguranja i tontinierska društva.

Države članice, s iznimkom Italije, ne mogu nametnuti osigurateljima obvezu ustupanja dijela svog portfelja organizaciji određenoj nacionalnim propisima. Odredbe o provođenju nadzora i opozivu dozvole slične su onima za neživotna osiguranja. U Prilogu ove smjernice navedena je klasifikacija osiguranja života u devet skupina.

Smjernica 78/473/EEZ usvojena je 1978. g. i uređuje oblast suosiguranja s namjerom da se olakša obavljanje djelatnosti suosiguranja kako bi se izbjeglo iskrivljavanje tržišne utakmice i nejednakost postupaka u Zajednici. Ova smjernica primjenjuje se na rizike koji su zbog svoje prirode ili važnosti pogodniji za sudjelovanje više osiguratelja. To su osiguranja tračnih vozila-kasko, zračnih letjeli-ca-kasko, pomorski, riječni i kasko na unutrašnjim vodama, robe u prijevozu, požar i druge opasnosti, ostale štete na imovini, odgovornost za zračne letjelice, odgovornost za brodove, opća odgovornost i razni financijski gubici. Radnje suosiguranja su one koje ispunjavaju različite uvjete, a naročito: a) da je rizik pokriven ugovorom, globalnom premijom i za isto razdoblje od strane više osiguratelja, nazvanih suosiguratelji od kojih je jedan vodeći osiguratelj, b) da je rizik smješten unutar Zajednice, c) da osim vodećeg osiguratelja u ugovoru sudjeluje barem jedan suosiguratelj s područja Zajednice, da vodeći osiguratelj u cijelosti preuzima svoju ulogu u poslu suosiguranja, i da određuje uvjete i premije osiguranja. Tehničke pričuve utvrđuju se za pojedine suosiguratelje prema propisima ili praksi pojedine države članice u kojoj su osnovali ured, a pričuva šteta određuje se najmanje u iznosu utvrđenom od strane vodećeg osiguratelja prema propisima ili praksi države u kojoj on ima ured.

Smjernica 84/641/EEZ uključila je osiguranje pomoći turistima, tj. pomoći pružene osobama koje dospiju u teškoće za vrijeme putovanja, za vrijeme izbivanja od svog doma ili za vrijeme izbivanja od svog stalnog prebivališta, u oblast osiguranja uređenu Prvom smjernicom za usklađivanje neživotnih osiguranja. U točki A Priloga Smjernici 73/239/EEZ dodaje se vrst osiguranja “18. Pomoć.” Prihvaćeno je stajalište da se pomoć sastoji od pružanja činidbi u novcu ili u naravi, kao i da se pružanje činidbi u naravi može obavljati s pomoću osoblja i opreme osobe koja ih pruža. Od primjene ove Smjernice izuzeta su mala poduzeća s ukupnim godišnjim prihodom manjim od 200.000 ECU, kojima je pružanje pomoći isključiva djelatnost i koja tu djelatnost obavljaju isključivo na mjesnoj razini u obliku činidbi u naravi.

Smjernica 87/343/EEZ mijenja i dopunjuje u pogledu osiguranja kredita i jamstva Prvu smjernicu 73/239/EEZ. Utvrđuje se da se, do kasnijeg usklađivanja za koje nije utvrđen rok, iz opsega Smjernice isključuju poslovi osiguranja izvoznih kredita koji se obavljaju za račun države ili uz jamstvo države. Propisuje se dokidanje zabrane istovremenog obavljanja osiguranja jamstva i drugih vrsta osiguranja u SR Njemačkoj, iz koje zabrane slijede prepreke za osnivanje agencija i podružnica. Države članice će zahtijevati od osiguratelja da za kreditna osiguranja ustanove pričuvu za izrav-nanje s ciljem da se pokrije svaki tehnički manjak ili natprosječna stopa šteta, a koja se pričuva mora izračunati u skladu s jednim od postupaka utvrđenih u točki D Priloga Smjernice. Države članice mogu izuzeti osiguratelja od obveze oblikovanja pričuve, ukoliko premija iznosi manje od 4% ukupnih premija i manje od 2,5 mil. ECU-a. Zbog cikličke prirode šteta u kreditnom osiguranju kao mjerodavno razdoblje za prosječno opterećenje štetama uzet će se posljednjih sedam financijskih godina. Garancijski fond se značajno povećava, sa 400.000 na 1.400.000 ECU za osiguratelja koji pokriva sve ili neki od rizika koji pripadaju kreditnom osiguranju, a imaju premiju te vrste za svaku od posljednje tri financijske godine veću od spomenutih kriterija (4% ili 2,5 mil. ECU-a).

