1. UVOD

Europska unija (u nastavku teksta: EU) ima veliku zakonodavnu aktivnost koju ostvaruje kroz donošenje različitih uredbi i direktiva, no ona nema svoje posebne sudove koji bi donosili odluke u postupcima koji se tiču EU prava niti ima sud koji odlučuje povodom pravnih lijekova protiv odluka nacionalnih sudova. Međutim, kako bi doista Europska unija pazila da se njezino pravo jedinstveno primjenjuje u svim državama članicama EU-a, 1952. osnovan je Sud Europske unije¹ koji ima zadnju riječ u tumačenju i primjeni EU prava. Rad Suda EU-a uređen je Ugovorom o Europskoj uniji², Ugovorom o funkcioniranju Europske unije³, Ugovorom iz Lisabona⁴, Statutom Suda⁵ te Poslovnikom Suda⁶. On odlučuje kroz nekoliko različitih vrsta postupaka kao što su prethodni postupak, postupak povodom tužbe zbog povrede obveze protiv države članice, postupak povodom tužbe za poništenje akta, postupak povodom tužbe zbog propusta te žalbeni postupak.

Za stranke kao i za nacionalne sudove iznimno je bitan prethodni postupak u kojem nacionalni sudovi postavljaju prethodna pitanja Sudu EU-a vezano uz primjenu određene odredbe EU prava, a koje je važno za rješavanje pojedinog predmeta. Tumačenja koja daje Sud EU-a na takva prethodna pitanja obvezna su kako za sud koji ih je postavio, tako i za ostale nacionalne sudove bilo koje države članice koje se susreću u svojem radu s jednakim ili sličnim situacijama, čim se osigurava ujednačenost primjene EU prava.

Poslovnikom Suda propisan je postupak koji se provodi povodom ovako postavljenih prethodnih pitanja te u praksi ovaj postupak traje u prosjeku oko 18 mjeseci, a to su vrijeme nacionalni postupci u prekidu. Međutim, određene pravne situacije zahtijevaju žurno rješavanje, pa stoga čekanje na donošenje odluka u redovitom postupku može dovesti do negativnih posljedica. Iz tog razloga upravo je člankom 23.a Statuta Suda EU-a propisano kako se Poslovnikom može predvidjeti ubrzani postupak⁷ te hitni postupak⁸ za upućena prethodna pitanja koja se odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde.

Poslovnik Suda EU-a od članka 107. do članka 114. propisuje hitni prethodni postupak koji se primjenjuje u slučaju zahtjeva za prethodnu odluku kada je postavljeno pitanje koje se tiče područja predviđenog glavom V. trećeg dijela Ugovora o funkcioniranju Europske unije odnosno koji se tiču područja slobodne, sigurnosti i pravde (čl. 67. - čl. 89. UEFU-a).⁹

Tim je postupkom Sudu EU-a omogućeno da u znatno kraćem roku obradi najosjetljivija pitanja koja se odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde (policijska i pravosudna suradnja u građanskim i kaznenim stvarima kao i vize, azil, imigraciju i druge politike vezane uz slobodno kretanje osoba). Valja napomenuti da je Republika Hrvatska do sada postavila 38 prethodnih pitanja povodom kojih se vodio prethodni postupak, no nijedan nije bio po ubrzanom postupku, dok je jedan bio po hitnom prethodnom postupku.

2. RAZLOZI ZA PRIMJENU HITNOG PRETHODNOG POSTUPKA

Za razliku od ubrzanog postupka, koji se može primijeniti u svim područjima prava Unije i u svim vrstama postupaka, hitni prethodni postupak, koji je uređen Poslovnikom Suda EU-a, ograničen je na prethodne postupke u kojima se javljaju pitanja koja se tiču točno određenog područja Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), i to područja slobode, sigurnosti i pravde. U nastavku su prikazane situacije u kojima je odobrena primjena hitnog prethodnog postupka.