Uvjeti za osiguranje pravne zaštite usklađeni su Smjernicom 87/344/EEC, pa je propisano ukidanje odredbi kojima je bilo zabranjeno kumulirati osiguranje pravne zaštite i neke druge vrste osiguranja (što se posebno odnosilo na SR Njemačku). Ova Smjernica ne primjenjuje se na osiguranje pravne zaštite ako se radi o sporu ili riziku koji proizlazi iz uporabe pomorskih brodova, niti na djelatnost koju obavlja osiguratelj građanske odgovornosti u obrani ili zastupanju svog osiguranika, niti na djelatnost pravne zaštite koju obavlja osiguratelj pomoći u određenim okolnostima. Smjernica nastoji pomoći u izbjegavanju svih sukoba interesa do kojih bi moglo doći, posebno iz činjenice da osiguratelj pokriva i nekog drugog osiguranika ili da pokriva osiguranika osiguravanjem pravne zaštite i osiguravanjem u nekoj drugoj vrsti osiguranja. Stoga su osiguratelji obvezni izdati poseban ugovor ili izraditi poseban uglavak u jedinstvenoj polici za osiguranje pravne zaštite, i ako to država članica zahtijeva, utvrditi odgovarajuće premije. Osiguratelj mora primijeniti bar jedno od slijedećih alternativnih rješenja:

• nijedan član osoblja koji se bavi obradom šteta iz vrste pravne zaštite ili pravnim savjetima povezanim s tim štetama, ne može obavljati istovremeno neku sličnu djelatnost, ili
• osiguratelj mora povjeriti obradu šteta iz vrste pravne zaštite drugom poduzeću s posebnom pravnom osobnošću, ili
• osiguratelj mora ugovorom omogućiti osiguraniku da povjeri obranu svojih interesa odvjetniku po svom izboru.

U smislu ovih odredbi dopunjena je točka C Priloga Prve smjernice radi usklađivanja definicija dopunskih rizika.

1.2. Druga generacija smjernica EU-a - unapređivanje unutrašnjeg tržišta osiguranja

Slijedeća generacija smjernica koje potpunije uređuju djelatnost osiguranja su dvije Druge smjernice, donesene 1988. i 1990. godine.

Druga smjernica Vijeća 88/357/EEZ od 22. lipnja 1988. g. u preambuli ističe potrebu razvijanja unutrašnjeg tržišta osiguranja i u tom cilju olakšavanja osigurateljima sa sjedištem u Zajednici pružanje usluga u državama članicama, te omogućavanja osiguranicima da se osiguraju ne samo kod osiguratelja koji imaju sjedište u njihovoj zemlji, nego i u drugim članicama Zajednice. Smatra se da je nedopustiva bilo kakva diskriminacija u pogledu slobode prometa usluga osiguranja, koju treba uživati svaki ured u Zajednici, bilo da je sjedište poduzeća, podružnica ili agencija. Potrebno je omogućiti osiguranicima, koji na temelju svog pravnog oblika, veličine ili prirode rizika koji namjeravaju osigurati ne trebaju posebnu zaštitu države u kojoj se rizik nalazi, kao i omogućiti neograničenu slobodu biranja na najširem mogućem tržištu osiguranja, pri čemu s druge strane treba ostalim osiguranicima pružiti primjerenu zašitu.

Nadalje se utvrđuje da su propisi koji u državama članicama uređuju pravo ugovora o osiguranju i dalje različiti, kao i da treba nastaviti s usklađivanjem obveznih osiguranja, ali će do daljnjega ugovori o takvom osiguranju odgovarati posebnim propisima o obveznom osiguranju u zemlji koja je propisala obvezna osiguranja.

Do budućeg usklađenja tehničke pričuve treba podvrći nadzoru države pružanja usluga, za rizike s posebnom zaštitom za osiguranike, ali ako nema potrebe za takvom zaštitom, tehničke pričuve će i nadalje podlijegali nadzoru zemlje domaćina. Budući da su porezni propisi u zemljama članicama Zajednice različiti, do usklađivanja tih propisa trebat će se osloniti na porezni sustav države u kojoj se rizik nalazi, pa se države članice obvezuju da zajamče prikupljanje tih poreza i davanja.

U članku 5. ove smjernice opisani su veliki rizici koji uključuju:

• osiguranja tračnih vozila-kasko,
• zračnih letjelica-kasko,
• pomorski, riječni i kasko na unutrašnjim vodama,
• robe u prijevozu,
• odgovornost za zračne letjelice,
• odgovornost za brodove,
• osiguranja kredita i jamstva kad se osiguranik bavi industrijskom ili trgovačkom djelatnošću ili slobodnom profesijom,
• osiguranje od požara i ostalih opasnosti, ostalih šteta na imovini, opće odgovornosti i različitih financijskih gubitaka, ako osiguranik prelazi propisane veličine zbroja bilance, neto prometa i broja zaposlenih.

Za te rizike nadzorne vlasti neće zahtijevati odobrenje ili sustavno izvješćivanje o općim i posebnim uvjetima osiguranja, tarifama, obrascima i drugim dokumentima koje osiguratelj koristi u poslovanju s ugovarateljima osiguranja.

Druga smjernica Vijeća 90/619/EEZ od 8. studenog 1990. g. za poslove životnog osiguranja potvrđuje načela liberalizacije tržišta osiguranja unutar Zajednice u skladu sa specifičnostima životnih, rentnih i drugih sličnih osiguranja. Uveden je pojam preuzimanja obveze, tj. sklapanja ugovora o osiguranju u drugoj državi od one u kojoj je sjedište osiguratelja. Osiguratelj mora biti u zemlji u kojoj je njegovo sjedište, ovlašten za preuzimanje takvih obveza i dužan je o namjeri pružanja usluga prethodno izvijestiti nadzornu vlast svoje države. Država pružanja usluga može tražiti da osiguratelj podnese potvrde od nadzornih vlasti zemlje domaćina da raspolaže potrebnim iznosom rezerve solventnosti za ukupno poslovanje, da može obavljati određene poslove i navedene vrste osiguranja u sustavu pružanja usluga, te da dostavi plan djelatnosti. Plan treba sadržavati podatke o prirodi obveza koje osiguratelj namjerava preuzeti, opće i posebne uvjete ugovora o osiguranju, tarife i tehničke osnove, obrasce i ostale tiskanice za poslove s ugovarateljima osiguranja.

Temelj sustava pružanja usluga je inicijativa ugovaratelja osiguranja da se sklopi ugovor o osiguranju, pa su propisani okviri te inicijative i sadržaj izjava koje ugovaratelj mora potpisati, a to je da mu je poznato i da prihvaća da nadzor nad osigurateljem ima država u kojoj je ured osiguratelja, a ne država uobičajenog boravišta ugovaratelja.

U obje smjernice predviđeni su višegodišnji odgodni rokovi za pojedine zemlje s manje razvijenim gospodarstvom za postupnu primjenu odredaba o slobodnom pružanju usluga.