2.1. OPASNOST OD POGORŠANJA ODNOSA IZMEĐU RODITELJA I DJETETA

Sud EU-a u određenim je predmetima priznavao hitnost u odlučivanju kada su se ti predmeti odnosili na situacije odvođenja djeteta, a osobito ako je, zbog njegova odvajanja od roditelja kojem je prethodno, makar i privremeno, bila dodijeljena skrb, postojala opasnost od pogoršanja njihovih odnosa odnosno nastanka smetnji u tim odnosima i opasnost od uzrokovanja psihološke štete, kao u predmetima C-85/18, CV i C-491/10 Aguirre Zarraga. Predmet Aguirre Zarraga odnosio se na slučaj između španjolskog državljanina i njemačke državljanke, roditelja djevojčice, koji su pokrenuli brakorazvodni postupak u Španjolskoj, mjestu uobičajena boravišta obitelji, u kojem je isključivo pravo na skrb nad njihovom kćeri privremeno dodijeljeno ocu, za kojeg se činilo da je sposobniji osigurati zadržavanje djetetova obiteljskog okruženja, jer je majka najavila namjeru nastanjenja u Njemačkoj sa svojim novim partnerom. Međutim, nakon što je dijete provelo ljeto u novom prebivalištu svoje majke u Njemačkoj, ono se više nije vratilo u Španjolsku. Stoga su roditelji pokrenuli nekoliko postupaka u Španjolskoj i Njemačkoj kojima su tražili povratak djeteta u Španjolsku, priznavanje i izvršenje španjolskih sudskih odluka u Njemačkoj i konačnu dodjelu prava na skrb. U tom je kontekstu njemački sud postavio nekoliko prethodnih pitanja o tumačenju „predaje djeteta“. Sud EU-a je u svojoj odluci istaknuo da je to dijete više od dvije godine bilo odvojeno od svojeg oca te da zbog udaljenosti i napetih odnosa između roditelja postoji ozbiljna i konkretna opasnost od izostanka svakog kontakta s ocem tijekom trajanja postupka pred sudom koji je uputio zahtjev. Sud EU-a smatrao je da bi u tim okolnostima primjena redovitog postupka mogla ozbiljno, pa čak i nepopravljivo, narušiti odnose između oca i njegove kćeri, kao i još više ugroziti njezino uključivanje u obiteljsko i društveno okružje u slučaju mogućeg povratka u Španjolsku (toč. 40. presude), stoga je primijenjen hitni prethodni postupak. Slično je odlučeno i u predmetu C-497/10 Mercredi koji se odnosio na spor između britanskog državljanina i francuske državljanke glede skrbi nad njihovom kćeri, gdje je majka koja je bila isključivi nositelj prava na skrb njihova dvomjesečna djeteta s djetetom napustila Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je bila mjesto djetetova uobičajenog boravišta te otišla na otok Réunion (Francuska), a da otac o tome nije bio prethodno obaviješten. Pokrenuti su postupci u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj radi dodjele roditeljske odgovornosti i određivanja mjesta djetetova uobičajenog boravišta, no pojavilo se pitanje koji je sud nadležan odlučivati. Stoga se postavilo pitanje Sudu EU-a da pojasni kriterije propisane u člancima 8. i 10. Uredbe br. 2201/2003¹⁰, kojima se omogućuje određivanje djetetova uobičajenog boravišta kao i zahtjev za se pokrene hitni prethodni postupak. Sud EU-a odlučio je primijeniti hitni prethodni postupak naglašavajući da se taj predmet tiče djeteta koje je staro jednu godinu i četiri mjeseca, a koje je od svojeg oca odvojeno više od godine dana pa bi produljenje te situacije, koja je usto obilježena velikom udaljenošću između očeva i djetetova boravišta, moglo ozbiljno narušiti njihov budući odnos, jer je dijete u osjetljivoj razvojnoj dobi (toč. 39. presude).

2.2. ODUZIMANJE SLOBODE

U odlukama Suda EU-a razlog za hitni prethodni postupak pojavljuje se pitanje oduzimanja slobode, što je sasvim opravdano. Valja napomenuti da Sud EU-a prilikom odlučivanja o provođenju hitnog prethodnog postupka prilikom oduzimanja slobode naglašava da se položaj takve osobe mora ocijeniti s obzirom na stanje na dan kada se razmatra zahtjev da se prethodni postupak vodi kao hitni postupak kao i da nastavak zadržavanja te osobe ovisi o ishodu glavnog postupka. Takve odluke nalazimo u slučajevima u C-357/09 Kadzoev, C-695/15 Mirza, C-216/18 Minister for Justice and Equality.

U predmetu Mirza pakistanski državljanin ušao je iz smjera Srbije na mađarsko državno područje te je u toj državi članici podnio prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu. Međutim, budući da je taj državljanin napustio mjesto boravka koje su mu odredila mađarska tijela, razmatranje njegova zahtjeva obustavljeno je jer se smatralo da ga je prešutno povukao. On je zatim uhićen u Češkoj Republici, a Mađarska ga je, na zahtjev čeških tijela, ponovno prihvatila u skladu s postupkom predviđenim Uredbom br. 604/2013¹¹ (u nastavku teksta: Uredba Dublin III). Ta osoba podnijela je zatim drugi zahtjev za međunarodnu zaštitu u Mađarskoj te je zadržana u okviru postupka razmatranja tog zahtjeva. Zahtjev je odbačen kao nedopušten jer se u konkretnom slučaju Srbiju smatralo sigurnom trećom zemljom. Stoga su protiv tog državljanina naložene mjere vraćanja i udaljavanja. Nacionalni mađarski sud je uputio Sudu EU-a pitanja o uvjetima pod kojima država članica može ostvariti pravo slanja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u sigurnu treću zemlju, u skladu s člankom 3. st. 3. Uredbe Dublin III, a da pritom ne razmotri meritum njegova zahtjeva te je zatražio primjenu hitnog prethodnog postupka, naglašavajući da je protiv te osobe do 1. siječnja 2016. bila određena mjera zadržavanja. Sud EU-a podsjetio je na svoju sudsku praksu prema kojoj valja uzeti u obzir okolnost da je toj osobi oduzeta sloboda i da nastavak njezina zadržavanja ovisi o ishodu glavnog postupka te je naveo da su ispunjeni kriteriji za hitni prethodni postupak jer nastavak zadržavanja te osobe ovisi o ishodu glavnog postupka koji se odnosi na zakonitost odbacivanja njezina zahtjeva za međunarodnu zaštitu (toč. 35. presude).

Na isti način odlučeno je i u predmetu C-492/18 TC u kojem je Sud EU-a uz isto obrazloženje odlučio primijeniti hitni prethodni postupak (toč. 30. i 31. presude), no kako je nacionalni sud potom obavijestio Sud EU-a da je naložio uvjetno ukidanje predmetne mjere istražnog zatvora, tako je Sud EU-a smatrao da u tim okolnostima više ne postoji hitnost te da, slijedom toga, u tom predmetu više nije potrebno postupati kao u hitnom prethodnom postupku.

Ovakvu logiku slijedio je Sud EU-a i u predmetu C-241/15 Bob-Dogi u kojem je mađarski sud izdao europski uhidbeni nalog protiv rumunjskog državljanina radi pokretanja kaznenog progona te je ta osoba uhićena u Rumunjskoj i dovedena pred sud koji je naložio njezino trenutačno oslobođenje, ali uz određivanje mjere opreza. Kako se pojavila dvojba o tumačenju članka 8. st. 1. toč. (c) Okvirne odluke 2002/58419¹², postavljeno je prethodno pitanje i zatražen hitni postupak naglašavajući da, iako ta osoba trenutačno nije zatvorena, protiv nje je ipak određena mjera opreza, čime se ograničava njezina osobna sloboda. U ovom predmetu Sud EU-a odlučio je ne prihvatiti taj zahtjev, jer osobi nije oduzeta sloboda, no predsjednik Suda EU-a odobrio je ubrzano postupanje (toč. 27. - 29. presude).

2.3. OPASNOST OD POVREDE TEMELJNIH PRAVA

U svojoj praksi Sud EU-a često prilikom određivanja provođenja prethodnog postupka po pravilima o hitnom postupku kao razlog navodi opasnost od povrede temeljnih prava koji se ogleda u svakom slučaju ponaosob. Opasnost od povrede temeljenih prava tako predstavlja situacije u kojoj se osobe izložene nečovječnim postupcima zbog vjeroispovijedi, seksualne orijentacije i slično. Tako je u predmetu C-638/16, XiX u kojoj je obitelj pravoslavne vjeroispovijedi bila izložena stvarnoj opasnosti odlučeno da njezini članovi budu podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem postupanju u Siriji, jer je tijekom dramatičnih oružanih sukoba u Siriji jedan član obitelji bio otet i mučen od terorističkih skupina, dok su tri člana obitelji maloljetnici (toč. 30. i 31. presude). Također, u predmetu C-422/18 FR u kojem je osoba bila prisiljena napustiti državu svojeg podrijetla jer su nacionalna tijela otkrila da je održavala homoseksualni odnos i da je zbog toga bila u opasnosti od uhićenja i pritvaranja, Sud EU-a odobrio je hitni prethodni postupak jer je utvrdio da bi osoba bila izložena ozbiljnoj opasnosti od smrtne kazne, mučenja, drugog kažnjavanja odnosno nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (toč. 14., 25. i 27. presude).