Smjernica Vijeća 91/674/EEZ od 19. prosinca 1991. g. o godišnjim obračunima i konsolidiranim financijskim izvještajima društava za osiguranje obrazložena je potrebom da se za vjerovnike, dužnike, partnere, ugovaratelje osiguranja, njihove savjetnike i za cijelu javnost uspostavi veća usporedivost godišnjih obračuna i financijskih izvještaja osiguratelja. Dotadašnje velike razlike u strukturi i sadržaju bilanci osiguratelja u raznim državama članicama nametnule su potrebu propisivanja iste strukture i istog opisa stavki za sve osiguratelje u Zajednici. Propisana je određena struktura računa dobiti i gubitka i sadržaj svake stavke. Pravila vrednovanja stavki u godišnjem obračunu zahtijevaju prikazivanje kako sadašnje, tako i nabavne vrijednosti ulaganja, pri čemu je obvezno iskazivanje sadašnje vrijednosti propisano samo s ciljem usporedivosti i transpa-rentnosti, što ne treba dovesti do promjena u poreznom položaju osiguratelja. S obzirom na široko rasprostranjenu praksu vođenja kapitalnih ulaganja po nabavnim cijenama, dopušteni su odgodni rokovi za utvrđivanje sadašnje vrijednosti za zemljišta i građevinske objekte od pet godina, a za ostala ulaganja od tri godine od notifikacije Smjernice. U postupku obračuna rezerviranja za nelikvidi- rane štete treba zabraniti sve skrivene diskonte i/ili odbitke, dok treba propisati uvjete za primjenu otvorenih diskonta ili odbitaka.

7.3 . Treća generacija smjernica EU-a - liberalizacija tržišta osiguranja

Treća generacija smjernica su Smjernica Vijeća 92/49/EEC od 18. lipnja 1992. godine o usklađivanju zakona, uredbi i administrativnih odredbi u vezi s poslovanjem u izravnom osiguranju osim životnog osiguranja i Smjernica 92/96/EEC od 10. studenog 1992. g. o usklađivanju zakona, uredbi i administrativnih odredbi u vezi s izravnim životnim osiguranjem.

Temeljna promjena nalazi se u članku 5. Smjernice 92/49/EEC, kojom se odredba članka 7. Prve smjernice (73/239/ EEC) kojom je bilo propisano da dozvola za obavljanje djelatnosti osiguranja vrijedi na cijelom području države zamjenjuje odredbom da dozvola vrijedi za cijelu Zajednicu. Dozvola omogućuje poduzeću da obavlja poslove osiguranja na cijelom području EU-a koristeći pravo osnivanja ili slobodu pružanja usluga. Na potpuno jednak način promijenjen je članak 7. Smjernice 79/267/EEC člankom 4. Treće smjernice 92/96/EEC. To je radikalna promjena i znači ukidanje zapreka u pružanju usluga osiguranja u Europskoj uniji.

U sljedećim člancima uvedene su također značajne promjene usmjerene na dalekosežnu liberalizaciju tržišta osiguranja i ukidanje niza mjera i postupaka kojima su države kontrolirale tržište i ograničavale slobodu poduzetnika osiguratelja, posebno u kontinentalnoj Europi. Najznačajnije promjene su:

• Države članice zadržavaju pravo uvođenja propisa kojima zahtijevaju odobravanje ugovora o osnivanju poduzeća i drugih dokumenata uobičajenih za provođenje nadzora, ali ne mogu propisivati traženje odobravanja ili sustavnog praćenja općih ni posebnih uvjeta osiguranja, premijskih stopa niti dokumenata koji se koriste u poslovima s osiguranici- ma. One mogu zahtijevati samo nesustavno izvješćivanje o ovim dokumentima s ciljem provjere usklađenosti s nacionalnim propisima o ugovorima o osiguranju. Države članice ne mogu zadržati niti uvoditi kontrolu premijskih stopa, osim kao dio cjelovitog sustava kontrole cijena. Međutim one mogu zahtijevati dostavljanje općih i posebnih uvjeta za obvezna osiguranja koja su propisale. Poslovni plan koji se podnosi radi dobivanja dozvole, više ne treba sadržavati podatke o tarifama za pojedine skupine osigura- teljnih poslova. Međutim, uvedene su odredbe o potrebnim informacijama o identitetu dioničara ili članova društva (osiguratelja) i dana mogućnost nadzornoj vlasti da odbije izdavanje dozvole ako ocijeni da dobivene informacije ne jamče zdravo i razborito vođenje poslova osiguranja.
• Financijski nadzor nad osigurateljem je isključiva obveza države domaćina, pa i za poslove koje obavlja u svojim podružnicama ili koristeći slobodu pružanja usluga. Financijski nadzor uključuje ispitivanje solventnosti, oblikovanje tehničkih pričuva i imovine koja pokriva te pričuve, za cjelokupno poslovanje pojedinog osiguratelja prema propisima zemlje domaćina, a u skladu s odredbama koje vrijede u EU. Nadzorne vlasti će zahtijevati od svakog osiguratelja korištenje zdravih poslovnih i knjigovodstvenih postupaka i odgovarajućih mehanizama kontrole.
• Utvrđen je popis oblika imovine koji mogu služiti kao pokriće tehničkih pričuva osiguratelja, a to su određene vrste ulaganja, potraživanja i ostale imovine. Uključivanje pojedinog oblika ili vrste imovine u popis ne znači da svaki takav oblik može biti automatski prihvaćen kao pokriće za tehničke pričuve. Države članice će donijeti podrobnija pravila za korištenje prihvatljive imovine te zahtijevati da se primjenjuju posebna načela vrednovanja imovine, s naglaskom na razboritost, opreznost i uzimanje u obzir svih mogućih rizika prilikom realizacije imovinskih čestica.
• Propisan je način pokrića osigura- teljno-tehničkih pričuva, koje predstavljaju buduće obveze osiguratelja i postupci vrednovanja imovinskih čestica. Države članice ne smiju propisivati osigurateljima nikakva ulaganja u određene, pojedinačne imovinske kategorije. Ulaganja osi- gurateljno-tehničkih pričuva mogu iznositi najviše:

• 10% u pojedino zemljište ili zgradu;
• 5% u dionice ili obveznice jednog poduzeća, ili u zajam dan jednom zajmoprimcu, što se može povećati na 10% u određenim okolnostima, ili na 40% ako se radi o obveznicama izdanim od kreditne institucije sa sjedištem u EU i koja podliježe posebnom službenom nadzoru usmjerenom na zaštitu imatelja tih obveznica;
• 5% u neosigurane zajmove, pri čemu pojedinačni neosigurani zajam ne može prijeći 1% iznosa, osim za zajmove kreditnim institucijama, osigurateljima života i investicijskim poduzećima osnovanim u zemlji članici;
• 3% kao gotovina u kasi i na računu;
• 10% u dionice, kojima se ne trguje na nekom uređenom tržištu.

U okviru ovih propisa države članice su svoje pojedinačne propise, koji su ranije doneseni od onih harmoniziranih Europske unije, utvrdile različito, u skladu sa vlastitim potrebama i shvaćanjima osjetljivih pitanja ulaganja dugoročnih sredstava prikupljenih u sustavima osiguranja.

U sredstva koja se mogu uključiti u rezervu solventnosti uvedeni su novi financijski instrumenti, kumulativni prefe- rencijalni dionički kapital i subordinirani zajmovi, najviše do visine 50% rezerve uz stroge uvjete kako bi se spriječile zlou- porabe ovih instrumenata.

Osiguratelje sa sjedištem u zemljama članicama ništa ne sprječava da oglašavaju svoje usluge u državi gdje imaju podružnicu ili gdje pružaju svoje usluge, poštujući sve lokalne propise koji u općem interesu uređuju takav marketing.

Smjernica 95/26/EZ od 29. lipnja 1995. g. dopunjuje četiri smjernice za oblast osiguranja i to obje Prve i obje Treće s ciljem pojačavanja razumnog nadzora nad financijskim poduzećima. Zbog pojačanog trenda povezivanja financijskih poduzeća, a također i osiguratelja, sve je veća važnost nadzora nad konsolidiranim poduzećima, pa su dodatno opisani pojmovi “čvrstih veza” između fizičkih ili pravnih osoba u obliku “participacije” kao vlasništva 20% ili više prava glasova u poduzeću, i “kontrole” kao odnosa između poduzeća majke (parent undertaking) i kćeri (subsidiary). Nadzorne vlasti izda- vat će dozvole samo u slučaju da te čvrste veze ne onemogućuju učinkoviti nadzor nad osigurateljima, odnosno odbit će izdavanje dozvole ako propisi neke države izvan EU-a u pogledu tako povezanih subjekata dovode do istih poteškoća. Države članice će zahtijevati da sjedište osiguratelja bude smješteno u istoj državi gdje su i njegovi registrirani uredi. Proširuju se prava nadzornih vlasti na razmjenu informacija o mogućim kršenjima propisa, pod uvjetima propisane profesionalne diskrecije.