Nadalje, opravdano je postupanje u kratkim rokovima i kada to zahtijeva dobrobit djeteta. Tako u predmetu C-578/16 C. K. i dr., u kojem je određen transfer sirijskoj državljanki s njezinim novorođenim djetetom iz Slovenije u Hrvatsku, Sud EU-a utvrdio je kako bi to moglo imati negativne posljedice na zdravstveno stanje majke koje bi također utjecalo na dobrobit novorođenog djeteta, stoga je prihvatio zahtjev za provođenje hitnog prethodnog postupka jer je bitno riješiti pitanje njezina statusa (zatražen je azil) u što kraćem roku (toč. 49. i 50. presude). Slično i u predmetu C-393/18 UD, gdje je nakon sklapanja braka s britanskim državljaninom, bangladeška državljanka dobila vizu koja joj je omogućila nastanjenje u Ujedinjenom Kraljevstvu. Par se zatim tijekom trudnoće bangladeške državljanke preselio u Bangladeš.

Njihova kći rođena je u Bangladešu i nikada nije boravila u Ujedinjenom Kraljevstvu, u koje se otac vratio sam, a prema majčinim navodima, koje otac osporava, otac ju je obmanuo kako bi rodila u trećoj zemlji te ju je prisilio da ondje nastavi boraviti s djetetom u uvjetima bez plina, električne energije ili pitke vode te bez bilo kakvog dohotka, unutar zajednice koja je stigmatizira. Nacionalni sud postavio je pitanje utječu li na pojam „uobičajeno boravište” okolnosti predmeta, osobito očevo ponašanje i ugrožavanje temeljnih prava majke odnosno djeteta te je podnio zahtjev za provođenje hitnog prethodnog postupka koji je Sud EU-a prihvatio navodeći da bi trenutačna djetetova dobrobit bila u velikoj mjeri ugrožena u slučaju da se dokaže prisila oca prema majci. Svako kašnjenje u donošenju pravosudnih odluka u odnosu na dijete produljilo bi trenutačnu situaciju i tako predstavljalo opasnost da se ozbiljno, čak i nepopravljivo, našteti njegovu razvoju. Sud EU-a je zatim naveo da bi u slučaju mogućeg povratka u Ujedinjeno Kraljevstvo, takvo kašnjenje također moglo biti štetno za djetetovo uključivanje u njegovo novo obiteljsko i društveno okruženje.

Naposljetku, Sud EU-a naglasio je da vrlo mlada djetetova dob (godina i dva mjeseca na dan odluke o upućivanju zahtjeva) njegov razvoj čini osobito osjetljivim (toč. 26. i 27. presude).