Smjernica 2000/64/EZ dopunjuje Treće smjernice za osiguranje s namjerom da poboljša okvir sklapanja sporazuma o suradnji radi razmjene informacija zemalja članica s trećim zemljama. Te informacije mogu se razmjenjivati s namjenom obavljanja nadzorne zadaće ovlaštenih tijela i jedino ako se jamči profesionalna diskrecija opisana u smjernicama. Ako informacija potječe iz druge zemlje članice može biti objavljena samo uz izričit pristanak nadzornih vlasti i samo s namjenom za koju su vlasti dale svoj pristanak.

2. Neki pokazatelji tržišta osiguranja u Europi

Europski komitet osiguranja (CEA) sa sjedištem u Parizu nedavno je objavio podatke o stanju na osigurateljnim tržištima u 2000. godini, kao i promjenama od 1995. godine u svim zemljama članicama Komiteta. Odvojeno su prikazani podaci za zemlje članice Europske unije i za ostale europske zemlje, među kojima su neke najbogatije i mnoge zemlje u tranziciji. Europski komitet nije objavio podatke za Hrvatsku, pa bi nadležna tijela u Republici Hrvatskoj trebala ubuduće nastojati da se podaci o hrvatskom osiguranju dostave Europskom komitetu osiguranja. U tablici 1. i tablici 2. prikazani su podaci o broju osiguratelja, direktnim premijama, broju zaposlenika kod osiguratelja, broju zaposlenika po osiguratelju, premije po zaposlenom, premije po stanovniku, premije po osiguratelju za 2000. g, te direktne premije i broj zaposlenika kod osiguratelja za 1995. g.

2.7. Pokazatelji u zemljama EU-a

Podaci pokazuju velike razlike u svakom pogledu, kako unutar zemalja članica EU-a, tako još i više između svih europskih država danih u pregledu. Najbrojnije je stanovništvo Njemačke 82,3 milijuna, a Luksemburga svega 443 tisuće. U Velikoj Britaniji ima 830, a u Finskoj 54 osiguratelja. Premije su u Grčkoj 2,6, a u V. Britaniji 220 milijardi EUR. Bolju sliku daju relativni pokazatelji i indikatori promjena od 1995. do 2000. godine.

U promatranom razdoblju ukupne premije u EU porasle su za 62,3%, pri čemu su u Italiji, V. Britaniji i| Irskoj rasle za više od 140 i 130%, a u Belgiji, Španjolskoj, Grčkoj, Luksemburgu, Portugalu i Švedskoj za 70 do 90%. Nasuprot tome u Njemačkoj su premije povećane za 11,7%, u Austriji za 19,8%, u Francuskoj za 26,5%. S druge strane broj zaposlenih u tvrtkama osigurateljima povećan je za svega 3%, što pokazuje velik rast produktivnosti, mjerene premijom po zaposlenom. Veći porast zaposlenih bilježi Luksemburg za 38,4%, Nizozemska za 22%, Danska za 9,4% i Irska za 9%. Manji porast zaposlenih zabilježen je u Finskoj, Španjolskoj i Austriji, dok je u ostalim zemljama broj zaposlenih smanjen od 1 do 8,6%.

Prosječne veličine također pokazuju vrlo velike razlike među državama na istom ekonomskom prostoru. Premije po stanovniku su temeljni pokazatelj značaja djelatnosti osiguranja: Ako se izuzme Luksemburg, premije po stanovniku kreću se u bogatijim zemljama Unije od 1.258 EUR u Italiji do 3.682 EUR u V. Britaniji, a u Španjolskoj su 1.030 EUR-a, u Portugalu 705, a u Grčkoj svega 247 što nije niti desetinu iznosa u V. Britaniji. Broj i veličina osiguratelja u pojedinoj zemlji EU rezultat je različitih okolnosti na pojedinom tržištu. Tako osiguratelji u Finskoj, Francuskoj, V. Britaniji i Italiji ostvaruju prosječno više od 200 milijuna EUR-a, u Austriji, Njemačkoj i Španjolskoj više od 100 milijuna, a u ostalim zemljama ispod 100 milijuna EUR-a.