3. ODNOS UBRZANOG I HITNOG PRETHODNOG POSTUPKA

Iako je već navedeno da se hitni prethodni postupak primjenjuje u točno predviđenim slučajevima, valja napomenuti da je kroz praksu Suda EU-a razvidno da se ubrzani postupak primjenjuje i iz razloga koji su propisani kao razlozi za primjenu hitnog postupka, no zbog određenih formalnih razloga taj se hitni postupak ne može primijeniti. Tako, primjerice, u slučaju C-66/08 Kozlowski u kojem je osoba bila na izdržavanju zatvorske kazne i mogla ostvariti prijevremeno puštanje na slobodu, kada je protiv nje podnesen Europski uhidbenih nalog, tražilo se da se provede hitni prethodni postupak, jer je ostvaren razlog za primjenu hitnog postupka. Sud EU-a takav je zahtjev odbio iz razloga što su članci Poslovnika koji se tiču hitnog postupka stupili na snagu 1. ožujka 2008., a zahtjev u ovom predmetu podnesen je prije toga datuma, ali je spomenuti zahtjev smatrao zahtjevom za primjenu ubrzanog prethodnog postupka. Sud EU-a naveo je da se javljaju problemi oko tumačenja osjetljivog područja europskog uhidbenog naloga, a zatraženo tumačenje može imati posljedice kako glede tijela koja su se pozvala na suradnju u okviru europskog uhidbenog naloga, tako i glede prava osobe koja se nalazi u nesigurnom položaju¹³. Stoga je iznimno bitno u zahtjevu za provođenje hitnog prethodnog postupka ili ubrzanog prethodnog postupka, opisati detaljno razloge koji opravdavaju hitnost postupka te ujedno istaknuti potencijalne opasnosti koje bi slijedile iz provedbe redovitog prethodnog postupka kako bi se omogućilo Sudu EU-a donošenje odluke, čak i u slučaju kad je zatražena, primjerice, primjena hitnog postupka za koji nema uvjeta, a postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu ubrzanog postupka. Tako je, primjerice, odlučeno u predmetu C-181/14 G. u kojem je Sud EU-a naveo da ne treba primijeniti hitni prethodni postupak jer se postavljeno prethodno pitanje tiče glave VII. trećeg dijela UFEU-a, a hitni prethodni postupak ograničen je na prethodne postupke koji se tiču pitanja koja se odnose na područja iz glave V. trećeg dijela UFEU-a (točka 8. presude). No, zbog okolnosti slučaja predsjednik Suda EU-a odlučio je po službenoj dužnosti primijeniti ubrzani prethodni postupak na taj predmet.

4. ZAKLJUČAK

Kako EU propisi ne propisuju detaljno okolnosti u kojima se može zatražiti primjena hitnog prethodnog postupka, u analizi ovog članka prikazali smo razloge zbog kojih je moguće tražiti primjenu hitnog prethodnog postupka.

Cilj je omogućiti praktičarima da jasnije sagledaju u kojim se okolnostima isti postupak može primijeniti kako bi se moglo postići ostvarenje efikasnosti i ubrzanja djelotvorne sudske zaštite, uz smanjenje ili eliminiranje mogućih šteta koje pritom mogu nastati zbog duljine trajanja postupka. Također, skrenuli smo pozornost kako se ubrzani prethodni postupak može primijeniti i u slučaju kada primjena hitnog postupka nije moguća zbog formalnih razloga, stoga je iznimno bitno dobro predstaviti sve okolnosti slučaja u zahtjevu kako bi Sud EU-a po službenoj dužnosti u slučaju da nije moguće primijeniti hitni postupak primijenio ubrzani.

1 Court od Justice, u nastavku teksta: Sud EU-a.
2 Ugovor o Europskoj uniji, Službeni list Europske unije C 202/13, u nastavku teksta: UEU.
3 Ugovor o funkcioniranju Europske unije, Službeni list Europske unije C 202/47, u nastavku teksta: UFEU.
4 Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o osnivanju Europske zajednice, međunarodni je ugovor koji je potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007., https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/PDF/?uri=OJ:C:2007:306:FULL&from=HR – posjećeno 20. 4. 2023.
5 Statut Suda, https://curia.europa.eu/jcms/upload/docs/application/pdf/2016-08/tra-doc-hr-div-c-0000-2016-201606984-05_00.pdf - posjećeno 20. 4. 2023.
6 Poslovnik Suda od 25. rujna 2012., objavljeno 29. rujna 2012. u Službenom listu Europske unije 2012., L 265, str. 1, izmijenjen 18. lipnja 2013. (objavljeno 26. lipnja 2013. u Službenom listu Europske unije 2013., L 173, str. 65), 19. srpnja 2016. (objavljen 12. kolovoza 2016. u Službenom listu Europske unije 2016., L 217, str. 69) i 26. studenoga 2019. (objavljeno 6. prosinca 2019. u Službenom listu Europske unije 2019 L 316, str. 103).
7 Procédure préjudicielle accélérée – PPA.
8 Procédure préjudicielle d’urgence – PPU.
9 Primjerice, u stvarima koje se tiču vize, azila, imigracije, oduzimanja slobode i druge politike vezane uz slobodno kretanje osoba.
10 Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.)
11 Uredba (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (SL 2013., L 180, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 108. i ispravak SL 2017., L 49, str. 50.)
12 Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2002., L 190, str. 1.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.).
13 Odluka Suda EU C-66/18, Kozlowski, toč. 11. i toč. 12.