Broj zaposlenih po osiguratelju u EU je u prosjeku 186, a varira od 404 u Austriji do 20 u Luksemburgu. Podaci o premijama po zaposlenom mogu imati više utjecaja na učinkovitost i troškove poslovanja osiguratelja. Prosjek premija po zaposlenom je 826 tisuća EUR-a. U Italiji jedan zaposlenik kod osiguratelja ostvaruje 1,7 milijun EUR-a premije, u Finskoj 1,01 milijun, u Belgiji, Danskoj, Španjolskoj, Francuskoj, V. Britaniji, Irskoj, Nizozemskoj i Švedskoj između 750 i 985 tisuća, u Njemačkoj 560 tisuća, u Austriji 383 tisuće, u Portugalu 513 tisuća i u Grčkoj 274,5 tisuća EUR-a. Zaposlenici su značajan trošak obavljanja djelatnosti osiguranja, pa je logično da trebaju ostvarivati određeni minimalan premijski prihod potreban za pokriće svih rashoda. Broj stanovnika jedne države koji otpada na jednog osiguratelja također znatno varira, jer ovisi o veličini osiguratelja, a ne govori nam puno o stanju pribavne mreže i kvaliteti usluga. Tako u Italiji dolazi 228 tisuća stanovnika na jednog osiguratelja, u Austriji, Njemačkoj, Španjolskoj, Francuskoj i Portugalu preko 100 tisuća, a u Danskoj, Irskoj i Švedskoj oko dvadesetak tisuća.

2.2. Pokazatelji u zemljama izvan EU-a

Premije u skupini europskih zemalja izvan EU kreću se u Švicarskoj, više od 30 milijardi EUR-a premije, u Norveškoj s 8 milijardi, Poljskoj 4 milijarde, dok u malim zemljama u tranziciji kao što je Estonija i Litva s oko 100 milijuna EUR-a premije. U promatranom razdoblju premije su u tim zemljama porasle približno kao i u Europskoj uniji, pri čemu su najveće promjene u Poljskoj za 232,7%, u Estoniji za 172,2%, u Turskoj za 127%, na Cipru 123%, a najmanje u Švicarskoj 24,3%, Islandu 43,7% i Sloveniji 46,7%. Porast premije u ovim zemljama praćen je znatno većim porastom broja zaposlenih, u Estoniji za 138,4%, u Mađarskoj za 71,4%, u Slovačkoj za 66%, u Turskoj za 59,3%, na Malti za 50%, dok je na Cipru zabilježen pad broja zaposlenih za 31%, u Norveškoj za 2,5%, a na Islandu nije bilo promjena.

Premije po stanovniku u zemljama izvan EU variraju od 4.267 EUR-a u Švicarskoj do 27 EUR-a u Litvi i Turskoj. Premije po stanovniku u Norveškoj, Islandu i Cipru su iznad 800 EUR-a, Slovenija je s 462 EUR-a ispred Malte, dok su ostale uspješnije tranzicijske zemlje u rangu oko 100 do 200 EUR-a, a one siromašnije ispod 100 EUR-a.

Premije po zaposlenom u osiguranju pokazuju taj veliki jaz između bogatijih i siromašnijih zemalja: dok Norveška i Švicarska ostvaruju oko 640 do 740 tisuća EUR po zaposlenom, a Cipar i Island oko 340 do 380 tisuća, ostale zemlje dosižu iznose između 100 i 200 tisuća EUR-a, Slovačka oko 70 tisuća, Estonija oko 60, a Mađarska ispod 40 tisuća EUR-a po djelatniku osiguratelja.

Brojke ukazuju na velike razlike u općoj razvijenosti ovih europskih zemalja, ali pokazuju da su i razlike u premijama osiguranja znatno veće nego razlike u razini DBP-a.